Banja Luka- Nove poplave, inserti

Rod Stewart - Have You Ever Seen The Rain

Creedence Clearwater Revival: Who'll Stop The Rain

Marko Vešović: Muhamed Filipović Tunjo protiv Andrića

Na portalu e-novina gledao sam film „Na Drini  krvavi Višegrad“, u kojem se, povodom dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću za roman „Na Drini ćuprija“, kaže: „Akademik Muhamed Filipović, još davne 1967 godine, usudio se u eseju 'Bosanski duh u književnosti – šta je to?' napisati  da je upotreba Andrića nanijela više štete Muslimanima u Bosni nego sve vojske koje su Bosnom prolazile“. Evo činjenica.

U časopisu „ Život“ Muhamed Filipović Tunjo objavio je 1967. tekst „Bosanski duh u književnosti – šta je to?“ u kojem je „bosanski duh“ prepoznao samo u knjigama muslimanskih pisaca: u poemi „Stojanka majka Knešpoljka“ Skendera Kulenovića, u romanima „Ja, Danilo“ i „Pobune“ Derviša Sušića, u romanu „Derviš i smrt“ Meše Selimovića i u knjizi pjesama „ Kameni spavač“ Maka Dizdara, a svi njegovi napori da taj duh uhvati na djelu i u književnosti Srba i Hrvata nisu dali rezultat, pa da čujemo i zašto:

„I dok realna povijesna situacija napreduje u Bosni kroz stvaranje ekonomsko-materijalnih i državnih pretpostavki zajedničkog života, djeluju dotle još uvijek agresivni nacionalizmi, egoizmi i historizmi kao odjeci borbe oko Bosne, borbe koja je Bosni odricala svojstvenost i proglašavala je naslijeđem ove ili one države, ove ili one nacije, ove ili one kulture i tradicije. Uporedo sa ovim išla je i jedna nacionalna i nacionalistička interpretacija bosanske kulture i bosanskog iskustva“ i „tako je nastala nacionalno inspirirana kultura koja je Bosnu vidjela samo kao krajinu, a Bosance kao krajišnike nacionalnog duha i nacionalne svijesti, koja je povijest i ljudski život vidjela samo kao patnju nacionalnog heroja i nacionalnog simbola, u svim njegovim varijantama. Od onoga epskog junaka pa sve do ovoga socijalnog ili lirskog i romanesknog. Taj junak je uvijek signum posebnog, parcijalnog, nacionalnog, drugim suprotstavljenog junaka, simbol tumača ili reprezenta. Takva je literatura nastajala u Bosni za posljednjih sto godina i ona je Bosnu više dijelila, nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale. Ona je dijelila i njen duh, ono osnovo počelo jednog zajedničkog osjećanja i životnog odnosa, što ga je Bosna mučno, kroz hiljadu godina svoje teške povijesti stvarala. Ta literatura počinje 70-tih godina 19. stoljeća da bi početkom 20. stoljeća dobila naročiti zamah u probuđenim nacionalnim pokretima kod njihovih duhovnih inspiratora, Kočića, Ćorovića itd., a kulminirala kod Andrića, koji je njen najbolji i najveći predstavnik“. Ni ovdje,  ni u cijelom eseju, nema ni slovca o „upotrebi Andrića“.  

Bosanski duh koga je Tunjo uvatio in flagranti samo u djelima muslimanskih pisaca nije bio po ukusu Hamdije Pozderca koji je Univerzitetskom komitetu SK naložio da formira radnu grupu sa zadatkom da Tunju isključi iz Partije.

UK prosljeđuje stvar Osnovoj organizaciji SK na Filozofskom fakultetu, ali većina članova Tunjine partijske ćelije izjasnila se protiv. Iz CK potom stiže nov ukaz: isključiti iz SK sve koji su odbili prihvatiti odluku UK koji je, kao viši organ, tražio da, zbog tog teksta o bosanskom duhu koji se nikad ne krsti, ni sa tri prsta ni punom šakom, nego klanja pet vakata namaza, Tunju izbace iz partije, pa nova radna grupa, kao pobunjenike protiv demokratskog centralizma, izbacuje iz SK profesore koji su podržali Tunju.

Dovde su stvari jasne, jer sve je bilo javno, to jest dostupno i nečlanovima  SK, a šta je bilo dalje, ne znam pouzdano, a jesu mi pričali da taj lovac na duhove, krajiška verzija komunističkog lovca na vještice, nije mogao biti izbačen iz SK, jer se pokazalo da nema partijsku knjižicu, ni dosje, ni jedan dokaz da je primljen u SK.

Tunjo je rekao da je primljen u Partiju dok je studirao u Zagrebu, a zaboravio da uzme odveznicu kad se vratio u Sarajevo. Obratili su se zagrebačkom Sveučilištu, ali im je odgovoreno da za Tunju nikad nisu čuli.

Ono što smo svi znali jeste da je stvar legla nakon Tunjinog plakanja na Pozderčevu ramenu, a guslarska pjesma iz Krajine ovako je tu zgodu opjevala:

Kad se Tunjo viđe na nevolji,

udari se rukom po koljenu,

proli suze niz gospocko lice

pa otrča dolje niz čaradaka,

ko zvijezda preko ravna neba,

on otrča Pozdercu Hamdiji,

pa ga ljubi u skut i u ruku:

„Poočime, Pozderče Hamdija,k

ja imadem na odžaku svome

vjernu ljubu i četvero đece,

a ni jedno još doraslo nije

ni do konja, ni do koplja bojna.

Klanjam ti se do zemljice crne,

klanjam ti se dublje od zemljice

i molim te ko zemljaka svoga,

jer oba smo iz ljute Krajine,

ne dozvoli, tako ti Alaha,

tih petero usta da ostane

na ledini bez parčeta kruha

i putera da im se namaže.

Kunem ti se dušom pretka svoga

Idris-paše Idrizbegovića

koji lični sekretar je bio

padišaha Abdula Aziza

i ogromne komplekse imao,

ne komplekse o kojim ćitabi

Zigmut-paše Frojdovića zbore,

već ogromne komplekse imanja,

od Bugojna i Kupresa ravna

preko Jajca i doline Plive

do Viteza i čak do Travnika,

da ih niko ne bi ni jašući

na kobili Đerzelez Alije

za četiri hefte obašao!

Kunem ti se, pride, dušom majke

Filipović Abdulkerim-bega

i pramajke svih Flipovića

koja bješe tetka čuvenoga

Derviš-paše iz Travnika grada,

Teskeredžić on se prezivao

i u ime svijetlog sultana

obnašao dužnost rumelijskog

beglerbega, i to posljednjega,

što se pamti kroz sve istorije.

Kunem ti se kamenom sa Ćabe,

kunem ti se svjetlošću islama

komunista da postah u dane

naše Nobe četvorogodišnje

al pogibe, žalosna mu majka,

drug koji me u skojevce primi.

Umjesto da bude izbačen, Tunjo je konačno i zvanično primljen u SK po naredbi Branka Mikulića, kako tvrde jedni, to jest Hamdije Pozderca, kako se kunu drugi, ali to je sporedno, a glavno je da je, iza njegove vizite Pozdercu, pitanje Tunjinog članstva u Partiji zauvijek skinuto sa dnevnog reda: Tunjo je postao nezvanični Hamdijin savjetnik i zvanični član predavačkog aktiva SK BiH Sarajevo pri Studentskom centru i Gradskom komitetu SK BiH, predavač na partijskoj školi u Kumrovcu, član CK, urednik Enciklopedije Jugoslavije, urednik Lenjinovih djela i urednik i pisac predgovora Titinim djelima, dobitnik 27-julske nagrade...

Tvrdnja da je Tunjo rekao da je „upotreba Andrića nanijela više štete Muslimanima u Bosni nego sve vojske koje su Bosnom prolazile“ zaslužila je da je nazovem neslanom lažju, ali ću radije kazati: ovo je propaganda, a meni bošnjačka nije milija od srpske i hrvatske, jer nisam dvadeset i kusur ljeta pisao protiv srpskih nacoša da se svidim bošnjačkim.

(e-Novine)

Poplava Banja Luka 05.08.2014.

Viktor Žmegač: DOBA TAUTOLOGIJE

Tko misli da su takozvane govorne poštapalice samo nevažne asemantičke tvorevine bez ikakve simptomatike, prilično je naivan. Svaka govorna sastavnica sadrži neki iskazni element, bez obzira na to da li je nosivi zid jezične poruke ili nije. Postoje stare poštapalice koje do danas nisu izgubile semantičko-gestičku narav, naprimjer dodatak nekom izričaju (zar ne, nicht wahr, isn’t it) u kojem je iskazan potvrdni apel, neposredan komunikacijski signal. Za naše je doba karakteristična rečenica praznog hoda koja je više nego puka poštapalica. Ona stoji kao svojevrsna konstatacija na kraju zaokružene razgovorne jedinice. Znamo gdje smo, dijaloška epizoda zapečaćena je. Ta danas neizbježiva rečenica angloameričkog podrijetla kod nas glasi: ”I to je to”. Čistiju tautologiju teško je zamisliti. Tautologija (grč. istoznačnost, besmisleno ponavljanje) već je odavna na meti logike, koja tautologiju definira kao jednakost subjekta i predikata.

Kad netko tvrdi da je kemijska olovka kemijska olovka, a klozetpapir klozetpapir, smatrat ćemo s pravom da mu je kvocijent inteligencije negdje u podrumu. No ipak, možda će i mnogi ljudi, koji sude kritički, ravnodušno prihvatiti ili čak prečuti rečenicu koja tvrdi da je to to. Navika i nebriga toliko su veliki da prolaze i retorički monstrumi - ponajprije zbog toga što su takve pojave samo epicentri jedne dublje krize. U dvadesetom stoljeću doživjeli su mnogi središnji društveni pojmovi tolike preobrazbe i definicijske prevrate da je volja, a ponekad i sposobnost da se išta definira, pala na minimum. Demokracija? Ravnopravnost? Sloboda? Religioznost? Pravne norme? Poimanje umjetnosti? Ljestvice društvenog ugleda? S gledišta tradicije, od nekih shvaćanja i normi nije ostao ni kamen na kamenu, eventualno kamenčić na kamenčiću. U općoj zbrci, mnogi vide spas u retoričkoj tautologiji. Što je demokracija? Vlast birača i vlast nebirača? Lako je naći mnoštvo argumenata i za jednu i za drugu tvrdnju, pogotovo ako se sjetimo da su se i diktature pozivale na demokraciju. Najbliže je istini osoba koja upozorava na to da značenje ovisi o ideološkim tradicijama i povijesnom trenutku - a najbliža je praksi ona osoba koja priziva tautologiju, jer lukavština tautologije vrijedi uvijek i svagdje. A ako je posrijedi vjera u svjetonazorne aksiome, onda se tautologija pogotovo nameće. Postoji jedna istina, tvrde ideolozi i tautolozi, i to je dakako naša istina. Čemu se mučiti s relativističkim tumačenjima. ”I to je to”. Kako bi bilo da jednom kažemo: ”I to nije to.”

('Filozof igra nogomet')

Kolonoskopija (3)

Prije vise od tri godine pisao sam o kolonoskopiji http://parkic.blogspot.ca/2011/04/kolonoskopija.html jer me proganjala vec godinama; od kada mi je doktor preporucio a ja je hrabro odbio. I tako svake godine, on preporuci i zapise - ja kazem, kasnije -  i ne zapisem.
Cak je i Vjeko pisao na istu temu: ovdje
(Ovo sam propustio u originalnom tekstu, ali nakon sto me je autor opomenuo dodajem naknadno).
Sve tako dok mi jedan rodjak ne fasova veliki tumor. Slucajno ga otkrise jer se i on, nakon godina odgadjanja, ohrabrio da to ucini. Posto je malo zakasnio, morao je na pravu operaciju da mu odstrane poveci tumor.  Srecom sve je proteklo u redu. Nalazi negativni. Cudna je ta medicina: negativno je dobro.

I tako odem ja svom doktoru maksuz. Kazem, hocu na kolonoskopiju. On iznenadjen, i pita, a zasto.
Objasnim mu, a on sada malo mene podbada. Kaze, a ima li ti neko u porodici taj rak. E, doktore, ni prije pet i vise godina, niko u porodici nije imao taj rak, a ti mene ubjedjivao da to trebam uraditi. Sto sad pitas? Mislim se, ali ne izgovaram bas sve.

Pripreme za kolonoskopiju su malo neprijatne, ali dobre za prociscavanje organizma.
Sama procedura skoro pa prijatna. Naime ovdje u Kanadi, a vjerovatno i drugdje,  imaju dva pristupa, jedan da te potpuno uspavaju i drugi da te djelimicno uspavaju, pa ti djelimicno gledas ekran i svoja crijevca a djelimicno spavas..
Mene je zapalo da me potpuno uspavaju. Posto je to moje prvo medicinsku uspavljivanje u zivotu moram vam reci da sam uzivao. Anesteziolog neki znatizeljan covjek. Valjda nu je u opisu posla da pita razna pitanja i tako ustanovi u kakvom je pacijent stanju.
Pita, kako se osjecam. Dobro, a kako bih?!
Pita, odakle sam.
Kazem iz Toronta.
On pita dalje, mislim odakle porijeklom.
Kazem, iz bivse Jugoslavije.
On pita, odakle.
Ja kazem iz Bosne.
On pita, jesi li musliman.
To je poslednje cega se sjecam. Prije nego sam odgovorio - ja zaspem.
A kako li sam lijepo zaspao! Potpuno. Kao da sam umro. Ja lijepe li smrti - ako je takva.

Slijedece cega se sjecam je glas medicinske sestre.
Opet pitanja, kako se osjecate. Ja kazem dobro, ali ne vidim sestru.
Malo sam osamucen. A i kako da je vidim kad je ona iza paravana i to pitanje postavlja drugom pacijentu.
On odgovara da je dobro, ali gladan. Ona kaze, mozete ici da jedete.
I ja sam gladan, ali jos uvijek u polusnu.
Nakon desetak minuta vec me Biljana vodi u obliznji restoran da se nesto pojede.
Sve u svemu - ljepota. Sve trajalo dva sata, sa cekanjem u cekaonici.
Jedino mi zao sto onom anestiziologu nisam odgovorio na sva njegova pitanja.

Svima vama koji se, kao i ja do sada , kolebate ili neckate da napravite tu kolonoskopiju, toplo preporucujem da je uradite. Ne boli, vjerujte mi na rijec.
Zaspete - k'o beba.
I jos ako ste sretni da se nakon toga probudite, nema lakseg i korisnijeg pregleda.

Aleksandra Petrić: Slobodne od nasilja

Ovo je tema o kojoj odavno zelim nesto reci. Sa Balkana sam - Balkanac, Bosanac, ali, nadam se,  nisam primitivac. Kao i mnoge druge stvari nikada nisam mogao shvatiti, niti prihvatiti  nasilje "jaceg pola" prema "slabijem"; na nasim podrucjima veoma cesto, precesto... Evo nedavno, prica mi telefonom nas covjek, koga cijenim zbog mnogih njegovih vrlina. Prica, kako ga je zena nesto naljutila i onda saspe sve ono sto joj je on rekao. Pas s maslom ne bi polizao! Jedino sto sam uspio reci je, nemoj, molim te, ja to ne volim slusati. Ostao mi je gorak okus od tog razogovora. Svi smo mi bili svjedoci primitivizma i nasilja o kome  Aleksandra govori. I sta smo uradili. Uglavnom, okretali glavu,  jer mijesanje tudji brak je veliki "No, No".

Slazem se sa svim o cemu Aleksandra govori. I jos nesto... bilo bi mnogo bolje i djelotvornije  kada bi o ovoj temi , na nacin kako to Aleksandra radi, o nasilnicima muskog roda govorili mi - muskarci. 

***********************************

Čitam udarni naslov „Presudio duplo mlađoj supruzi, pa onda sebi.“ I on čita mene, gazi me i mrvi u sitne komade. Ja mu se oduprijeti ne mogu, i znam unaprijed šta će me iza njega dočekati. Onaj ko ga je napisao je potražio komšije koji su, anonimno, za naše jednokratno čitanje, posvjedočili kako je ubica bio pošten, vrijedan i miran čovjek.

U nekim drugim pričama ljudi o ubici kažu da je bio dobar. Šta mu se desilo, niko ne može ni da zamisli. I još kažu kako je bio prijeke naravi, izjedala ga je ljubomora, koja je kriva što se desila ova nezapamćena porodična tragedija u inače mirnom i pitomom kraju u kojem se ljudi po tradiciji međusobno slažu i pomažu.

Sve priče o ubistvima žena u porodici u Bosni i Hercegovini liče jedna na drugu.

U njima se godinama ništa ne mijenja. Omiljene su jer instantno privlače pažnju, melju žrtve ili ih u potpunosti ignorišu, traže i lako nalaze opravdanja i nazivaju činjenicu ubistava žena pogrešnim imenima. Ne manje važno, priče služe da opravdaju medijsku i ljudsku inertnost i zabetoniraju i najmanju mogućnost da ubistva i nasilje koje im prethodi vidimo drugačije. Ove priče se čitaju nasitno, i na njih se sočno psuje, jednom, dva puta, hiljadu puta i ponovo. Jer mi drugačije ne znamo i niko zbog toga neće biti kažnjen. Isto kao što niko neće biti kažnjen što porodično nasilje prema ženama, usprkos stotinama stranica zakona, politika, protokola i međunarodnih konvencija koje Bosna i Hercegovina revnosno donosi, potpisuje i ratifikuje, ostaje i opstaje kao privatna i običajna crna rupa.

Od odgovornosti nas ne mogu spasiti neažurne statistike u kojima je prikazan samo dio te rupe, kao ni uporno upiranje prstom na žene koje nasilje svakodnevno žive i koje ga neće ponovno prijaviti nakon što se, zbog odsustva podrške i zaštite od strane policajaca i policajki, socijalnih radnika i radnica, doktora i doktorica, tužilaca i tužiteljica, sudija i sutkinja kojima je to posao, suoče sa ponovljenim batinanjem, ucjenama i prijetnjama da im, koliko sutra, neće osvanuti glava na ramenima. One neće svjedočiti na sudovima, kao što neće svjedočiti ni one komšije koje će novinarima i novinarkama domaćinski i toplo opravdati njihove mučitelje i krvnike.

Prvog avgusta ove godine na snagu stupa Konvencija Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Prošle godine, otprilike u ovo vrijeme, poslanici i poslanice Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine su glasali i glasale za njenu ratifikaciju, potpisi su deponovani na odgovarajućem mjestu, objavljena je u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine. Državne institucije su se, među prvima, obavezale da će unaprijediti prevenciju nasilja prema ženama i zaštitu žena koje su ga preživjele, kroz nesmetan pristup servisima podrške, efikasno procesuiranje, izmjenu i usklađivanje zakona i strožiju kaznenu politiku prema počiniocima nasilja. Institucije su se obavezale i da će, bez izuzetaka, istražiti sve slučajeve nasilja prema ženama, kako bi im omogućile pristup pravdi i dalji život slobodan od nasilja. Primjenu ovih obaveza će pratiti GREVIO, novo tijelo uspostavljeno od Savjeta Evrope. U međuvremenu, Krivični zakon Republike Srpske je gotovo udvostručio propisane sankcije za krivična djela nasilja u ovoj oblasti, a slične izmjene će uskoro postati dio Krivičnog zakona Federacije BiH.

Stupanje na snagu nove međunarodne obaveze za BiH, kao i izmjene zakona, neće promijeniti činjenicu da žene u Bosni i Hercegovini ne žive bezbjedno od nasilja, spavaju otvorenih očiju pored pištolja, noževa i bombi u ladicama, i gotovo svakodnevno, osvanu u pričama o poštenim i porodičnim domaćinima koji iznenada, bez najave i greške, precizno pucaju u njihova tijela. Porodice se neće spasiti zataškavanjem nasilja i nagovaranjem žena da budu mirne, strpljive i poslušne, radi djece, radi komšiluka, radi svijeta.

„Presudio duplo mlađoj supruzi, pa sebi.“ Tako je pisalo danas u novinama. Danas je policajac otišao pred vrata, napisao službenu zabilješku i pozvao tužioca koji mu je nezainteresovano u slušalicu kratko rekao da ima mnogo važnijih slučajeva od nekog tamo pijanog idiota. Doktor u hitnoj pomoći joj je dao bensedin, da se malo smiri, i nešto protiv bolova, na svakih šest sati. Socijalni radnik ju je sažaljivo pogledao i naručio za sutra u devet ujutro. Pijani idiot se u međuvremenu otrijeznio i ledenim glasom joj saopštio da se, kučka, zore neće nagledati. Sasvim običan radni dan u svakom ćošku ove zemlje.

Ne može se ovo u zakonima i konvencijama napisati. Ali se mogu i moraju običaji spremiti u ladice i iz njih izvući život žena slobodan od nasilja i kazne za one koji ga ugrožavaju i oduzimaju.

Da konačno "kažu da je počelo".

Banja Luka, 23. juli 2014. g.

(manjine.ba)

Vedrana Rudan: Nezavisna država Hrvatska, 2014

Vedrana Rudan je po mnogo cemu endem. Naravno da ona svjesno i namjerno "pjesnicki pretjeruje", jer i to pretjerivanje koristi kao alat da izazove reakciju. Vjerovatno joj je to znacajniji motiv nego prodaja knjiga i to na podrucju bivse nam zemlje gdje njene rijeci padaju kao melem na ranu. Slicno kao sto i rijeci recimo Petra Lukovica nisu dobrodosle u njegovoj blizoj okolini, ali su prihvacene tamo gdje on ne zivi.

Ne bih duljio. Oboje su endemske vrste bez kojih bi tesko bilo zamisliti zivot u sredinama u kojima zive. Apsurdno - ali istinito: I sama cinjenica da postoje, zive i govore ono sto i kako govore, su potvrda demokratizacije drustva u kojem zive i koga, kako bi neki rekli, pljuju...

Evo, i u ovom clanku Vedrana se , rekao bih s pravom, s nostalgijom prisjeca Jugoslavije. S pravom istice njene prednosti. Medjutim, da li bi u toj nasoj Jugoslaviji Vedrana ili Petar mogli objavljivati ovakve tesktove?!

"Budimo realni oko" - ne bi! 

Da sada neki ne bi pogresno zakljucili: Naravno da se ne slazem sa nekim Vedraninim stavovima, a posebno pretjerivanjima i generalisanjima. Medjutim, kao sto rekoh, njen cilj je da izazove reakciju, pokrene, pa makar i protiv sebe...

***********************

Nitko od građana NDH 2014. neće izaći na cestu i urlati protiv Zločina. Govna smo bili, govna ostali. Meni Jugoslavija nedostaje. Tada sam sebe držala čovjekom.
Svi mi koji baš nikakve veze nismo imali sa precima koji su za vrijeme NDH pušili Hilteru, ubijali Židove, Srbe, Cigane i sve krivomisleće u koncentracijskim logorima opakijim od onih u Njemačkoj stidimo se naše prošlosti ali je ne možemo izbrisati. Neki naši očevi služili su se specijalnim noževima kojima su ljudima rezali vratove. NDH je bila jedina zemlja u kojoj je postojao koncentracijski logor za djecu.
Dok smo živjeli u Jugoslaviji, uređenoj zemlji, učili su nas da ne smijemo mrziti. Mržnja je bila službeno zabranjena, bili smo “nesvrstani”, jednako su nam bili mrski i “istočni” i “zapadni” zločini. Kad je Amerika u Vijetnamu ubijala ljude, biljke, životinje, jugoslavenskim su se ulicama valjale horde demonstranata koje su urlajući tražile mir. Ni jedan američki zločin jugoslavenske vlasti nisu blagoslovile.
Kad su Rusi napali Čehoslovačku, pišem o tome jer se toga sjećam, opet smo bili na cesti. “Čehoslovacima” koji su tada ljetovali kod nas pružali smo svu moguću pomoć i utjehu. Titu tada nije padalo na pamet da puši Rusima, jednostavno, klečanje mu nije išlo. Dok sam živjela u Jugoslaviji, jebe mi se što će o ovome što pišem reći hrvatski nacići, plaćenici iz EPH i ostale budale opranoga mozga, bila sam ponosna na svoju zemlju. Znala sam u kakvom svijetu živim, državne novine, televizija i radio nikad mi zločince nisu prikazivale kao dobre momke.
Danas, danas živim u sprdačini od zemlje i oči mi padaju od srama kao da sam sama kriva za to. Nisam! Nisam glasala za HDZ! Nisam glasala za SDP! Nisam glasala za pljačku naroda! Nisam glasala za rat! Nisam glasala za mržnju! Nisam glasala za današnju hrvatsku glad, bijedu, nezaposlenost. Znam da ne živimo u smeću od zemlje zbog “svjetske krize” nego lokalnih lopova. Ni to mi ne pomaže.
Današnja NDH ista je poput pokojne samo su sredstva ubijanja sofisticiranija. Naši trenutačni pavelići puše Americi, Hitleru većem od Hitlera, ne ubijaju Srbe jer su ih što dali ubiti što protjerali…Znam, oni su napali nas, mi smo se samo branili…Govorim o civilima koje smo pobili. Ni u koncentracijskim logorima NDH nisu čučali ratni zločinci. Naši pavelići danas ne ubijaju ni Židove, naprotiv. Nama su Židovi danas, kad kažem “Židovi” mislim na fašističku vlast države Izrael, ono što nam je za vrijeme stare NDH bio Hitler. U današnjoj NDH ubijaju se Hrvati sa toliko perverznom strašću da čovjek zbog očaja poželi sam sebi hrvatskom kamom prerezati hrvatski vrat.
Šutimo. Jedini u civiliziranom svijetu šutimo dok Ameri i Židovi ubijaju Gazu. Veću je šansu za spas od smrti nožem, metkom, plinom pred sedamdeset i četiri godine imao Židov pred Hitlerom nego to danas ima Palestinac pred Amerima i Židovima. Normalni svijet je na nogama. Mladi, stari, djeca, svi su na ulicama svjetskih gradova. Dižu glas protiv najvećeg zla na kugli zemaljskoj. Na demonstracijama u Londonu snimljen je ultra ortodoksni Židov sa palestinskom zastavom u ruci. Prosvjeduju i Židovi u Izraelu. Nije problem u židovskom narodu nego u razbojnicima koji vladaju Izraelom i Amerike koja ih plaća.
Svi su, dakle, na cesti. Za naše medije to nije vijest. Našim su političarima usta toliko puna američke sperme da će se zbog toga mojim praprapraunucima dizati želudac. Pa ipak, to nam ne bi smio biti alibi kao što onima koji su živjeli za vrijeme one NDH nikad nismo oprostili što su ubijali nevine ili nijemo gledali pokolj.
Kome ja govorim? Hrvatski narod je jednostavno SMEĆE. Jebe se nama za tisuće pobijene palestinske djece, staraca, žena. Jebe se nama što se na kioscima prodaju novine poput Jutarnjeg lista kome je rušenje aviona koji je letio iznad ratne zone jedina bitna svjetska vijest. Iz dana u dan nas bombardiraju podacima koliko je u avionu poginulo dječice, koliko staraca, koliko stručnjaka za AIDS. Putin je srušio avion. Kad skonča Putin onako kako je skončao Gadafi Zemlja će biti spašena.
Jebite se, pušači američkoga ku*ca! Koliko je staraca pobijeno u Gazi? Koliko je dječice pobijeno u Gazi? Koliko je dječaka danas ubijenih u Gazi moglo postati vrhunskim stručnjacima za AIDS i ne samo za AIDS? Jebe se vama. Palestinci su za vas, kako davno reče Orwel, “ne ljudi”. Tko jebe Palestince? Isti onaj koji je jebao Židove, cigane, krivomisleće, Srbe.
Jugoslavije nema. Nitko od građana NDH 2014. neće izaći na cestu i urlati protiv Zločina. Govna smo bili, govna ostali. Meni Jugoslavija nedostaje. Tada sam sebe držala čovjekom.

Miro D.: Vremeplov

Dragi moji , drugari, prijatelji , i svi meni dragi

Zahvaljući Vašoj pomoći , uspio sam aktivirati ' Novi ' kompjuter i 
scener . Imam nešto iz istorije naše Banjalučke košarke . Nakon popravka sistema prva mi je pod ruku pala ova slika . Mogao sam za početak naći i nešto drugo , ali ova slika iz Glasa mi je zapela za prste, i eto NAJLJEPŠE SJEČANJE NA NEKE NEŠE ISKRENE PRIJATELJE I LJUDE KOJI SU MOŽDA I PREVIŠE VOLJELI KOŠARKU

pozdrav Miro

*******************

Pokusavam prepoznati Vremeplovce. S lijeva stoje: pok. Lika Grozdanic, Stanko Domonji, Davor Crnic, pok. Bob Res. Slijeva nagnuti: (ne prepoznajem), Miro Danis, Tihomir Divjak i Milenko Jaksic.