Zarez- zapeta

Ne znam koji od ova dva izraza igra sada za repezentaciju Srbije, Hrvatske, Bosne ili mozda Rusije. Oba su mi razumljiva, pa me to ni ne interesuje i necu ni da provjeravam.
Jezicki znalci kazu da je onaj koji ovlada zarezima ili zapetama ovladao i jezikom.
Ja sam mozda u jednom periodu svoga razvoja bio blizu tom ovladavanju, ali sam se kasnije malo udaljio, i sada veoma cesto zaboravim zarez ili postavim zapetu tamo gdje joj nije mjesto.
Vjerovatno ste vi to vec uocili a ja to evo i priznajem.
A ko priznaje - pola mu se prasta. (Ko prizna dva puta - sve!)
Po definiciji, zarezom ili zapetom se odjeljuju dijelovi recenica radi lakšeg razumijevanja i jasnoce, pogotovo ako se radi o dužim rečenicama. Slobodna interpretacija definicije bila bi da oni dijele sintaktičke delove koji ne dolaze zajedno, mijenjaju značenje u rečenici ili dijele rečenične dijelove u nizanju.
Tipican primjer upotrebe zareza ili zapete je poznato Pitijino prorocanstvo koje potpuno mijenja znacenje zavisno od toga na kom mjestu je postavljen:
"Ibis redibis numquam peribis in bello." (lat.) sto bi u slobodnom prevodu izgledalo ovako:
" Ići ćeš, vratiti se, nećeš poginuti u ratu.
"Ići ćeš, vratiti se nećeš, poginuti u ratu.

 Povod da o ovome uopste i razmisljam je nedavna predizborna kampanja u Banjaluci i slogan na ogromnim panoima Dodikove SNSD stranke:
 

Koliko nasih ljudi je uocilo zarez u ovom sloganu?
Koliko njih koji su ga i uocili razumiju sustinsku razliku u poruci, sa ili bez zapete?
Siguran sam da je to vecina procitala ovako: " Srpska kuca do kuce" jer "Srpska, kuca do kuce" i nema logike, niti jacu politicku poruku.
Sustina je da je ovako smisljena poruka trebala donijeti glasove tvrdih srpskih nacionalista, a ako bi se neko pobunio da je to nacionalisticka poruka koja bi se mogla protumaciti da u Republici Srpskoj nema mjesta za kuce drugih nacionalnosti - kao djoker bi se istakao zarez ili zapeta koji poruku mijenjaju u nesto potpuno drugo i benigno. Sta je to drugo i da li znaci nesto - nije ni vazno. Bitna je izlazna opcija - ako zatreba.  

Pretpostavljam da je i ova poruka izasla iz  kuhinje SNSD Gebelsa, Rajka Vasica. Ipak, kad bolje razmislim, ne mogu da vjerujem da je on to sam smislio, jer, kako kazu, covjek se bori sa nagomilanim zdravstvenim problemima. Njemu je tu neko morao pomoci. Mozda neki od srbijanskih fasista - pisaca grafita kakav je i ovaj:

Rezultati izbora pokazali su da se vecini glasajuceg naroda (osim u Banjaluci, Laktasima i jos nekim manjim opstinama) ipak nije svidjela poruka, bila ona sa zarezom ili bez zapete.

Narod se ponovo, kao i u  ona smutna vremena pred rat, opredijelio za otvorene nacionaliste koji se ne sakrivaju ni iza zareza ni zapeta. Koliko dobra ce to donijeti - vidjecemo.

*************

Naknadno dodajem odgovor opozicije na slogan SNSD-a. ( citaj sitna slova!)

Irenino i Danovo vjencanje

Sredinom septembra, u predivnom ambijentu uredjenom u stilu srednjovjekovnog zamka, vjencali su se nasa banjalucanka Irena i njen momak, a sada i muz, Dan. Divan par. Divna i svadba. Irena je kcerka Tanje i Ede Selmanovica, banjalucana sa kojima drugujemo jos od prvih kanadskih dana. Tada je Irena bila petogodisnja djevojcica, koju sam ja, ni sam ne znam zasto, uvijek zvao Marina. Jednostavno kad je vidim ili kad je spominjem umjesto Irena ja kazem Marina. Ona me u pocetku ljubazno ispravljala, ali je kasnije, kad je vidjela da to ne pomaze, prihvatila igru i odazivala se na Marina kao da je zovem njenim imenom.

"Svadba k'o svadba..." kaze Djordje Balasevic. Nije bas tako. Ova je bila nesto drugacija. U jednoj veceri lijep spoj engleske i bosanske tradicije; Ireninih i Danovih gostiju. Mnogo veoma  iskrenih i  duhovitih pozdravnih govora. Dan, hokejas, sportista sa svim lijepim sto ta rijec nosi. Citavo njegovo drustvo izvanredni mladi ljudi, puni duha, mladalackog optimizma... Price koje su oni ispricali docarale su nam njihov zivot prije nego sto su se Irena i Dan upoznali kao i period nakon toga. Mnogo dogadjaja izpricanih vrlo zanimljivo i duhovito.

 I Irena je odrzala divan govor. Imala je ona ispred sebe i podsjetnik ali ga nije ni pogledala. Obratila se prisutnima onako kako to iskusni govornici rade. Predstavila se i onima koji je nisu poznavali u najboljem svjetlu. Pokazala da je obrazovana, pametna mlada osoba koja zna sta hoce i kako hoce. Prava profesorica.
I Danovi i Irenini roditelji imaju sve razloge da budu sretni i ponosni.

A nasa mala kolonija banjalucana u Torontu imala je jos jednom razlog za druzenje, proslavu i radost.

Od srca, najiskrenije zelje Ireni i Danu  za sretan zajednicki zivot.

Skok iz svemira: misija uspešno obavljena

Znam da je ova vijest vec nekoliko puta obisla zemaljsku kuglu i da je vec nekako bajata. Znam i da se moj drug Zeljo S. pitao kako to da ja cutim o dogadjaju koji ce uci u istoriju, a desio se ovih dana. Zato mi je i poslao ovaj link da me podsjeti da to, makar i sa opravdanim zakasnjenjem, treba zabiljeziti. Vijest je preuzeta iz National Geografics, obuhvata sve potrebne podatke o izvanrednom poduhvatu  koji smo, zajedno sa milionima drugih,  prije par nedjelja u zivo gledali  na TV i internetu. Uzbudjenje zbog rizika i cinjenice da se prisustvuje istorijskom dogadjaju, pripremanom pet godina, u kome covjek pomjera granice. Jos jedan dokaz da pred covjekom udruzenim sa tehnikom i tehnologijom nema prepreka.

***************

Feliks Baumgartner uspešno je skočio je sa visine od 39 km i brzinom sopstvenog tela probio zvučni zid, oborivši tri svetska rekorda ovim poduhvatom…
„Nekada morate da se popnete veoma visoko, da biste shvatili koliko ste mali“, rekao je Baumgartner i otisnuo se sa platforme kapsule koja je stajala na visini od tačno 39.045 metara.
Tokom svega desetak minuta koji su zaustavili puls gotovo svake osobe koja je posmatrala poduhvat, u nedelju 14. Oktobra, Feliks Baumgartner izveo je najekstremniji skok ikada. Posle slobodnog pada koji je trajao 4.20 minuta, pri čemu je dostigao briznu od 1.342 km na sat, ovaj Austrijanac je raširio padobran bezbedno sleteo na tlo Novog Meksika.
„Kada stojite na vrhu sveta postajete ponizni. Kada je došao trenutak da skočim, više nisam razmišljao rekordima. Jedino što mi je prolazilo kroz glavu je da želim da se vratim živ. Ne želiš da pogineš pred roditeljima, prijateljima i tolikim ljudima. Pomislio sam Bože, nemoj sada da me izneveriš“, rekao je Baumgartner na konferenciji posle uspešnog završetka misije Red Bull Stratos.
„Mislim da je teret od 20 tona pao sa mojih ramena. Za ovo sam se pripremao sedam godina. Čak i tokom ovog dana, koji je počeo sjajno, dešavali su se problemi. U pojedinim trenucima sam pomišljao da ću morati da odustanem. Na kraju sam odlučio da skočim i bila je to prava odluka“, rekao je Baumgartner. „Bilo je teško, mnogo teže nego što sam pretpostavljao.“
Feliks je prema prvim podacima, skokom oborio tri rekorda.
- najviši skok: 39.045 metara
- najduži slobodni pad: trajao je 4.20 min, a dužina pada je bila 34.529 m
- maksimalna postignuta brzina: 1.342,8 kilometara na sat
Pitanje, kakav je osećaj probiti zvučni zid sopstvenim telom, koje je možda najviše zanimalo ljude, ipak je ostalo bez senzacionalnog odgovora. Feliks zapravo nije ništa osetio.
„Dobro sam krenuo, imao sam odličnu poziciju, ali sam počeo da se okrećem nekontrolisano, iako smo mislili da se to neće desiti. Nisam znao šta da radim, bio sam zarobljen u odelu, nisam osećao vazduh, a prilikom svakog okreta sam pokušavao da se vratim u normalan položaj. U jednom trenutku sam mislio da sam u velikoj opasnosti, okretanje je postalo žestoko, ali sam odlučio da se borim i stabilizujem i uspeo sam. Nisam osetio brzinu zvuka, ne znam kada se to tačno desilo, videćemo iz podataka koje smo prikupili“, rekao je Baumgartner.

(National Geographic)

Stara dobra vremena

(Stiglo iz Srbije)

'Svakog jutra, prosečan Srbin, u demode kineskoj garderobi, ispija
brazilsku kafu, seda u italijanski auto, kupi za doručak francusko
 pecivo, vozi ulicama asfaltiranim nemačkim parama i stigne na posao u
austrijsku firmu.

 Odmah uključuje japanski mini-kompjuter i na engleskom jeziku počne da
obavlja radne obaveze..

A kad se vrati sa posla negde u kasnim vcernjim casovima, opere ruke
turskim sapunom, otvori slovenački frižider, izvadi iz njega
konzerviranu američku hranu, nalije čašu portugalskog vina, upali
južnokorejski televizor i uživa u latinoameričkim sapunicama, dok ga
greje ruski gas.

Zato zato volim Srbiju i sve domaće! "

 Medjutim to gore mi se nije dopalo.Tako je u bilo kojoj koloniji, od Afrike do Zanzibara.
Robovi su svugde isti, samo se gazde razlikuju.
Nije uvek bilo tako u Srbiji, a i sire.

U stara Dobra Vremena bilo je ovako:
"Svakog jutra, prosečan Srbin, u modernoj garderobi (koju su
proizvodli Beko, Kluz i ostali, a koja se izvozila po celome svetu),
ispija cuvenu Centropromovu kafu, seda u domaci auto koji se
proizvodio i u Kragujevcu i u svakoj republici bivse Jugoslavije ,
kupi za doručak PKB pecivo i jogurt, vozi ulicama asfaltiranim
nemačkom ratnom odstetom ili parama koje su nemacki turisti ostavili
na Jadranskoj obali ili od nekog Titovog bespovratnog kredita kojim
nas je svet u to vreme obasipao. I posle par minuta stigne na posao u
Drzavnu firmu gde je bio bog i batina , odnosno Radnik Samoupravljac.

Odmah se uhvati za Iskrin Telefon i na SRPSKOM jeziku počne da
obavlja radne obaveze, bez obzira da li zove Ljubljanu, Zagreb,
Skoplje, Sarajevo ili Pristinu. Ne treba mu nista osim Srpskog jezika
da bi ga ceo svet razumeo?
A kad se vrati sa posla najkasnije u 2 popodne , opere ruke Merima
sapunom iz Krusevca, otvori Domaci frižider, izvadi iz njega ne
konzerviranu hranu kao ovi robovi danas, vec Njeguski prsut, Homoljski
sirac i domace Cvarke ,nalije čašu dobrog Vrsackog vina, upali EI Nis
televizor i uživa u Domacim TV Programima , dok ga greje Spokojnost i
Bezbriznost. "
Eto - zato volim Stara Dobra vremena !

(nepoznati autor)

Angel: "Harrison Classic"u Boise-u



 Danas,po predivnom vremenu, nas Jack je ucestvovao na svojoj drugoj
trci na jednu milju (u kategoriji 4 god. i manje) na tradicionalnom
"Harrison Classic"-u u Boise-u.Trcao je kao da su Olimp.Igre,bilo je i
suza jer pao i malo povrijedio koljeno,ali je nastavio i uspjesno
zavrsio trku,a kao nagradu dobio je pravu medalju!
Ovoj,izvanredno organizovanoj akciji ucestvovalo je preko 1.500
takmicara (djece,najstarija kategorija 10 god.) kao i nekoliko hiljada
pozmatraca.
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel

Suad (Sule) Junuzovic: O JEDNOJ MLADOSTI – HEART OF STONE

Nedavni boravak u Banjaluci donio mi je i susret sa  Suadom Junuzovicem - Suletom .
Druzenje -  ne duze od pola sata.
Prijatnih pola sata koji mi vratise ( a vjerujem i Suletu) sjecanja na djetinjstvo, mladost, grad u kome smo zivjeli, zivot koji smo zivjeli...
Cudno je to kako susreti sa nekim ljudima, slicno kako to cine i mirisi, vrate sjecanja na neke dane, dogadjalje, ljude. Sve to zajedno sa atmosferom, mirisima, bojama  iz tih dana...
Tako je to bilo i u sustretu sa Suletom.
Rece mi Sule da cita Parkic. Saznanje koje godi.
Obeca i da ce ponekad poslati poneku pricu. 
Ovo godi jos vise, jer Sule je vec ranije odstampao dvije knjige "Anybody seen my baby" i "Snovi i ostale price", koje je kaze podijelio prijateljima, a nedavno i vec priznatu i poznatu hronologiju banjaluckog roka "Vrijeme izlazeceg sunca", o cijoj promociji smo ranije pisali.
Blog Parkic i postoji da ga citaju i u njemu se druze ljudi kakav je i Sule, kao i mnogi od vas koji mi rekoste da ga citate. ( Raduje saznanje, koliko vas na koje se odnosi pitanje u poslednjem pasosu Suletove price, mojih dragih komsija, poznanika,  drugova, prijatelja, bivsih i sadasnjih, cita blog. Stalno ili povremeno, nije ni bitno.)

Sule, raja sa banjaluckog asfalta, odrza obecanje. Prije par dana stize mi njegova prva prica.

*******************

O JEDNOJ MLADOSTI – HEART OF STONE

Krajem 60-ih godina, naravno prošlog vijeka, u Banjaluci stasavala je generacija mladih koja se prva usudila javno priznati da joj je važnija Top-20 Radio Luxsemburga od rezultata “vječitog derbija”.
Ovo je priča baš o tim “klincima na svoju ruku”, kojima je već tad rokenrol bio važniji od bilo čega što je smatrano kao obavezna aktivnost svakog dobrog omladinca.
Takođe, ovo je priča o jednom “kamenu” na kom su se sve do oktobra 1969. godine sastajali ti “klinci na svoju ruku”, koju ja tek onako nazvah „O jednoj mladosti“ iliti “Heart Of Stone”.
Da bi se došlo do tog “kamena” iz pravca centra grada, čovjek bi morao proći pored “Titanika” i malo se zajebavati sa rajom koja se skupljala ispred jednog od ulaza u tu divnu zgradu (danas je tu RK ”Boska”). Potom je bilo obligatorno preći glavnu ulicu (Titovu), svratiti u Gradski park i snimiti situaciju, kako stoje stvari sa curicama, sa kojima je bilo čast i zadovoljstvo koketirati, a mnogo kasnije bilo je još veća čast i još veće zadovoljstvo voljeti takve žene.
Nakon obilaska Gradskog parka, na red dolazi neizbježan razgovor o sportu sa ljudima koji su bili “inventar” pred “malim snekom”, pa zatim ponovo zezanje sa rajom koja se skupljala ispod Džinića palate (danas je tu velelepna poslovna zgrada, koja pomalo podsjeća na tu palatu). Tad dolazi prolaz u hotel Slaviju i na kraju kuće u kojim su bile staklara i sjemenara. E, tu iza staklare i sjemenare, na strani koja gleda prema Bulevaru, uz ogradu dvorišta gospodina Jove Božića, nalazio se kameni zid pogodan za sjedenje, koji je bio mjesto na kom su se okupljali oni već pomenuti “klinci na svoju ruku”.



Banjaluka sezdesetih, mjesto gdje je bio "kamen"

 Taj zid pogodan za sjedenje zvao se “kamen” i predstavljao svetilište za poklonike rokenrola, koji su bili u stanju stupiti u kontakt i sa samim nečastivim, samo da bi došli u posjed nekog od novijih rok-izdanja iz tog vremena, koje je puno kasnije dobilo naziv „The Golden Age Of Rock n’ Roll“. Tu, na “kamenu”, uvijek se mogla naći neka protuva sa kojom je čovjek mogao “prebaciti pokoju pametnu” o rokenrolu, o hipijima, nešto kasnije o Montereju, a pred sam kraj i o Wudstoku, uglavnom o neobaveznim stvarima, koje nisu zanimale one koji su htjeli biti dobri omladinci.

Nije tu bilo nikakvih posebnih likova, niti specifikuma, kako sam to prije par godina pročitao u jednim od lokalnih novina. Jednostavno, tu se sastajao “narod” (narod, kao ono na Wudstoku, prije nastupa Džefersona, „Good Morning People“) koji je bio pomalo zaluđen rok-muzikom i zahvaćen idejama onog što je zabilježeno kao “burne 60-te”.

Dakle “kamen” je bio mjesto na kom se već tada govorilo o psihodeličnim Jefferson Airplane i Greateful Dead, kolosalnom Džimiju Hendriksu, Dženis Džoplin, The Doors i Džimu Morisonu, pretapanju legendarnih Jardbirdsa u Led Zeppelin, ma'nitom Džou Kokeru, raspadu grupe Cream i stvaranju prve Super grupe Blind Faith, hitu tad malo poznate grupe Pink Floyd, „See Emily Play“ i naravno o “ljetu ljubavi”.

Danas je teško povjerovati da se u to “praistorijsko vrijeme” muzika slušala sa originalnih izdanja, koja su stizala na “kamen” u isto vrijeme kad su bila objavljivana i u Engleskoj i Americi („i Amerika i Engleska tad su bile zamlja proleterska“). Naime, ploče su se u to vrijeme nabavljale direktno iz Engleske.

I tako je to trajalo sve do 26. oktobra 1969. godine, kad je zemljotres srušio sve.

Zemljotres je srušio sve, mislim na “Titanik”, palatu, staklaru i sjemenaru, a samim tim i “kamen”. Ali ta stihija nije mogla da sruši i “san zauvijek” tih “klinaca na svoju ruku”, jer su oni uvijek ostali bar malo isti, a većina od njih je nastavila da živi životom ala „Easy Rider“.

Nakon minulog rata tužno je sjetiti se tih dana. Čovjek sam sebi postavi pitanje: “Gdje su sad prijatelji moji?“ Odgovor je: “Ako su uopšte živi, neki su postali uticajni ljudi u ovom gradu, neki su otišli iz njega, a neki još uvijek žele da ostvare svoj san zauvijek.“

**************

Pozdrav, Little Sule

FEDERALIZAM ILI SMRT

Za poznatog francuskog intelektualca, Evropa može samo da se usmjerava ka jednostavnom cilju: političkoj uniji. Ako do toga ne dođe, euro je osuđen na nestanak.

Ako se ne izgradi politička Evropa, eura će nestati. Taj nestanak može poprimiti mnoge vidove i kretati se različitim zaobilaznim putevima. To može biti eksplozija, implozija, polagana smrt, rastakanje, podjela. To može trajati dvije, tri, pet, deset godina, može mu prethoditi velik broj oporavaka koji će svaki puta davati dojam da je najgore prebrođeno.

Element-okidač može biti urušavanje Grčke, ošamućene planovima za kresanje budžeta koje je nemoguće ostvariti a koje narod ne može podnijeti, ili neočekivana odluka nekakvog ustavnog suda u Karlsruheu, kojom se odbija, za Njemačku, neograničeni rizik kojem bi se izložila bankrotom neke države članice.

Ali će nestati. Na ovaj ili onaj način, ako se ništa ne dogodi, euro će nestati. Nije to više hipoteza, nejasna bojazan, crvena krpa kojom se maše pred neodlučnim Evropljanima. To je izvjesnost. A do te izvjesnosti ne dolazi se samo logičkom dedukcijom (jer, ako bi sve ostalo kako jest, apsurdna je ta tlapnja apstraktne jedinstvene valute koja kao da pluta, jer se ne oslanja na zajedničku privredu, resurse, poreze), već i dedukcijom iz povijesti (tj. iz svih situacija koje, u dva protekla stoljeća, podsjećaju na krizu kroz koju prolazimo).

Jer euro nije prvi eksperiment sa jedinstvenom valutom koji je Zapad izveo. Bilo ih je barem šest, a svi su - iako su situacije, kao i uvijek, neusporedive - veoma poučni. Dva su načisto propala zbog nacionalnih egoizama popraćenih nejednakostima u razvoju zemalja koje, neujedinjene, nisu mogle govoriti istim monetarnim jezikom (u prvom slučaju, uostalom, ključna epizoda bila je bankrot... Grčke!): to su dvije danas zaboravljene avanture Latinske unije (1865-1927) i Skandinavske unije (1873-1914).

Dva eksperimenta su uspjela, brzo i ubjedljivo - a ako su uspjela bilo je to stoga, u oba slučaja, što je proces monetarnog ujedinjenja bio popraćen političkim ujedinjenjem: radi se o

rođenju švicarskog franka koji 1848, u vrijeme donošenja ustava koji zasniva Helvetsku konfederaciju, i nakon pola stoljeća lutanja u mraku zbog odbijanja da se plati politička cijena ekonomske unije, zamjenjuje različite monete koje su dotad kovali gradovi, kantoni i

teritorije; i radi se o pobjedi italijanske lire koja, u času stvaranja italijanske unije, trijumfira nad bezbroj moneta indeksiranih bilo uz monete njemačkih država, bilo uz franak, bilo uz tradicije starih vojvodstava ili republika.

Konačno, dva eksperimenta su bauljala, povlačila se, umalo propala i na kraju uspjela - dva su, zaista, napravila istinsku zajedničku valutu, ali nakon niza kriza, vraćanja unatrag, privremenih ukidanja, i zahvaljujući hrabrim rukovodiocima koji su shvaćali da moneta postoji samo ako je podupire budžet, porez, režim alokacije resursa, radno pravo, pravila društvene igre, ukratko, stvarna zajednička politika: to je povijest nove marke koja se ostvarila, skoro četrdeset godina nakon carinskog saveza njemačkih zemalja 1834, nasuprot guldenima, talirima, krunskim talirima i drugim markama hanzeatskih gradova; i to je povijest dolara, koji se nedovoljno zna da mu je trebalo 120 godina da se nametne, u čemu je uspio samo kada su svi pristali da se dug država članica unije prebaci na federalnu razinu.

Teorema je neumoljiva. Bez federacije, nema zajedničke valute. Bez političkog jedinstva, valuta traje nekoliko desetljeća zatim se, pomognuta nekim ratom ili krizom, raspada. Drugim riječima, bez napretka u političkoj integraciji koja je upisana kao obaveza u sve evropske ugovore ali koju nijedan visoki dužnosnik, u Francuskoj kao ni u Njemačkoj, ne želi ozbiljno da shvati, bez napuštanja nadležnosti država-nacija i bez ubjedljivog poraza, dakle, tih "suverenista" koji zapravo guraju narode ka povlačenju i porazu, euro će se raspasti kao što bi se raspao i dolar da su Južnjaci, naprimjer, pobijedili u građanskom ratu i otcijepili se.

Nekad se govorilo: socijalizam ili barbarstvo. Danas treba reći: političko jedinstvo ili barbarstvo. Ili bolje: federalizam ili raspad i, kao posljedica raspada, socijalna regresija, siromaštvo, eksplozija nezaposlenosti, bijeda. Ili bolje: ili će Evropa načiniti još jedan odlučan korak na putu ka toj političkoj integraciji bez koje nijedna zajednička valuta nikad nije uspjela da potraje, ili će izići iz povijesti i utonuti u haos.

Nemamo više izbora: sada je to politički savez ili smrt. Sve ostalo - bajanja jednih, sitni aranžmani drugih, ovi ovdje fondovi solidarnosti i one tamo banke za stabilizaciju - samo pomjera rok i održava kod samrtnika iluziju da je najgore odgođeno.

Bernard-Henri Levy, Le Point

Majda

Oktobar, 2012. preko puta Sirana, restorana u kome se nekada mjesto moralo unaprijed rezervisati
a danas je uglavnom poluprazan ili polupun, kako vam drago. Izlazeci iz auta naletih na stariju zensku osobu.

Neko rece:" Vidi Majde. Zdravo Majdo."
Ona uz njen poznat osmijeh odgovori: "Zdravo raja!"
Upitah:" Sta ima? Kako si Majdo?"
"Dobro." odgovara "Evo vracam se sa Dodikovog predizbornog zbora na Lausu. Sta je raje bilo!"
"Jel' bio i Dodik?" pitam.
"Jeste, jeste."
"Jel' pjevao? pitam dalje.
"On uvijek pjeva!" odgovara uz osmijeh, kao da je ocekivala to pitanje.

Nastavih o muzici: " Jesi li vidjela skoro Zdravka Colica?"

"Jesam, kako da nisam! On mi se uvijek javi i posjeti me kad prolazi blizu a i ja idem na njegove koncerte.

Zadnji put, kad me ugledao, prekinuo pjesmu, pozvao me na binu i jako zagrlio. Pred svima."

"Jel' te poljubio?" ja znatizeljan.

"Jeste , jeste. I to u usta! Dva puta!" ponosno ce Majda.

"Hajte sada. Prelazite ulicu. Vidite da ste zaustavili saobracaj!" rece i uz osmijeh mahnu za pozdrav.

Majda i Ale cavrljaju uz kaficu

EVO SAD ZNATE GDJE ĆETE

Neurohirurg sa Harvarda tvrdi:  Postoji život posle smrti

Dr Iben Aleksander, američki neurohirurg koji je studirao na Harvardu, tvrdi da postoji život posle smrti. On je godinama bio protivnik ove ideje, ali danas, posle mističnog vantelesnog iskustva proživljenog dok je 2008. usled meningitisa sedam dana bio u komi, tvrdi da raj ipak postoji.

Aleksander kaže da se tokom tog vremena deo mozga koji kontroliše misli i osećanja “zatvorio” i da je tada doživeo iskustvo “koje je bilo toliko snažno da mu je pružilo naučni osnov da veruje u postojanje svesti i posle smrti”.

U eseju objavljenom u američkom magazinu “Njuzvik”, koji je napisao da bi promovisao knjigu “Proof of Heaven” (Dokaz o raju), Aleksander navodi da se susreo s lepom plavokosom ženom “u velikim, vazdušastim, ružičasto-belim oblacima”, kao i sa “lelujavim bićima”.

Prema njegovim rečima, ta bića su bila nešto sasvim drugačije od onoga što je do tada poznavao.

- Bili su to napredniji, viši oblici. Odozgo je dopirala gromoglasna, veličanstvena melodija. Zvuk je bio opipljiv i gotovo materijalan, nalik na kišu koja vas nije pokvasila, ali koju ste osetili na svojoj koži - rekao Aleksander i dodao da se pitao “da li ta pesma potiče od krilatih bića”.

http://youtu.be/xmo92N-4xBg

Aleksander kaže da je ranije slušao priče pacijenata koji su govorili o svojim iskustvima boravka izvan tela, ali da je smatrao da su ona plod uobrazilje.

- Sada veoma dobro znam koliko neobično i neverovatno sve ovo zvuči. Da mi je neko ranije ispričao tako nešto, makar ta osoba bila i lekar, bio bih prilično siguran da je u pitanju uobrazilja. Ali ono što se meni dogodilo daleko je od uobrazilje, stvarnije je od bilo čega što mi se desilo u životu, uključujući i dan mog venčanja i rođenje moja dva sina. Proveo sam decenije radeći kao neurohirurg u najprestižnijim medicinskim ustanovama u našoj zemlji. Znam da mnoge moje kolege zastupaju teoriju prema kojoj se svest generiše u mozgu, naročito korteksu, i da živimo u univerzumu lišenom emocija. Ja, međutim, sada znam da nam Bog i univerzum pružaju bezuslovnu ljubav - kaže Aleksander.

************************
Poslao Bruja uz komentar:
Ja preuzeo sa BLICA, a oni nisu naveli odakle im. Svi muljaju.

Ima nešto što je vrli naučnik možda zaboravio, a to je da se sve slike koje vidimo projektuju i slažu u mozgu, a sve što zapamtimo od tih slika memoriše se opet u mozgu. Neka konekcija izmedju mozga i svjesti mora da postoji i bez toga ne ide. "Nemere to bez kabla, nemere". Nema mi druge, nego se idem odma napiti; onda vidim svašta.

ZIVOT NEMA REPRIZU !

Vašington (grad)


Metro stanica hladnog januarskog jutra 2007.g. Čovek na violini svira Bahovo delo nekih 45 minuta. Za to vreme, približno 2.000 ljudi prodje stanicom, većina na svom putu na posao.

3 minute nakon što je počeo sviranje, sredovečan čovek uočava muzičara koji svira. On usporava korake, zaustavlja se par sekundi, a zatim žurno odlazi kud je namerio.
4 minute kasnije: Violinista prima svoj prvi dolar: žena baca novčić u šešir, te bez zastajkivanja, nastavlja hod.

6 minuta kasnije: Mladi čovjek se naginje nad ogradom kako bi ga poslušao, zatim pogleda na ručni sat i nastavlja žureći.

10 minuta kasnije: 3-o godišnji dečak se zaustavlja. ali ga majka odvlači žureći. Malac zastaje da ponovno pogleda violinistu, no majka ga vuče i oboje odlaze žureći. Nekoliko druge dece je ponovilo ovu radnju. Svaki roditelj, bez izuzetka, je prisililo svoje dete da nastavi da hoda.

45 minute kasnije: Muzičar svira bez prestanka. Samo 6 ljudi se zaustavilo i poslušalo i to na kratko. Nekih 20-ak ljudi je dalo novac, ali je nastavilo da hoda nepromenjenim ritmom. Svirač je sakupio ukupno $32.

1 sat kasnije: Muzičar završava sviranje i nastupa tišina. Niko to ne primećuje. Niko ne tapše, niti odaje bilo kakvo priznanje.

http://youtu.be/myq8upzJDJc
Prava istina:

Niko nije znao da je muzičar u stvari bio Džošua Bel, jedan od najznačajnijih muzičara današnjice na svetu. Svirao je jedan od najzahtevnijih komada ikada napisanih, na violini vrednoj $3.5 miliona dolara. Samo dva dana pre ovoga Džošua Bel je rasprodao koncertnu dvoranu u Bostonu gde je prosečna cena ulaznice bila 150 dolara.

Ovo je istinita priča. Inkognito svirka Džošue Bela na stanici metroa je organizovao Washington Post kao deo sociološkog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima. Postavlja se pitanje: "Da li u uobičajenom okruženju, u nepogodno vrijeme, uopšte prepoznajemo lepotu umetnosti? Da li stanemo da tu lepotu saslušamo? Prepoznajemo li talenat u neočekivanom kontekstu? Koliko snobova ima medju nama koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose, a to isto ne prepoznaje u drugim prilikama?"

Jedan mogući zaključak ovog eksperimenta bi mogao biti: Ako nemamo ni trenutak vremena da zastanemo i poslušamo jednog od najboljih muzičara na svetu, koji svira jedan od najlepših komada ikada stvorenih, na jednom od najlepših instrumenata ikada načinjenih ...

U TRCI SA VREMENOM POSTAVLJA SE PITANJE ŠTA SVE LEPO PROPUŠTAMO?

ŽIVOT JE JEDAN I, NAŽALOST, NEMA REPRIZU !

(Nepoznati autor)