Cetiri godine ili 48 mjeseci ili 208 nedjelje ili 1456 dana od otpocinjanja ovog bloga.
Ne znam vise da li se pise otpocinjanja ili odpocinjanja. To se , koliko se sjecam, odredjuje po pravilu “jednacenja po zvucnosti”. Kako god sada da probam , zvuci mi jednako- ni dobro ni
lose. I jedna i druga varijanta zvuci vise cudno nego ispravno, jer moj slusni aparat
se tijekom vremena promijenio i ne
osjeti vise “zvucne valere”. Ako nekome od vas zvucni aparat jos funkcionise dobro,
pomozite mi i rijesite me ove strasne dileme.
Elem, da se vratim na temu: Prije tacno cetiri duge godine po prvi
put se oglasio ( izbjegao sam onu rijec koja me muci) ovaj blog. Mnogo toga veseloga ali i tuznog smo dozivjeli u tom periodu. Mnogo
toga zabiljezili - mnogo toga nismo zabiljezili, jer
ne mozemo mi sve. A nismo zato ni otpoceli ovo nase cyber druzenje. Svi vi koji ste slali svoje priloge nasli ste ih
objavljenima ili ste bili obavijesteni o razlogu zasto nesto nece biti
objavljeno. Ovo drugo desilo u samo par slucajeva – zanemarljivo i za
pomenuti.
Prosle godine nas je nas Bruja na zalost iznenada i vjecno napustio. Moram
priznati i ovog puta da mi Bruja veoma nedostaje. Covjek sa kojim nikada u zivotu zivu rijec nisam razmijenio i
koga sam upoznao na ovoj i nekim drugim internet stanicama, postao mi je pouzdani oslonac. Moje su misli i dalje cesto s njim. Kad pisem, pisem i za njega, jer osjecam
kao da on i dalje cita blog i komentarise ga na svoj prepoznatljiv nacin.
Neki koji su sa Parkicem od prvog dana su i dalje s nama, neki se malo povukli, neki su se potpuno povukli jer, kao i u zivotu, ljudi se ponekada u nekim zivotnim situacijama ne sloze – pa se razidju.
Svima nam se to dogadjalo i povremeno i dalje dogadja.
Sta mozemo – zivot je takav. Pise i guta romane.
Cesto kazem da blog nije sprint. On je maraton i ne treba
ocekivati da se svakog dana , svake nedjelje desi vatromet.
Bitno je da u njemu ima sta procitati, vidjeti, da je i dalje
posjecen, da su banjalucani, oni u Banjaluci i oni rasuti po svijetu, nasli u
njemu razlog da ga otvore svaki dan ili svake nedjelje i uzivaju u temi koja ih
interesuje.
Od vas koji se povremeno ili redovno javljate moram istaci moga druga Maria. On mi je od prvog dana ostao nekako najvjerniji. Bez njegovih priloga , prijedloga i fotografija ovaj blog bi se tesko mogao nazovati banjaluckim i raznovrsnim.
Sule nam se ustalio svojim lijepim nostalgicnim muzickim pricama, ne
samo banjaluckim ali i banjaluckim.
Angel je tu sa vijestima o sportistima, obilascima sportisa, svom unuku Jacku...
Broj dnevnih citanja bloga varira od 300 – 500. Mjesecno oko
11.000 ulazaka.
Zbog vas koji i dalje citate i dalje guram, iako mi je
ponekad tesko - pretesko.
U pozadini bloga je stvarni zivot koji je ponekad pretezak da bi covjek mislio i radio i na blogu. Ali uspijevam nekako, jer postavio sam sebi zadatak da guram do penzije, a onda cu imati mnogo vise vremena i raditi ga sa novim entuzijazmom. To je moj plan, jedan od snova koji sanjam za penziju. Naravno, treba prvo dobaciti do penzije, ali ni to vise ne izgleda predaleko....
Ko dozivi - uvjerice se.
Blog je i obaveza i zadovoljstvo. Osjecam da sam blogom uhvacen u zamku koju sam sam sebi postavio i da, zbog vas koji svakodnevno ili povremeno ulazite i citate ga , imam obavezu da nastavim.
Bilo bi mi lakse, i bio bih neizmjerno zahvalan, kada bi se poneko od vas koji samo citate, ponekada javio necim svojim, dozivljajem, razmisljanjem, pricom, slikom...
Zato shvatite ovo i kao poziv da se aktivirate i pomognete da blog koji citate opstane i da bude zanimljiviji za sviju nas.
Do tada, do vaseg aktiviranja, sto bi rekao moj bivsi prijatelj Cvijetic:"Idemo dalje..."
.JPG)
