Ljilja M.: Čovjek ovom vremenu potreban

(''Ljeto'', Albera Kamija)

Ljeto je iza nas, već je prošlo i dosta dana jeseni , a ja propuštam da nešto kažem o zbirci eseja Albera Kamija koja me odavno oduševljava. Jer ''Ljeto'' je -  ljeto  Kamijevog  stvaralaštva.  Novembar  je i vijest da je prošlo sto ljeta od rođenja Albera Kamija koristim kao povod da već jednom napišem nešto što odavno želim.

Baš sada, kada je uz mene roman Žarka Lauševića, (''Druga knjiga'' - dnevnik jedne robije), knjiga koju čitam vrvi pitanjima i dilemama u Kamijevom maniru… još jedan razlog da podsjetim na  pisca koji je obilježio evropsku književnost prošlog stoljeća..

Alber Kami je intelektualac koji je reprezentativno  označio filozofsku i umjetničku misao jednog vremena. Iz srednjoškolske lektire svježi su nam ''Stranac'', kratki roman o čovjeku i besmislu kao i ''Kuga'' koja je metafora svih nevolja koje snalaze čovječanstvo... A pamti se i po mnogim dramskim tekstovima,  nekada nezaobilaznim u repertoaru avangardnih pozorišta, te meni posebno dragim, kasnije otkrivenim, esejima.

Rani gubitak oca, požrtvovnost majke u želji da sinu obezbjedi normalan život i školovanje... ukratko teško djetinjstvo prethodi Kamijevom studiju filozofije u Oranu koji je sa mediteranskim departmanima Alžira tada pripadao Francuskoj. Prihvatao se različitih poslova da bi obezbijedio sredstva za studije, a tuberkuloza ga je zaustavila u daljem akademskom napredovanju. Još kao student piše, prevodi, postavlja pozorišne komade, glumi... U društvu sa mladim intelektualcima brani svoje ideje koje počivaju na svijesti o tragici čovjeka tog vremena. U Drugom svjetskom ratu aktivan je u Pokretu otpora.

Nobelovu nagradu za književnost primio je 1957. godine. Tom prilikom se apostrofira esej ''Razmišljanja o giljotini'', jedan od najznačajnijih ikad napisanih tekstova u borbi protiv smrtne kazne u kome Kami kaže da ''ni u srcima ljudi, ni u prirodi društva neće biti stabilnog mira do onog trenutka kada smrtna kazna bude van zakona".

Da bi razradio osnovnu ideju svog Stranca, Kami piše filozofski esej o apsurdu -''Mit o Sizifu''. Analizirajući osjećaj apsurda  uvjeren je da se njegovo rješenje ne može tražiti u samom čovjeku. Rješenje apsurdnog stanja nalazi u revoltu koji omogućava čovjeku da život proživi dostojanstveno. Kao simbol čovjekovog revolta protiv njegove sudbine Kami promoviše lik Prometeja (esej ''Prometej u paklu'').  Za izlaz iz beznađa apsurda Kamijeva misao vodi u akciju, u pobunu, korisnu za čovjeka. A revoltom se izražava kolektivna svijest i, parafrazirajući Dekarta, Kami zaključuje: ''Pobunjujem se, dakle, mi postojimo! ''

Prometej i Sizif su  dva simbola koja vode rješenjima tako da ''ideju revolta može pratiti i uzajamno razumijevanje i solidarnost'', naprimjer. A daljim analizama u svojim esejima Kami dolazi do ljepote,  do ideja koje su nastale u mediteranskom podneblju, a prije svega u klasičnoj Grčkoj... analizom revolta dolazi do umjetnosti kao njegovom posljednjom perspektivom. ..

''... A ipak priroda je još uvijek tu. Ona suprotstavlja svoja mirna neba, i svoje razloge, ludilu ljudi. Ali Grci nikad nisu rekli da granica nikad ne može biti prekoračena, ona postoji i onaj ko se usudi da je prekorači biva kažnjen bez milosti. Ništa u današnjoj istoriji to ne može poreći.

I istorijski duh i umjetnost hoće da izmijene svijet. Ali umjetnik, po nekoj obavezi svoje prirode, poznaje sopstvene granice, dok ih istorijski duh ne poznaje. Zato je kraj ovog drugog tiranija, dok je strast onog prvog sloboda. Svi oni koji se bore za slobodu, bore se u krajnjoj liniji za ljepotu... '' (esej ''Jelenino progonstvo'')

Estetski ciljevi za Kamija imaju težinu revolta: ''puna afirmacija revolta je u pravom stvaranju, ona je u umjetnosti''.

U sadašnjoj plimi apsurda osjećam da još uvijek treba čitati Albera Kamija i da svijet vapi za reafirmacijom njegovog djela. I njegovih sljedbenika.

(Ne doživjevši ni pedeset godina života, Aber Kami je poginuo u automobilu koji je vozio njegov izdavač, čuveni Mišel Galimar. Apsurdno.)

Ljilja M.

Sule: „SNOVI I OSTALE PRIČE“- U PELAGIĆEVOJ 25. No.1

REPERI – UMJESTO FUSNOTE

Kad god prolazim, namjerno ili slučajno, ulicom Vase Pelagića, obavezno pogledam da li su još tu jedini preživjeli reperi mog djetinjstva, jedan dud i jedna „smrdljika“. Dva stara stabla ispod kojih se odvijalo skoro cijelo moje predpubertetsko doba.

Na moje veliko zadovoljstvo, oni su još tu i podsjećaju nas koji smo tu rasli na vrijeme kad smo bili klinci.

Nažalost, ta dva stara stabla su posljednja dva simbola jednog dobrog starog vremena, kad je ulica Vase Pelagića bila prepuna djece, kad se pucalo karabitom, iskopavali stari bunari, pronalazile neeksplodirane bombe i švapski šljemovi, igralo „zungele“, „pirus pale“ i „trule kobile“ a, Boga mi, i „anjca“ „poklape“ i „par − nepar“.

                        

        Klinci Iz Pelagićeve ispod jedne stare jabuke pored Primusove bašte.

Ja sam onaj što trlja oko

Ispod tih stabala smo se satajali prije svakog polaska u školu ili u avanture zvane Halilovac, zaleđene bare na Banjalučkom polju,  kao i prije pohoda na Primusovu baštu ili prije polaska u ratni pohod sa nekim drugim „plemenom“. Izgleda da su baš taj dud i ta „smrdljika“ jedini u ovoj priči ostali vječni, sve se promijenilo, pa i mi koji smo tu rasli. Ulica Vase Pelagića nikad više neće biti ista.

Bilo je tu još znamenitih i veoma važnih mjesta na kojima su se ili u kojima su se odvijale „igre bez granica“ klinaca iz naše ulice. Tu počasno mjesto pripada „ruševini“, pa zatim dolaze „kamenice“, „bašta“ i Primusova bašta, bare na Banjalučkom polju, Hali-gali, Momina veš-kuhinja, skladište „Usluge“ ili skladište „Lesnine“ , „šupara“, „socijalno“, Gradski stadion, „Mali logor“, Muratova kafana, pas  po imenu Tara itd. itd.

Gledajući iz pravca grada, odnosno iz pravca Muratove kafane, u narodu poznate pod imenom „Tri dlake“, ulica Vase Pelagića je, kao i svaka druga ulica, imala dvije strane, desna strana je bila „oficirska“, a lijeva „civilna“. Naime, sa desne strane ulice nalazile su se nove zgrade u kojim su živjela vojna lica, a sa lijeve − starije − prije rata izgrađene zgrade u kojima su živjeli civili, pa otud i ti nazivi strana ulice.

Desna strana je pripadala Sijuksima, a lijeva Apačima. Naravno, poglavice tih plemena pripadali su starijoj raji.

U to vrijeme je starija raja bila gospodar svega i svačega u ulici, a mi klinci smo bez pogovora morali izvršavati sve njihove želje i pri tom smo morali biti sretni što smo uopšte bili primijećeni.

Ni sam prilaz našem dijelu ulice nije uvijek bio lak i jednostavan. Ako ideš desnom stranom, vrlo lako možeš nabasati na Kostu Grka, kojem đavo ili neki samo njemu znani 'odža kukom vadi dušu i „baca gent“. A ako ideš lijevom stranom i prolaziš pored kuće Vlade Miloševića, može te sa ograde zaskočiti Tara, jako opasan pas. Čovjek − stranac se u oba slučaja za tili čas nađe u vrlo teškom položaju.

A ako taj čovjek − stranac baš nema sreće, u daljnjem napredovanju kroz ulicu Vase Pelagića vrlo lako može naletiti na Jozu koji „gospožama“ pokazuje ono čime ga je Bog jedino obdario.

Luda ulica, nema šta.

Ludost ove ulice svojevremeno su na svojoj koži osjetila i dva jako poznata lika, Arsen Dedić i Radivoje Korać, koji su u našem gradu služili vojsku.

Svaki dan su u isto vrijeme prolazili ulicom noseći hranu u dom JNA.(misli se na stari dom JNA, koji se nalazio u ulici Borisa Kidriča, sada Kralja Alfonsa XIII), gdje su bili stacionirani.

I naša ulica je dala neke poznate face. To su, prije svega, košarkaši „Partizana“ i „OKK Beograd“ Bato Jelić i Blaž Kotarac, kao i sportski novinar Mirko Kovačević.

Kad već pominjem Mirka Kovačevića, dužan sam napomenuti da je njegovo umjetničko ime u ulici bilo „Ćopa − Evropa“...

(Nastavice se)

Little Sule

Ne sjedi u kuci....

...izidji napolje i uzivaj u prirodi!

... ostani u kuci !

Mario M.: Sličice iz Banjaluke (4)

Viseci vrtovi

 Mladi

Ne da se 

 Nekad kuca

 Rosulje

 Spomen ploca

Steelers

Rob Ford, gradonacelnik Toronta (3)

U dva navrata ranije , (Sukob interesa) i (Gradonacelnik Toronta), pisao sam o Gradonacelniku Toronta, Robu Fordu i aferama koje ga prate. To je covjek koji ne moze bez problema, netipican politicar po mnogo cemu.

Najnovija afera vezana je za vijesti iz maja ove godine i objavljenu sliku na kojoj je veseli Ford u drustvu dilera droge, od kojih je jedan nakon sto je slika objavljena ubijen u obracunu dilera oko teritorije ili neceg drugoga. Uglavnom tresla se gora - rodio se mis, reklo bi se kod nas, jer video snimak koji je trebao da potvrdi  to Fordovo druzenje sa mafijom i valjda jos nesto vise, nikada nije ugledao svjetlo dana.
Ali, ne desava se to kod nas i u Torontu ima sanse da se rodi nesto krupnije od misa.
Prije neki dan, sef policije istog grada na cijem celu je Ford objavljuje da je policija, nakon hapsenja jednog od Fordovih prijatelja, koji se uzgredno bavi i dilanjem droge, dosla u posjed video snimka koji su Ford i njegov brat u maju nijekali sto im je produzilo opstanak na vlasti.
U medjuvremenu su neki od najblizih saradnika Gradonacelnika podnijeli ostavke jer nisu vise htjeli ucestvovati u njegovom cirkusu.

E sad, kad sef policije kaze da ima snimak, ponovo se dize frka. Ponovo se trazi Fordova ostavka. Ponovo se budi nada da ce se on povuci jer, po demokratskim zakonima Toronta, sve dok se na sudu ne dokaze da je Ford umijesan u neke nezakonite radnje on moze biti pomjeren samo ako da ostavku.
I evo, nakon zadnje ujdurme, i snimaka na kojima se vidi da konzumira krak kokain, on priznaje da je bio mrtav pijan i nicega se ne sjeca, da je pravio neke pogresne korake, ali od ostavke nema nista.
I gle cuda, ispitivaci javnog mnenja kazu da mu je rejting u narodu porastao.
Ludo!
Istina, mora se priznati da za vrijeme njegove vlade Toronto napreduje, da porezi nisu rasli, da novi nisu nametani a grad se razvija. To je sigurno veoma vazno, ali vazno je i to kako se Gradonacelnik ponasa na ulici ( da li bahato odguruje prolaznike), u saobracaju (da li cita i pise poruke) dok vozi, da li zloupotrebljava ovlastenja u korist ragbi kluba gdje je trener ( usput, prije par mjeseci skola ciji ragbi klub je trenirao ga je otpustila kao trenera), da li se druzi sa mafijom, da li se opija i drogira...
Sve je to veoma vazno.
Dobra strana demokratije je sto su javne licnosti pod lupom, sto se njihove greske ne sakrivaju, sto su kritikovani bez straha od posljedica i sto , na kraju krajeva, mogu biti smijenjeni ili pritisnuti da podnesu ostavke.
To je ono sto se u ovom nasem gradu sada ocekuje.
Da li ce se desiti?
Ja mislim da hoce.
Ali sacekajmo i doznacemo.

Sat sa poklopcem

Dvanaest sati i trinaest minuta, pokazivao je.

Na poklopcu ugravirano: za petnaest godina rada.

Tehničke karakteristike sata su da kuca na puls, a može

raditi četrdeset osam sati bez pulsa, nepotrebna potrošnja baterija,

solidan kaiš i poznata marka daju mu određenu materijalnu vrijednost.

Svak je uzeo ponešto, čizme, čuturu, jaknu, a ja sam skinuo sahat.

Znači, leš sa čije ruke sam ga uzeo više od dva dana bio je beživotan.

Nosio sam ga uraru; pregledao ga i kaže: sve je ispravno.

Stavim ga oko ruke – neće da kuca. oko njegove ruke kuca.

Mislio sam ga čak i prepraviti

da umjesto na puls radi na baterije, ali ne može.

Odnesem ga drugom uraru – ista priča: na njegov puls kuca,

a na moj ne može. “Kao da ljudsko nisi biće”, reče mi.

Adnan Žetica  

31. 10. 2013.

Miro Danis

Sjecate li se Mire Danisa - Skljoje?
Znam da ga se vecina vas koji ulazite ili prolazite kroz Parkic sjeca sa kosarkaskih utakmica, iz KABa , Incela, iz grada...
Moja  sjecanja na Miru vracaju me na zajednicke treninge kosarke, baskete, utakmice u kojima smo bili protivnici, zajednicke utakmice za Elektro fakultet na Elektrijadama, utakmice za KAB, kosarkaske utakmice koje smo zajednicki sudili...
Bio je izuzetno dobar kosarkas. Imao je jedan od najpreciznijih suteva. Brz kao munja...
Jos nesto po cemu ga pamtimo: svaki basket, trening, svaku utakmicu je shvatao veoma ozbiljno.
Bio je "pas" na kosarkaskom terenu, kako smo to nekada  govorili kao vrhunski superlativ.
Nije stedio ni sebe, ni suigrace, ni trenere, ni protivnike.
Prgav i ljut dok igra. Takve su treneri i navijaci navise voljeli.
Danas, zajedno sa sinom, Miro zivi svoje penzionerske dane u Boriku i Banjaluci koju nikada nije napustao.
Odlazi na pijacu. Cita inernet...Zivi tiho sa svojim sjecanjima.
Ovog puta sam ga sreo na sahrani naseg profesora i sportskog prijatelja Milenka Jaksica.
Mario je ovjekovjecio nas kratki susret.
Tada je Miro obecao neke slike za  Parkic.
A ja sam sebi i njemu obecao vise susreta sa kosarkasima u mojim slijedecim dolascima u Banjaluku.
I kao sto rekosmo: " Pas bio ko slag'o!"

Boise: Harrison clasic

Boise,2. November 2013.
I ove godine u oktobru je odrzan spektakularni "Harrison clasic" u
nasem Boise-u,trka na jednu milju (1.608 m.) u kojem je ucestvovalo
preko 1.500 djece od 5-13 godina.,a trcali su po kategorijama
godista.To je stvarno jedan divan dozivljaj kako za djecu tako za
roditelje,bake i djedove,porodice, prijatelje...Duz staze je bilo
preko 10.000 pozmatraca,razni orkestri koji su davali lijepu podrsku
djeci. Normalno, Jack je i ove godine ucestvovao,istrcao je bez
zadrzavanja pracen Barbarom i Dan-om i bio je silno ponosan na svoju
osvojenu medalju.
Pozdrav Vasim porodicama, pozdrav Vama. Angel

Kako dalje?

Hvala bogu, tuzni oktobar je iza nas.

Ne zelim i necu da brojim koliko voljenih i dragih ljudi je odnio sa sobom.

Kako dalje?

Kao i do sada u slicnim trenucima: raditi, biti okupiran.
Raditi bilo sta i bjezati od oktobra...

Dopustiti novembru, decembru... da ga potisnu sto dalje u proslost.

Zivjeti sa uspomenama i zacjeljivati rane.
Ali zivjeti i danas, misliti i na sutra...

Biti ono sto jesi.

Uzivati u djeci, unucima, bliznjima, susretima sa prijateljima...

Osjecati i uzivati u prirodi oko sebe.
Uzivati u liscu koje pada, pa i kisi koja dosadno rominja...

Salom tjerati tugu, lijeciti rane.

Zivjeti za jedan trenutak radosti.

Odnosi

"Odnosi su kao ptice. 

Ako ih cvrsto stezes one umiru.

Ako ih pustis, one odlete. 

Ali ako ih pazljivo drzis 

one s tobom ostaju zauvijek"