Wednesday, August 19, 2015

Eliezer PAPO: Šta Jevreji znaju o zavičaju

SEFARDI, AŠKENAZI I POZNAVANJE PRIRODE I DRUŠTVA

Jevreji, kao što stare Sarajlije znaju, ne jedu mesno i mliječno zajedno. Zbog tog dijetalnog tabua, sva hrana i posuđe dijeli se na tri vrste: besari (mesno), halavi (mliječno) i parve (neutralno). Jednom prilikom sam se, poslije neke predstave u Kamemom teatru, u kafani ove institucije, upoznao s jednim sarajevskim studentom porijeklom iz Vojvodine koji je bio biheviorističko-psihološka kopija Aliena Woodyja. Iz svake njegove rečenice, posebno iz onih u kojima je sam sebe prekidao, naprosto su isijavali aškenaska kultura i mentalitet. Njegovo stalno fulanje padeža i sveprisutni mađarski akcent nisu baš pospješivali dezavuaciju ove predodžbe. Logično, pretpostavio sam da je Zoltan (tako se zvao, a budući da je te predratne 1991. godine bio pomlad, vjerovatno se još uvijek zove tako) mađarski Jevrej i tako sam i nastavio razgovor s njim, ali me je on opovrgao, izvrgavajući moju pretpostavku ruglu.
Mjesec-dva po spomenutoj sjedeljci, Zoltan je otišao na raspust u Novi Sad i ispričao majci kuriozitet koji mu se desio u Sarajevu. Mama mu je rekla: “Vrijeme je da ti nešto kažem...”, i tako je Zoltan saznao da mu je baka, a samim tim i majka, a samim tim i on sam, jevrejskog porijekla.
Nakon što se vratio u Sarajevo, Zoltan me je neprestano proganjao sve novim i novim pitanjima o jevrejskoj praksi. Htio je da nadoknadi propušteno i izgradi se u praktikujućeg Jevreja. Pri tome ga nikad nije zanimalo da li njegova, obično iz sredine započeta pitanja, razumiju i ljudi s kojima bi se nalazio kad bi se Zoltan iznebuha sručio na mene. Jednom sam, tako, po premijeri Samokovlijine Plave Jevrejke sjedio s povećim miješanim društvom u kafani Narodnog pozorišta, kad niotkuda na mene aterira Zoltan (koji, očigledno, do tad još nije bio čuo za kategoriju parve, odnosno neutralne, ni mesne, ni mliječne hrane) s pitanjem: “Da li je med meso ili mlijeko?”
Većina prisutnih, naročito oni među njima koji nisu bili Jevreji, pogleda ga s blagim čuđenjem pa se on potrudi da objasni svoje pitanje na vrlo osebujan način: “Mislim, ako pčele prave med rukama, onda je med mlijeko, ali, ako pčele jedu cvijeće i seru med, onda je med meso.” Njegovo pojašnjenje odslikavalo je kako stepen vladanja našim jezikom, tako i, među Jevrejima, poprilično često neposjedovanje odgovarajućih agrikulturalnih termina uslovljeno činjenicom da su svi Sefardi, kao i većina srednjoevropskih Aškenaza, bili generacijama urbano stanovništvo.
Dok sam se još divio formulaciji, njegov bosanski urbani pandan, sarajevska Sefartkinja naših godina Mirjam Kajon poče mu već odgovarati: “Pa, po te pare, onda je i mlijeko meso, jer krave ne prave mlijeko rukama, već jedu travu i seru mlijeko.”
Nejevreji za stolom počinjali su da posmatraju cijelu scenu kao skeč za skrivenu kameru, a replika Mirjamine mame Rutice, koja je sjedila za susjednim stolom, i sad se opušteno uključila u razgovor, samo ih je utvrdila u tom osjećanju: “Samo vi pitajte moju Mikicu, ako iko zna sve o kravama, to je ona. Kad je prvi put, na Boračkom, vidjela kravu, viknula je: Mama, vidi, čamac.”
Ruticin muž, a Mirjamin tata, David uskoči da spasi svoju mjezimicu nasrtljive majke riječima: “Samo se ti ne javljaj, meni je tvoj tata rek’o da si ti, kad si vid’la kravu prvi put, rekla: ‘Vidi, tata, kol’ko ovaj cuko ima piša.’”
Poslije sam danima morao da ubjeđujem prijatelje da to nije bio nikakav uvježbani skeč, već puki zasjek u neglumljenu jevrejsku neruralnost te malo izmaknutu kulturu verbalne komunikacije.
Eliezer PAPO

(Stav br.17)

No comments:

Post a comment