Za manje od tri nedjelje se, po godinma, mogu penzionisati.
Medjutim, ovaj truli kanadski kapitalizam je radnicima dao
pravo da sami odlucuju kada, i da li ikada, ce ici u penziju. Izgleda lijepo i demokratski,
ali ustvari uvaljuje radnicima da sami donose jos jednu tesku odluku. Mnogi, pa i ja medju
njima, su zbog te samostalne odluke na mukama. Lakse je brate kada ti lijepo
kazu: sa 65 godina ti si za staro gvozdje, odstupi!
Vec duze vremena sam u dilemi:
Prestati raditi i prestati ustajati rano, voziti odvratno i opasno prenatrpanim
autoputem 401, piti istu razblazenu
bijelu kavu svako jutro, ispravljati krive Drine na poslu, jesti hladan rucak, jer sam lijen da ga podgrijem,
potajno odlaziti na internet ( kao protivtezu osjecaju da si, kako god okrenes,
upotrebljen i izrabljivan), sjedati ponovo u kola i ponovo voziti onim odvratnim 401; vratiti se
kuci i traziti opravdanje da ne odem u salu i malo vjezbam, vise zbog psihe nego
li fizike, odgledati utakmicu na TV i u krpe.
Radovati se petku i vikendu...
Ili - zivjeti vikende preostali
zivot!? Biti cesce sa unucima, ici u ribu kad god mi se ide, ne ustajati rano, ne
voziti svaki se dan odvratnim 401, biti cesce i duze u Banjaluci, ici cesce na Jadran, vidjeti London, Rim, Jerusalem, Istambul, Pariz,
Moskvu... I sve to ostvariti dok jos noge nose i pamet sluzi. A koliko ce to potrajati - ne zna ni onaj gore.
Da li je to uopste dilema?
Ne izgleda da je tako.
A jeste...
Zapravo, meni nije vise.
Odlucio!!! Raditi jos do kraja juna,
a onda - penzija!
Cim sam odlucio, saopstio to sefu.
On predlozio da jos razmislim i malo odgodim.
Da ne bih ni samome sebi dao sansu
da nesto mijenjam, posaljem email odmah,
saopstim svome timu, porodici, prijateljima…
Karte za Banjaluku vec kupljene.
Hotel u Londonu rezervisan. Jadran u pregovorima…
Pocelo je! Nema nazad.
Za sada sve izgleda dobro.
Osjecam da sam se naradio i da je
dosta.
Kako ce biti kad
entuzijazam splasne – vidjecemo.
No comments:
Post a Comment