Marko Dražić: Odluka da ON Novu godinu provede sa ljubavnicom govori o vašoj vezi

Odluka vašeg partnera da Novu godinu ne dočeka sa vama, već sa svojom ljubavnicom, svaki put ume da zaboli i natera vas da se pitate da li nešto možda nije u redu sa vašom vezom? Koliko god ovo na prvi pogled ukazivalo na određeni problemčić, nemojte da očajavate, jer postoji nekoliko razloga zašto on ovo čini.

1. Ne želi da ga vidite pijanog

Do sada ste već naučili kakvi su muškarci na novogodišnjim dočecima: jedva čekaju da se napiju i prave budale od sebe. Odlukom da na novogodišnju žurku ode sa ljubavnicom a ne sa vama, vaš partner vam jasno stavlja do znanja da mu je važno šta mislite o njemu i da ne želi da se vaša lepa predstava o njemu ukalja time što ćete ga videti kako povraća u hodniku ili kako hvata druge žene na žurci.

2. Plaši se da vas ne povrede petarde

Dužnost muškarca je i da štiti svoju lepšu polovinu, što vaš muškarac upravo čini. Svi znamo koliko petarda padne ljudima na glavu u novogodišnjoj noći i njegova odluka da vas ostavi na bezbednom mestu, u vašem domu, dok svoju ljubavnicu izlaže ovoj opasnosti, samo potvrđuje da ste vi u njegovom srcu na prvom mestu.

3. Želi da vas poštedi stresa šta da obučete

Izbor haljine za doček Nove godine je, da se ne lažemo, jedan od najvećih stresova. Vaš muškarac misli na vas i neće da vas izlaže ovom nepotrebnom nerviranju, što treba da cenite. Pomislite samo na jadnu njegovu ljubavnicu koja prolazi kroz sve ovo, plus i kroz pakao koji je čeka posle žurke kada je vaš pijani muškarac bude napadao, dok ćete vi, zbog ove njegove džentlmenske odluke, moći da provedete prijatno veče u svom domu.

NJUZ

(Marko Dražić)

Христос се роди!

Svim vjernicima pravoslavne vjeroispovjesti i onima koji danas slave zelim sretan Bozic.

In memoriam: Prof. Dragojla Tosic

Dragi moji,
nazalost opet jedna izuzetno tuzna vijest,koju mi je javio Sinisa
Cadjanovic: jutros u B.Luci umrla je prof.Dragojla Tosic,supriga naseg
trenera Milana Tosica-Prleta...Moja razrednica iz Gimnazije...Koliko
smo proveli porodicno zajedno vremena...u nasoj B.Luci,na Jadranu,u
CSSR...Boze, stani vec jednom,pa imaj bar malo milosti...
Svoje poslednje dane prof.Dragojla je provela u starackom domu
"Caritas",a zadnjih par mjeseci je dva puta lomila kuk...
Nasa maturska generacija Gimnazije je svake godine (u poslednjoj
suboti maja) bila u drustvu s njom,potsjecajuci se na prelijepu
profesoricu latinskog jezika i jos uvijek je bila lijepa,
nasmijana,draga...Ovih par slika je sa nasih susreta od prije par
godina. Pocivaj u miru draga razrednice... Angel

Ratko Adzic-Adzija: Kos koji se pamti‏

Angelu i drustvu - Srecna Nova godina!

Angelu cestitka na njegovoj jedinstvenoj aktivnosti u drzanju kontakta sa
igracima i prijateljima kosarke i ova kratka reminescencija vaznog kosa.

****************************

Damir Solman, Kreso Cosic, Penso Kaludjerovic i Gele Trajkovski nakon utakmice

Izuzetna atmosfera na utakmici reprezentacije Jugoslavije i Borca na
stadionu Rudija Cajaveca. Treneri, Zeravica i Tosic izveli najbolje. Borac izuzetno jak; otud i utakmica  sa drzavnim timom,
Angel u odlicnoj formi.  
Angel je u kontranapadu, ali nemali problem je sto se u korak postavlja
izmedju njega i kosa Kresimir Cosic koji sa svojih 210 cm ne pokazuje mogucnost da Angel uputi loptu ka kosu. 
Na vremenskoj skali od otprilike milisekunda ja sam sa tribina  viknuo :"Nazad Gele", a Gele je skocio unazad. Cosic je
nesavladivom inercijom nastavio prema kosu, a  Angelu se otvorio prostor za sut i sjajan kos. Gospodja Dragojla Tosic, koja je bila u blizini, mahnula je rukom u znak podrske ovakve interakcije bivsih suigraca. *
Cosic je kazu "pretio" Geletu da mu on nece vise davati takve  koseve.
Zeravica je cestitao Tosicu na sjanoj igri Borca, a dravni tim je nastavio sa pobedama.

Ratko Adzic-Adzija

In memoriam: Zoran Prohaska-Proko

Dragi moji,

prije prije par sati mi je javljena jedna tuzna vijest...Preminuo je Zoran Prohaska-Proko...Veliko sportsko banjalucko ime, igrao je prvo kosarku i po meni je najbolji suter KK"Borac" svih vremena,poslije kao i kompletan kosarkaski tim "Borca" presao na rukomet i igrao u slavnoj ekipi RK "Borac".

Prije nekoliko dana javio mi je Sinisa Cadjanovic da se Proko nalazi u starackom

domu u Brckom i da je nedelju dana prije toga pao i slomio kuk i da o njemu vodi brigu njegova kcer,a u posjetu mu dolazi iz BL veterinar Tomo Perovic...i sada ovo...Pa, Boze, ima li tome kraja...

O Proki bih mogao da pricam danima,pocevsi od njegovog nadimka "Hendzi" kako smo ga zvali u kosarci,o njegovim prvim komsijama kosarkasima iz Marticeve:braca Jelic,Bojer,pokojni Danis...Da, najbolji suter,ali suter uz talenat mora da radi,da sutira,a Proko je zorom prije 6:00 ujutro vec bio na igralistu i neumorno sutirao s krila od tablu i bio prosto nepromasiv...Jeste, u odbrani "tanak" u kosarci je ukupno u svojoj karijeri napravio 5-6 faulova,ali zato je u rukometu "ubijao"...

Igrao sam s njim u izvanrednoj petorci:braca Crnic (Vlatko i Davor),Bato Jelic,Proko...B.Luka nije bila svjesna kako smo bili blizu I.Lige u nasoj Jugi koja tada bila kosarkaska velesila.Imali smo ubedljivo najbolji prosjek datih koseva po utakmici - 95 koseva!To je ekipa koja je pobijedila sarajevsku "Bosnu" 143:51 !

Volio je salu,zezu,pa tako i za vrijeme igre...Prvi je uveo tzv. "sisanje" (kada protivnickom igracu "provuces" loptu pokraj usiju,tik uz kosu...)

Igrali smo tekmu na Turniru u Tuzli protiv SA "Ml.Bosne" koja usla u Prvu Ligu i odigrali izvanredno,vodili smo preko 20 razlike i pri kraju Proko nama klincima kaze "Sisanje !" Stariji je, slusamo i tuzlanska publika se urnebesno smijala Sarajlijama i pridje mi njihov kapiten Smajo Bajrovic kao kapitenu "Borca" i kaze:"Gele,reci mu molim da prestanete,dobili ste utakmicu,nemoj da nam se Tuzlaci smiju..."

Mogao bih o Proko da pricam satima,danima...Pocivaj u miru dragi prijatelju...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama.   Angel

****************

Proko je, mislim, u jednom periodu bio i Cajevcanin. 

Sjecam se, bio sam klinac 12-13 godina kada sam se zaljubio u kosarku. Sate sam provodio pod kosevima Braca Pavlic skole, ujutro, poslijepodne. Proko, koga do tada nisam poznavao,  bi mi u prolasku prisao i savjetom ispravljao  sut, dribling. Minut-dva u odlasku ili povrtku iz Cajaveca...Isto je radio i Kosta Vidovic. Neka pocivaju u miru...

Mario M.: Slicice iz snijezne BL

cistac snijega

cistaci snijega

gospodski snijeg

hotel u snijegu

lijepi snijeg

nenadani januarski snijeg

novovaroski snijeg

pada snijeg 

park u bijelom

zimska carolija je pocela

Gordana KATANA: Mogu li potlačeni progovoriti?

Tekst je vezan za nedavna dogadjanja u Narodnoj skupstini Republike Srpske. Vjerujem da ste vecina vas vec procitali sta se desavalo i kako se desavalo. Veoma dobar osvrt Gordane Katana.

***************************

Koja je u ime radnika tražila da joj se omogući da se narodnim poslanicima, koje su ti radnici birali, obrati. I pozove ih da ne lome preko koljena donoseći novi zakon o radu. Zakon sklepan nabrzinu, skrpljen od njegovih inačica u regionu i upućen u 
parlament pred sam kraj godine. Sa samo jednim ciljem - zadovoljiti zahtjeve međunarodnih finansijskih institucija. Kako bi vlast dobila još jedan kredit, neophodan za održavanje budžetske likvidnosti, odnosno očuvanje same sebe na vlasti. 

Radnici na banjalučkim ulicama u ponedjeljak jasno su rekli da ne žele biti roba, da nisu na prodaju i to je ono na što je Ranka Mišić htjela upozoriti poslanike kada je ušla u Narodnu skupštinu.

Ali Nenad Stevandić, kome je upravljanje nad parlamentom u ruke predao odsutni predsjednik, procijenio je da Mišić ne može govoriti kad hoće. Valjda, mada u potpuno neopravdanom strahu, da u nekom od poslanika vladajuće elite ne proradi savjest pa uskrati podršku stavljanju na raspravu zakona. Ili se Stevandić, sada vjerni pas vlasti, prepao javnosti. Koja je kraj TV ekrana pratila sjednicu Narodne skupštine. I mogla čuti poruku predsjednice sindikata. Šta god da ga je opredijelilo da zatraži upotrebu sile nad ženom, predstavnicom radnika/ca više nije bitno. Šteta je počinjena, sramota nanesena parlamentu teško će se ispraviti. Još ružnije i tužnije zvučali su pozivi pojedinih poslanika upućeni Ranki Mišić koja je ležeći na podu sale za sjednice odbijala da je napusti "da se ne blamira". U društvu poslušnika, u društvu nenaviknutom na pravo borbe za pojedinačna i opšta prava gesta predsjednice sindikata tumačena je kao blam. 

Pitamo se mogu li potlačeni progovoriti ? Ili, bolje rečeno, živimo li u društvu u kojem se dozvoljava potlačenima da govore? Ako je suditi prema nasilju koje je nad Rankom Mišić demonstrirano, odgovor je ne, nemaju pravo da govore. Jer kako govoriti dok vas drže pod đonom i poput vreće krompira iznose s mjesta koje se, koje li ironije, zove Narodna skupština. Predsjednica sindikata tako je postala metafora ne samo radnika/ca, nego svih građana/ki koji ne pristaju bespogovorno svoje živote dati u ruke vlasti. Koja je u Republici Srpskoj postala svrha sama sebi. 

Slijepa i gluha za potrebe onih koji su ih na funkcije doveli svojim glasovima. I koja je preko Ranke Mišić svima koji misle drugačije poslala jasnu poruku šta ih čeka drznu li se da progovore. 

Prorežimski mediji dan nakon sramne noći u Narodnoj skupštini RS-a bave se isključivo demantiranjem navoda da je obezbjeđenje premijerke RS-a Mišić izbacilo iz skupštinske sale. O ostalom šute. A, između ostalog, to je i činjenica da su pripadnici policije, a ne skupštinsko obezbjeđenje, zaključali vrata skupštinskog restorana u kojem je bio dio sindikalnog rukovodstva. Kome nije dozvoljeno da uđe u salu za sjednice. Bojala se valjda policija da muškarci muški ne uzvrate onima koji su im gazili predsjednicu.

Zbog odbijanja da se zakon o radu vrati u redovnu parlamentarnu proceduru, ali i nasilja nad Rankom Mišić opozicioni Savez za promjene nije učestvovao u radu parlamenta. Nakon što je iz sale izbačena i prva sindikalka, parlamentarna većina odahnula je. I u miru provela, kao, ozbiljnu raspravu o zakonu o radu. Koji su na ruke dobili ni puna tri dana prije početka sjednice. Osim silnih pohvala na sadržaj novog zakona, otrcanih fraza kako je vrijeme socijalizma prošlo, ili gdje bi danas bila Švedska da joj je radno zakonodavstvo poput onog koje je bilo na snazi u RS-u, ulagali su poslanici i amandmane. Tipa "u članu četiri, stav dva iza riječi..., dodati zarez". I u gluho doba noći RS je dobio novi zakon o radu. 

Ništa manje problematična nije činjenica da je u sjeni svih nemilih dešavanja na sjednici parlamenta ostalo donošenje po hitnom postupku Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima. 

Umiveni naziv za legalizaciju policijske represije. Pravdanje da su sigurnosne prilike pogoršane pa je RS-u potreban novi zakon kako bi se na njih adekvatno odgovorilo, teško da bilo ko razuman može prihvatiti. Jer kako reče lider NDP-a Dragan Čavić od napada na Policijsku stanicu u Zvorniku prošlo je više od pola godine. I da je vlasti bilo stalo da rješava pitanje sigurnosti, imala je dovoljno vremena da u redovnoj proceduri donese novi zakon o policiji. Hoće li RS ubuduće biti sigurnije mjesto za život, vidjet će se. Ono što je nažalost sigurno, jeste da su policiji date prevelike ovlasti da se miješa u živote građana. I to kroz nova ovlaštenja. Konkretno i zakonom definisano to znači "prikupljanje obavještenja za lica za koja je vjerovatno da bi mogla dati obavještenja o krivičnom djelu ili prekršaju, počiniocu ili drugim važnim okolnostima i protivdiverzioni pregled, a sve s ciljem što efikasnijeg obavljanja poslova i zadataka iz nadležnosti Ministarstva". Ili pojednostavljeno. Policija će moći bilo kome, u bilo koje vrijeme banuti u kuću, ili bilo koga privesti na razgovor i zadržati ga bez obrazloženja 24 sata u pritvoru...

E pa sretna nam Nova, 2016. godina!

(Oslobodjenje)

Aleksandar Hemon: 2016.

Neki dan nešto piskaram kad me spopade glad. Krenuh na ručak i na putu u indijski restorančić iza ćoška naletim na grupicu trumpista, drežde pred lokalnim uredom Demokratske partije s transparentima u rukama na kojima piše: 

No refugees — Nećemo izbjeglice — i tome slično. 

To je bilo nekoliko dana nakon što je Trump pred svojim bljedolikim i drčnim sljedbenicima zahtijevao da se svim muslimanima zabrani ulazak u Ameriku, što je bio najnoviji u seriji njegovih kalkulisanih rasističkih izjava i ispada. Otud je mene spucala — što bi se reklo na latinskom — totalna ćiza, pa sam pristupio toj gomilici govana, podviknuo na jednu elegantnu stariju ženu i upitao je da li zna da se u ovom komšiluku (Edgewater) priča sto dvadeset jezika i da je prepun izbjeglica. Nije mi gospođa odgovorila da li zna — malo se, da se ne lažemo, bila uplašila — ali se pozvala na svoju slobodu govora, dočim sam joj sugerisao da istupi iz mog komšiluka (Get the fuck out of my neighborhood!).  Zbog svojih objektivno zapjenjenih usta, nisam joj stigao objasniti da su u Edgewater onomad stigli Bosanci, pa onda Etiopljani i Eritrejci, pa onda Somalijci, pa onda Sudanci, pa onda Burundijanci, sve go izbjeglica, i dolazili bi još da zvanična vladina ksenofobija, dobrano prije Trumpa, nije iz tzv. sigurnosnih razloga minimalizirala priliv svakojakih nesretnika u Ameriku. Zatim sam počeo da psujem i vičem na dvojicu dobrovoljaca (i bez sumnje, ako stigne naredba, jurišnika) i da ih nazivam fašistima, na šta se oni toliko nisu obazirali, pošto im fašizam, očigledno, nije nešto mrzak. Tu se — da nastavim na latinskom — ćiza uduplala, pa je sekunda falila da im poderem transparent na kojem se iskazivala sumnja da je Obama (budući rasno i religiozno nepodoban) u stanju da sigurnosno provjeri izbjeglice. Uspio sam se, međutim, otrgnuti nasilnom impulsu, uglavnom zbog toga što je je takva bagra obično naoružana, te sam nastavio prema indijskom restoranu, gdje sam, pod utjecajem mnogobrojnih ćiza u glavi te tako nesvjestan ukusa hrane, utovario nešto u usta. Počeo sam razmatrati kako trumpistima pristupiti na povratku. Raspon mogućnosti bio je od ravnopravne distribucije batina među prisutnima do fotografisanja njihovih faca koje bih potom metnuo na Facebook sa natpisom: Face američkih fašista! Odlučio sam se da ih fotografišem, ali ih na povratku, nažalost, nije bilo — ispalila se đubrad, otišli sigurno u neki neetnički restoran na krvavi hamburger. 

Čitav dan sam u sebi bjesnio, povrijeđen ukazivanjem američki fašista u mom komšiluku, svjestan da će, prije ili kasnije opet doći, a jednog dana i dodatno naoružani, možda u uniformama, možda s maskama, kao što su onomad takvi švrljali po mom rodnom gradu, da bi ga onda opsjeli.

Nikad nije da ti fašizam ne lupa na vrata.

Danima poslije tog skoro pa incidenta, udubljivao sam se ljudima u face diljem Edgewatera, pokušavajući prepoznati simptome trumpizma (bljedolikost je jedan od prvih), kao što sam onomad pred rat hodao po Sarajevu i spontano, za svoju dušu, identifikovao dobre snajperske pozicije. 

Rat počne u onom trenutku kad skontaš ko ti radi o glavi. U tom smislu, meni i meni sličnima, rat nikad nije ni prestao. Trump je svojim nepatvorenim rasizmom, koji je do sada među političarima bio manje-više kodiran, dodatno aktivirao zalihe bijele mržnje koja se na desnici nakuplja još od šezdesetih godina prošlog vijeka. Neonacisti, Ku Klux Klan i slične, već neko vrijeme marginalizarane, ultradesničarske grupe u Trumpu prepoznaju svog glasnogovornika i predstavnika ne samo na političkoj sceni nego i u svim glavnim medijima, gdje se Bljedoliki S Mrtvom Vjevericom Na Glavi može često čuti i vidjeti. Mržnja je ušla u mainstream i već je do te mjere normalizovana i prisutna da su napadi na izbjeglice, muslimane, tamnopute građane postali ne samo uobičajeni nego i očekivani nakon Trumpovih izjava.

Ne vjerujem da Bljedoliki S Mrtvom Vjevericom Na Glavi može biti izabran za predsjednika, niti da može biti nominovan kao Republikanski kandidat. Ali svoju nevjericu isto tako prepoznajem kao mogući izraz vlastitog strahovanja. Bosansko iskustvo me uči da ono što mi je nemoguće zamisliti nikako ne znači da se to ne može desiti — rat je onima koji ga ne organizuju uvijek nezamisliv, sve dok se ne desi. Jedna od stvari koja me plaši je upravo ta meni prepoznatljiva nevjerica među poštenim Amerikancima, pošto je vidim kao odbijanje da se prepozna da je trumpizam već odavno živi u njihovom komšiluku i da je pitanje trenutka kad će im sa maskom na licu zalupati na vrata.

A nije zapravo toliko ni bitno dokle će Trump dobaciti u predsjedničkoj trci. Njegov agresivni rasizam, beskompromisni bijeli nacionalizam i spremnost da mržnju upotrebljava kao gorivo za svoju političku mašineriju već su ojačali i formulisali noviji američki fašizam koji se neće rasplinuti kad on ispadne iz trke. Svi njegovi jurišnici će nastavit da jurišaju, bilo kao glasači, bilo kao dobro naoružani mrzitelji, bilo kao starije gospođe u mom komšiluku. 

Budimo bez brige, dobro biti neće.

Postoje valjda neke kalendarske godine, kao što postoji i ljudska dob, kad se čovjek upusti u brige. Ja se, pošteno govoreći, 2016. nimalo ne radujem — u Americi će biti grozno, u svijetu će biti užasno, gnojna mržnja prema izbjeglicama će da rastoči ono malo ljudske, progresivne američko-evropske tradicije koju političke elite nisu već spiskale na zaštitu vlastitih privilegija. Klimatske promjene će se nastaviti, život će skoro svima biti teži, ratovi će potrajati, neki će teroristi negdje ubijati pošten svijet, trumpisti će švrljati po mom komšiluku, ISIL - ski šljam po rodnom mi gradu i sve će biti kako ne treba i ne smije biti. Volio bih da ikome s uvjerenjem mogu zaželjeti sretnu novu 2016, pošto ne znam čemu bismo se to mogli radovati.

Osim, možda, malim nepredvidivim trenucima ljudske dobrote i ljubavi, čija vrijednost raste kako kijamet napreduje.

Želim, tako, svim dobrim čitaocima da u narednoj godini barem jednom nekome koga ne znaju nekako pomognu; da se u svom komšiluku nekome bez razloga nasmiješe; da im neko koga vole napravi kafu od koje nema bolje na vascijelom dunjaluku; da im se ujutro djeca hladnih nogu uvuku u krevet; da se obraduju prijatelju kojeg nisu dugo vidjeli; da se sjete da ničija nije do zore gorjela; da im se duša nekako napuni merhametom.  

U kom slučaju bi 2016. mogla podnošljiva, a možda i  čak i povremeno sretna.

Aleksandar Hemon

(radiosarajevo)

Sule: No.2 - BRIAN JONES

BRIAN JONES

28.02.1942-03.07.1969.

Brajan Džons je rođen 28. februara 1942. u Čeltenhemu. Ljubav prema muzici prenijela mu je majka, po zanimanju učiteljica klavira. Već u trinaestoj godini dobro je svirao klavir, klarinet i gitaru, da bi u slijedećih četrnaest godina proširio spisak na dvanaest najrazličitijih instrumenata. Prije nego što je odigrao važnu ulogu u formiranju Roling Stounsa, prošao je i kroz sastav The Blues Incorporated, zajedno sa Aleksisom Kornerom, legendom britanskog bluza.

Bio je tipičan primjer čovjeka koji ne zna šta bi sa sobom, u vječitom sukobu sa okolinom, u stalnoj potrazi za identitetom, u konstantnom raskolu između potreba i objektivnih mogućnosti. Izlaz iz depresivnih kriza tražio je u drogi, a droga je uticala na pogoršanje astme. Na kraju droga i astma zajednički su doprinijele da mu oslabi srce.

Smatra se da je izbačen iz Roling Stonsa 3.juna 1969. jer je grupa, nakon izleta u eksperimente, poželila da se vrati rokenrolu i krene na turneju, što njemu nije odgovaralo jer je osjećao da se u toj koncepciji ne bi ponovo snašao. To je potvrdilo  njegovu definitivnu preorijentaciju ka istočnjačkim uticajima, od čega je grupa htjela da pobjegne.

Nađen je mrtav na dnu bazena u svojoj kući u Hartfildu 3.juna 1969. godine. Ljekari su konstatovali smrt prouzrokovanu srčanim udarom. Dva dana kasnije, na velikom besplatnom koncertu u londonskom Hajd parku, Mik Džeger mu je poslao posljednji pozdrav stihovima iz Šelijeve pjesme Adonis : „Mir, Mir! On nije mrtav, on spava. Utonuo je u san o životu“.

Veliko prijateljstvo

Noel Reding,  originalni član grupe Jimi Hendrix Expirience;

„Brajan Džons, čovjek koji je osnovao Rolingstounse, je 1967. godine doletio iz Londona u Ameriku samo da bi najavio Džimija na Monterej pop fesivalu. Ja sam tada sjedio pored njega u avionu. Brajan i Džimi su imali čudan odnos, veoma prijateljski. Vidite, postoji priča da su se Džimija bojali svi engleski gitaristi, što nije tačno. Svi su ga poštovali kao majstora instrumenta i izvanrednog muzičara. Naročito kada je odmah po dolasku u London otišao u klub u kome je Klepton svirao i pitao ga da li može da svira sa njim. Svi su tada bili zapanjeni, jer je Klepton bio Bog i niko se nije usudio da mu priđe, a kamoli da pita da li smije da svira sa njim, a Džimi se pojavio i pitao da li mogu da sviraju zajedno.

Ne zato što je htio da se iskaže, nego jednostavno je htio da svira sa najboljim.

Džimija su svi voljeli, a najviše Klepton i Brajan Džons. Brajan je prosto obožavao Džimija, razmišljali su na isti način i imali iste predstave o muzici.

Kada su kretali za Ameriku, Džimi je rekao Brajanu:“ Idemo da da pokušamo i tamo da se probijemo.“ Brajan je znao da će biti teško, jer Amerika je imala svoje zvijezde i sam se ponudio da predstavi Džimija publici u Montereju. To je bio veliki gest sa njegove strane jer su Stounsi već tad bili internacionalne zvijezde...“

Za naredni mjesec preporučujem grupu Jimi Hendrix Experience i album  „Are You Experienced“

S poštovanjem, Little Sule.

Sretna vam Nova 2016. godina

Svima vama koji redovno ili povremeno zalazite u ovu konobu, koji ovdje nalazite trenutke odmora i opustanja zelim sve najbolje u Novoj 2016. godini. 

Vama i svim vasima zelim da u Novoj godini uspije sve ono sto u prethodnoj nije uspjelo, da struja, pice i cigarete pojeftine a penzije i plate da se povecaju, da se zaposlite ako posla nemate, da vam se djeca odvoje od vas i zive sretni i zadovoljni i bez vase pomoci, da se i vi osamostalite od djece, da zivite slobodni kao leptiri, da vam unucad prohodaju, podju u skolu, da im pubertet donese zrelost, da na facebook-u imate vise prijatelja od komsije, da svoje facebook prijatelje svaki dan usrecite svojim novim uspijehom, putovanjem i izlaskom, da vam komsinica odozgo  prestane istresati prasinu na glavu, a komsija do vas smanji ton na televiziji u gluvo doba,  da vas politicari koje ste birali ili koji su drugi izabrali prestanu lagati i krasti i da vam umjesto crkvi i dzamija grade skole i bolnice ili da vas bar pestanu nervirati...

Jos mnogo toga dobroga bih htio da vam pozelim, ali ne mogu dalje jer me moja unucad vuku za ruku i uglas vriste trazeci da se nastavimo igrati zmire...  

"Huka - buka - Banjaluka. Ko se nije sakrio - magarac bio. 

Ja polazim!"