Lana Bastašić: Čovjek koji je prodavao majice

Lana Bastašić je mlada banjalučka književnica s dva okončana fakulteta i već dvije objavljene knjige priča (’Tajni pigmenti’ i ’Vatrometi’). Na omotu knjige dobrih priča i odličnih recenzija ’Vatrometi’ je skromno predstavljena: Lana Bastašić (1986.) piše kratke priče. Posjeduje: jedan stari klavir, fejk japansku sablju i dedinu mašinu za kucanje. Doručkuje čokoladu. Vjeruje u paralelne svjetove. Kad poraste biće kubanska konobarica. Sve drugo nije toliko važno.

Ipak, važno je, kako da ne i potrebno reći da Lana i dalje piše, da sarađuje u mnogim eminentnim časopisima, da osvaja nagrade širom bivše Jugoslavije... Na Susretima Zija Dizdarević dva puta zaredom osvaja prvu nagradu, što zaista predstavlja kuriozitet. Prošle godine na tom tom renomiranom konkursu nagrađena je njena priča ''Čovjek koji je prodavao majice''.
(Mario M.)

****************************

Mislio sam na barok. Na debele, neokupane muškarce u helankama, sa raskošnim, kreč-bijelim perikama na proćelavim glavama; mislio sam na prenemaganja prpošnih dama, nabreklih od razvratne ishrane i ispraznih izraza, na njihova lažna, rumena lica prekrivena puderom; na sluškinje crnih, pokvarenih zuba kako u trošnim cipelama trče preko trgova... I, najednom, u svemu tome, u tom cirkusu nakaza, nadmenih arlekina i nabujalih marioneta, u mojoj se glavi lagano podiže tamnocrvena zavjesa. A tamo! Tamo stoji jedno čudo, jedan osakaćeni, organski instrument, muškarac-infant, il castrato, i počinje da pjeva, glasom serafina...


Lascia ch'io pianga mia cruda sorte...

E che sospiri la liberta...

Hodao sam dugo. Nisam stao dok nisam došao do parka Petra Kočića, te hladne i jalove futurističke nakaze. Geometrijski udešene klupe, staklo, metal, fotošop-trava po kojoj se niko ne usuđuje da korača. Tek poneko zalutalo dijete otrgne se iz majčinih ruku da pokvari tu sterilnu idilu. Djeca leže u parku. Djeca pjevaju u parku. Djeca ganjaju golubove u parku. Manufakturni pejzaži.

Suvo grlo. Umor. Simptomi. Odjednom sve je postalo simptom. Sjeo sam na klupu i dugo posmatrao svoje ruke. Jesu li suve? Ili možda nisu? Je li i to jedan od simptoma? Bol u zglobovima. Ruke su me vratile u djetinjstvo. Pravljenje štrudle sa višnjama u bakinoj glomaznoj, memljivoj kuhinji. Slaganja starih poštanskih markica u dedin album. Ruke koje navlače pidžamu preko kržljavih nogu. Ruke koje plješću po površini rijeke. Hvataju male, žgoljave žabe. Pecaju ribu. Ruke koje slažu veliku slagalicu sa fotografijom Čarlija Čaplina. Ruke koje dodiruju druge. Ruke djeteta.

U ovom parku sam se prvi put poljubio. Imao sam petnaest godina. Nosio sam naočari. Bilo je dugo i balavo i nelogično. Udaraš me naočarima! Skinuo sam ih i stavio u džep, potpuno smeten. Uhvatila me treskavica. Izvini. Onda sam ponovo poljubio djevojčicu koju nisam mogao da vidim. Bila je zamućena u mojoj dioptriji. Mirisala je na tamjan. Mislio sam na sve crkve u ovom gradu. Mislio sam na ikone. Da li ih je ljubila prije mene?

U ovom parku sam popio prvo pivo. Bilo je odvratno, ali sam ga ispio do kraja, iz konzerve koju mi je dao neki stariji, bezimeni dječak. Govorili su o alkoholu, o cigaretama, o sisama neke djevojčice iz njihovog razreda, o profesoru fizike, o Ribljoj čorbi. Ja sam uglavnom ćutao i pio svoje pivo. Poslije sam se plašio da će mama osjetiti smrad. Koračao sam kući i mislio na svoju umornu mamu, na alkohol u želucu, na tatine fotografije svuda po stanu. Imao sam osjećaj krivice. Nikada prije niti kasnije nisam osjetio ništa slično. Toliki sram i kajanje. Zbog konzerve piva.

HIV. To su te stvari koje su uvijek dogode nekome drugom. To su takve stvari. Ne znam kako. Ne znam od koga. Ne znam zbog čega. Nema tu mnogo metafizike. Jednostavno je. Poput robota sa trojancem u sistemu. Crvom. Ne razumijem se mnogo u kompjutere. Kao ni u ljudska tijela, uostalom. Ali jednostavno je. Doktorica je imala svečani izraz na licu. Prodeklamovala je ono što se, valjda, govori takvim ljudima. Ja više nisam samo čovjek. Sada sam takav čovjek. Nosilac. Prenosnik. To je moja nova suština.

Hodao sam, a sve što sam uradio, svi ljudi koje sam upoznao, hodali su za mnom. Skoro da sam mogao da čujem njihove korake. Njihove rečenice, njihove pozdrave, poljupce; mogao sam da vidim sve djevojke raširenih nogu, sve djevojke milozvučnih imena, sve djevojke slatkih glasića, sve djevojke gipkih bedara. Sve su išle za mnom. Kao utvare za prokletim prolaznikom. Kao ona konzerva piva.

Na pješačkom prelazu prema Trgu, sreo sam baku koja prodaje priglavke. Stala je pored mene, čekajući zeleno. Nosila je trošne cipele sa starim pertlama. Tešku, smeđu suknju. Pamučnu majicu, posuđenu možda nekad, od nekoga. Imala je po dva para priglavaka u svakoj ruci. Gledao sam, kradomice, njene suve ruke, pjegice, bore i prevoje, duboke kanjone od kože. Poželio sam da je zagrlim. Ne znam zbog čega. Nisam neka posebno topla ili srdačna osoba. Nisam osoba koja se grli. Uglavnom sam odsutan, zabravljen u svoje misli, daleko od prisutnih, od prolaznika, od ljudi. Ali nju sam zaista želio da zagrlim. Da joj kažem da sam bolestan. Da joj kažem da sam se zaledio od straha. Da joj kažem bilo šta. A onda je semafor pokazao zeleno i ona je otišla, tamo, dalje od mene, prema Trgu narodnih heroja, prema nekom modernom kafiću zvučnog naziva u kojem će možda neko htjeti priglavke, dok je konobari ne istjeraju odatle, kao napornu muvu koja zuji oko mušterija.

Svuda po robnoj kući „Boska" nizali su se nazivi nekih stranih marki obuće, odjeće, nakita, ko zna čega sve ne. Pomislio sam na onu staru ,,Bosku", kakva je bila nekad, bez ijedne reklame na fasadi. Pomislio sam kako sam kao dijete volio da se popnem pokretnim stepenicama na posljednji sprat i hodam okolo po salonu namještaja. Bio je tamo jedan ogromni, drveni krevet sa debelim madracem. Bio je preskup. Odlazio sam, tako, tamo i gledao u taj veličanstveni komad namještaja i maštao kako ću ga jednog dana kupiti. Kako ću moći da ležim na njemu po cijeli dan, da skačem, da se prevrćem, da se odmorim. Poslije je nestalo namještaja sa posljednjeg sprata „Boske". Potom konfekcije. Kozmetike. Čitav red au¬tomobila i konja u koje staviš kovanicu i ljuljaš se dok te mama drži za rame, da se ne prevrneš. Jedno je vrijeme „Boska" bila potpuno prazna, kao kakav avetinjski prostor zaboravljenih priča, lica i imena. Samo jednom sam se odvozio pokretnim stepenicama gore. U praznim prostorijama i ćoškovima pokušavao sam da, iznova, zamislim prodavačice u blijedocrvenim sakoima, stare kasir-mašine, djecu ispred velikog štanda sa slatkišima. Onda sam izašao odatle i više nikada nisam kročio tamo.

HIV. Rani stadijum. Postoje i stadijumi. To nisam znao. Mnogi ljudi odžive sasvim normalan život. To mi je rekla. Ta doktorica-robot. Kontrole. Infektološko odjeljenje. Preventivne mjere. Masa plastičnih riječi koje padaju negdje unutra, na krhku površinu u mojoj glavi, grebu moj gnjecavi, ljudski mozak. Šta je, uostalom, sasvim normalan život? Ko, uopšte, živi tako? Šta je normalno u gradu nepoznatih, u gradu tuđih i ozlojeđenih, u gradu sijedih adolescenata, u gradu sjenki? Šta je normalno u ovoj državi - pokvarenoj Rubikovoj kocki - koju više niko ne zna kako da složi, a njene se mnogobrojne boje guraju, smetaju jedna drugoj, teže da se stope? Prećutno. Nasilno prećutno.

Ušao sam u Gospodsku ulicu. Ulicu tobož-gospode. Austrougarski dašak prosvećenosti iz vre¬mena kad smo pripadali nekome drugom. Da je bar ostalo tako. Da sam bar nečiji, da je ova zemlja nečija, da se žalimo na Neprijatelja koji nas tuši i siluje, a usput nam gradi lijepe zgrade i puteve. Da se jadamo jedni drugima kako čeznemo za Slobodom. Da razgovaramo opet, pa makar u svom jadanju. Da smo nečije nešto. Ovako to veliko N dolazi iznutra, iz same srži. Kao virus koji luta tečnostima pokvarenog organizma. Nije li, kakve li slučajnosti, ta «moja» zemlja onda slična meni? Hoće li me jednako izbjegavati, jednako pljuvati na moje ime, na moju prljavost, na moju đavolju mrlju? Hoće li me taj tajanstveni virus jesti iznutra, a da ja to i ne znam, dok spavam, dok jedem, dok hodam ovim žalobnim gradom? Nismo li «moja» zemlja i ja onda isti? jednako zaraženi neizlječivim tegobama, venemo polako, ćutimo o svojoj istini, kako se ne bismo do kraja zgadili drugima?

Smrtan sam otkad sam se rodio, ali nisam to shvatao do tog trenutka. Pomislio sam: treba da nas uče od djetinjstva, da nam govore - nosiš u sebi smrtonosni virus. Kako se on zove? Zove se starost, propadanje i kraj. Možda bismo tako bili svjesni svoje sudbine, svog organskog porijekla i suštine, svoje atomičnosti i molekularnosti, svojih tečnosti, gasova, vlakana, kostiju. Treba da nam kažu da se rađamo sa tumorom, sa bakterijom smrtnosti, virusom prolaznosti. Možda bismo, tek tako, bili zaista svjesni tog sopstvenog memento mori i činjenice da ćemo jednoga dana uvenuti i nestati, da će za nama neko bolno vrisnuti, onako kako smo to učinili i mi u trenutku kada smo prvi put vidjeli taj vrli, novi Svijet. Volio bih da mi je neko to rekao. Možda bih živio drugačije. Sasvim normalnim životom. Možda bih umirao drugačije. U nekom drugom gradu.

Zašao sam među drvored koji vodi ka zgradi Arhiva i vidio, kroz neku čudnu, puderastu maglu, prodavače kokica, nakita i majica. U cijelom tom nijemom cirkusu tužnih pajaca, moje su bolesne oči razaznale jedan lik, u prevojima crvenog pamuka. Kako sam se približavao štandu, shvatio sam da se tu prodaju majice sa likom Ratka Mladića. Osjetio sam neopisivu tugu, najednom, pomješanu sa naletom gnjeva. Kada će prestati? Kada će proći? Ko može da prodaje ta sranja u centru grada?

Pomislio sam na tešku presu kako se spušta na slabašna, nedužna vlakna i pritišće u njih pigment. Pomislio sam kako se onda taj pigment formira u prepoznatljive crte lica. Kako je vreo. Kako neko stoji i čeka da se osuši. Kako neko slaže tu odjeću u kutije i šalje ovom čovjeku ovdje.

Pomislio sam na svog mrtvog oca. A onda sam pao u nesvijest.

„Dječko! Halo! Čuješ li me, rode?"

Osjetio sam velike, znojave prste na svom čelu. jak vonj ustajalog piva. Potom šamarčinu.

„Halo! Mali? Jes' dobar?"

„Šta se desilo?"

Otvorio sam oči i video crvenih, plavih i bijelih majica. Ležao sam na zemlji iza štanda prepunog printova Ratka Mladića. Iznad mene su se okupili neki ljudi i posmatrali me sa čuđenjem.

„Hajde, hajde... Šta buljite u dječka? Šta ste se ukip'li sad, hajmo, voz! Ne m're dječko disat' od vas."

Bio je to čovjek koji je prodavao majice. Nosio mi je flašicu vode. Jedno po jedno, ljudi su se

okretali i odlazili. Dok sam se uspravljao u sjedeći položaj, mogao sam da vidim kako se jedna od prisutnih gospođa prekrstila.

„Pao si u nesvijest, sinko... Vjerovatno od vrućine. Hajd' popij malko vode. Biće t' bolje. Hajd' malko."

Prinio mi je flašicu do usta, pridržavajući mi drugom rukom potiljak. Tako, iz blizine, mogao sam bolje da mu osmotrim lice. Imao je velike, nekako očinski tople smeđe oči i nabrekle, crvene nosnice. Poneki zub nedostajao je na obje vilice. Zlatni lančić skriven pod bijelom potkošuljom rastegnutom preko pozamašnog stomaka.

„Evo ti čokoladna bananica. Sigurno ti pao šećer!" Reče zabrinuto, pa izvadi iz džepa bermuda slatkiš i poče da cijepa celofan.

„Niste morali, zaista... Nema potrebe..."

„Ama, šta nema potrebe? Neću ostat' gladan zbog po' marke."

Uzeo sam griz čokoladice i pogledao oko sebe. Bilo je tu svega. Majice, kačketi, šalovi. Ne daj se generale! Potom krupna, čupava glava Radovana Karadžića na crnoj majici. Predsjedniče uz tebe smo! Živjela Srpska! Odmah uz "predsjednika", majice Crvene Zvezde i Partizana i samo jedna, zgutljana u ćošku, na kojoj proviruju dječačke oči Novaka Đokovića. Pomislio sam: Baš su te u zavidan razred strpali, Novače.

Hvala vam na pomoći. Nije trebalo da trošite novac na mene... " rekao sam, pokušavajući da ustanem.

„Nemoj odmah ustajat', može t' se slošit' iznova!"

Uzeo je jednu bijelu majicu sa gomile, nakvasio je vodom iz flašice i stao da mi briše čelo.

„Nemojte, nema potrebe, stvarno... Uništićete... tu... majicu."

Nisam nikada ranije obrisao znoj Ratkom Mladićem. Nisam se osjećao baš prijatno zbog tog postupka.

„Ma, jebeš majicu, kad je čo'eku loše, jebeš majicu... Jes' student? Čime se baviš?"

„Jesam." odgovorio sam. Nisam ni pomislio na fakultet otkad sam saznao da sam bolestan. To je, odjednom, postalo potpuno nebitno.

„Šta studiraš?" pitao me, bacajući iskorištenu majicu u ćošak.

„Na likovnoj sam akademiji."

„Eto, vidiš! Umjetnik! Pa, šta je meni uprljat' jednu majicu za budućeg velikog slikara Banjaluke! A? Pa, ja sam počastvovan da mogu pomoći!" uzviknuo je i namignuo mi, kao da dijelimo neku masnu tajnu.

„Je l' se prodaju ove stvari? Je l' kupuju ljudi?"

„Kupuju klinci najviše. Pred neku utakmicu, obično. Šta ćeš... Mora čo'ek od nečeg da živi. Nije lako s troje djece... Drž'o sam kok'ce, ovdje, na ovom mjestu... Pa, mi se nešto uzjebalo sa mašinom... A ovije što drže te kok'ce... ima ih k'o gljiva poslije kiše... Svi bi, odjednom, da prodaju kok'ce. Ovo moje puno bolje ide, da ti pra'o ka'em. Uspijem štogod i zaradit', moj sinko. Nije lako... U ovoj našoj državi... Nije nimalo za šalu."

Ustao sam, pridržavajući se za štand. Prihvatio me za lakat da mi pomogne stati na noge. U tom trenutku sam osjetio jako zatezanje i pecka¬nje na desnom gležnju. Pogledao sam dolje i ugle¬dao krv. Svoju krv.

„Jao, sinko... Izgleda si se ogreb'o na ovaj šaraf prokleti... Nikako da ga izbijem iz stol'ce, pa viri..." pravdao se, spuštajući se na koljena.

Stajao sam, zacementiran, i gledao tog dobroćudnog čovjeka kako mi ispire ranu vodom iz flašice, potom hvata onu istu majicu i čisti mi nogu. Nisam disao. Gledao sam je, svoju krv, na šarafu, dolje na betonu, ulijepljene dlake na svojoj nozi; gledao sam je kako ostavlja mrlje na bijeloj majici sa licem tog mitskog bića, gledao sam je na prstima prodavača. Gledao sam u svoju krv i nisam rekao ništa.

Naprasno sam istrčao na ulicu i pogubljeno promrmljao: „ Moram da idem... sad... stvarno... moram... ja kasnim... krenuo sam... doviđenja... hvala vam... doviđenja!"

Potrčao sam. Prema izlazu iz te groteskne ulice, daleko od tog čovjeka, od tih majica, od moje krvi na njima. Trčao sam kao da bježim iz Banjaluke, kao da bježim od djevojčice koju žuljaju moje naočari, od dječaka u kožnoj jakni koji mi pruža pivo, od maminih umornih pogleda, od glo¬maznog kreveta iz "Boske", od bake s priglavcima.

Iza mene se, kroz zujanje bezoblične mase, čuo jedan gromoglasan uzvik: „Ha joj, polako, umjetničeeee! Nemoj opet da se strovališ na zemlju, umjetnice! Uspori malo!"

Bio je to čovjek koji je prodavao majice. Čovjek koji mi je pomogao. Čovjek sa mojom krvi na rukama.

Dozivao me.