Boris Dežulović: Srpsko slovo

Vec nekoliko puta smo doticali ovu temu, ali me B. Dezulovic potaknu da vam je ponudim jos jednom.
Jezik kojim govorimo. Veliki M. Selimovica rece na ovu temu da pisci ne vole govoriti o jeziku kojim pisu, jer to im namece ogranicenja i da to, vise politicko pitanje, treba prepustiti svakom ponaosob da odluci.
E kad bi to sve bas bilo tako - to ponaosob. Da nije politike koja svakog ponaosob trpa u svoj tor, ogradjuje ga od drugih, pravi razlicite jezike i tamo gdje ih nema, a sve da bi potvrdila svoju naciju, pa svoju drzavu, jer , tako se to na Balkanu definise, jezik je jedna od odrednica nacije i drzave. Ko biva, ako nemas zaseban jezik, nemas ni naciju, a bez nacije - nema ni drzave.
Prc, Miljojka!
Ja, kao i svaki preostali fosil ili dinosaurus, govorim srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim, koji sam u skoli ucio. Ali, ne branim ni onima koji su u istim skolama ucili isti taj jezik da govore bosanskim ili hrvatskim ili srpskim ili crnogorskim...
Mala ilustracija: Engleski jezik se govori u 66 zemalja svijeta, kao zvanicni jezik ili jedan od zvanicnih jezika. I sve te zemlje su suverene i razlicite i ni jedna od njih nije nista manje suverena zato sto koristi isti jezik kao i neka druga, ili sto koristi neciji tudji jezik.

Nego da ja pustim Borisa Dezulovica da kaze sto ima reci. (Preuzeto iz Slobodne Dalmacije)

*******************

S obzirom na činjenicu da hrvatski jezik ima ustavni, zakonski, normativni i standardološki položaj u odnosu na druge jezike, zašto ustanove čiji se članovi služe tim jezikom šute kad je u pitanju drsko i nezakonito omalovažavanje hrvatskoga jezika?”
Tako glasi prva rečenica dramatičnog otvorenog pisma kojega su Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Društvu hrvatskih književnika, Matici hrvatskoj, Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Ministarstvu kulture i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta uputili iz redakcije tjednika za, hm, kulturu Hrvatsko slovo. Zabrinuo se gremij mozgova u Hrvatskom slovu zbog “slučaja Žikina dinastija” i agresivnog prodora srpskog jezika na teritorij pod kontrolom hrvatskog, pa ne budi lenj sastavio novu Deklaraciju o položaju hrvatskoga jezika.

Koliko je pak to, kako se reče, “drsko i nezakonito omalovažavanje hrvatskoga jezika” uzelo maha, najbolje govori činjenica da je i samo pismo redakcije Hrvatskog slova o znanstveno dokazanim razlikama između hrvatskog i srpskog jezika napisano na gotovo čistom – srpskom. Vrijedi za povijest sačuvati tu dramu na redakcijskom sastanku.

- “S obzirom na činjenicu da hrvatski jezik ima ustavni, zakonski, normativni i standardološki položaj u odnosu na druge jezike, zašto ustanove čiji se članovi služe tim jezikom ćute kad je u pitanju drsko i nezakonito omalovažavanje hrvatskoga jezika?” – počeo je svečano Stjepan Šešelj.

- Čekaj, čekaj – prekinuo ga je Mile Pešorda. – Pa to je na srpskom!

- Nemoguće!

- Napisao si “ćute” umjesto “šute”.

- U jebemti sve! Dobro si vidio. Dakle: “S obzirom na činjenicu da hrvatski jezik ima ustavni, zakonski, normativni i standardološki položaj u odnosu na druge jezike, zašto ustanove čiji se članovi služe tim jezikom šute kad je u pitanju drsko i nezakonito omalovažavanje hrvatskoga jezika?”
- E sad je to glazba za hrvatsko uho.
- Al je opravi, svaka mu čast! – otelo se Hrvoju Hitrecu.

U svemu, od četrdeset tri riječi i dvije stotine osamdeset šest slova, prva rečenica dramatičnog apela o srpskoj agresiji na naš jezični suverenitet razlikuje se od iste te rečenice titlovane na srpski u jednoj jedinoj riječi – preciznije, u jednom jedinom, sitnom, malom tiskanom slovu. Sve da su umne glave u našem tjedniku za, hm, kulturu to i htjele, trebalo je bogami truda i koncentracije da se smisli tristo bajta teška, upravo krleška rečenica od četrdeset tri riječi, u kojoj će razlika između hrvatskog teksta i srpskog prijevoda biti u jednom jedinom, hm, hrvatskom slovu.

Štoviše, u cijelom tekstu otvorenog pisma, među dvije stotine šezdeset tri riječi i gotovo dvije tisuće slova, svega je petnaest lektorskih opšte-općih razlika, a najdalje što su čuvari hrvatskog jezika u svom apelu uspjeli pobjeći od srpskog jest “uporaba” “neovisnosti” umjesto “upotrebe” i “nezavisnosti”. Jedne jedine riječi u cijeloj deklaraciji Hrvatskog slova nema koja je leksikološki i etimološki različita u srpskom! Nisu se hrvatskoslovci potrudili niti da na početku svog Načertanija o položaju hrvatskog jezika – “S obzirom…” – stavi naše lijepo hrvatsko “glede”! Opšti javašluk u redakciji Srpskog slova!

Ukratko – čak i kad bismo “razumijevanje” i “razumevanje” tretirali kao potpuno različite riječi – ovo ad hoc istraživanje na slučajnom uzorku pokazalo bi da se hrvatski i srpski jezik poklapaju do nevjerojatnih 94,32 posto. Kad bi se pak pod mikroskopom gledale fizičke, dakle slovne razlike, rezultat je još impresivniji: 98,75 posto!

Snježana Kordić, recimo, svim je svojim antihrvatskim marom jedva uspjela prebaciti 85 posto sličnosti. Ni forenzička DNK analiza nema tako visoko precizan postotak identifikacije kakvu su između hrvatskog i srpskog dokazali hrvatski slovadžije!
Pri čemu treba pošteno napomenuti kako rezultat ipak nije znanstveno relevantan: “slučajni uzorak” je, podsjećam, tekst otvorenog pisma o znanstvenim razlikama između hrvatskog i srpskog jezika. Autori iz Hrvatskog slova trudili su se dokazati razliku, a ne sličnost.
I time po prilici jednom za svagda zaključili polemiku o razlikama između hrvatskog i srpskog jezika.

- “Možemo li sve ovo kršiti samo da bi se na televizijama s nacionalnim koncesijama predstavljali filmovi na srpskom jeziku, koji također kao jezik ima svoje normativne i standardološke osobine prilagođene komunikaciji i razumevanju srpske nacije?” – svečano je Stjepan Šešelj završio čitanje Deklaracije.

- I to ti je posljednja rečenica? – zgranuto ga je gledao Pešorda.

- Da, zašto?

- Zašto?!?? Bla, bla, bla, “normativne i standardološke osobine srpskog jezika prilagođene komunikaciji i razumevanju srpske nacije” – čitao je Pešorda s papira, pa podigao pogled. – “Razumevanju srpske nacije”?

- Uf, da, bravo! – dohvatio je Stjepan Šešelj pero, pa iskrižao cijelu riječ. – “Razumevanju hrvatske nacije”.
- Alal vera – zaustio je zadivljeno Hrvoje Hitrec.