Monday, January 19, 2015

Boris Dežulović: Zašto nećete od mene čuti vic o poslaniku Muhamedu?

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u dva iza ponoći iz kafane da ispriča vic.
Jesil, kaže, čuo onaj novi o Muhamedu? Poslaniku?, upitah ja. E taj. Jesam, rekoh, kako nisam. Odlično, veli on, ne moram onda da ti ga prepričavam. Al dobar, jelde? Dobar, odgovorih ja.

Dobro je na kraju ispalo za Kožu, a dobro i za mene. Mogu, naime, o plavušama, mogu o zeki, mogu o Cigi, mogu na nacionalnoj osnovi, mogu korektni, mogu nekorektni, mogu vicevi svi i svakakvi, mogu o svemu i svakome, samo o njemu ne mogu. Ne smiju.



"Onaj ko uvrijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, biva ubijan, pokajao se ili se ne pokajao, svejedno. Dok je opsovao ili uvrijedio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, treba da je ubijen. Taman se pokajao pred svim ljudima, mora biti ubijen, jer je to zločinac kome se treba presuditi. Ako se iskreno pokajao, to će mu pomoći kod Allaha, ali kod nas na dunjaluku mora biti ubijen. Nema druge."

Pravosnažnu presudu za svakoga tko uvrijedi Poslanika nije, kako biste pomislili, izrekao samoproglašeni kalif Abu-Bakr al-Bagdadi, ili netko od komesara iz njegove Islamske države. Jamesbondovska "licence to kill" svakom muslimanu koji čuje da je netko uvrijedio Poslanika – ili barem to tako shvati – izdana je usred Sarajeva, i izdao ju je šejh Safet Kuduzović, doktor islamskih znanosti, autor brojnih knjiga i tumač hadisa koji virtualnim dunjalukom širi Riječ Božju, a regionalnu slavu stekao prije koji tjedan, kad je ono internet obišao njegov odgovor na pitanje smije li žena putovati sama od Sarajeva do Zenice.


Jednako javno, jednako autoritativno i jednako lakonski kao kad objašnjava kako žena bez pratnje muškarca smije putovati do sedamdeset pet kilometara, što bi značilo – samo trenutak da gospodin šejh izračuna - da žena do Zenice bez muškarca nikako ne smije, dr. Kuduzović objašnjava, eto, kako "onaj ko uvrijedi Poslanika sallallahu alejhi ve sellem treba biti ubijen". Nema žalbe, nema priziva, nema obrane, advokata i ostalih zapadnjačkih pravnih pizdarija, nego odmah metak u čelo. "Nema druge."

Kaže to – ponavljam - ugledni islamski propovjednik i doktor nauka, usred Sarajeva, usred Bosne i Hercegovine. Nemamo razloga sumnjati u ispravnost njegova tumačenja i legitimitet njegove presude: do zaključenja ovog broja Oslobođenja, dr. Safet Kuduzović nije ni u policiji, ni na sudu, ni u istražnom zatvoru – ni zbog poticanja na ubojstvo, ni zbog ostalih zapadnjačkih pravnih pizdarija: eno ga gdje i danas drži predavanja po Bosni, Sandžaku ili u austrijskom Linzu.

Policija i sudovi u Federaciji se, kako znamo, ne bave tim stvarima. Da se bave, našli bi valjda – ili barem tražili – osobe koje su, recimo, tri puta u proteklih mjesec dana pokušale ubiti Selvedina Beganovića, imama džemata u Trnovi kraj Velike Kladuše, zbog njegovih javnih istupa i protivljenja regrutaciji bosanskohercegovačkih muslimana za džihad u Iraku i Siriji.

Da se bosanskohercegovački sudovi i policija bave tim stvarima, da izvršna i sudska vlast u Federaciji BiH nije dr. Safet Kuduzović, ne bi bilo moguće da prije koji dan, manje od hefte nakon masakra u redakciji Charlie Hebdoa, sarajevskom Baščaršijom usred bijela dana kao po Levantu šeta vehabija u crnom, s crnom majicom i prepoznatljivim znakom Bagdadijeve Islamske države – bijelim šehadetom na crnoj podlozi. Sarajevo je tako u ovom trenutku jedini grad u Europi, štoviše jedini na svijetu zapadno od Aleppa, po kojemu možete slobodno šetati u uniformi Islamske države, a da vas istog trenutka ne opkoli hiljadu specijalaca u pancirnim košuljama, policijski se helikopteri ne spuste nad grad, a vojska ne evakuira širi centar.

Državnu paranoju ne treba brkati sa stvarnim strahom: nije, naime, stvar u tome što sam svojim očima vidio tu fotografiju – i zaista, na njoj bradati lola crne brade, crnog kaputa i crne majice sa znakom ISIL-a, snimljen kako Baščaršijom šeta kao oslobodilac, muda otečenih od samopouzdanja – već u tome što vi nećete. Bosanskohercegovački portal čiji je fotoreporter snimio selafijskog lolu neće je, naime, objaviti. Neće je objaviti jer se, razumljivo, boje osvete jalijaša u crnom i njegovih suboraca.

Kolege s tog portala možda i nemaju sve razloge ovoga svijeta da se boje, ali imaju najvažniji. Njihov strah ne izvire iz okrutnosti fanatika kojima vjera i pamet ne smetaju da u osveti kalašnjikovima poubijaju cijelu redakciju, već iz ravnodušnosti države koja bi građane od takvih trebala štititi. A u Bosni i Hercegovini danas, početkom 2015. godine, država od ISIL-ovih dobrovoljaca ne štiti ni efendije, a kamoli novinare. Da ima te države, da ima suda i policije, ne bi novinari imali dilema da li objaviti fotografiju ili ne: te fotografije, kao ni dobrovoljaca Islamske države usred bijela dana usred bijele Baščaršije, ne bi, naime, ni bilo.

Nisam stoga vidio ni čuo precizniju mjeru gustoga, ljepljivog mraka u koju je ova država potonula, od činjenice da se u Bosni i Hercegovini, u gradu Sarajevu, danas – početkom 2015. godine - jedan portal s prilično dobrim i uvjerljivim razlogom boji objaviti fotografiju džihadističkog kabadahije u šetnji gradom. Ne dakle karikaturu Proroka, ne vic o Muhamedu, nego običnu jebenu fotografiju terorista kako šeta Sarajevom u pola bijela dana.


O da, ne trebaju vam kalašnjikov i ručni bacač granata da biste bili terorist: teror je po definiciji vladavina nad ljudima pomoću njihova straha. Terorist je dakle i lola u ISIL-ovoj majici, baš kao što je terorist i dr. Safet Kuduzović. Strah koji oni nekažnjeno šire ima svoje ime i zove se teror. Strah koji država širi njihovim nekažnjavanjem ima svoje ime i zove se državni terorizam.

Zato od mene nećete čuti vic o poslaniku Muhamedu. A šteta, dobar je vic. Nije, naime, što je Muhamed Ibrahimović, poslanik SDA u parlamentu Federacije BiH, sam po sebi nešto zajeban tip: zajebana je država u kojoj je Muhamed poslanik, a SDA na vlasti.

(E-  novine, Oslovodjenje)

Sunday, January 18, 2015

Omer Karabeg: Odnos prema antifašizmu bez partizana


Novinar Omer Karabeg u razgovor o odnosu prema antifašizmu u Srbiji i Hrvatskoj uključio je dva istoričara - Srđana Milosevića, saradnika beogradskog Instituta za noviju istoriju Srbije, i Dragana Markovinu, docenta na Filozofskom fakultetu u Splitu.


MARKOVINA: Bilježimo razne pojave revizionizma, potpune negacije i zapravo otvorenog raskida sa antifašističkom tradicijom.
MILOSEVIĆ: U Srbiji se antifašizam u ustavu ne pominje kao neka vrednosna kategorija. Osim 9. maja, koji je međunarodni praznik pobede nad fašizmom, ne obeležava nijedan drugi datum antifašističke borbe. Mnogima bi bilo milije da se obeležava datum koji bi se odnosio na četničku borbu, ali to bi bilo besmisleno, jer valjda i oni koji su progurali izjednačavanje četnika i partizana ne bi bili u stanju da odu toliko daleko da proslavljaju nekakve datume navodne četničke antifašističke borbe. I kada toga već nema, onda je potisnuto i sve ono što se ticalo važnih datuma partizanske borbe.
MARKOVINA: U Hrvatskoj predstavnici lokalnih vlasti HDZ-a održe formalne govore u povodu nekih datuma antifašističke borbe, a vidi se da im do toga nije stalo i da je to samo maska za javnost. Da se ne lažemo, čitava paradigma takozvane demokratske Hrvatske, odnosno samostalne Hrvatske, izgrađena je na negaciji prethodnog režima. Tako da je, bez obzira što je Hrvatska formalno sljedbenica ZAVNOH-a, HDZ-ov režim napravio sve da se predstavi kao potpuno drugačiji od socijalističke Jugoslavije i u tome je uspio. Da je antifašistička tradicija preživjela u bilo kojoj varijanti, ostala bi i društvena životnost socijalističkog vremena, a to nikome nije odgovaralo. Zbog toga je obračun bio tako brutalan. Otvorena su vrata ljudima iz emigracije, dakle ljudima koji su na ovaj ili onaj način simpatizirali NDH, poput ministra odbrane Gojka Šuška, a - s druge strane - ponuđen je koncept pomirbe, s tim da je ta pomirba, kada je ogolimo od fraza, zapravo značila - poštedićemo vas, ali prihvatite nacionalističku Hrvatsku.
MILOSEVIĆ: I u Srbiji je, posebno nakon 2000. godine, aktuelan pomiriteljski narativ koji ide za tim da izjednači četnike i partizane. Tome se priključuju i snage koje su bile nosioci kolaboracije u Srbiji, mislim na Nedića i Ljotića. Ide se za tim da se svi oni na neki način pomire u srpstvu. Sada je aktuelna nova fazu u odnosu prema antifašizmu. On se deklarativno uvažava - to smo imali prilike naročito da vidimo prilikom nedavne proslave sedamdesete godišnjice oslobođenja Beograda - ali je taj takozvani antifašizam u novom tumačenju očišćen od svega onoga što su bile njegove suštinske vrednosti na ovom prostoru, a to je pre svega bratstvo i jedinstvo. Onog trenutka kada ste partizanske jedinice očistili od svih drugih naroda i kada ste partizanski pokret proglasili isključivo srpskim, poništili ste suštinu antifašizma. Antifašizam u kome nema mesta za Tita, u kome nema mesta za hrvatske, slovenačke i borce drugih naroda - taj antifašizam je jedna perverzija i on ne zaslužuje da se tako naziva.
MARKOVINA U Hrvatskoj bilježimo isti proces. Potiču ga sama udruženja antifašista, koja uglavnom vode ljudi koji su na ovaj ili onaj način vezani uz Socijaldemokratsku partiju - to je bivši Savez komunista - koja je sada na vlasti. Oni inzistiraju na slavljenju partizanske borbe, ali je čiste od svega što nije vezano uz nacionalno. Na isti način kao što to rade u Srbiji. Uvijek se spominje da je antifašistička borba preteča Domovinskog rata, a nikad se ne spominju druge dvije komponente - socijalistička revolucija i stvaranje federalne Jugoslavije kao poruke bratstva i jedinstva. Protura se priča da je čitav povjesni ciklus usmjeren ka ostvarivanju nacionalne samostalne države i da je jedna od tih etapa bila i partizanska borba. Mislim da je to laž i blasfemija, ali to se zaista događa.
MILOSEVIĆ: Parada povodom oslobođenja Beograda je bila još jedna demonstracija pervertovanog odnosa prema antifašističkoj tradiciji, jer je predsednik Putin bio generator svega toga, pa su se organizatori parade potrudili da udovolje savremenim ideološkim kretanjima u Rusiji. To je bio razlog što je antifašizam bio istaknut u prvi plan tokom te proslave. Taj pervertovani odnos može se videti i kada se danas pominje Koča Popović - on je sada postao neka vrsta paradigme srpskog partizana, pa je čak i Zagrebačka ulica preimenovana u Ulicu Koče Popovića. Mene ti ljudi koji danas govore o antifašizmu podsećaju na nekakve klovnove u prevelikim cipelama i prevelikim odelima. Sve to je, zaista, izgledalo groteskno i ostavlja gorak ukus.
MARKOVINA Antifašistička tradicija je dobila pravo građanstva utoliko što se partizanskim borcima priznaje da su branili domovinu od okupatora. Dakle, borili su se za Hrvatsku, a u potpunosti se zanemaruje socijalna revolucija i njihova borba za federalnu Jugoslaviju i uopće za ideju zajedništva jugoslavenskih naroda, pa i za bratstvo hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj.
(Most Radija Slobodna Evropa)

Saturday, January 17, 2015

Dušan Savić Duje: PRVI DANI ŠKOLE


U mom djetinjstvu i odrastanju 1959. je bila veoma važna godina, jer sam s velikim uzbuđenjem i još većom torbom u ruci stigao, odnosno bio doveden, pred Osnovnu školu "Kasim Hadžić". Škola je osnovana 1906. godine, s radom je započela kao III osnovna škola V kvarta u Banjoj Luci, a 2006. godine obilježen je jubilej - stogodišnjica postojanja. Zgradu i školsko dvorište poznavao sam i prije nego što sam krenuo u školu, jer sam se s djecom iz kvarta često igrao na obližnjem groblju, mezarluku, koje se nalazilo u blizini, naslonjeno uz školu. Neveliko zdanje, meni djetetu, učinilo se mnogo većim. Vjerovatno iz silnog straha koji sam osjetio, jer me je majka budućoj učiteljici predala kao pismo i otišla ne osvrnuvši se, ostavljajući me samog, zblanutog i preplašenog. Učiteljica se zvala Desanka Kolak. Dočekala nas je, onako zbunjene prvačiće, sa osmijehom na licu, prozvala po azbučnom redu i u koloni dvoje po dvoje povela do našega budućeg razreda. Bilo nas je otprilike dvadesetoro đaka. Kao za inat, u novom okruženju nisam nikoga poznavao, osim učiteljice, koju je moja majka poznavala od ranije. Tada nisam slutio da je medu njima bilo i nekih tajnih dogovora. No, najvažnije je da je strah u času nestao i da je tako počelo jedno od najljepših razdoblja u mom životu. Roditelji su nam kupili bukvare i već smo ih prvog dana, nakon kratkog predstavljanja, otvorili i uz učiteljičinu pomoć odmah naučili naše prvo slovo. Bilo je to slovo "I" - veliko i malo slovo na lijevoj strani, a na desnoj crtež dječaka s povećom iglom u ruci. Ispod je pisalo: "Iso nosi iglu".
Rečenicu nam je pročitala djevojčica koja je već poznavala sva slova, koju smo zagledali ispod oka sa zavišću diveći se tolikom znanju. Nikad mi neće biti jasno zašto nismo prvo učili slovo "A" i tako redom! Zašto je neko Bukvar iz 1959. zamislio tako da krene od najtanjeg slova? Ko će znati, valjda i zato da se mnogo ne umorimo od silnih slovnih krivina. Nakon toga smo svakog sljedećeg dana učili po jedno slovo i za tridesetak dana već smo svi bili poprilično pismeni. Pisali smo držalom i perom, debele i tanke crte, ne bi li se naučili lijepom, čitkom i pravilnom pisanju. Taj, takozvani krasopis, međutim, nikad nisam dobro naučio. Kod mene je tinta uvijek prskala na sve strane i pravila packe posvuda, prije svega zbog silnog pritiskanja koje mi je do danas ostalo u intimnom nasljeđu. Stiskao sam grčevito, nesvjesno, kao da sam se plašio da mi slova ne pobjegnu. Zbog tako napornog rada roditelji su mi svako malo morali kupovati novo pero, a i učiteljica me nije mnogo štedjela. Iako je, tada u socijalizmu, u školi bilo zabranjeno tući djecu, što je bila normalna pedagoška praksa za bivše Kraljevine, naša je učiteljica Desa i dalje primjenjivala stare metode - koliko mrlja u teki toliko packi lenjirom po dlanu. Moji su bili stalno crveni, što zbog pritiskanja, a što zbog neobuzdanog temperamenta. No, i uz to, bio sam odličan đak! Od svih slova najviše sam volio ona s oznakom povrh, slova sa dijakritičkim znakovima, Ć, Č, Š, Ž. Bila su mi nekako kitnjasta, s nadgradnjom; izgledala raspjevano, za razliku od drugih koje sam mogao ispisivati samo jednim potezom. I danas ih volim, slava reformatoru Janu Husu!
Više se ne sjećam imena učenika iz mog razreda, osim jednog i to s velikim razlogom. Zvao se Muharem Kapić, dječak iz siromašne porodice s podno Starčevice. Moja živahna narav došla je
do izražaja već u prvim školskim danima. Muharemu je otac za ramazanski Bajram kupio novo odijelo za školu, odvajajući familiji od usta. U učionicama su u to vrijeme u školi bili drveni podovi, koji su se premazivali mazivom za kola, tzv. kolomašću, da im se produži vijek trajanja. Naš podvornik je toga dana u hodniku zabunom ostavio pun lavor tog kolomaza, a ja sam na odmoru, u dječjem koškanju i međusobnom natezanju, Muharema slučajno gurnuo u lavor. Kolomasti je nakon toga bilo posvuda i po meni i po zidovima. Kod kuće sam, naravno, dobio pristojno "sljedovanje", nakon kojeg je moj otac Muharemu kupio novo odijelo, a meni "odrezao" zabranu izlaska od tri mjeseca. Muharema nisam gurnuo namjerno i bilo mi ga je zaista žao. Nikad neću zaboraviti njegovo jecanje i suze koje je ronio za uništenim prvim odijelom. Stoički sam otrpio zasluženu kaznu i poslije smo Muharem i ja postali najbolji drugovi. Odijelo više nikad, barem u školu, nije obukao, a ja sam lavore otada zaobilazio na kilometar. Na odmoru smo na mezarluku hvatali guštere i ostale gmizavce i krišom ih djevojčicama stavljali u školske torbe. Često sam zbog nastale vriske morao u razredu stajati cijeli školski čas u ćošku, okrenut prema zidu u stavu mirno kao vojnik. Učiteljica nikad nije pitala ko je za nemili događaj odgovoran, uvijek sam ja bio dežurni krivac. Zbog poznanstva s majkom na meni je vježbala strogost! Kod sljedećeg odmora, umjesto da s drugom djecom idem u školsko dvorište, ostajao sam potpuno sam u razredu da se družim sa svojim smrtnim neprijateljem – držalom i perom! Tanka, potom debela, pa opet tanka, pa tako po nekoliko stranica u teki, i tako u nedogled. Najteže mi je bilo što sam po dolasku kući još sve to morao roditeljima dati na kontrolu. Onoliko koliko je u teki bilo napisano vježbi toliko sam puta dobivao po turu šibom koju su svi roditelji od milja zvali "čarobnicom iz raja"! Školu "Kasim Hadžić" pohađao sam do 1963. i tu završio četiri razreda osnovne škole. Moja dalja iskustva sa razrednim starješinama i nastavnicima, kojih je broj s višim razredima sve više rastao, morao sam na svoju - žalost sticati u nekoj drugoj sredini, ovoga puta bez ravnala i bez šibe. Ali, to je jedna druga priča.
U neku ruku nije bilo naodmet družiti se sa šibom od malih nogu. Udarci šibom pomogali su nam da brže očvrsnemo! Jer život se s nama ionako poigrava do posljednjeg dana, pa je red i da naučimo da se nosimo s udarcima. Samo što su šibe koje poslije dobijamo nekako manje vidljive, lukavije su i prikrivene, a ožiljci dublji. One prve, čiji je oštar fijuk parao vazduh, manje su boljele! U svakom slučaju, često se prisjetim potkresanog, tvrdog, tankog pruta koji je tako vrijedno učestvovao u mom vaspitanju i obrazovanju.

(Dušan Savić: ‘Sedlo, Banja Luka iz kofera uspomena’)

Thursday, January 15, 2015

Svetislav Basara: POVODI


Oduzmimo šeststo godina hrišćanskom "zapadu", pa zamislimo kakve bi u XIV veku bile "zapadne" reakcije na posprdne karikature Isusa Hrista ili Bogorodice?
Da bi izbio Prvi svetski rat bilo je potrebno - bar kao izgovor - ubiti jednog nadvojvodu, za izbijanje trećeg svetskog rata mogla bi biti dovoljna i jedna karikatura. Pokazalo se to pre neki dan, kada je trojka islamskih fundamentalista upala u redakciju satiričnog časopisa Šarli ebdo i u znak odmazde zbog karikaturalnog skrnavljenja lika Proroka Muhameda, ubila dvanaest osoba. Mislim da neću pogrešiti ako pariškom masakru pripišem samo malo manji geopolitički značaj od onoga koji je imao jedanaesti septembar. Ionako ogromna napetost između islamskog i (sekularizovanog) hrišćanskog sveta ovim je činom dovedena do tačke pucanja. Već su planule džamije po francuskoj provinciji, već ima puškaranja po Parizu, a na šta će sve to izaći, ostaje da vidimo. Na dobro ne sluti.
Islam je religija gotovo šest stotina godina mlađa od hrišćanstva, to je stvar koja se neprestano previđa, još se češće previđa da "hrišćanski zapad" (termin vrlo provizoran, ali boljeg nema) nije oduvek bio ono stoje danas - ili što si laska da jeste - a svakako je najopasnija zabluda da su sva "dostignuća" zapada nešto dobro i poželjno i za sam zapad, kamoli za ostatak sveta. Hajde da to malo pojasnimo. Oduzmimo šeststo godina hrišćanskom "zapadu", pa zamislimo kakve bi u XIV veku bile "zapadne" reakcije na posprdne karikature Isusa Hrista ili Bogorodice? Išlo se tada na lomaču i za mnogo bezazlenije stvari. Ali upravo su te lomače doprinele ubrzavanju procesa sekularizacije koja je - zajedno sa mnoštvom loših stvari - donela i neke dobre: ideju tolerancije između pobožnih i ateista, na primer. Da je hrišćanska teologija blagovremeno, a ne sa velikim zakašnjenjem, dokonala da profano ne može ugroziti niti uprljati sveto i da, štaviše, ateisti na zakučast način navraćaju vodu na vodenicu svetog, Evropa (a i svet) bili bi mnogo bolja mesta za život. Ali eto, bilo je kako je bilo. Dedovi su kusali kiselo grožđe, a zubi trnu unucima.
I - šta sad? Otvoreno govoreći, malo se tu šta može učiniti. Sekularizovana će se Evropa pozivati na svetinju slobode štampe i neće oklevati da tu slobodu brani svim sredstvima, islamski fundamentalisti će se pozivati na Kur'an i za pretpostaviti je da se ni oni neće zaustaviti na redakciji Šarli ebdoa i da će i oni svim sredstvima - naročito nasilnim - nastaviti da brane dogmu da se Prorok ne sme likovno predstavljati, ne samo na posprdan, nego ni na koji način. Malo se tu šta, kažem, može učiniti na normalizaciji zato što to nije toliko sukob sekularnog i religioznog -koliko je rat dvaju koncepata fizički smeštenih u isti prostor, a beskonačno udaljenih u vremenu. I eto svetu, ionako zagušenom problemima, još jednog nerešivog problema.
Svetislav Basara

(Danas)

Monday, January 12, 2015

In memoriam: Miroslav Daniš


 25.10.1945 – 11.01.2015.
Ponovo tuzna vijest.Odlazi jos jedan prijatelj iz nase kosarkaske porodice. 
Otisao je Miro Danis, nas Skljoja. Znali smo da Miro bije tesku, pretesku bitku. Znali smo da su mu nedavno, kao posljedicu teskog dijabetesa,  obje noge amputirane. Znali smo da oporavak nije isao dobro i da je Miro u velikim bolovima i patnjama, da se strasno muci. Kao prijatelji, izmedju sebe govorili da bi bilo bolje da se smiri i ne muci dalje. Tako bismo govorili da se to desava bilo kome od nas. I evo, danas njegov sin Vladimir javlja Angelu da se njegov otac a nas prijatelj Miro smirio.   
O susretu sa Mirom u oktobru 2013 pisao sam i u ovom trenutku kada je tesko pronaci rijeci nudim vam da to procitate ovdje.
Pocivaj u miru druze moj 













Hrvatska izabrala predsjednicu!

Kolinda Grabar Kitarovic:
"Idemo završiti put koji smo započeli pod Tuđmanom"

Jagoda Kljaić: "Mi u Hrvatskoj od sinoć imamo najljepšu, najzgodniju i najšarmantniju predsjednicu države na svijetu. Ime joj je – Tomislav Karamarko. O tome da je i najpametnija nećemo polemizirati. Nismo baš tol'ko ludi da ne bismo razumjeli što znači kad nam još neustoličena predsjednica obećava: Bit ćemo najrazvijenija zemlja vaskolikog svijeta. Za samo pet godina...." 


:  Kolinda Grabar Kitarović nije imala dvojbi oko stranačke lojalnosti, pa je pobjednički govor nakon dobivenih izbora, kršeći uvriježene demokratske običaje, prvi održao – Tomislav Karamarko. Taj detalj govori mnogo, a najviše to da je nova predsjednica Hrvatske, s funkcijom koja ima simbolički značaj, samo prethodnica neofašističkog pokreta koji bi punu snagu mogao pokazati pobjedom na sljedećim parlamentarnim izborima.

Sunday, January 11, 2015

Za promjenu...proslijedio Djoga

Zašto pijetao tako rano pjeva?
- Zato što, kad koke ustanu, nesmije više ni da pisne.
*****************
ZELJA
"O, mlada gospođice. Svaki put kad vas vidim, kako se smijete, želim da Vas pozovem kod mene."
"Niste oženjeni?"
"Ne, zubar sam."
***************
SIMULANT
"Doktore, simulant iz sobe 50 je umro."
"E, sada je stvarno pretjerao."
***************
OTROV
"Nema vise dvoumljenja," reče doktor pacijentu, " bili ste otrovani!"
"Čime?" pita pacijent.
"To ce pokazati obdukcija!"
**********************