Živjeli su u
devetnaestom vijeku u Kremni na padinama Zlatibora Miloš Tarabić i njegov nećak
Mitar, dvojica neumivenih i krezubih čobana što su, vjerojatno od alkoholnog
destilata kojega su u blatnjavim dvorištima sami nevješto pravili, vidjeli
budućnost. Nađe se takvih budalaša svugdje na svijetu. Raščupani brđani s
Apalačkog gorja u američkoj saveznoj državi Kentucky napiju se tako domaćeg
kukuruznog viskija, kojega zovu moonshine, pa i njima pred oči dođu kojekakve
stravične vizije, ali od toga nema znatnije štete.
Osim,
naravno, za prorokova jetra i krvožilni sustav.
Međutim, u
naših se naroda kazivanja omamljenih seljaka uzimaju kao sušta, neporeciva
istina. Mi Balkanci, ovakvi lijeni i neobrazovani, nemajući strpljenja čitati
debele i učene knjige, skloni smo idealizirati neukost do mjere da će nam se
domaćin koji je prećerao sa šljivovicom činiti mudriji od svega znanja
čovječanstva. Svi veliki liječnici i fizičari i kemičari i matematičari i
njihova stroga znanstvena istraživanja za nas se mogu sakriti pred buncanjem
nekoga tko se potpisuje otiskom palca, a jednom je neoprezno zaspao u rosnoj
travi kod ovaca, pa se i od Tarabića isprela velika, divna legenda kako su sve
pogodili, i s vremenom se njihovo proročanstvo tako neumjereno nakitilo da ne
bi čudilo ni da se otkrije kako su oni, još onda, vidjeli sve pobjednike Lige
šampiona i kako se jedan srećković iz Užica, što je njihove papire slučajno
našao uzidane u temelje štale, grdno obogatio na sportskom klađenju.
Ništa zaista
nevjerojatno na razvalinama civilizacije, slomu svih vrijednosti, užasnoj
materijalnoj i duhovnoj bijedi u kojoj mi kao zvjerad živimo, pa ni da sam
predsjednik države Tomislav Nikolić kineskom premijeru Liju Kećiangu prije neki
dan reče:
„Bio je
jedan čovek kod nas pre 200 godina, a bio je prorok, i nikada nije čuo za Kinu,
ali je rekao: Doći će ljudi sa istoka - žuti ljudi i zavladaće svetom i piće
vodu s reke Morave“.
Uvaženi
Kećiang srećom je klasični komunistički funkcioner, dakle osoba bez ikakvog
smisla za humor, inače bi zacijelo pomislio kako ga Nikolić zajebava. Po duši
govoreći, Kinez se neočekivano dobro snašao i odgovorio nekakvom uljudnom,
diplomatskom upadicom. Nije čak ni djelovao uplašeno, premda je vjerojatno
osjetio zebnju oko srca. Pa recite i sami, tko se ne bi nasmrt prepao od
činjenice da investira milijarde u zemlju koju vodi čudak što citira nekakve
Vidovite Milane otprije dvije stotine godina?
Kratko nakon
toga diplomatski je posjet završio, a nama ostaje samo nagađati što bi se tu
još događalo da je potrajao. Možda bi Nikolić uzeo Kećiangu gatati iz jagnjeće
plećke? Ili bi mu bacio grah? Gledao u kašike? Lijepo ih mogu zamisliti, visoka
delegacija popila je kafu i okrenula šolje. Nikolić je stavio naočale.
Zamišljeno zuri u šare smeđeg taloga na dnu. Zabrinuto vrti glavom dok gost iz
daleke prijateljske Kine kao na iglama čeka njegov sud.
„Vidim ti
ovde“, počne napokon predsjednik Republike Srbije, „jednog žutog kera sa tri
noge kako liže sladoled.“
„Šta do
znači?“
“Umreće ti
tašta”, objasni mu Nikolić samouvjereno, glasom koji ne ostavlja ni trunka
sumnje.
„Liu Yiqing
će umreti!“ krikne hvatajući se za srce Kećiang, koji je vrlo vezan za majku
svoje supruge.
Bogu hvala,
Kinezi su otišli prije nego se Nikolić stigao razmahati i pokazati svu raskoš
svoga talenta. Sve je na kraju dobro ispalo. Premijer je samo možda, ulazeći u
crnu limuzinu koja će ga odvesti na aerodrom, svome najbližem suradniku
zapanjeno kazao:
„Neobičan
ovaj Nikolić.“
„O, pa
nemojte tako“, odgovorio mu je ovaj. „On je ipak vladar jednoga naroda u kojemu
se rodio Tesla.“
„Nikola
Tesla? Hoćeš reći da su Srbi dali najumnijeg čovjeka našeg doba?“
„Tako je.“
„Pa šta im
se u međuvremenu dogodilo?“
„Duga je to
priča”, odgovorio je suradnik. „Duga i tužna priča, moj premijeru.“
(NIN)
No comments:
Post a Comment