BiH: Pogubne iluzije o Beogradu, Zagrebu i Istanbulu

Omer Karabeg (RSE) - 18.03.2012 11:08 (Nezavisne Novine)

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome može li Bosna i Hercegovina, poslije višegodišnjeg zastoja, krenuti putem evropskih integracija.

Sagovornici su bili Šaćir Filandra, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, i Mile Lasić, profesor Filozofskog fakulteta u Mostaru.

Bilo je riječi o tome prave li se u Bosni i Hercegovini tri nacionalne države, da li je bošnjački unitarizam podjednako opasan kao i srpski i hrvatski separatizam, šta je geostrateški interes Hrvatske, a šta Srbije u Bosni i Hercegovini, da li će sticanje statusa kandidata za Evropsku uniju uticati da Srbija promijeni odnos prema Bosni i Hercegovini, da li Bošnjaci u Istanbulu vide svoj Beograd i Zagreb, u kojoj mjeri su geopolitičke iluzije, koje gaje sva tri naroda, pogubne za Bosnu i Hercegovinu i zašto je Evropska unija jedini okvir u kome ta država može opstati.

Omer Karabeg: Nedavno je Peter Sorensen, specijalni izaslanik Evropske unije za Bosnu i Hercegovinu, izjavio da je toj zemlji potreban unutrašnji dogovor da bi krenula ka Evropskoj uniji. Kakav je unutrašnji dogovor potreban da bi Bosna i Hercegovina izašla iz permanentne krize?

Šaćir Filandra: Društveni dogovor koji je u ovome trenutku potreban Bosni i Hercegovini je višestruk. S jedne strane, bilo bi neophodno da se o temeljnim odrednicama političkog identiteta i strukture Bosne i Hercegovine dogovore njeni ključni politički akteri, a to su predstavnici tri naroda. Istovremeno bilo bi neophodno da se o općem ili zajedničkom dobru svih građana Bosne i Hercegovine dogovore i različite strukture tog društva, tu muslim na inteligenciju, vjerske zajednice, sindikate, biznismene, ljude iz medija.

Mile Lasić: Mi imamo ozbiljan problem - ovdje je na djelu dovršavanje ratnih ciljeva i koncepcija. Bosna i Hercegovina je nekonstituirana zemlja, poluprotektorat u kojem se vode političke bitke po istim linijama po kojim su se vodile i one vojne. Elite sva tri naroda imaju ambiciju dovršiti ratne ciljeve, a na državu Bosnu i Hercegovinu su zaboravile. Nitko ne pravi ozbiljnu državu koja bi bila ambijent prihvatljiv svim nacijama i građanima, u kome bismo se svi mi osjećali slobodno. Ovdje se živi stara paradigma koja podrazumijeva nametanje volja i brisanje identiteta.

Omer Karabeg: Da li to znači da smatrate da ove sadašnje političke elite i lideri ne mogu postići bazični dogovor?

Mile Lasić: Vrlo sam skeptičan. Mislim da one to ne žele. Plaše se bosanskohercegovačke sanaderizacije. Zbog toga se ponašaju proeuropski samo na slamčicu, onoliko koliko moraju. Ovdje je proces euroatlantskih integracija mukotrpan i spor. Mi smo u društvu samo sa Kosovom i Albanijom.

Šaćir Filandra: Sadašnji politički lideri naslijedili su historijski usporen proces konstituiranja identiteta u Bosni i Hercegovini. Mi smo zemlja sa vrlo zakašnjelim procesom identitetskog i kulturnog artikuliranja Bošnjaka, Srba i Hrvata. Taj proces, koji je počeo polovicom 19. stoljeća, još se nije dovršio. To je činjenica koju često zaboravljamo. S druge strane, lideri nikako da iskoče iz vlastite nacionalne paradigme. Mislim da su oni svjesni problema u kojima se nalazi Bosna i Hercegovina, ali da nemaju ni sposobnosti, ni hrabrosti da izađu iz matrice koja nas sve sputava i usporava.

Mile Lasić: U trenutku kada je u Europi na djelu transnacionalizacija ovdje se bez ikakvog pardona žele napraviti tri nacionalne države. Ovo što sada imamo u Bosni i Hercegovini beskrajno je udaljeno od onoga što vi, gospodine Karabeg, živite u Pragu ili što sam ja do jučer živio u Njemačkoj. Ovdje je riječ o tome da su svim našim političarima - bilo da se radi o tobožnjim socijaldemokratima ili pak o naciokratama - uzor nacionalne države iz 19. stoljeća koje više ne postoje. Po srijedi je totalni je nesporazum. Naši su političari zaljubljeni u prevaziđeni model, oni siluju stvarnost i zbog toga su beskrajno daleko od civilizacijskih procesa koji se trenutno dešavaju u Europskoj uniji. Zbog toga su oni u biti antievropljani. Naše političke elite se ne plaše gubitka na izborima, a čim nema straha od izbora to više nije demokratija nego njeno izvitoperenje - demokratura. Otuda potiče njihova osionost i bahatost koja im je zajednička. Otuda potiče beskrajna autoritarnost koja izvire iz ponašanja i načina mišljenja svih naših političkih elita.

Omer Karabeg: Gospodine Filandra, Vi ste nedavno rekli da Bošnjaci moraju sjesti i ozbiljno razgovarati sa ljudima koji hoće drugačiju Bosnu i Hercegovinu? Šta to praktično znači?

Šaćir Filandra: To praktično znači da se je geopolitički položaj Bošnjaka u neovisnoj Bosni i Hercegovini znatno promijenio u odnosu na prethodni period, da je on dosta pogoršan i da Bošnjaci danas moraju, ne da traže, već da stvaraju prijatelje kako bi osigurali potporu svojoj egzistenciji, svojim idejama i svom identitetu. Bez obzira što su najveće žrtve proteklog rata tokom raspada Jugoslavije, oni moraju biti prvi koji će u drugima tražiti sugovornike, otvarati puteve komunikacije i uspostavljati dijalog. Umjesto lamentiranja nad vlastitom sudbinom žrtve, Bošnjaci treba da se pretvore u aktivnog sudionika povjesne scene.

Omer Karabeg: Gospodine Lasiću, evo, da i vas podsjetim na jednu vašu izjavu koja mi se čini značajnom za ovaj naš razgovor. Vi ste u jednom intervju izjavili da su srpski i hrvatski separatizam rođena braća prikrivenom bošnjačkom unitarizmu. Da li to znači da mislite da separatizam i unitarizam predstavljaju podjednaku opasnost za Bosnu i Hercegovinu?


Mile Lasić: Pa, valjda je to svakomu jasno. Dva nacionalizma - hrvatski i srpski su već ontološki usmjereni ka bježanju iz Bosne i Hercegovine i pripajanju navodnim maticama, mada ja to tako ne gledam. Ja na Hrvatsku gledam kao na zemlju u kojoj žive meni ​​kulturološki srodna bića, koja nama Hrvatima iz Bosne i Hercegovine mogu biti samo dijaspora, a ne da smo mi nečija dijaspora. Treći nacionalizam se sakriva pod bosanskohercegovačkim patriotizmom, on se ponekad, kao u SDP-ovoj verziji, ispoljava kao antinacionalistički nacionalizam, ali u suštini sve su to koncepcije koje ne uvažavaju drugog i ne uvažavaju Bosnu i Hercegovinu u svoj njenoj složenosti. Sve te tri koncepcije su podjednako opasne. Koliko su opasne teško je izmjeriti, ali da su štetne - jasno je. Dok jedni bježe iz Bosne i Hercegovine, drugi pričaju o bosanskoj naciji i državi, kao i o tome da postoji samo jedan temeljni narod, pa se u tom smislu izjednačavaju sa separatistima. Za mene nema dileme - sve su to ružne pojave nijekanja drugoga i nijekanja Bosne i Hercegovine. Zagovaranje bosanske nacije i države, kao da nema već formiranih nacija, je štetno i govori o tome da smo duboko zakovani u 19. stoljeće.

Omer Karabeg: Gospodine Filandra, mislite li i Vi da separatizam i unitarizam predstavljaju podjednaku opasnost za Bosnu i Hercegovinu?

Šaćir Filandra: Apsolutno. Znak jednakosti između te dvije pojave se može i treba uspostaviti. One pothranjuju jedna drugu. Posebno mi je zanimljiva teza kolege Lasića o antinacionalizmu kao tipu nacionalizma, što je pojava koja se javlja u lagodnosti sarajevskog življenja u određenom krugu intelektualaca. Riječ je o tome da se u ime antinacionalizma, koji je često sasvim iskren, negira nacionalna pripadnost kao takva.

Omer Karabeg: U kojoj mjeri stabilnost Bosne i Hercegovine zavisi od Beograda i Zagreba?

Mile Lasić: U mnogome. Zbog toga je vrijedno zabilježiti svaku bitniju promjenu u ove dvije susjedne nam države u odnosu na ratnu periodu. One su potencijalno naši veliki i važni partneri, a ne samo neprijatelje iz rata, kako ih se često tretira. Ali, ako se ne želi priznati i uvažiti sudbonosna preobrazba koja se dogodila u Hrvatskoj, gdje se iz stare paradigme zakoračilo u političku modernu koja podrazumijeva drugačije suodnošenje sa susjedima, ako se u ekipi koju oličavaju Josipović i Milanović ne vide prijatelji i potencijalni partneri nego se od njih prave neprijatelji, onda to samo govori o bahatosti, samodovoljnosti i osionosti, o političkom mentalitetu lažne bosanskohercegovačke socijaldemokracije koja dakako nije kriva za ratne nedaće i nije suodgovrna za ono što su radile etnokrate, ali je itekako kriva što ova zemlja nema alternativu. Ja sam se usudio to reći, pa su me proglasili za tuđmanovca, bosnorušitelja i nekog opasnog tipa, iako sam samo rekao ono što sada ponavljaju i vrapci na grani.

Šaćir Filandra: Stabilnost Bosne i Hercegovine u velikoj mjeri zavisi od Beograda i Zagreba. Povijest govori da nam sve što je dobro i sve što je loše dolazi iz Beograda i Zagreba.

Omer Karabeg: Šta je geostrateški interes Hrvatske, a šta Srbije kad je u pitanju Bosna i Hercegovina?

Šaćir Filandra: Hrvatska je u posttuđmanovskom periodu napravila značajan iskorak iz paradigme 19. stoljeća i sna o stvaranju velike Hrvatske na račun Bosne i Hercegovine. Njene vlade su iskazale visok stepen uvažavanja posebnosti Bosne i Hercegovine, mada Stiče se dojam da predsjednik Tadić i njegov premijer više gostuju u Banjaluci no u Nišu, ponašajući se kao da je Banjaluka više dio Srbije nego njeni južni dijelovi.
Taj proces nije uvijek tekao na dosljedan način. S druge strane, beogradska politika je, objektivno govoreći, stalno politika dvostrukih standarda, bez obzira na sve promjene političkih režima u postmiloševićevom periodu. Stiče se dojam da predsjednik Tadić i njegov premijer više gostuju u Banjaluci no u Nišu, ponašajući se kao da je Banjaluka više dio Srbije nego njeni južni dijelovi. U tom smislu u bošnjačkoj javnosti se sasvim opravdano smatra da se u beogradskoj politici spram Bosne i Hercegovine zapravo ništa suštinski nije promijenilo u odnosu na devedesete godine. Sa tog aspekta je sasvim realno govoriti da postoji ogromna razlika između Beograda i Zagreba u politici prema Bosni i Hercegovini.

Mile Lasić: Ja sam u razgovoru za jedan bosanskohercegovački tjednik rekao da se radujem što je Srbija dobila status kandidata iako to podrazumijeva silnu muku sa ispunjavanjem takozvanih mjerila da bi se došlo do pregovora o pristupanju Europskoj uniji. Ali onog momenta kada započnu ti pregovori, zemlje kandidati postaju drugačije zemlje i posve je jasno da tada svi snovi o anšlusima, secesijama i disolucijama padaju u vodu. Mi znamo koliko je desna scena u Srbiji bila zatrovana i koliko je ona nijekala Bosnu i Hercegovinu, ali u Srbiji se je s mukom rodila jedna druga politika i tu politiku sada treba uvažavati. Ta politka će zbog sebe same odustati od anšlusa i kolonijalne politike prema Bosni i Hercegovini. Ja se u europskom kontekstu radujem što naši susjedi idu naprijed.

Šaćir Filandra: Nisam euroutopista na način i u mjeri kao moj kolega Lasić, ali smatram da je to što je Srbija dobila status kandidata jako pozitivno za Bosnu i Hercegovinu. To će beogradskoj vlasti, ko god je bude obnašao u budućnosti, nametnuti ponašanje koje će morati biti uljuđenije i civiliziranije nego što je to do sada bio slučaj. S tog aspekta treba očekivati određene promjene, međutim uvijek treba imati zadršku, kada je ovaj region u pitanju. Prostora za velika nadanja, velika očekivanja i velike utopije zapravo nema. Treba sačekati i vidjeti da li će se promijeniti praksa da se više ide u Banjaluku no u Sarajevo, ali u svakom slučaju nadam se da će srbijansko sticanje kandidature otriježnjujuće djelovati na političke elite u Bosni i Hercegovini, pa će shvatiti da i naša zemlja mora učiniti nešto da bi postala dio te komšijske porodice.

Omer Karabeg: Imaju li Bošnjaci neki svoj Beograd i Zagreb? Može li to biti Istanbul, kako bi to neki voljeli?

Šaćir Filandra: Ma, nemaju, to su priče. Bošnjaci su u specifičnoj poziciji. Tokom posljednjih 150 godina oni su u svom kulturnom i političkom profiliranju dominantno bili orijentirani prema Beogradu i Zagrebu. To je trajalo do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Cijelo to vrijeme oni su metaforički bili raspeti između Beča i Istanbula. Svaka priča o Istanbulu, kao nekom političkom orijentiru, je zapravo apsolutno neutemeljena, da ne kažem neozbiljna i smiješna. Na nju najsjedaju neki domaći bošnjački političari iz neukosti ili koristoljublja, a zapravo je koriste samo nacionalisti iz okruženja koji tradicionalno optužuju Bošnjake za osmanizam, neoosmanizam i ko zna šta još.

Mile Lasić: Dio bošnjačkog političkog establišmenta živi iluziju o kojoj govori kolega Filandra. Pogotovo su nasjeli na tezu o strategijskog dubini, na tu sladunjavu priču sa Bosfora kako je Sarajevo naše, pa je onda logično kada gospodin Izetbegović izjavi prilikom posjeta Turskoj da je gospodin Erdoan i naš lider. Ma koliko to bilo u kontekstu dobrih želja za oporavak, to je u najmanju ruku smiješno. Ne može netko iz druge zemlje, pa ni iz Beograda i Zagreba, biti naš lider, mada je, ruku na srce, tako bivalo, tako se to osjećalo. I danas se iz pojedinih krugova to tako predstavlja. Tako je i sa iluzijama kod Bošnjaka. To je kontraproduktivno. Pogotovo je kontraproduktivno kada ministar vanskih poslova Bosne i Hercegovine prima predsjednika nekakvoga odbora turskog parlamenta, a odbija se sastati sa predsjednikom vlade susjedne države. Tko će onda spriječiti, kako bi rekao kolega Filandra, nacionaliste da to ne interpretiraju na svoj način, a ja bih rekao da se ne mora biti nacionalista da se vidi neprincipijelnost takvog ponašanja. Uostalom, mnoštvo je tekstova posijano u bošnjačkom medijskom prostoru u kojima se njeguje iluzija o panbalkanskoj uniji i nasjeda na priču o strategijskoj dubini i neoosmanizmu. U tim predodžbama Turska se, maltene, pojavljuje kao alternativa Europskoj uniji, a Bosna i Hercegovina, takva kakva jeste, zapletena u proturječnosti, ne može uopće opstati bez euroatlantskih intergracija i ambijenta zvanog Europska unija. Poješće je njene vlastite iluzije i zablude. Jedanput iluzije o Bosforu, drugi put o Moskvi, treći put o Zagrebu ili Vatikanu. Te geopolitičke iluzije se razbijaju o glavu. One nas udaljuju od Europske unije koja je mjesto gdje će se razriješiti i naša tri nacionalna pitanja i državnopolitičko pitanje Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg: Gospodije Filandra, slažete li se da su ove geopolitičke iluzije, o kojima govori gospodin Lasić, pogubne za Bosnu i Hercegovinu?

Šaćir Filandra: Apsolutno. Jedan dio osiromašene i izpolitizirane javnosti nasjeda na njih. Žalosno je slušati i gledati ljude kako prate stvari u Rusiji doživljavajući ih kao vlastite, ili ta priča o Istanbulu i Turskoj. To je sve odraz jednog žalosnog stanja duha u koje su ljudi dovedeni ne svojom krivicom već nesposobnošću i neodgovornošću elita koje ih predvode. Iluzije služe samo za sijanje sumnji, međusobno udaljavanje i produbljivanje predrasuda.

Omer Karabeg: S obzirom da je nakon 15 mjeseci natezanja nedavno ipak formirana vlada Bosne i Hercegovine, ima li šanse da u ovoj godini Bosna i Hercegovina konačno krene prema Evropskoj uniji?
Mile Lasić: Gospodin s minđušom koji je poslije silnih natezanja izabran za predsjednika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, dakle, gospodin Bevanda je već rekao kako će njegova vlada - iako to, nažalost, nije vlada - već do kraja lipnja ove godine podnijeti aplikaciju za članstvo u Europskoj uniji. Ako se dobro sjećam, gospodin Bakir Izetbegović je govorio kako treba aplikaciju podnijeti do kraja godine koja je već prošla. Mi koji predajemo europske integracije znamo da to tako ne ide. Aplikacija za sticanje kandidature se može podnijeti onda kada se ispune obveze, a da li će i kada biti ispunjena obveza, koja se zove primjena presude Sejdić - Finci, neizvjesno je. Tek kada to bude ispunjeno moguće je podnijeti aplikaciju. Nakon toga potrebno je ispuniti stotine mjerila. Pred nama je jedan beskrajan i mukotrpan proces, ali nema nam druge. U protivnom će nas pojesti one geopolitičke iluzije.

Šaćir Filandra: Nema, a evo i zašto. Pitanje pristupa Europskoj uniji je od domaćih elita vrlo insturmentalizirano. Tome se prilazi sa dosta licemjerja. Sasvim je jasno, toga je ovdje svjestan svaki čovjek, da je Europska unija političko-pravni okvir opstanka Bosne i Hercegovine. Međutim, dobar dio naših elita misli da mi ništa ne treba da radimo, da se možemo ponašati onako kako smo se do sada ponašali, a da će nam Europska unija na kraju morati progledati kroz prste jer ne želi da ostanemo crna rupa na Balkanu. Stvara se osjećaj komoditeta i apsolutne neodgovornosti kako prema vlastitim biračima, tako i prema procesima europskih integracija. S druge strane, pojedini centri nastoje osporiti europsku agendu kako bi se država Bosna i Hercegovina dovela u pitanje, jer europske integracije pretpostavljaju veću funkcionalizaciju Bosne i Hercegovine kao države, što mnogima ne odgovara.

Martina Mlinarević-Sopta: JEBEM VAM ZIVOT, STA MI RADITE OD ZEMLJE ?!

Jedno misljenje koje treba cuti.  Istina ima malo vise psovki ali ja ih ovdje shvacam kao nacin komuniciranja onako kako se kod nas govori (bilo to dobro ili lose) a ne kao nesto vulgarno. Nama psovka pomaze da nesto bolje shvatimo a ne da se vrijedjamo. Jbg. Malo cudno ali tako je...Ako nije predug objavi, ako ti se ne uklapa zaboravi...
Mladen Z.

****************************

MJERA patriotizma u komedijaškoj zemlji apsurda s rijetkim teatrima koji funkcioniraju, danas je individualna stvar. Nekome je komedija uopće osjećati bilo kakav oblik patriotizma prema rasturenoj i ridikuloznoj Bosni i Hercegovini kakva trenutno jeste, drugima je jedini patriotizam mržnja prema ovim prvima. Na You Tubeu postoji promotivni turistički video naziva Enjoy life - Bosnia and Herzegovina. Klasično produkcijski dotjeran i vizualno napucan. No ipak, želim vjerovati da nas je ostalo dovoljno koji ćemo se na tih deset minuta koliko traje video uradak naježiti dva do tri puta i jednom na kraju, glasno, onako za sebe, procijediti - "Jebem vam život, šta mi radite od zemlje?"

Kad jednom dohakaju govna

Netko bi rekao da je lijepo ovih dana biti Hrvat ili Srbin i pripadati onim dijelovima BIH koji se iz središta istine aka sarajevske politbiro Čaršije posprdno godinama nazivaju genocidna RS ili fašistički kamenjar. Neprocijenjivo je naime, Lagumdžijino nebulozno djelovanje koje liči na poteze napušenog klauna u cirkusu, dok otepava Milanovića, liže se s Dodikom, smješka se jaranski Jeremiću, bira prvu zemlju za diplomatsku posjetu po činjenici da se s njenim liderom, Borisom Tadićem, igrao klikera pred haustorom kad su bili mali, te se pred kamerama objelodanjuje ono što je bilo oduvijek i poznato, da Najdraži Vođa vedri i oblači televizijskim javnim servisom sa bandom servilnih debila kojima usmeno dirigira svaki Dnevnik u pola osam. Scenarij idealan za kokica, fotelje i neporecivog uživanja u raspadu sistema koji je zadesio "altruističku i multikulturalnu osovinu" SDP-a BIH koja je trebala svojom nemjerljivom ljubavi prema jednoj i jedinoj zemlji (cinizam, sarkazam i svaki drugi -izam korišten obilato) zauzdati njene "nacionalističke osovine". Lijepo je zajebavati se s tim, ali nije pošteno.

Da, bilo bi najlakše smijati se govnima koja su im dohakala. Da, možda bi bilo i najispravnije, ako uzmemo u obzir povijest naših netrepeljivosti, s posebnim osvrtom na ovaj dvogodišnji kaos u kojem su sebi dostatnom sdp-centričnošću udaljili od vizije normalne Bosne i Hercegovine i one zadnje naivce iz druga dva naroda. Da, možda bi bilo i najlogičnije ako se sjetimo kako su nas nazivali i etiketirali u proteklim razdobljima (samo iz razloga jer smo davno prokljuvili da Lagumdžijina prijetvornost i kvazi "drugost" nije ništa drugačija od Čovićevog manipulativnog i lažljivog naricanja nad ugroženošću, i ništa poštenija od ostalih političkih lopova i uhljupa koji su dvadeset godina krčmili zemlju kao svoju firmu), kako su i kojim imenima častili sve nekadašnje "prijatelje Bosne", a danas, zbog njihove sposobnosti realnog sagledavanja situacije u ovom podneblju, izuzetno nepodobne osobe u političkom Sarajevu poput Josipovića, Milanovića ili Pusić. I zapravo, svakog onog tko se usudio dirnuti u Njegovo Božanstvo. Bilo bi, i najlakše i najispravnije i najlogičnije, ali nećemo. Jer ono što se dogodilo u zadnjih par dana biračkom tijelu SDP-a BIH proces je koji će proći, ili ga prolaze, ili su ga prošli, svi narodi u zemlji, a zove se odrastanje. Brzo, teško, bolno, ali do srži otriježnjujuće.

Abortus socijaldemokracije

Koliko je plastična ta razdijeljenost između dviju javnosti, čiji je jaz nemjerljivo i nepovratno produbljen u zadnjih par godina, svjedoči i činjenica da je "neopoziva ostavka" na sve funkcije u SDP-u, koju je jučer ipak "herojski" opozvao Željko Komšić, među Hrvatima izazvala malo jači efekt od prdeža poslije dobrog graha. Onoliko koliko je dovoljno za par humorističnih fora na tu temu, odmahivanje rukom i ležeran nastavak daljnjih dnevnih obaveza. No, naš predsjednik Želja.K. nije loš čovjek. Tu se slažemo i to moramo priznati svi, bilo da ga promatramo kroz legitimne ili nelegitimne oči. On je samo nedorastao političar, više nalik na uličarskog galamdžiju, lokalnog hadžiju koji tu i tamo drekne jeftinim populizmom i nakalemi tonu mainstream sljedbenika na ramena koji u njemu vide smotanog poštenjačinu, ali i narodnog junaka. Želja.K. je bio zadnja nada iluzije o jednoj državi. Njegovo podvijanje repa pred Zlatkom Lagumdžijom razobličilo je i najdjetinjastijima o čemu se tu zapravo radi.

Željku je dopizdilo biti stalno donji u stranci punoj prvaka u talovima i reketarenju. Jučerašnji "opoziv neopozive ostavke" jasno je dao do znanja da nije Željku zasmetala Zlatkova dezorijentirana politika kako se to prvotno pokušavalo objasniti, niti činjenica da je on zapravo, samo Zlajin privatni majmunčić koji pleše kad zatreba, obično pred izbore, glumeći multietničku demokraciju, a zatim biva bačen u zapećak. Niti mu je zasmetalo što zemlja stagnira, a mladi lavovi oko Zlatka, sada već potpuno isti u gestikulacijama i odjevanju kao gazda, samo klimaju glavom i pune vlastite džepove. Nije mu, kao čovjeku iz naroda i socijalisti iz stranke koja je čisti abortus socijaldemokracije, zasmetala tragična sudbina mnogih ugašenih poduzeća u zemlji, nesretnih radnika, ljudi koji egzistiraju na ivici siromaštva. Jer da jeste, Željko bi našao negdje u sebi muda i moral koji mu se pripisuju i izdigao bi se iz sjene tog bahatog zaljubljenika u sebe samoga, a ime mu je "Zlatko, slučajno prolazim i rušim sve ko domine".

Ali ne. Komšić je još jednom stresao pred šefom gaće, pridružujući se ekipi onih koji bezuspješno pokušavaju dati ostavku u toj stranci, a mogu je napustiti samo onda kad insceniraju neki ubitačan holivudski spektakl. Tipa, pošalju si metak u koverti, pa onda kao imaju razloga ići. A da razlog nije taj što su dali sebe u stranci nadobudnog levata koja je porušila sve ono za šta su se borili. Željko Komšić očito se borio samo za svoj bolji status u hijerarhiji sebičnih i gramzivih autokrata.

Sva previranja u bosanskohercegovačkom SDP-u i tresak od zid surove stvarnosti možda će konačno mnoge dovesti do suštinske istine. Ne postoji drugačija politika u ovom moru istoznačne bagre. Ne postoje bolji od gorih u blatu jednakih. Sve naše političke stranke skup su isluženih taština i krvožedne gladi za moći i novcem. Zajebite političke ideale. Balkansko stanje uma u politici poznaje samo jednu ideologiju - vlastiti džep. Jedini pravi ljudi u našoj zemlji su onaj običan svijet na sve tri strane, koji se samo bori da preživi, a kojeg su politički manipulatori i danas u miru, uspjeli posvađati do krvi jedne s drugima. Je li konačno došlo vrijeme da im se vikne - Jebem vam život, šta nam od zemlje radite?

(Izvor "Index"22. mart)

Alu za nagradu

Ovaj forward dobio sam sa vise strana. Jos kod prvog sam malo zastao jer mi je  zasmetao nadimak "Ludi Ale" i kasnija igra tom rijeci na kojoj se, nesumnjivo humana prica i  prijedlog, gradi.  
Ja se ne sjecam da smo ga bas zvali "ludi". Mozda dok smo bili mladji, ali kasnije, kad smo odrasli i bolje upoznali tog dobrog covjeka znali smo da nadimak "ludi" ne ide uz njega, i zvali smo ga samo Ale. I to je bilo dovoljno; znali smo o kome se radi. Za sve druge Ale trebalo je dodati neku odrednicu da se ne bi pomijesao sa Alom.

Zaista, zasto Ale ne bi dobio neku zvanicnu gradsku nagradu?
Zasto i ljudi koje znamo po dobru i samo dobru,  ne bi bili nagradjeni?!
Trebali bi, bas, i samo, zbog te njihove dobrote.

Ali opet neki djavo u meni pita, nece li se i ova po svemu pozitivna i humana inicijativa izroditi, ispolitizirati, i na kraju samom Ali donijeti nesto sto ni on sebi, ni predlagac, ni mi koji to podrzavamo, ne bi pozeljeli.
Zamislite Alu ispred hrpe kamera, novinara, snimatelja, reportera koji ga odjednom prate u stopu, podmecu mikrofon, prave od njega ono sto nije, a sve zarad dobro prodane price....

Uostalom, pogledajte u ovu sliku i odlucite ... 
Alu i tako niko nista ne pita...

******************

Dragi prijatelji, rođaci, poznanici i ostala družino. Došao je dan, dan koji je morao doći (veoma pametno rečeno nema šta)... Ajd Kuruza ne mrvi već pređi na stvar. Pozivam vas da se pridružite inicijativi da naš dragi sugrađanin Alija Mahmutović, širem publikonijumu poznat kao "Ludi Ale" ove godine, dobije plaketu Grada Banjaluke kao zaslužni građanin.
A zašto da Ale dobije ovu plaketu?
Prije svega ne mogu da se sjetim ni jednog razloga zašto je ne bi dobio, a evo nekoliko zašto bi .

Nikad niko, toliko dugo, bez ikakvog ličnog interesa ili nadoknade nije IZMAMIO TOLIKO DJEČIJIH OSMIJEHA I RADOSTI kao naš Ale. On je hodajuća institucija. Nijedna multinacionalna kompanija, državna institucija, nevladina organizacija, politička partija, masonska loža... nije podjelila toliko besplatnih slatkiša djeci Banjaluke. Pri tome, nikada nije pravio razliku da li je taj mali sin od ovoga ili od onoga, da li ima ove ili one patike ili ih nema, da li ce na roditelje biti intelektualac ili kriminalac.
Ama, otkud njemu pare za sve te slatkise? Da li je on strani plaćenik, potencijalni terorista, zastupnik neke firme ili rođak nekoga ko ima mnogo novca, a ima neke nečasne interese?
Ne naš Ale je "LUD"
Lud, jer samo budala može da hoda ulicama ovoga gradai po suncu i po kiši gledajući lijevo-desno da se negdje ne nađe neki novčić, koji je neko izgubio ili mu je ispao, a njega bilo sramota da se sagne. I kad nađe isti samo budala ne bi to stavila u neku od filijala stranih banaka u našem lijepom gradu, pa da ima za fitness i za banju . Ne, on budala kupuje bonbone i daje djeci. Da je bar osnovao neku NVO pa da dobije donaciju, pa uzme neku "crkavicu" sebi za koordinaciju projekta. Mogao se i kandidovati na izborima, mogao je naplatiti barem 2 feninga svaki bonbon kao sav normalan svijet ali neeeeeeeeeee naš Ale je "LUD".
Da je normalan, ne bi on volonterski (drugačije ne bi ni znao) pomagao da se raskrči raskrsnica ispod tvrđave Kastel. Kao svaki nenormalni građanin kad vidi da niko neće da pomogne u rješavanju saobraćajne gužve on se usudi da to uradi. Pa on je stvarno "lud". Toliki projekti, zaposleni državni službenici, profesori saobraćaja ne mogu, neće ili ne znaju a sad on se našao, "luđak".
Da je normalan, ako ćemo iskreno, otišao bi kad je većina "njegovih" otišla. Šta ćeš, "luđak" ostao.
Normalni ljudi znaju sastav Barselone i Arsenala, a nikad ih uživo nisu vidjeli. Na koga se kladiti u Belgijskoj B ligi. Koliko konja ima AMG Mercedes i koliko ubrzava do 100. Ko se kurva, a ko drogira. Koliko dana fitnesa i koje vjezbe treba da se rade ta bi se skinulo 6kg i koliko je piksela optimalno da se ne vide bore.

A on "jado" zna napamet sličice životinjskog carstva.

"Lud" je, jer zna tablice auta svih komšija i broj lične karte mog pokojnog dede Živojina.

I da ne dužim, Dragi moj Ale kad sam vidio ko je sve normalan čvrsto sam odlučio da ti se pridružim u tvom ludilu i da te predložim za plaketu grada.

Stoga, ako se osjećate normalnim slobodno obrišite ovaj mail i ostanite to do kraja života, jer što bi rekao još jedan naš luđak po imenu Duško Trifunović: "Lako je umrjeti nama luđacima, teško je ostati živjeti sa mrtvacima".

Ovu inicijativu sam lično i personalno, zvanično i oficjelno predao Odboru za nagrade i odlikovanje Grada Banjaluka. Vi je možete podržati slanjem elektronske pošte na adresu alu.za.nagradu@gmail.com (Naslov poruke: Alu za nagradu). ( Kopirajte adresu i posaljite kao i svaki drugi email).

Ili se pridružite grupi na "Ličnoj Knjigi" (FB) podnazivom Alu za nagradu" i postanite "prijatelj" inicijative.

PROSLJEDI DALJE, PROSLJEDI DALJE, PROSLJEDI DALJE ...
Nebojša Kuruzović

Lana Bastašić: Čovjek koji je prodavao majice

Lana Bastašić je mlada banjalučka književnica s dva okončana fakulteta i već dvije objavljene knjige priča (’Tajni pigmenti’ i ’Vatrometi’). Na omotu knjige dobrih priča i odličnih recenzija ’Vatrometi’ je skromno predstavljena: Lana Bastašić (1986.) piše kratke priče. Posjeduje: jedan stari klavir, fejk japansku sablju i dedinu mašinu za kucanje. Doručkuje čokoladu. Vjeruje u paralelne svjetove. Kad poraste biće kubanska konobarica. Sve drugo nije toliko važno.

Ipak, važno je, kako da ne i potrebno reći da Lana i dalje piše, da sarađuje u mnogim eminentnim časopisima, da osvaja nagrade širom bivše Jugoslavije... Na Susretima Zija Dizdarević dva puta zaredom osvaja prvu nagradu, što zaista predstavlja kuriozitet. Prošle godine na tom tom renomiranom konkursu nagrađena je njena priča ''Čovjek koji je prodavao majice''.
(Mario M.)

****************************

Mislio sam na barok. Na debele, neokupane muškarce u helankama, sa raskošnim, kreč-bijelim perikama na proćelavim glavama; mislio sam na prenemaganja prpošnih dama, nabreklih od razvratne ishrane i ispraznih izraza, na njihova lažna, rumena lica prekrivena puderom; na sluškinje crnih, pokvarenih zuba kako u trošnim cipelama trče preko trgova... I, najednom, u svemu tome, u tom cirkusu nakaza, nadmenih arlekina i nabujalih marioneta, u mojoj se glavi lagano podiže tamnocrvena zavjesa. A tamo! Tamo stoji jedno čudo, jedan osakaćeni, organski instrument, muškarac-infant, il castrato, i počinje da pjeva, glasom serafina...


Lascia ch'io pianga mia cruda sorte...

E che sospiri la liberta...

Hodao sam dugo. Nisam stao dok nisam došao do parka Petra Kočića, te hladne i jalove futurističke nakaze. Geometrijski udešene klupe, staklo, metal, fotošop-trava po kojoj se niko ne usuđuje da korača. Tek poneko zalutalo dijete otrgne se iz majčinih ruku da pokvari tu sterilnu idilu. Djeca leže u parku. Djeca pjevaju u parku. Djeca ganjaju golubove u parku. Manufakturni pejzaži.

Suvo grlo. Umor. Simptomi. Odjednom sve je postalo simptom. Sjeo sam na klupu i dugo posmatrao svoje ruke. Jesu li suve? Ili možda nisu? Je li i to jedan od simptoma? Bol u zglobovima. Ruke su me vratile u djetinjstvo. Pravljenje štrudle sa višnjama u bakinoj glomaznoj, memljivoj kuhinji. Slaganja starih poštanskih markica u dedin album. Ruke koje navlače pidžamu preko kržljavih nogu. Ruke koje plješću po površini rijeke. Hvataju male, žgoljave žabe. Pecaju ribu. Ruke koje slažu veliku slagalicu sa fotografijom Čarlija Čaplina. Ruke koje dodiruju druge. Ruke djeteta.

U ovom parku sam se prvi put poljubio. Imao sam petnaest godina. Nosio sam naočari. Bilo je dugo i balavo i nelogično. Udaraš me naočarima! Skinuo sam ih i stavio u džep, potpuno smeten. Uhvatila me treskavica. Izvini. Onda sam ponovo poljubio djevojčicu koju nisam mogao da vidim. Bila je zamućena u mojoj dioptriji. Mirisala je na tamjan. Mislio sam na sve crkve u ovom gradu. Mislio sam na ikone. Da li ih je ljubila prije mene?

U ovom parku sam popio prvo pivo. Bilo je odvratno, ali sam ga ispio do kraja, iz konzerve koju mi je dao neki stariji, bezimeni dječak. Govorili su o alkoholu, o cigaretama, o sisama neke djevojčice iz njihovog razreda, o profesoru fizike, o Ribljoj čorbi. Ja sam uglavnom ćutao i pio svoje pivo. Poslije sam se plašio da će mama osjetiti smrad. Koračao sam kući i mislio na svoju umornu mamu, na alkohol u želucu, na tatine fotografije svuda po stanu. Imao sam osjećaj krivice. Nikada prije niti kasnije nisam osjetio ništa slično. Toliki sram i kajanje. Zbog konzerve piva.

HIV. To su te stvari koje su uvijek dogode nekome drugom. To su takve stvari. Ne znam kako. Ne znam od koga. Ne znam zbog čega. Nema tu mnogo metafizike. Jednostavno je. Poput robota sa trojancem u sistemu. Crvom. Ne razumijem se mnogo u kompjutere. Kao ni u ljudska tijela, uostalom. Ali jednostavno je. Doktorica je imala svečani izraz na licu. Prodeklamovala je ono što se, valjda, govori takvim ljudima. Ja više nisam samo čovjek. Sada sam takav čovjek. Nosilac. Prenosnik. To je moja nova suština.

Hodao sam, a sve što sam uradio, svi ljudi koje sam upoznao, hodali su za mnom. Skoro da sam mogao da čujem njihove korake. Njihove rečenice, njihove pozdrave, poljupce; mogao sam da vidim sve djevojke raširenih nogu, sve djevojke milozvučnih imena, sve djevojke slatkih glasića, sve djevojke gipkih bedara. Sve su išle za mnom. Kao utvare za prokletim prolaznikom. Kao ona konzerva piva.

Na pješačkom prelazu prema Trgu, sreo sam baku koja prodaje priglavke. Stala je pored mene, čekajući zeleno. Nosila je trošne cipele sa starim pertlama. Tešku, smeđu suknju. Pamučnu majicu, posuđenu možda nekad, od nekoga. Imala je po dva para priglavaka u svakoj ruci. Gledao sam, kradomice, njene suve ruke, pjegice, bore i prevoje, duboke kanjone od kože. Poželio sam da je zagrlim. Ne znam zbog čega. Nisam neka posebno topla ili srdačna osoba. Nisam osoba koja se grli. Uglavnom sam odsutan, zabravljen u svoje misli, daleko od prisutnih, od prolaznika, od ljudi. Ali nju sam zaista želio da zagrlim. Da joj kažem da sam bolestan. Da joj kažem da sam se zaledio od straha. Da joj kažem bilo šta. A onda je semafor pokazao zeleno i ona je otišla, tamo, dalje od mene, prema Trgu narodnih heroja, prema nekom modernom kafiću zvučnog naziva u kojem će možda neko htjeti priglavke, dok je konobari ne istjeraju odatle, kao napornu muvu koja zuji oko mušterija.

Svuda po robnoj kući „Boska" nizali su se nazivi nekih stranih marki obuće, odjeće, nakita, ko zna čega sve ne. Pomislio sam na onu staru ,,Bosku", kakva je bila nekad, bez ijedne reklame na fasadi. Pomislio sam kako sam kao dijete volio da se popnem pokretnim stepenicama na posljednji sprat i hodam okolo po salonu namještaja. Bio je tamo jedan ogromni, drveni krevet sa debelim madracem. Bio je preskup. Odlazio sam, tako, tamo i gledao u taj veličanstveni komad namještaja i maštao kako ću ga jednog dana kupiti. Kako ću moći da ležim na njemu po cijeli dan, da skačem, da se prevrćem, da se odmorim. Poslije je nestalo namještaja sa posljednjeg sprata „Boske". Potom konfekcije. Kozmetike. Čitav red au¬tomobila i konja u koje staviš kovanicu i ljuljaš se dok te mama drži za rame, da se ne prevrneš. Jedno je vrijeme „Boska" bila potpuno prazna, kao kakav avetinjski prostor zaboravljenih priča, lica i imena. Samo jednom sam se odvozio pokretnim stepenicama gore. U praznim prostorijama i ćoškovima pokušavao sam da, iznova, zamislim prodavačice u blijedocrvenim sakoima, stare kasir-mašine, djecu ispred velikog štanda sa slatkišima. Onda sam izašao odatle i više nikada nisam kročio tamo.

HIV. Rani stadijum. Postoje i stadijumi. To nisam znao. Mnogi ljudi odžive sasvim normalan život. To mi je rekla. Ta doktorica-robot. Kontrole. Infektološko odjeljenje. Preventivne mjere. Masa plastičnih riječi koje padaju negdje unutra, na krhku površinu u mojoj glavi, grebu moj gnjecavi, ljudski mozak. Šta je, uostalom, sasvim normalan život? Ko, uopšte, živi tako? Šta je normalno u gradu nepoznatih, u gradu tuđih i ozlojeđenih, u gradu sijedih adolescenata, u gradu sjenki? Šta je normalno u ovoj državi - pokvarenoj Rubikovoj kocki - koju više niko ne zna kako da složi, a njene se mnogobrojne boje guraju, smetaju jedna drugoj, teže da se stope? Prećutno. Nasilno prećutno.

Ušao sam u Gospodsku ulicu. Ulicu tobož-gospode. Austrougarski dašak prosvećenosti iz vre¬mena kad smo pripadali nekome drugom. Da je bar ostalo tako. Da sam bar nečiji, da je ova zemlja nečija, da se žalimo na Neprijatelja koji nas tuši i siluje, a usput nam gradi lijepe zgrade i puteve. Da se jadamo jedni drugima kako čeznemo za Slobodom. Da razgovaramo opet, pa makar u svom jadanju. Da smo nečije nešto. Ovako to veliko N dolazi iznutra, iz same srži. Kao virus koji luta tečnostima pokvarenog organizma. Nije li, kakve li slučajnosti, ta «moja» zemlja onda slična meni? Hoće li me jednako izbjegavati, jednako pljuvati na moje ime, na moju prljavost, na moju đavolju mrlju? Hoće li me taj tajanstveni virus jesti iznutra, a da ja to i ne znam, dok spavam, dok jedem, dok hodam ovim žalobnim gradom? Nismo li «moja» zemlja i ja onda isti? jednako zaraženi neizlječivim tegobama, venemo polako, ćutimo o svojoj istini, kako se ne bismo do kraja zgadili drugima?

Smrtan sam otkad sam se rodio, ali nisam to shvatao do tog trenutka. Pomislio sam: treba da nas uče od djetinjstva, da nam govore - nosiš u sebi smrtonosni virus. Kako se on zove? Zove se starost, propadanje i kraj. Možda bismo tako bili svjesni svoje sudbine, svog organskog porijekla i suštine, svoje atomičnosti i molekularnosti, svojih tečnosti, gasova, vlakana, kostiju. Treba da nam kažu da se rađamo sa tumorom, sa bakterijom smrtnosti, virusom prolaznosti. Možda bismo, tek tako, bili zaista svjesni tog sopstvenog memento mori i činjenice da ćemo jednoga dana uvenuti i nestati, da će za nama neko bolno vrisnuti, onako kako smo to učinili i mi u trenutku kada smo prvi put vidjeli taj vrli, novi Svijet. Volio bih da mi je neko to rekao. Možda bih živio drugačije. Sasvim normalnim životom. Možda bih umirao drugačije. U nekom drugom gradu.

Zašao sam među drvored koji vodi ka zgradi Arhiva i vidio, kroz neku čudnu, puderastu maglu, prodavače kokica, nakita i majica. U cijelom tom nijemom cirkusu tužnih pajaca, moje su bolesne oči razaznale jedan lik, u prevojima crvenog pamuka. Kako sam se približavao štandu, shvatio sam da se tu prodaju majice sa likom Ratka Mladića. Osjetio sam neopisivu tugu, najednom, pomješanu sa naletom gnjeva. Kada će prestati? Kada će proći? Ko može da prodaje ta sranja u centru grada?

Pomislio sam na tešku presu kako se spušta na slabašna, nedužna vlakna i pritišće u njih pigment. Pomislio sam kako se onda taj pigment formira u prepoznatljive crte lica. Kako je vreo. Kako neko stoji i čeka da se osuši. Kako neko slaže tu odjeću u kutije i šalje ovom čovjeku ovdje.

Pomislio sam na svog mrtvog oca. A onda sam pao u nesvijest.

„Dječko! Halo! Čuješ li me, rode?"

Osjetio sam velike, znojave prste na svom čelu. jak vonj ustajalog piva. Potom šamarčinu.

„Halo! Mali? Jes' dobar?"

„Šta se desilo?"

Otvorio sam oči i video crvenih, plavih i bijelih majica. Ležao sam na zemlji iza štanda prepunog printova Ratka Mladića. Iznad mene su se okupili neki ljudi i posmatrali me sa čuđenjem.

„Hajde, hajde... Šta buljite u dječka? Šta ste se ukip'li sad, hajmo, voz! Ne m're dječko disat' od vas."

Bio je to čovjek koji je prodavao majice. Nosio mi je flašicu vode. Jedno po jedno, ljudi su se

okretali i odlazili. Dok sam se uspravljao u sjedeći položaj, mogao sam da vidim kako se jedna od prisutnih gospođa prekrstila.

„Pao si u nesvijest, sinko... Vjerovatno od vrućine. Hajd' popij malko vode. Biće t' bolje. Hajd' malko."

Prinio mi je flašicu do usta, pridržavajući mi drugom rukom potiljak. Tako, iz blizine, mogao sam bolje da mu osmotrim lice. Imao je velike, nekako očinski tople smeđe oči i nabrekle, crvene nosnice. Poneki zub nedostajao je na obje vilice. Zlatni lančić skriven pod bijelom potkošuljom rastegnutom preko pozamašnog stomaka.

„Evo ti čokoladna bananica. Sigurno ti pao šećer!" Reče zabrinuto, pa izvadi iz džepa bermuda slatkiš i poče da cijepa celofan.

„Niste morali, zaista... Nema potrebe..."

„Ama, šta nema potrebe? Neću ostat' gladan zbog po' marke."

Uzeo sam griz čokoladice i pogledao oko sebe. Bilo je tu svega. Majice, kačketi, šalovi. Ne daj se generale! Potom krupna, čupava glava Radovana Karadžića na crnoj majici. Predsjedniče uz tebe smo! Živjela Srpska! Odmah uz "predsjednika", majice Crvene Zvezde i Partizana i samo jedna, zgutljana u ćošku, na kojoj proviruju dječačke oči Novaka Đokovića. Pomislio sam: Baš su te u zavidan razred strpali, Novače.

Hvala vam na pomoći. Nije trebalo da trošite novac na mene... " rekao sam, pokušavajući da ustanem.

„Nemoj odmah ustajat', može t' se slošit' iznova!"

Uzeo je jednu bijelu majicu sa gomile, nakvasio je vodom iz flašice i stao da mi briše čelo.

„Nemojte, nema potrebe, stvarno... Uništićete... tu... majicu."

Nisam nikada ranije obrisao znoj Ratkom Mladićem. Nisam se osjećao baš prijatno zbog tog postupka.

„Ma, jebeš majicu, kad je čo'eku loše, jebeš majicu... Jes' student? Čime se baviš?"

„Jesam." odgovorio sam. Nisam ni pomislio na fakultet otkad sam saznao da sam bolestan. To je, odjednom, postalo potpuno nebitno.

„Šta studiraš?" pitao me, bacajući iskorištenu majicu u ćošak.

„Na likovnoj sam akademiji."

„Eto, vidiš! Umjetnik! Pa, šta je meni uprljat' jednu majicu za budućeg velikog slikara Banjaluke! A? Pa, ja sam počastvovan da mogu pomoći!" uzviknuo je i namignuo mi, kao da dijelimo neku masnu tajnu.

„Je l' se prodaju ove stvari? Je l' kupuju ljudi?"

„Kupuju klinci najviše. Pred neku utakmicu, obično. Šta ćeš... Mora čo'ek od nečeg da živi. Nije lako s troje djece... Drž'o sam kok'ce, ovdje, na ovom mjestu... Pa, mi se nešto uzjebalo sa mašinom... A ovije što drže te kok'ce... ima ih k'o gljiva poslije kiše... Svi bi, odjednom, da prodaju kok'ce. Ovo moje puno bolje ide, da ti pra'o ka'em. Uspijem štogod i zaradit', moj sinko. Nije lako... U ovoj našoj državi... Nije nimalo za šalu."

Ustao sam, pridržavajući se za štand. Prihvatio me za lakat da mi pomogne stati na noge. U tom trenutku sam osjetio jako zatezanje i pecka¬nje na desnom gležnju. Pogledao sam dolje i ugle¬dao krv. Svoju krv.

„Jao, sinko... Izgleda si se ogreb'o na ovaj šaraf prokleti... Nikako da ga izbijem iz stol'ce, pa viri..." pravdao se, spuštajući se na koljena.

Stajao sam, zacementiran, i gledao tog dobroćudnog čovjeka kako mi ispire ranu vodom iz flašice, potom hvata onu istu majicu i čisti mi nogu. Nisam disao. Gledao sam je, svoju krv, na šarafu, dolje na betonu, ulijepljene dlake na svojoj nozi; gledao sam je kako ostavlja mrlje na bijeloj majici sa licem tog mitskog bića, gledao sam je na prstima prodavača. Gledao sam u svoju krv i nisam rekao ništa.

Naprasno sam istrčao na ulicu i pogubljeno promrmljao: „ Moram da idem... sad... stvarno... moram... ja kasnim... krenuo sam... doviđenja... hvala vam... doviđenja!"

Potrčao sam. Prema izlazu iz te groteskne ulice, daleko od tog čovjeka, od tih majica, od moje krvi na njima. Trčao sam kao da bježim iz Banjaluke, kao da bježim od djevojčice koju žuljaju moje naočari, od dječaka u kožnoj jakni koji mi pruža pivo, od maminih umornih pogleda, od glo¬maznog kreveta iz "Boske", od bake s priglavcima.

Iza mene se, kroz zujanje bezoblične mase, čuo jedan gromoglasan uzvik: „Ha joj, polako, umjetničeeee! Nemoj opet da se strovališ na zemlju, umjetnice! Uspori malo!"

Bio je to čovjek koji je prodavao majice. Čovjek koji mi je pomogao. Čovjek sa mojom krvi na rukama.

Dozivao me.

Nataša: Uz Odu radosti, Anu Rucner i ljepote Hrvatske

Hrvatska turistička zajednica u Berlinu, na 11. međunarodnom festivalu turističkog filma i multimedijalnih uradaka, za promidžbeni film "Oda radosti" dobila je prvo mjesto u kategoriji glazbenih videa. Turistički Oscar osvojen je u konkurenciji 180 zemalja koje nastupaju na berlinskoj burzi turizma ITB.

Ideja i izvođač – Ana Rucner, violončelistica, uz Zagrebačku filharmoniju i akademski zbor I.G. Kovačić.

Ana Rucner je supruga Vlade Kalembera (Srebrna krila), njega se sigurno sjećate.

Poslušajte i ostale njene spotove – predivnu Mjesečevu sonatu, Kanon u D-duru, ... predivna glazba, predivni snimci Zagreba i Hrvatske.

http://www.youtube.com/watch?v=5JzLOjrdsps&feature=related
http://www.anarucner.com/en/index.php

Mladen Z.: Razmisljanje o Stavu Tanje Topic.

TIHA VECINA

Naravno. Opet preispitujem sebe. Onoliko glasno koliko mi dopusta tipkovnica moga PC-a i vase strpljenje. Procitao tekst Tanje Topic pa se nesto zamislio. Onako malo, da ne bude bolno po vijuge. Odjednom mi se pricini da po bjelosvjetskoj politici, akademskim ustanovama, sportskim klubovima, svim mogucim daskama koje zivot znace, vlada neka posebna, nama nedokuciva rasa homo primitivikusa koja vec od rodilista hvata galamdjijske pozicije gdje god im se pruzi minamalna sansa teatralne promocije. Da li je sa Marsa pala ta rasa, ili ona koja ih svjesno trpi, to jos nije naucno dokazano, a ne zna se kad’ ce i da li ce...
Ne da se gradis takav, nego se rodis sa mislju da ti je sve pod ovim nebom dopustenu pa sa arogancijom ,bez ikakvih osiguraca navalis na zivot i suzivotare prosipajuci im dnevnu pamet koja je samo takva i nikako drugacija. Osnovu takve evolucije homo primitivikusa cini svakako vrlo izgradjena misao o hvatanju pozicije za govornicom. Pamet tu nema nikakve veze. Vazno je samo bolesno zeljeti popeti se, makar na glavu samom sebi, sto vise vikati, privlaciti paznju, ponavljati neistine, naglasavati kvalitete samo tebi znane, i svakako…imati “stav”(?!)
Poslije hvatanja pozicija, sljedeca etapa planskog unistavanja svega oko sebe je animacija tihe vecine (95 posto drugih koji bi se mogli svesti pod homo sapiense – uvjetno). To smo mi, nezainteresirani, skloni kompromisima, nemijesanjima, filozofiji “lako cemo” , ili “to nije moj nivo”, ili “pusti budalu kraju njegovo je carstvo nebesko”, ili…
Sa nezainteresiranim klimoglavima prihvacamo stavove licemjernih pojedinaca o kojima kriticki pise Tanja Topic, stavove koji u pocetku lice na neartikuliranu brbljariju u sluzbi sistema na vlasti, te vlastite promocije (nekada je uvjet za to bilo clanstvo u SK, danas blacenje sviju koji nisu tvoje krvne grupe). "


Sa posebnom slascu vec godinama pratim retoriku te ljigave bagre nekada visoko pozicioniranih komunista koji se u novoj prljavoj vodi snalaze puno bolje od vjecitih opozicionara. Ne treba ici daleko. Pogledajte po nasem rodnom gradu.

Kako samo vjesto uplivavaju u Halil ne mijenjajuci plivacki stil. Pratim sa gnusanjem sijede profesorke glave ( cast izuzecima ) nase proslosti po akademskim i inim ustanovama koje se , bez obzira sto im zivot curi, bez imalo srama predstavljau kao povijesno predodredjeni za tumacenje novih nacionalnih istina. To sto su u ONO vrijeme cinili nesto sasvim drugo da sacuvaju svoju siroku pozadinu, to nema veze, to je bila samo vjesta mimikrija homo primitivikusa. Pa sto onda ocekivati od novokomponiranih? Gdje ce im dusa…?

Tiha vecina i dalje nijemo sjedi i slusa sto puta ponudjenu neistinu koja, naravno, postaje istina. Onda mamurnoj , drogiranoj tihoj vecini daju zastave, djecu im nauce pamflete Izvrsnog vodje Kim Il Dodoa ili nekod drugog Kim Ila, potjeraju je k’o stoku na trgove i…

budjenja vise nema… A i da ima kasno je. Sljedeci korak je tragican: oruzje i masovna indoktrinacija tihe vecine, bespomocne mase koja se valja po inerciji raspolozenja onih sa stavovima.

Evo ga, reci cete, opet je pun gorcine. Ma ne. Ja pripadam toj tihoj vecini koja sve prati samo otvorenih usta, pripadam vama, citacima. Neunistive crtace i umjetnike (od glagola umetati sto bi rekao moj prijatelj Bogdan) smo ostavili tamo daleko da stvaraju nove kreacije homo primitivikusa. Publika? Dok je tihe vecine brale nema zime. Zna to Balkan i ostatak svijeta predobro…toliko predobro da mu ne smeta ni ponavljanje zaturenih lekcija svakih pedesetak godina.

E sad ono najvaznije! Ako su ti primitivikusi zlocesti tipovi iz svakodnevnice, tko je onda ta tiha vecina, tko je ta lijena masa koja je spremna da je se manipulatorski oblikuje? Jesmo li naivne dobrice, luzeri, kopije Gandijevske pasivne resistencije (uh koje rijeci) spremni na ono - tko tebe macem ti njega pogacom, kad dobijes po obrazu podmetni drugi…?Ili to u ovom grubom svijetu jednostavno mora tako biti.

Da li je tiha vecina pirodni balans za opstanak agresivaca bez koje oni nemaju sanse, da li je normalno da se tiha vecina budi tek kada je prekasno, da li je sutnja prirodno stanje i hrana kameleonima… ili, ili je tiha vecina ohrabrenje da razum postoji cak i u svojoj neracionalnoj formi u kojoj dostojanstvo vaze iznad cilja? Ne znam. Prosudite sami. Pod uvjetom da niste nezainteresirani… da imate stav u pravom smislu te rijeci… i…i da ste tiha vecina.

Riječ, dvije iz Banjaluke

STAV

U trenucima moralnih, intelektualnih i civilizacijskih posrnuća dobro je nemati djecu jer postoji jako okruženje u kojem možete dobiti male fašiste, nacionaliste i neku novu tempiranu bombu za budućnost, a vi ste nemoćni da ih usmjerite u nekom drugom smjeru

Piše: Tanja Topić

Nedavno je dekan jednog banjalučkog fakulteta javno izjavio kako oni studente uče da imaju stav, pa je potom uslijedilo ono ali, u kojem je sadržan njegov stav o jednom umjetničkom uratku, što je potpuno nebitno za ovu priču.

Morala sam se zapitati čijem ih stavu uče, jednom, jednoobraznom, koje ovi htjeli-ne htjeli moraju preuzeti. Ili ne smiju ni reči da se sa istim ne slažu, ako ne odgovara nametnutoj, uglavnom, nacionalnoj mantri. Bila sam još zabrinutija, jer sam rijetko doživjela da studenti javno iznesu stav koji ne korespondira sa zvaničnim stavom, nacionalnim ili političkim.

Kad treba udariti po NATO-u, mrskim neprijateljima, Angelini Jolie - DA.

Taj stav je uglavnom bio destruktivan, a poslije njegovog izricanja, polupani izlozi, razbijene strane ambasade i predstavništva. Očito snažan i još snažnije ispoljen, kako bi se znalo da mladi naraštaji doista misle svojom glavom i ne plaše se, kao u nekim drugim mračnijim vremenima u prošlosti, javno ga iznijeti. Još rjeđe sam čula stav njihovih učitelja, koji je protivan zvaničnoj politici, prevashodno nacionalnoj.

Sopstvene intelektualne potencijale najčešće koriste za klanjanje političkim gospodarima, jer to je najbolji način da ostvare sitni ćar u akademskoj karijeri. Ako im se posreći i političkoj.

I onda oni takvi uče ove nove mlade zauzimanju stava. Doista bih ga voljela barem na trenutak spoznati, da vidim i osjetim te velike lekcije naših učitelja.

Jedan drugi profesor, akademski građanin, koji uči mlade naraštaje, svima je javno održao slovo zbog nacionalne izdaje. Nacionalnu izdaju kao etiketu prišio je svima, jer nisu dovoljno zaštitili i stali u odbranu haških optuženika, tek tako su ih prepustili tamo nekim sudovima. Jedino nije decidno rekao kako nisu krivi, ali to se moglo čitati između redaka.

U trenucima ovakvih moralnih, intelektualnih i civilizacijskih posrnuća dobro je nemati djecu. Jer postoji jako okruženje, u kojem možete dobiti male fašiste, nacionaliste i neku novu tempiranu bombu za budućnost, a vi ste nemoćni da ih usmjerite u nekom drugom smjeru.

Da tragedija bude veća, profesor spada u mladu akademsku gardu.

Čak sam bila ugodno iznenađena kad je jedan mladi momak, u dvadesetim godinama, u jednoj malo većoj grupi rekao da je najveći problem našeg napretka i pomjeranja naprijed, zapravo, rastući nacionalizam. Bio je dovoljno hrabar to izreći glasno i pri tome nije prošao kao onaj momak u Beogradu koji je u društvu glasno rekao da mu se sviđa Angelina Jolie i, još gore, njen antisrpski film. Na žalost, taj mladić je izuzetak, ali dobro je uhvatiti se i za tu malu slamku spasa. Napredak je postignut već samim tim da ga nisu izbacili iz društva kao nepoželjnog. Naravno, to ne smije biti utjeha, koja će nas zavarati i uspavati pred povampirenim nacionalizmom, za koji ako hoćete biti u istom nacionalnom stroju, nećete ni primijetiti da razara cjelokupno društvo. Pardon, da ga je već razorilo. Time smo mu svi dali legitimitet i pozicionirali se prema ostalim civilizacijskim vrijednostima.

I nije samo tu riječ o nacionalizmu, čitav je splet stubova koji ovu priču zaokružuju. Dnevno srećem mlade ljude koji tobože žive ističući tekovine vladavine prava, a pri tome ne razumijevajući suštinu plašta iza kojeg se deklarativno zaklanjaju.

Ugušismo se prepunih usta pravne države, njenih stečevina, a pri tome, tek mladi, na pragu političkog i javnog života, u stilu korupcijskog stila življenja, zaobiđoše sve puteve, krenuše prečicama kako bi postigli ono što imaju njihove starije kolege, koje se bave politikom.

Njihovi impozantni imovinski kartoni dokazuju da je moguće biti bogat jedino ako se bavi politikom i nečasnim radnjama. Oni koji imaju iluziju da od plate mogu ljetovati i zimovati po inostranstvu, imati nekretnine vani, u još su jednoj velikoj bosanskohercegovačkoj zabludi.

Sve to skupa mi dođe kao neka vrsta opšteg cinizma, koji, istina, nije ništa novo i kojem smo izloženi decenijama u političkom i intelektualnom truležu koji su nas zahvatili.

(Start,  06.03.2012)

Jovanka Jelovac: DESETI SUSRET PJESNIKA BOEMA U INĐIJI

Pjesnici znaju lijepo zivjeti! Jovanka nam priblizava njihove susrete. Ranije je to i Boco cinio. Nadam se da ce ponovo.
Prateci te njihove susrete, gledajuci slike pozelim da sam pjesnik.
Jovanka, Boco, kako se upisuje u pjesnike? Moze li mi veza (vas dvoje) pomoci kod upisa?
Sala na stranu, divno vas je vidjeti!  

**********************

I OVE GODINE NA OKUPU SU SE NAŠLI PJESNICI I PJESNIKINJE IZ :SRBIJE,BOSNE I HERCEGOVINE, SLOVENIJE, HRVATSKE, NJEMAČKE I ŠVICARSKE.
KNJIŽEVNI KLUB "MIROSLAV-MIKA ANTIĆ" I PREDSJEDNIK KNJIŽEVNIK ZLATOMIR BOROVNICA DOČEKALI SU NAS TOPLO U SRIJEMSKOJ VAROŠICI INĐIJI.

STIHOVI, PJESMA, MUZIKA I SMIJEH ŽIVJELI SU TOGA DANA I ISPUNILI NAŠE DUŠE.

I KAKO REČE UREDNIK ZBORNIKA NIKICA BANIĆ :
"NE TRAŽITE STALNOST U PESMI BOEMA. U NJOJ JE NEĆETE NAĆI. PRIZNAĆE VAM SVAKI OD NJIH : DOKLUTAM, ŽIVIM. DOK ŽIVIM, LUTAM. DOVOLJNE SU SAMO OVE DVE REČENICE DA NAPRAVE KRUG. LUTANJE NIJE ZNAK IZGUBLJENOSTI, VEĆ ISTRAŽIVANJA. BOEMI SEBE NEPRESTANO TRAŽE I U PESMI I U DRUŠTVU."

A onda je Jovanka, inspirisana nedozivljenim 80 tim rodjendanom Mike Antica, napisala pjesmu i poslala je u Parkic:

MIKI ANTIĆU
DA SU ME UKRALE GODINE
BEZ TVOGA STIHA
BILA BIH TUŽNA MIKA.
OVAKO IMAM ŽELJE,
IMAM I NAVIKE NEKE,
LJUBIM I PIŠEM RIME,
ČESTO TI SPOMINJEM IME,
UVJERAVAM SE DA JE ŽIVOT BAJKA,
DA JESAM U NJOJ,
A MOŽDA I NISAM.
BESKONAČNO VOLIM I PATIM,
U TVOJE RAVNICE REDOVNO NAVRATIM,
ČEZNEM PREMA ZVIJEZDI,
OBLAČIM OSMIJEHOM DAN
I NEKAKO OSJEĆAM
SANJAM DRUGAČIJI SAN,
A OVAJ ŽIVOT PODSJEĆA NA TVOJ,
MIKA MOJ !

J.B.JELOVAC

U ZGBU,14.3.2012.

MARIO: POZDRAV

Na novom listu zidnog kalendara vidim sliku bosanskog pejsaža s beharom... Jedva dočekah osunčan predio bez snijega. A do neki dan bilo ga više nego na slikama. Srećom, okopnio, meni kao uspomenu ostavio jaku prehladu (’’Snijegu se raduju samo djeca i budale’’- Lojzo). Neuviđajno veliki minusi me zaledili pa sam produženi vikend onako uvunjen ostao upisan u geometriji stana. Na vapaj: ’’Ima li išta ugodnije od ovih čajeva?’’Goca me podsjeti: u džezvu šećer pa na ringlu pa vino s nešto vode pa cimet pa mali ključ... Poželjno srkati! Potražim zaturenu bocu s poluslatkim (jer čemu ono služi) i prepustim se Ljilji da me izliječi.

Kao iz emisije ’po vašem izboru’: narodna medicina dala prve rezultate, granulo sunce, toplina se vraća u kosti... Na dogovorenu kaficu sa dragim nam SiD odabiremo dužu stazu da bi ugodnijom šetnjom i osveta ljutoj zimi bila slađa.

Usput pričamo. Priče uobičajene.

Pozdravljamo poznanike, učini mi se da me Ljilja nekako neobično gurka.

- Šta je u pitanju?

- Pa ti opet koristiš ’zdravo’.

- Kako to misliš? A da, nisam primijetio, a i nije važno... Ipak je važno, razmišljam, to mi se dugo nije događalo. Sjećam se onih dana kada se ’zdravo’ nekako prorijedilo i kada sam ga nesvjesno zamijenio sa ’pozdravljam’. Sada se opet otključalo iz mene to ’zdravo’. Nije to neka zdravica novom vremenu, ali nešto se ipak događa. Oslobađam li se to nekog svog grča, samoodabranog povlačenja? Još od vremena nametnutog uklanjanja pojmova: drug, radnik, zdravo... čini mi se povučeno je iz upotrebe i: drugarstvo, rad, zdrava pamet... Slušao sam i čitao o pojavi naprasne supstitucije ’zdravo’ u ’pomozbog-selam-faljenisus’. Volio bih da se ne varam, sada osjećam da se u okolini promalja umor od nametnutih obrazaca novih ideologija.

Jutros sam opet isprobao, ipak malo suzdržano to ’zdravo’. Vidim prolazi. Nažalost, nemam dovoljno prijatelja da mogu vratiti onu zvonku melodiju starog ’zdravo’.

’Zdravo’ nije nikakav produkt socijalističkog vremena. ’Zdravo’ je po meni naš najljepši pozdrav.

P.S. U Sarajevu sam čuo novi pozdrav ’lamse i bite!’

Mario

Većina misli da bi bolje živjeli u SFRJ

Istraživanje zajednice europskih fondacija Europski fond za Balkan, provedeno u zemljama zapadnog Balkana u suradnji sa srbijanskom agencijom Ipsos Strategic Marketing, bavilo se stajalištima i percepcijom dviju generacija rođenih 1971. i 1991.
Istraživanje je provedeno potkraj rujna i u prvoj polovici listopada 2011. metodom ankete ''licem u lice'', na uzorku od 2.468 ljudi u regiji zapadnog Balkana (države bivše Jugoslavije, izuzev Slovenije, i uključujući Albaniju).

U svim zemljama bivše Jugoslavije, osim u Hrvatskoj i na Kosovu, među građanima postoji većinska uvjerenost da bi se bolje živelo da se nekadašnja zajednička država SFR Jugoslavija nije raspala, pokazuju rezultati istraživanja ''Od Jugoslavije do Europske unije: 20 godina poslije 1991 - Priča o dvije generacije'', predstavljenog u petak u Beogradu.

Da bi im život bio bolji s opstankom Jugoslavije smatra 69 posto građana Srbije, 65 posto građana Crne Gore, 62 posto Makedonaca te četvrtina građana Kosova i 30 posto građana Hrvatske.


Prema rezultatima istraživanja, u Hrvatskoj skoro četvrtina (24 posto) smatra da bi im život u takvom slučaju bio isti, a trećina da bi živjeli lošije, dok je, kada je riječ o Kosovu, više od polovice (56 posto) ispitanih koji smatraju kako bi lošije živjeli da je opstala Jugoslavija.

U Republici Srpskoj je 81 posto ispitanih pri stajalištu kako bi živjeli bolje da je opstala nekadašnja zajednička država, dok to smatra 58 posto ispitanika u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Rezultati istraživanja također pokazuju da većina hrvatskih građana smatra političke čelnike odgovornim za izbijanje ratnih sukoba u bivšoj zajedničkoj državi, dok u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori odgovornost za te događaje pripisuju međunarodnoj zajednici, dok na Kosovu smatraju da je to krivica samog naroda.

Bivši srbijanski predsjednik Slobodan Milošević smatra se, svugdje osim u Srbiji, najodgovornijim za ratove, pri čemu to stajalište podupire više od 90 posto ispitanih sa Kosova (92 posto), te skoro dvije trećine ispitanih u u Hrvatskoj (64 posto) i Makedoniji (65 posto).

Odgovornost se, kako je pokazalo istraživanje, u znatno manjoj mjeri pripisuje bivšem predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu i ostalim političkim čelnicima s početka devedesetih, dok su bivšem predsjedniku predsjedništva Bosne i Hercegovine Aliji Izetbegoviću odgovornost za rat pripisali samo ispitanici iz Srbije i Republike Srpske.

(Prenijeto iz Nacionala, 10.marta, 2012)