U mom djetinjstvu i odrastanju 1959. je bila veoma važna godina, jer sam s velikim uzbuđenjem i još većom torbom u ruci stigao, odnosno bio doveden, pred Osnovnu školu "Kasim Hadžić". Škola je osnovana 1906. godine, s radom je započela kao III osnovna škola V kvarta u Banjoj Luci, a 2006. godine obilježen je jubilej - stogodišnjica postojanja. Zgradu i školsko dvorište poznavao sam i prije nego što sam krenuo u školu, jer sam se s djecom iz kvarta često igrao na obližnjem groblju, mezarluku, koje se nalazilo u blizini, naslonjeno uz školu. Neveliko zdanje, meni djetetu, učinilo se mnogo većim. Vjerovatno iz silnog straha koji sam osjetio, jer me je majka budućoj učiteljici predala kao pismo i otišla ne osvrnuvši se, ostavljajući me samog, zblanutog i preplašenog. Učiteljica se zvala Desanka Kolak. Dočekala nas je, onako zbunjene prvačiće, sa osmijehom na licu, prozvala po azbučnom redu i u koloni dvoje po dvoje povela do našega budućeg razreda. Bilo nas je otprilike dvadesetoro đaka. Kao za inat, u novom okruženju nisam nikoga poznavao, osim učiteljice, koju je moja majka poznavala od ranije. Tada nisam slutio da je medu njima bilo i nekih tajnih dogovora. No, najvažnije je da je strah u času nestao i da je tako počelo jedno od najljepših razdoblja u mom životu. Roditelji su nam kupili bukvare i već smo ih prvog dana, nakon kratkog predstavljanja, otvorili i uz učiteljičinu pomoć odmah naučili naše prvo slovo. Bilo je to slovo "I" - veliko i malo slovo na lijevoj strani, a na desnoj crtež dječaka s povećom iglom u ruci. Ispod je pisalo: "Iso nosi iglu".
Rečenicu nam je pročitala djevojčica koja je već poznavala sva slova, koju smo zagledali ispod oka sa zavišću diveći se tolikom znanju. Nikad mi neće biti jasno zašto nismo prvo učili slovo "A" i tako redom! Zašto je neko Bukvar iz 1959. zamislio tako da krene od najtanjeg slova? Ko će znati, valjda i zato da se mnogo ne umorimo od silnih slovnih krivina. Nakon toga smo svakog sljedećeg dana učili po jedno slovo i za tridesetak dana već smo svi bili poprilično pismeni. Pisali smo držalom i perom, debele i tanke crte, ne bi li se naučili lijepom, čitkom i pravilnom pisanju. Taj, takozvani krasopis, međutim, nikad nisam dobro naučio. Kod mene je tinta uvijek prskala na sve strane i pravila packe posvuda, prije svega zbog silnog pritiskanja koje mi je do danas ostalo u intimnom nasljeđu. Stiskao sam grčevito, nesvjesno, kao da sam se plašio da mi slova ne pobjegnu. Zbog tako napornog rada roditelji su mi svako malo morali kupovati novo pero, a i učiteljica me nije mnogo štedjela. Iako je, tada u socijalizmu, u školi bilo zabranjeno tući djecu, što je bila normalna pedagoška praksa za bivše Kraljevine, naša je učiteljica Desa i dalje primjenjivala stare metode - koliko mrlja u teki toliko packi lenjirom po dlanu. Moji su bili stalno crveni, što zbog pritiskanja, a što zbog neobuzdanog temperamenta. No, i uz to, bio sam odličan đak! Od svih slova najviše sam volio ona s oznakom povrh, slova sa dijakritičkim znakovima, Ć, Č, Š, Ž. Bila su mi nekako kitnjasta, s nadgradnjom; izgledala raspjevano, za razliku od drugih koje sam mogao ispisivati samo jednim potezom. I danas ih volim, slava reformatoru Janu Husu!
Više se ne sjećam imena učenika iz mog razreda, osim jednog i to s velikim razlogom. Zvao se Muharem Kapić, dječak iz siromašne porodice s podno Starčevice. Moja živahna narav došla je
do izražaja već u prvim školskim danima. Muharemu je otac za ramazanski Bajram kupio novo odijelo za školu, odvajajući familiji od usta. U učionicama su u to vrijeme u školi bili drveni podovi, koji su se premazivali mazivom za kola, tzv. kolomašću, da im se produži vijek trajanja. Naš podvornik je toga dana u hodniku zabunom ostavio pun lavor tog kolomaza, a ja sam na odmoru, u dječjem koškanju i međusobnom natezanju, Muharema slučajno gurnuo u lavor. Kolomasti je nakon toga bilo posvuda i po meni i po zidovima. Kod kuće sam, naravno, dobio pristojno "sljedovanje", nakon kojeg je moj otac Muharemu kupio novo odijelo, a meni "odrezao" zabranu izlaska od tri mjeseca. Muharema nisam gurnuo namjerno i bilo mi ga je zaista žao. Nikad neću zaboraviti njegovo jecanje i suze koje je ronio za uništenim prvim odijelom. Stoički sam otrpio zasluženu kaznu i poslije smo Muharem i ja postali najbolji drugovi. Odijelo više nikad, barem u školu, nije obukao, a ja sam lavore otada zaobilazio na kilometar. Na odmoru smo na mezarluku hvatali guštere i ostale gmizavce i krišom ih djevojčicama stavljali u školske torbe. Često sam zbog nastale vriske morao u razredu stajati cijeli školski čas u ćošku, okrenut prema zidu u stavu mirno kao vojnik. Učiteljica nikad nije pitala ko je za nemili događaj odgovoran, uvijek sam ja bio dežurni krivac. Zbog poznanstva s majkom na meni je vježbala strogost! Kod sljedećeg odmora, umjesto da s drugom djecom idem u školsko dvorište, ostajao sam potpuno sam u razredu da se družim sa svojim smrtnim neprijateljem – držalom i perom! Tanka, potom debela, pa opet tanka, pa tako po nekoliko stranica u teki, i tako u nedogled. Najteže mi je bilo što sam po dolasku kući još sve to morao roditeljima dati na kontrolu. Onoliko koliko je u teki bilo napisano vježbi toliko sam puta dobivao po turu šibom koju su svi roditelji od milja zvali "čarobnicom iz raja"! Školu "Kasim Hadžić" pohađao sam do 1963. i tu završio četiri razreda osnovne škole. Moja dalja iskustva sa razrednim starješinama i nastavnicima, kojih je broj s višim razredima sve više rastao, morao sam na svoju - žalost sticati u nekoj drugoj sredini, ovoga puta bez ravnala i bez šibe. Ali, to je jedna druga priča.
U neku ruku nije bilo naodmet družiti se sa šibom od malih nogu. Udarci šibom pomogali su nam da brže očvrsnemo! Jer život se s nama ionako poigrava do posljednjeg dana, pa je red i da naučimo da se nosimo s udarcima. Samo što su šibe koje poslije dobijamo nekako manje vidljive, lukavije su i prikrivene, a ožiljci dublji. One prve, čiji je oštar fijuk parao vazduh, manje su boljele! U svakom slučaju, često se prisjetim potkresanog, tvrdog, tankog pruta koji je tako vrijedno učestvovao u mom vaspitanju i obrazovanju.
(Dušan Savić: ‘Sedlo, Banja Luka iz kofera uspomena’)
No comments:
Post a Comment