Rajko Pušić: Jutarnja šetnja od Borika do Šehera

Juce , 07.08.2015.,vozikao sam se od Borika do Šehera i snimio ove fotografije.

Mario M.: Emotivni i kardiovaskularni tretman u Kolašinu

           U ove vrele dane planine nam se čine još privlačnijima. Svojevremeno, kada su ljetne temperature bile podnošljivije, odmore sam provodio ne samo na nivou '760 mm živinog stuba' nego sam se penjao u visine gdje organizam znatno umnožava broj crvenih krvnih zrnaca. Lako sam se prebacivao sa mora na planinu, i obratno. A sada i u sjećanjima teže prelazim velike razlike nadmorske visine. Ali odvažio sam se, sjeo u voz, pruga Beograd - Bar i pravac - Kolašin. Nisam mislio ni na krvnu sliku, ni na sport, nisam težio iznenađenjima niti istraživao meni nepoznate krajeve... Ipak, sve mi se to dogodilo. Bilo nenadano, a možda i nije jer me stari dobri prijatelj već godinama poziva u svoju vikendicu. Tamo sam ohladio tijelo i podgrijao sjećanja...

Kolašin je idealno lociran: ugnijezdio se uz nepregledne planine sa  ledničkim jezerima i kristalno bistrim rijekama. Prava riznica prirodnih ljepota! Trasirane planinarske i pješačke staze privlače turiste s raznih strana, ali u ovo vrijeme najviše je Podgoričana koji pobjegoše iz svog uzavrelog grada. Šetnja nacionalnim parkom Biogradska gora, cicvara u katunima na Bjelasici, svježa pastrmka uz Taru... sve to sa mojim prijateljem  Zoranom.

Valjda su to crnogorske specifičnosti, gradić sa manje od pet hiljada stanovnika je sjedište opštine. Tačnije bi bilo reći da je Kolašin lijep grad, a takvim ga čine i ljudi i tradicija, urbanistički plan i institucije, tolerancija i kultura koji me iznenadiše... U gradu su ulice pod pravim uglom, tu je velika bolnica i više hotela, ali značajnije je da radi pozorište i da ga lokalni likovni umjetnici ukrašavaju svjim skulpturama i instalacijama. U punom sjaju su sačuvana sjećanja na partizansku prošlost (posebno me obradova skulptura Veljka Vlahovića koga se sjećam iz studentskih dana)...  u istom parku biste boraca i pjesnika... A kad smo kod spomenika, u Kolašinu se nalazi i spomenik prirode pod zaštitom ('ekološke') države, Botanička bašta koju je ustanovio izvjesni Vincek. Nekadašnji Zagrebčanin a sada Kolašinac u njoj uživa i sada u desetoj deceniji...

Svjestan da je pravo prijateljstvo potrebno održavati ni jednog trenutka nisam se dvoumio, pristao sam odmah na žrtvu i otputovao vozom koji se još samo na Balkanu zove 'brzi'. A takva putovanja su sama od sebe zanimljiva, kao dobri filmovi...

Mario M.

Fontana u parku

 Instalacija

 Prasuma

Prijatelj pred vikendicom na 1050m

 Reklamni pano u setalistu

 Tara

 Ugostiteljski enterijer

 Vincekov vrt

VV

TEBI MAJKO MISLI LETE - SEMENTA RAJHARD

www.dw.com: Milan je sada Banjalučanin

Dvije decenije nakon što su u Banjaluci izašli iz izbjegličke kolone, jedan dio porodice Jokić vratio se u Hrvatsku, drugi je pustio korijenje u novoj domovini. Sa sobom su donijeli dio rodnog kraja – dalmatinsko vino.

Domaće vino po tradicionalnoj porodičnoj recepruti, Milan danas proizvodi u Banjaluci. To što je stotinama kilometara udaljen od mjesta gdje su njegovi preci vijekovima uzgajali vinovu lozu i pravili vrhunska vina, ne sprečava ga da nastavi njihovim koracima.

Životni put, tačnije rat, doveo ga je u grad na Vrbasu. Njegovi roditelji su u Banjaluci napustili izbjegličku kolonu nakon operacije Oluja, iako tu nikoga nisu imali: “U šali kažemo da nam je nestalo goriva pa dalje nismo mogli”, kaže Milan Jokić koji je te 1995. godine imao devetnaest godina.

Priča o izbjeglištvu porodice Jokić duga i je kompleksna, ali Milan ističe da je sa sretnim završetkom. “Svi smo živi i zdravi, a to je najvažnije. Od uže porodice niko nije stradao, sve ostalo u poređenju s tim je manje važno”, dodaje naš sagovornik.

“Bili smo moderni. Išli smo kamionom a ne traktorom”

Jokići su rodom iz okoline Benkovca, međutim rat ih je zatekao u Rijeci gdje su Milanovi roditelji dobili posao i osnovali porodicu. Početkom devedesetih, kriza i propast firmi u kojima su radili natjerala ih je da se vrate rodbini iz čisto ekonomskih razloga jer je na selu lakše preživjeti. “Mislili smo da je to samo privremeno, dok ne stanemo na noge. Međutim, rat je bjesnio a mi smo boravak u Krajini produžili na tri godine. Stan u Rijeci smo izgubili”, priča Milan.

Priznaje da u tom momentu kao tinejdžer nije toliko ozbiljno shvatao rat i izbjeglištvo, sve mu je djelovalo kao neka igra koja će proći: “Danas bih sve to mnogo teže podnosio. Moji roditelji najbolje znaju kako im je bilo. U izbjegličkoj koloni su se našli ne znajući šta ih čeka. Rečeno im je da idu na dan ili dva de se sklone. Ništa nisu ponijeli, baš ništa. Danima smo išli u nepoznato i onda se zatekli u gradu u kojem nikoga nemamo, nikoga ne poznajemo”.

Stvari su se ipak posložile, veoma brzo su uz pomoć drugih došli do smještaja a potom i do svog krova nad glavom. Materijal za kuću dobili su skoro besplatno, prijatelji, poznanici iz inostranstva slali su novac koliko je ko mogao, nešto su sami stekli i nikao je novi dom porodice Jokić.

“Kada su se konačno skućili ovdje, moji roditelji su odlučili da se vrate u Hrvatsku. Prije deset godina ostvarili su stanarsko pravo, mada su debelo oštećeni. Umjesto našeg stana u centru Rijeke, površine 118 metara kvadratnih, danas žive na periferiji u duplo manjem stanu”, priča njihov sin.

Dalmatinsko vino u Banjaluci

Na njihovoj Banjalučkoj adresi danas živi Milan sa svojom porodicom. Neprimijetnu, ničim obilježenu porodičnu vinariju Nedeljka i Milana Jokića od ranog jutra posjećuju kupci. Ko god dođe, ne odlazi bez najmanje pet litara domaćeg kvalitetnog vina. Tu su i rakije, čuvena loza, travarica, razni likeri. Na pitanje kako se odlučio na ovaj posao, od kojeg dobro živi, on odgovara: “Vinska kultura je oduvijek u našoj porodici. Međutim, kako je u bivšoj Jugoslaviji bilo lako naći posao, moj otac i stričevi su na neko vrijeme zapostavili tradiciju. Kad je došao rat i teška vremena, čovjek se vrati onom što mu je u krvi i što nabolje zna raditi. Počeli smo 1998. i od tada lagano širimo ponudu”, priča Milan dok pokazuje bogat asortiman iz vinskog podruma. 

Domaće vino i rakija

Naš sagovornik rado odlazi u Dalmaciju i Krajinu gdje ima rodbinu. Iako je za njegovu porodicu rat izvor velike traume, Milan kaže da je sve ostavio iza sebe i da mržnji nema mjesta u njegovom životu: “To je politika, tako gledam na Oluju i cijeli rat. Nacionalisti me nisu uspjeli preobraziti. U mojoj glavi postoji podjela samo na žrtve i zločince, ne na Srbe, Hrvate i Bošnjake”.

Kada Milana pitaju odakle je, on kaže iz Banjaluke. Tu je proveo polovinu svog života, oženio se i pustio korjenje.

Milan u svom novom domu i novoj domovini

Od rođaka i prijatelja, dodaje on, rijetki su se vratili u Benkovac. Na dan kada Hrvatska slavi godišnjicu Oluje, niko od njih ne izlazi iz kuće. "Ostaju u svoja četiri zida i čekaju da prođe euforija. Ne žele izazivati pažnju. Tako je svake godine, baš kao i danas.

(www.dw.com)

Zuko Džumhur: Skica iz bloka

Svestrani umjetnik Zuko Džumhur umro je mjesec nakon pada Berlinskog zida, zajedno sa svijetom i zemljom čiji je identitet počivao i na njemu. Ako je pozicija Jugoslavije u hladnoratovskom svijetu bila zakovana raskidom sa Staljinom 1948. godine, onda je vizuelni simbol tog raskida nacrtao Zuko Džumhur

U zbirkama citata Oscara Wildea redovno se navodi njegova rečenica: "Svu svoju genijalnost uložio sam u život, u djelo sam uložio samo talenat". Ako u našoj književnosti postoji pisac na koga bi se ta rečenica dala primijeniti, to je Zuko Džumhur. Onome što je imao u sebi, Zuko se divio i kod drugih ljudi. Prelijep je onaj završni odlomak njegovog putopisa što govori o hodočašću na grob pjesnika Hafiza: "Stojeći skrušeno pred ovim časnim grobom koji je više ličio na cvijećem ukrašenu, bogatu svadbenu trpezu, nego na vječno prebivalište jednog velikog pjesnika, sjetih se Sremske Kamenice, Dunava, lađa koje vuku šlepove i čika-Jove Zmaja. Sjetih se čika-Jovinih stihova posvećenih Hafizu. Tu Zmajevu pjesmu naučio sam napamet još u gimnaziji. Bilo mi je pravo zadovoljstvo da ih ovdje na Hafizovom grobu napišem na jednom komadiću hartije:
Nakuc'o se čaša, napev’o pesama,
Napio se raja sa mednih usana,
Gde je naš'o slasti, tu joj nije prašt’o,
Sad gori l’ mu duša - barem znade zašto.
Stihovima sam dodao Zmajev naslov pjesme: 'Na grobu Hafizovom'. Ubrao sam jednu veliku žutu ružu u vrtu, uvio je u papir na kome sam napisao stihove i položio veliki žuti cvijet na grob pjesnika kome se Zmaj toliko divio. Učinio sam to u Zmajevo ime."

Identitet
Položiti žutu ružu uvijenu u papir sa ispisanim stihovima na Zukin mezar u Konjicu - to bi bio lijep gest, skoro citatni. Da, Zuko Džumhur je sahranjen u Konjicu, svom rodnom gradu (rođen je 1920. godne), mada nije tamo umro. Umro je u Herceg-Novom 27. novembra 1989, a sahranjen je dva dana kasnije - na Dan Republike. Bio je to valjda posljednji pravi Dan Republike u živoj i cijeloj Jugoslaviji. Dvije godine ranije, grupa Zabranjeno pušenje objavila je u izdanju Diskotona album "Pozdav iz zemlje Safari". Posljednja pjesma na A strani zvala se "Dan Republike". U njoj su se očevi-partizani, uz Lepu Brenu na TV ekranu, još sjećali ratnih dana. Dvije godine kasnije, dok je ilovača padala po Džumhurovom tabutu, već su se naslućivale trube novog rata. Umro je Zuko Džumhur mjesec nakon pada Berlinskog zida, zajedno sa svijetom i zemljom čiji je identitet počivao i na njemu. Ako je pozicija Jugoslavije u hladnoratovskom svijetu bila zakovana raskidom sa Staljinom 1948. godine, onda je vizuelni simbol tog raskida nacrtao Zuko Džumhur. Mislim, naravno, na onu antologijsku karikaturu iz Politike na kojoj Karl Marx sjedi za stolom, a iza njegovih leđa na zidu stoji Staljinov portret. U "Ocu na službenom putu", Emir Kusturica genijalno varira motiv iz Kunderine "Šale". Njen protagonist strada zbog vlastite šale, dok otac iz Kusturičinog filma strada zbog komentara Zukine karikature, zbog tvrdnje da je pretjerana. Izgleda da je i Tito bio svjestan da je Zukin crtež važniji za kontekstualizaciju raskida sa Informbiroom od svih celomudrenih papazjanija partijskih teoretičara. Kažu da je Tito volio Zuku, a Enes Čengić bilježi sljedeću anegdotu: "Sa suprugom Vezirom bio je Džumhur jednom prilikom na večeri s Titom i Jovankom Broz. 'Znate li Vi, druže Tito, šta je rekla moja majka Vasvija kad ste se Vi oženili?', pitao je Zuko Tita. Tito je, naravno, kazao da ne zna. 'Neka u ovoj državi ima neko stariji i od Tita!', rekao je Zuko, a Maršal se glasno nasmijao".

Gradovi
I makar se rodio u Konjicu, a umro u Herceg-Novom, najvažniji grad u životu Zuke Džumhura bio je Beograd. Imao je samo dva mjeseca kad je sa ocem Abduselamom i majkom Vasvijom preselio u Beograd. Živjeli su u Vasinoj ulici. Zukin otac je, naime, bio vjerski službenik, hodža, koji je u prve dvije svoje beogradske godine najprije bio imam Bajrakli džamije, da bi ga 1923. kralj Aleksandar postavio za glavnog imama u Vojsci Kraljevine Jugoslavije. Živio je Abduselam Džumhur skoro stotinu godina, pa je umro samo šest godina prije svoga sina. Evo šta piše na njegovom nišanu: "Ovdje počiva rob božji Hafiz Abduselam Džumhur, sin hafiz Zulfikara, vojni muftija, rođen 1885, umro 1983. godine, koji je svoj život posvetio za dobro naroda i otadžbine. Neka svemogući podari njegovoj plemenitoj duši mir i rajsko naselje." U Beogradu je Zuko završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Tu je i apsolvirao na Pravnom fakultetu prije nego je prešao na Likovnu akademiju, koju je završio u klasi Petra Dobrovića. Živeći u Beogradu poslije Drugog svjetskog rata, Zuko Džumhur je bio jedan od simbola grada, kako bi Miljenko Jergović kazao, "jedan od onih koji su u pedesetima stvarali atmosferu toga grada, njegovu liberalnu auru i mangupsku naraciju". Dio te atmosfere sjajno je uhvatio Mirko Kovač u "Kristalnim rešetkama", svom najbeogradskijem romanu. Ima u tom romanu divna epizoda kad narator na Kalemegdanu kratko razgovora sa Zukom Džumhurom. Epizoda završava rečenicom: "Kad god sam sreo Džumhura, nešto sam naučio".

Predgovor
Još i prije nego je objavio svoju prvu knjigu ("Nekrolog jednoj čaršiji", Svjetlost, Sarajevo 1958), Zuko se već proslavio kao slikar, karikaturista i novinar. Kasnije se u životu njegova umjetnička svestranost dotakla i još nekih medija. Bio je scenograf i kostimograf, zatim televizijski autor, likovni kritičar, a možda je najvažnije izdvojiti Džumhurov scenaristički rad. On je bio koscenarista dva važna igrana filma: "Horoskopa" režisera Bore Draškovića iz 1969. te "Mirisa dunja" Mirze Idrizovića iz 1982. Pisac predgovora za "Nekrolog jednoj čaršiji" bio je Ivo Andrić. Ovaj tekst je i u Andrićevoj bibliografiji značajan, jer Andrić u pravilu nije uopšte pisao predgovore. Ovako kaže Andrić: "Prva pomisao koja se javlja pred ovom prozom jeste: da će autorov stil morati da ima nešto od njegove crtačke veštine. I ta pomisao ne vara. I ovde linija, gola i tvrda, polazi sa neočekivane tačke, ide pravo i kruto, čini vam se da će tako i u tom pravcu ići do unedogled, ali se odjednom negde lomi i neočekivano zakreće kud nikad pomisao ne bi. (…) Ova proza je zaista epigramatična i bleskovita kao karikatura ili skica iz slikarevog putničkog bloka. (…) Uzmite je i vi u ruke i čitajte je! Ona to zaslužuje. Čitajući je, putovaćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imaćete jednog umetnika živog duha i bogatog srca."

Muharem Bazdulj

(Oslobodjenje)

ANTE TOMIĆ: Videoigrica za zaljev svinja

Čovječanstvo je ponovno na rubu velikog rata u kojemu bi lako mogao biti uništen sav život na Zemlji. Diljem planeta užurbano se kopaju skloništa s debelim betonskim zidovima i olovnim stijenkama protiv radijacije, gomilaju se zalihe konzervi i dvopeka, a učiteljice podučavaju mališane propisno staviti plinske maske i šćućuriti se ispod klupa.

Nitko na svijetu ne spava, izmučeni od tjeskobe ljudi grizu nokte prebacujući s CNN-a na BBC, pa na NBC, Fox News, RAI, ARD, sve veće televizijske kuće poslale su ekipe na ušće Dragonje.

Dakle, sad smo propali. Nema nam spasa. Pedeset četiri godine nakon krize u Zaljevu svinja imamo krizu u Piranskom zaljevu. Čovječanstvo je ponovno na rubu velikog rata u kojemu bi lako mogao biti uništen sav život na Zemlji. Diljem planeta užurbano se kopaju skloništa s debelim betonskim zidovima i olovnim stijenkama protiv radijacije, gomilaju se zalihe konzervi i dvopeka, a učiteljice podučavaju mališane propisno staviti plinske maske i šćućuriti se ispod klupa

Dopisnici javljaju dramatične novosti s terena, a analitičati u studiju gotovo bez iznimke zaključuju kako su sve pregovaračke mogućnosti između Slovenije i Hrvatske, nažalost, iscrpljene, nema više ni matematičke šanse da se sukob između ove dvije nuklearne velesile okonča mirnim putem. Izljubite se stoga s najbližima i kratko pomolite, nitko neće biti siguran kad Hrvati i Slovenci zarate.

Ili barem Hrvati i Slovenci tako to sebi vole predstavljati.

Ostatku svijeta, međutim, naše granične razmirice vjerojatno izgledaju stvarno koliko i kompjutorska igra.

O tome se piše samo u specijaliziranim, gejmerskim magazinima i svi recenzenti ističu kako je grafička rezolucija, istina, odlična, ali likovi i zaplet nisu bogzna kako uzbudljivi. World Of Warcraft nudi daleko više uzbuđenja od Piranskog zaljeva.

Osim toga, to je već stara igra. Nema novih verzija, nema nadogradnji, izbor oružja ostao je manje ili više isti. Teško je ustvari objasniti zašto je to još uvijek popularno, a gotovo bez izuzetka svakog ljeta u posljednjih dvadeset godina svi u Hrvatskoj i Sloveniji iznenada pošandrcaju oko razgraničenja u nekoliko četvornih kilometara plitkog, muljevitog i ribom oskudnog mora.

Stvar je sezonska. Obično krajem srpnja to počne i traje desetak dana, u kojima se obje strane međusobno vrijeđaju i za koješta optužuju, ali bez mnogo konkretne akcije. Dosad nije bilo ozbiljnije neugodnosti nego ako bi jednome iz Celja opsovali mater u pizzeriji u Tribunju.

Stvar je sezonska. Obično krajem srpnja to počne i traje desetak dana, u kojima se obje strane međusobno vrijeđaju i za koješta optužuju, ali bez mnogo konkretne akcije. Dosad nije bilo ozbiljnije neugodnosti nego ako bi jednome iz Celja opsovali mater u pizzeriji u Tribunju. Već do rujna nitko se više ničega od toga ne sjeća

Već do rujna nitko se više ničega od toga ne sjeća.

Završit će tako, ne sumnjajte, i ove godine, premda i hrvatska i slovenska strana djeluju raspižđenije nego ikada. Strasti će se ohladiti dočim popuste ove vrućine, ali bi, ako mene pitate, to bila prava šteta. Ove nam se godine pruža krasna prilika da zauvijek raskrstimo sa Slovencima.

Kad se Vlada Zorana Milanovića proljetos dosjetila da svečanim vojnim mimohodom obilježi okruglu objetnicu “Oluje”, zacijelo joj nije ni na kraj pameti bila mogućnost da se ta vojska, topovi, tenkovi, rakete i nadzvučni avioni zaista iskoriste.

Ali, kad su već momci izišli iz vojarna, obrijani i počešljani, uglancanih i čizama i pušaka, kad smo iz državne blagajne već platili za cijeli taj militaristički cirkus, ne bi bilo mnogo skuplje da povorka naprosto produži put Macelja.

K tomu bi se vjerojatno i u Kninu i Čavoglavama našlo mnogo onih koji bi im se pridružili. Znate kako je to na dernecima. Da muškarci malo popiju domaćeg vina i rakije i gajbu do dvije hladne pive, i da dođe vijest da je naša vojska krenula na Sloveniju, učas bi se oni organizirali.

Kad se Vlada Zorana Milanovića proljetos dosjetila da svečanim vojnim mimohodom obilježi okruglu objetnicu “Oluje”, zacijelo joj nije ni na kraj pameti bila mogućnost da se ta vojska, topovi, tenkovi, rakete i nadzvučni avioni zaista iskoriste. Ali, kad su već momci izišli iz vojarna, obrijani i počešljani, uglancanih i čizama i pušaka, kad smo iz državne blagajne već platili za cijeli taj militaristički cirkus, ne bi bilo mnogo skuplje da povorka naprosto produži put Macelja

Već ih vidim kako se dogovaraju u dvorištu pod odrinom, dvojica raspravljaju je li im pametnije poći passatom s ćelavim gumama ili vectrom s pokvarenom klimom, jedan je skočio u garažu po puške i municiju, a jedan žalosnim glasom uvjerava trinaestogodišnjeg sina kako je još nejak za ratovanje. Nije to za dicu.

“A kako rodijak Mate more, a ja ne mogu?” pita dijete jogunasto.

“E, nemoj me sad zajebavat. Rodijak Mate na jesen će u srednju školu”, objasni mu otac razumno.

“Ljudi, a šta ćemo s janjeton? Samo šta nije pečeno”, javi se u to domaćin, dolazeći od ražnja sav zajapuren od ognja.

“Počmite vi brez nas”, optimistično će dragovoljac. “Neće ovo sa Slovencin dugo. Neće se janje ni oladit, eto nas nazad.”

(Slobodna Dalmacija)

Adnana Karahasanović Zeljković: Na vijest da te više nema, dragi Joco

Kupi vreću brašna

I kupi konzerve ribe, biće rata, kažeš,

zar te ništa nije naučio tata?

I ja kupim vreću brašna,

a ti mi je otmeš iz ruku

I zabaciš preko ramena.

na peti sprat uzneseš, ko atleta,

uz osmijeh, oko cijelog svijeta,

a onda je spustiš

I govoriš mi svoju novu pjesmu...

Nismo se ni snašli:

rat bio I prošao

I stigla nas jesen.

Ponekad te sretnem:

ti ides, zanesen.

I poput one vreće brašna,

sad si ti uznesen,

lako.

Gdje je sada tvoj kajak

I dajak

I tvoja lijepa šeherska cura Nura,

tvoja svjetlost?

Na nebu se za te

crveni tepih stere,

zdravere, prijatelju,

zdravere, zdravere.

Banjalucani u karikaturama Rajka Pušića (1)

Prije par dana javi mi se Rajko Pušić: "Šaljem ti nekoliko karikatura poznatih Banjalučana da ih objaviš u Parkiću. Neke su rađene u JPEG, a neke u KORELU.

Rajko PUŠIĆ"

Obradovala me Rajkova ponuda jer siguran sam da ce njegovi radovi osvjeziti Parkic. Posto je blog maraton a ne sprint, necemo njegove karikature objaviti odjedanput. Od danas pa do kraja godine cemo svake nedjelje imati jednu Rajkovu karikaturu. Do kraja ovog malog seriala Rajko ce vjerovatno uraditi novee karikature pa cemo ga nastaviti i slijedece godine. Banjalucani na Rajkovim karikaturama nisu "banjalucke legende", kako je to danas popularno reci, vec su oni Rajkova raja sa kojom je on odrastao, druzio se ili se i danas druzi. Vecinu njih poznajem, druzio sam se s njima, sretao ih ...Neke od njih ne prepoznajem vise, jer sam dovoljno dugo odsutan iz naseg grada i zaborav je ucinio svoje. Ove karikature ce meni, a nadam se i vama,  pomoci da se prisjetimo ljudi koji su cinili i dalje cine dio nasih zivota. 

Pocnimo abecednim redosledom - onako kako je to kompjuter slozio.

Sule: 1960-e: Električari-priča No.10

Najveća jugoslovenska rock atrakcija sredine šezdesetih godina došla je iz Kopra - bili su to Kameleoni.

Kameleoni su osnovani 1965. godine.

Prvi zapaženiji nastup sastav je imao na zatvaranju manifestacije „Hokej 66“ u pulskoj areni, da bi odmah zatim sjajnom serijom koncerata, plesnih večeri i do tada neviđenih predstava na gitarijadama, naprečac osvojio jugoslovensku rock publiku.

Izvodili su mahom sopstveni materijal, koji je stalno bio u toku aktuelnih svijetskih trendova, kako muzički, tako i u pogledu praćenja mode.

Svirali su i na rock smotrama u Italiji i Austriji, što im je donijelo reputaciju najcjenjenije domaćeg sastava u inostranstvu.

Zahvaljujući najboljoj opremi koju su imali (Trst im je bio pod nosom!), bili su strah i trepet za sve jugoslovenske sastave na zajedničkim nastupima.

VIS Kameleoni

Naravno, sve to ne bi bilo dovoljno da Kameleoni stvarno nisu bili odličan sastav, koji je imao nekoliko onovremenskih jugoslovenskih hitova, kao što su: „Sen izgubljene ljubezni“, „Nina gubi nadu“ i „U mom gradu“. Na tim pločama našli su se i „coveri“ „See See Rider“, „Too Much On My Mind“, „Sunny Cry“, „Dedicated To The One I Love“ itd.

1982. godine-skupivši se ponovo poslije deceniju i po, Kameleoni su sa istim etuzijazmom i poletom ušli u studio i snimili album, sa svojim (ponovo snimljenim) starim hitovima.

-1965. godine Ljubljana je dobila svoj prvi sastav Svetinki.

Bili su vema popularni u Sloveniji, a dve pjesme u njihovoj izvedbi ostale su zabilježene na Televiziji Ljubljana: „Hava nagila“ i „Povej na Dežaju“.

-Iste te godine i Skoplje dobija svoj prvi beat sastav Bisbez.

Postigli su veliki uspjeh na gitarijadama u Beogradu, te da su nastupali i u inostranstvu. Nisu ostavili muzičke tragove čak ni na Radiju Skoplje.

-Beogradski Crni biseri su nastali krajem 1963. godine. Sastav je dobio ime po istoimenom domaćem fimu koji je obrađivao temu maloljtničke delikvencije.

VIS Crni biseri

 Imali su status velikog sastava u gradskim okvirima i važili kao vema perspektivan sastav u cijeloj Jugoslaviji.

I njihovo polazište je bila „Euridica“, odakle su prošli kroz sve značajne gradske plesnjake tokom decenije i po svog postojanja. Stilski su bili pod snažnim uticajem R&B-a, preko „cover“ verzija tada najpopularnijih svijetskih grupa.

Ipak, na svoj prvi singl izdat 1967. godine, stavili su sopstveni orginal, pjesmu basiste Vlade Jankovaća, Džeta „Ne odlazi“.      

Vlado Janković, Džet je dobio nadimak po basisti grupe Shadows Jetu Harrisu. Džet je inače ostao jedna od najmarkantnijih i najneumornih figura domaćeg rocka do danas. Bio je motorna snaga Crnih bisera i onda kada im je išlo i kada im nije išlo.

Nakon razilaženja sastava aktivno se nastavlja baviti muzikom osniva grupu Tunel, profesionalni je DJ, a iza sebe ima ne samo nekoliko sopstvenih albuma i singlova, već i najbogatiju kolekciju rock ploča na Balkanu koja se procjenjuje na oko 20.000 LP naslova.

Vlado Janković,Džet 

(Little Sule) 

Gregg Allman I Can't Be Satisfied