In memoriam: Slavko Podgorelec

1951.- 2015.

Prije par nedjelja Mario posalje za blog Slavkove tekstove i kaze da je Slavko slab. Znajuci da ga muce razne bolestine, ali da ipak vec godinama gura, nisam to bas ozbiljno shvatio, posebno jer sam u oktobru bio sa Slavkom na susretu  kolega i prijatelja koji su nekada radili u Radio Banjaluci. Nije izgledao lose. Nisam slutio nista lose. Onda mi Goran Trkulja, potaknut Slavkinim teksovima na blogu, javi da je Slavko veoma lose i da treba pomoc. Javim se prvo Marceti, jer znam da njih dvojica i danas dijele kancelariju na Radiju i da je Marceta covjek na koga se moze osloniti kad treba pomoc. Nista. Buci, pitam zna li ista. Sta treba ciniti.  Nema odgovora.
I tako dodjose praznici, putovanje... sve sa nadom da Slavko nije tako lose.
I evo danas Zeljko S. javlja - salje link o vijesti da nas je Slavko napustio.

Sta reci? Zivotni putovi su nam se vise puta ukrstali. Negov otac Slavko i moj Veljo su nekada, u njihovoj mladosti, bili drugovi i to je nekako cinilo Slavka i mene blizima. Sjecam ga se iz Osnovne skole. Dvije generacije iza mene. Gimnazije. Uvijek ga je bilo lijepo sresti i cuti njegov bariton. Uvijek je nastojao da se nasali. Valjda ga je njegov bariton i opredijelio da bude radio novinar. I te kakav novinar! Sve sto je radio, radio je sa entuzijazmom i voljom. Ono sto nije volio, nije ni radio. Iz njegovog radio glasa zracio je autoritet.
Poslednji serial koji je uredivao u RTRS, Medaljoni u vremenu, bio je posvecen zajednistvu u Bosni i Hercegovini.
Zivio je za to zajednistvo.

Sjecam se svog pretposlednjeg susreta sa Slavkom. Bilo je to 23. aprila 2012. Pamtim taj datum jer je tog dana umrla moja tetka Rada a to  je i dan nakon 22. aprila, Dana Banjaluke.  A na dan Banjaluke te godine Slavko je dobio veliko gradsko priznanje. Procitao sam to u novinama. I slucajno, na Boriku, vozeci se u tudjem, posudjenom autu,  u jednoj od onih malih ulicica u blizini Monea ugledam Slavka na biciklu koji vozi u suprotnom smjeru. Ulica uska, parkirani auti na sve strane. Otvaram suvozacev prozor, naginjem se i prozivam Slavka. Jednom - nista. Drugi put -on se nespretno okrene na biciklu, malo zanese i nastavi. Treci put, najjjace sto sam mogao. On se okrene, gubi ravnotezu, bori sa biciklom... Jedva se odrzi na njemu. Sidje  i onim poznatim prodornim baritonom: "Ma nosi se ti u k...c krasni". 

Sjede na bicikl i ode!

Bio sam u zurbi, a i bilo je i suvise usko i prometno da bih okretao auto i posao za njim.

Pamtio sam to dvije godine kao lijep susret sa drugom.

Prosle godine u oktobru podsjetim ga na taj nas susret.

Sjetio se i kaze:" A ti si bio taj! Budalo jedna, mogao sam glavu izgubiti zbog tvoje prozivke." 

Neka ti je laka banjalucka zemlja, druze moj.

*********************

U subotu, u 11 sati, u RTV domu RTRS bice odrzana komemoracija.

Sahrana ce biti obavljena na groblju "Sveti Marko" u Banjaluci isti dan u 13 sati. 

**********************

Izvod iz recenzije knjige ‘Izlet u Banjaluku’ Slavka Podgoreleca

Slavko Podgorelec odličan je kroničar Banje Luke. Takav da bi ga valjalo staviti pod zakonsku zaštitu, kao kakav spomenik kulture, kao antičku iskopinu ili kao neki važan manuskript iz srednjega vijeka. Slavka bi u Banjoj Luci trebali zaštititi onako kako nisu zaštitili džamiju Ferhadiju. On je jedan od posljednjih svjedoka da taj grad jednom nije bio provincija, da je bio jedan od najglavnijih među svim našim glavnim gradovima i da nije slučajno što se jedna od njegovih ulica tada nazvala Gospodskom. O svemu tome svjedoči Slavko, i daj Bože da netko još haje za to njegovo svjedočenje. Provincija, naime, nije zemljopisna odrednica, provincija je stanje duha i stvar vlastitoga izbora. Netko je u zla vremena odabrao da Banja Luka bude neka tužna provincija s ruba svijeta. Slavko Podgorelec ne radi ništa drugo, nego nastoji svjedočiti kako njegov grad, njegova Banja Luka, nije takav izbor zauvijek prihvatila.

Neka je sva sreća pisaniji Slavka Podgorelca, i neka mu se dobri ljudi nađu pri ruci. A dobri su oni koji, nakon što pročitaju njegovu knjigu, shvate koliko je važno spašavati svoj grad.

Miljenko Jergović