Tuesday, August 05, 2014

Viktor Žmegač: DOBA TAUTOLOGIJE

Tko misli da su takozvane govorne poštapalice samo nevažne asemantičke tvorevine bez ikakve simptomatike, prilično je naivan. Svaka govorna sastavnica sadrži neki iskazni element, bez obzira na to da li je nosivi zid jezične poruke ili nije. Postoje stare poštapalice koje do danas nisu izgubile semantičko-gestičku narav, naprimjer dodatak nekom izričaju (zar ne, nicht wahr, isn’t it) u kojem je iskazan potvrdni apel, neposredan komunikacijski signal. Za naše je doba karakteristična rečenica praznog hoda koja je više nego puka poštapalica. Ona stoji kao svojevrsna konstatacija na kraju zaokružene razgovorne jedinice. Znamo gdje smo, dijaloška epizoda zapečaćena je. Ta danas neizbježiva rečenica angloameričkog podrijetla kod nas glasi: ”I to je to”. Čistiju tautologiju teško je zamisliti. Tautologija (grč. istoznačnost, besmisleno ponavljanje) već je odavna na meti logike, koja tautologiju definira kao jednakost subjekta i predikata.
Kad netko tvrdi da je kemijska olovka kemijska olovka, a klozetpapir klozetpapir, smatrat ćemo s pravom da mu je kvocijent inteligencije negdje u podrumu. No ipak, možda će i mnogi ljudi, koji sude kritički, ravnodušno prihvatiti ili čak prečuti rečenicu koja tvrdi da je to to. Navika i nebriga toliko su veliki da prolaze i retorički monstrumi - ponajprije zbog toga što su takve pojave samo epicentri jedne dublje krize. U dvadesetom stoljeću doživjeli su mnogi središnji društveni pojmovi tolike preobrazbe i definicijske prevrate da je volja, a ponekad i sposobnost da se išta definira, pala na minimum. Demokracija? Ravnopravnost? Sloboda? Religioznost? Pravne norme? Poimanje umjetnosti? Ljestvice društvenog ugleda? S gledišta tradicije, od nekih shvaćanja i normi nije ostao ni kamen na kamenu, eventualno kamenčić na kamenčiću. U općoj zbrci, mnogi vide spas u retoričkoj tautologiji. Što je demokracija? Vlast birača i vlast nebirača? Lako je naći mnoštvo argumenata i za jednu i za drugu tvrdnju, pogotovo ako se sjetimo da su se i diktature pozivale na demokraciju. Najbliže je istini osoba koja upozorava na to da značenje ovisi o ideološkim tradicijama i povijesnom trenutku - a najbliža je praksi ona osoba koja priziva tautologiju, jer lukavština tautologije vrijedi uvijek i svagdje. A ako je posrijedi vjera u svjetonazorne aksiome, onda se tautologija pogotovo nameće. Postoji jedna istina, tvrde ideolozi i tautolozi, i to je dakako naša istina. Čemu se mučiti s relativističkim tumačenjima. ”I to je to”. Kako bi bilo da jednom kažemo: ”I to nije to.”


('Filozof igra nogomet')

No comments:

Post a Comment