U ove
vrele dane planine nam se čine još privlačnijima. Svojevremeno, kada su ljetne
temperature bile podnošljivije, odmore sam provodio ne samo na nivou '760 mm
živinog stuba' nego sam se penjao u visine gdje organizam znatno umnožava broj
crvenih krvnih zrnaca. Lako sam se prebacivao sa mora na planinu, i obratno. A
sada i u sjećanjima teže prelazim velike razlike nadmorske visine. Ali odvažio
sam se, sjeo u voz, pruga Beograd - Bar i pravac - Kolašin. Nisam mislio ni na
krvnu sliku, ni na sport, nisam težio iznenađenjima niti istraživao meni
nepoznate krajeve... Ipak, sve mi se to dogodilo. Bilo nenadano, a možda i nije
jer me stari dobri prijatelj već godinama poziva u svoju vikendicu. Tamo sam
ohladio tijelo i podgrijao sjećanja...
Kolašin
je idealno lociran: ugnijezdio se uz nepregledne planine sa ledničkim jezerima i kristalno bistrim rijekama.
Prava riznica prirodnih ljepota! Trasirane planinarske i pješačke staze
privlače turiste s raznih strana, ali u ovo vrijeme najviše je Podgoričana koji
pobjegoše iz svog uzavrelog grada. Šetnja nacionalnim parkom Biogradska gora,
cicvara u katunima na Bjelasici, svježa pastrmka uz Taru... sve to sa mojim
prijateljem Zoranom.
Valjda
su to crnogorske specifičnosti, gradić sa manje od pet hiljada stanovnika je
sjedište opštine. Tačnije bi bilo reći da je Kolašin lijep grad, a takvim ga čine
i ljudi i tradicija, urbanistički plan i institucije, tolerancija i kultura
koji me iznenadiše... U gradu su ulice pod pravim uglom, tu je velika bolnica i
više hotela, ali značajnije je da radi pozorište i da ga lokalni likovni
umjetnici ukrašavaju svjim skulpturama i instalacijama. U punom sjaju su
sačuvana sjećanja na partizansku prošlost (posebno me obradova skulptura Veljka
Vlahovića koga se sjećam iz studentskih dana)... u istom parku biste boraca i pjesnika... A kad
smo kod spomenika, u Kolašinu se nalazi i spomenik prirode pod zaštitom
('ekološke') države, Botanička bašta koju je ustanovio izvjesni Vincek.
Nekadašnji Zagrebčanin a sada Kolašinac u njoj uživa i sada u desetoj
deceniji...
Svjestan
da je pravo prijateljstvo potrebno održavati ni jednog trenutka nisam se
dvoumio, pristao sam odmah na žrtvu i otputovao vozom koji se još samo na
Balkanu zove 'brzi'. A takva putovanja su sama od sebe zanimljiva, kao dobri
filmovi...
Mario M.
Fontana u parku
Instalacija
Prasuma
Prijatelj pred vikendicom na 1050m
Reklamni pano u setalistu
Tara
Ugostiteljski enterijer
Vincekov vrt
VV
No comments:
Post a Comment