''Riječ, dvije iz Banjaluke"

Tanja Topić: MENTALNO STANJE

(Uz odobrenje autorice)

Voljela bih nekad da ne moram svjedočiti glupostima jednog vremena, jer često vidim kako su bezgranične. A što je najgore, uglavnom imaju i našu bezrezervnu podršku. Horsku. Valjda da budu glasnije. Prijatelj me je nedavno podsjetio na jednu sjajnu metaforu iz Titovog vremena, koja je decenijama kasnije doživjela svoju reinkarnaciju. Stanje kolektivnih nam ludila u zemlji je opisao, rekavši: "To ti je kao onda kad su radnici u Titovo vrijeme odbijali da štampaju novine jer im se nisu dopadali tekstovi". Decenije su prošle, a mi se promijenili nismo, niti smo šta naučili iz istorije i iskustva, sem najgoreg.

Najlakše je očito prikloniti se horskim pjevačima, jer nikad ne nastupaju solo, nemaju svoj stav, ali najglasnije brane tuđi. Pristojan čovjek barem neče dopustiti da nema mišljenje i ako ništa drugo, neće dopustiti da neko drugi kaže i odluči u njegovo ime šta je lijepo, šta je ružno, ko je dobar, ko je zločest. Tako bi uradili pristojni ljudi, kojih je nekako sve manje.

Oni drugi, a oni su večina, će se sami kazniti pri pomisli da bi mogli izreći neku glupost koja ne korespondira sa stavovima koje su odredili vrhovni autoriteti u ovoj autoritarnoj balkanskoj prčiji.

Ostalo je još samo da nam sastavljaju jelovnike i biraju bračne partnere. Malograđanski i provincijalno, jer to smo mi. A drugačije ne znamo. Zato neću ponavljati mnoge pametne, a bogami ni one glupe rečenice, koje su napisane povodom zabrane filma U zemlji krvi i meda u Republici Srpskoj, odnosno odluke da se taj film kao "smeće" ne prikazuje u ovdašnjim bioskopima, jer je tako odlučio jedini distributer u ovom dijelu zemlje. Naslušala sam se svega i svačega. Reći ću samo da me je to rastužilo, iznenadilo nije, jer sam po ko zna koji put dobila potvrdu da nam glave nisu potrebne i kakvo je mentalno stanje nacije. Obeshrabrujuće za pokoljenja koja dolaze.

Ali, opet ne mogu a da ne primijetim šta bi bilo kad bi se barem tako postupalo sa ostalim smećem, koje je preplavilo ovu zemlju. Šta sa onim smećem koje je na pijedestalu društvenih vrijednosti? Pa još mu se i klanjamo. Reći ću samo da me ovo neodoljivo podsjeća na neka stara prošla vremena i zato me plaši. Plaši me mentalni sklop koji oživljava verbalni delikt, plaši me mentalni sklop, koji ukida pisce i zabranjuje filmove. Očito sam živjela u prevelikoj zabludi nadajući se da su ta vremena prekrivena prašinom. Ostalo je još samo da spalimo knjige, da nam pripovjedač priča šta je u njima bilo napisano, a mi sretni jer se ne moramo sami naprezati da čitamo, gledamo, pričamo. Za onu polovinu nepismenih bio bi to božji dar.

Onda mogu još glasnije vrijeđati i pljuvati po nečemu za šta ne znaju ni kako izgleda, pa u svijetu intriga dobije obrise bjelosvjetske zavjere, iz koje nikako izaći.

Mislim da je i život na takav način puno jednostavniji, jer se onda ne zamarate odgovorima na pitanja, kao što su zašto jedna ugledna, pametna i tobože dobro informisana novinarka, ne trepnuvši, gošći postavi pitanje Pa, zašto onda Evropska unija ne ukine Kancelariju visokog predstavnika (OHR)?

Kud nas taj nacionalni i patriotski zanos odvede kad ne znamo ni elementarne činjenice. Zar se neće hiljade nesretnika doista zapitati zašto to Evropska unija ne učini. Istina, onih koji će se uopšte i zapitati. Ili, u kakvoj to zemlji živimo u kojoj su vijesti dana da je hospitalizovan prvi čovjek udruženja logoraša? Uz dužno poštovanje prema zdravstvenom stanju svakog čovjeka, zar svaki dan neko ne završi u bolnici?

Ili zašto bi mene, recimo, trebalo da zanima da je Goran Bregović u privatnoj posjeti u Sarajevu. Ili da se Severina porađa godinu dana, da li je Severina rodila, pa nije, pa je dijete u inkubatoru, pa je naša glava u haosu i beznađu. Ali to nisu i ne smiju biti vijesti dana. To nije i ne smije biti ono što zanima građane ove zemlje, kako nam često znaju servirati medijski poslenici.

Očito, najbolje je pitanja uopšte ne postavljati, jer jedino tako čovjek može sačuvati ovo malo zdravog razuma što mu je ostalo.