Monday, March 21, 2016

Goran Trkulja: Besidraši (1)

Goran Trkulja salje tri istinite izbjeglicke price. Tri - od nebrojenog broja napisanih ili nepanisanih prozivljenih izbjeglickih sudbina.
Prvu pricu sam podijelio u dva dijela, pa cete sve tri price imati prilike citati u naredna cetiri ponedjeljka. 

****************

Dušan Kostić se prije neki dan javio iz Rapid Cityja u Južnoj Dakoti. Stigao je dobro, uselio se u stan i, 
zajedno sa ženom, započeo intenzivni tromjesečni kurs engleskog jezika. Poslije ga čeka posao u nacionalnom parku Badlands.
- U pećini indijanskog poglavice Bika Koji Sjedi, napisao je Dušan u pismu svom rodjaku koji živi u Njemačkoj. U pismu rodjaku Dušan još piše da su mu djeca krenula u školu i da će, čim nauče engleski, biti rasporedjeni u odgovarajući razred. Rodjaka, kojem je pred polazak za Ameriku ostavio punomoć da raspolaže njegovim BMW-om, moli da auto proda i pare proslijedi rodjacima koje je rat rasuo po Bosni i Srbiji.
Dušan je Bosnu napustio na početku rata, 1992. godine i obreo se u Njemačkoj. U Birou za izbjeglice na potpis su mu ponudili papir o privremenoj boravišnoj dozvoli - duldung. Umjesto privremene boravišne dozvole Dušan je mogao da traži politički azil, a postojala je i neka treća mogućnost koju nije najbolje razumio. Prevodilac, neki Srbijanac koji im je „po službenoj dužnosti“ dodijeljen, sažeo je tri mogućnosti u četiri rečenice:
-Ako hoćete da dobijete pravo na rad i boravak, potpišite. U protivnom ćete se upetljati u komplikovanu azil-proceduru bez prava na normalan život. Azil, u Njemačkoj, dobijaju ruski šahisti i kubanski ljekari. Za bosanske izbjeglice previdjen je duldung čime se njemačka država obavezuje da vas trpi (duldung na srpskom znači trpljenje) dok u Bosni traje rat.
-Znači, ako rat stane mi moramo nazad?
Bilo je to više retoričko nego pravo pitanje. Dušan je znao da za njega i ženu mu Zdenku u Bosni ni poslije rata neće biti mjesta. Oni su pripadali različitim etničkim grupama i bilo gdje da se vrate, biće nepoželjni. I oni i njihova djeca.
Pravnik iz imigracionog biroa potvrdno je odgovorio na ovo pitanje, a prevodilac je dao i dodatno objašnjenje.
-Ko zna koliko će rat u Bosni trajati, a kada se završi do tada će Njemačka možda dozvoliti nekim grupama izbjeglica da ostanu u zemlji. U najgorem slučaju i tada ćete imati mogućnost da odete u neku treću zemlju koja prima doseljenike, a do tada, s duldungom, u Njemačkoj možete živjeti koliko-toliko normalno.
Dušan je brzo razmišljao. Azil-procedura traje dugo. Za to vrijeme će biti smješteni u azil-centar bez prava na rad. Ako im zahtjev za azilom bude odbijen, moraće se vratiti duldungu. Ili će biti prisiljeni da napuste zemlju. Dušan je potpisao.
Diplomirani pravnik iz Bosne ubrzo je našao posao u jednom jugoslovenskom restoranu. Počeo je raditi najprije kao čistač i perač sudja, a zatim kao konobar. Dvije noći sedmično radio je i kao noćni čuvar na jednoj benzinskoj pumpi u gradu.
Zdenka je pekla peciva u seoskoj pekari. Počinjala je u četiri sata izjutra i radila do devet. Dva puta sedmično je od deset do dva spremala kuću i peglala veš kod neke imućne Njemice, a uz to je još dva dana pomagala jednoj starici kojoj je bila više družbenica nego pomoćnica i uz koju je, relativno brzo, naučila njemački jezik.
Praveći duge dane Dušan i Zdenka su za kratko vrijeme stvorili solidne uslove za život. Djeca se u školi ni po čemu nisu razlikovala od njemačke djece. Oni su, kao potvrdu dobrog socijalnog statusa, a i da ne bi zaostali za nekim zemljacima koji su u Njemačku došli prije dvadesetak godina, kao gastarbajteri, Kostići su kupili skoro nov BMW.
U medjuvremenu je rat u Bosni iz akutnog polako prelazio u hronično stanje. Dušan i Zdenka su se nadali da će njihov privremeni status u Njemačkoj, prije nego što se rat u Bosni potpuno smiri, prerasti u permanentni. Subotom uveče, kad Dušan nije radio na benzinskoj pumpi, a Zdenka nije morala zorom odlaziti na posao u pekaru, popili bi po čašu ili dvije porta prije odlaska u krevet. Tamo bi sačekali da se uvjere da su djeca u svojim sobama zaspala i onda su tiho, kao da se kriju, vodili ljubav. Poslije bi Dušan kraj poluotvorenog prozora pušio, a onda su u krevetu pravili planove o budućnosti koja je, stidljivo, počela da im se smiješi. Vlasnik restorana u kojem je Dušan bio konobar odlučio je da naredne godine restoran ponudi u zakup i par godina pred odlazak u penziju „spusti jedra i usidri se” na svom rodnom ostrvu u Hrvatskoj. Dušan i Zdenka htjeli su da do iduće godine uštede dovoljno da restoran uzmu u jednogodišnji zakup i započnu novi život. S mislima o novom životu Zdenka bi, umirena i srećna, zaspala na Dušanovom ramenu.
Kako je tačno glasila vijest, Dušan nije zapamtio ali bi se kladio da je spiker njemačkog WDR tog novembarskog jutra 1995 izgovorio upravo sljedeće:
-Trojica ratnih poglavica iz bivše Jugoslavije potpisali su kasno sinoć po lokalnom vremenu u američkoj vojnoj bazi Dayton sporazum o prestanku rata u Bosni i Hrvatskoj.
Dušan se osjećao čudno. Trebao je biti sretan što je rat u njegovoj zemlji nakon skoro četiri godine konačno završen. Razaranja su prestala i ljudi će, polako, početi da popravljaju nastalu štetu i krpe ostatke života kao staru čarapu. Iako ništa neće biti kao prije, život će ipak slaviti pobjedu nad smrću. Dušan je osjećao da gosti u restoranu kao i komšije u zgradi od njega očekuju da bude srećan zbog potpisanog mira. Sad se, konačno, može vratiti kući.
Dušan se samo blago osmjehivao i odmahivao glavom. Umjesto sreće on je osjećao strah. Istinski, intenzivan strah, jači, činilo mu se, nego prije četiri godine kada je na brzinu prikupio porodicu i napustio Bosnu. Tada je njegov strah bio uzrokovan sasvim konkretnom prijetnjom. Postojala je mogućnost da bude proglašen izdajnikom i dezerterom, potom pritvoren i osudjen ili deportovan na front. Šta bi se tada desilo s njegovom ženom i djecom nije želio da misli. Ženu je konvojem Crvenog krsta uspio da preko Hrvatske pošalje rodjacima u Njemačku, a on je, za nekoliko zlatnika koje je čuvao kao raritet i porodičnu amajliju, kupio falsifikovane dokumente i jednom oficiru srpske vojske platio da ga ilegalno prebaci u Srbiju. Odatle je, preko Madjarske i Austrije, stigao do Njemačke.
Zakon u vezi s bosanskim izbjeglicama se u medjuvremenu nije promijenio. Dušan nije morao ponovo da čita ugovor koji je sklopio s njemačkom državom da bi znao da je trpljenju došao kraj. Očekivao je da će uskoro dobiti poziv iz Biroa za strance. Znao je da mora napustiti Njemačku: bilo je samo pitanje kada će morati da ode. Za mjesec ili dva, najviše tri. Ta slutnja uzrokovala je strah. Dušan se plašio mogućeg povratka u razrušenu i krvlju podijeljenu zemlju u kojoj, osjećao je, za njega nije bilo mjesta.

(20-10-1997)

Sunday, March 20, 2016

In memoriam: Vojislav Vojo Erceg


Danas stize jos jedna tuzna vijest. Nakon borbe sa teskom bolescu o kojoj nije zelio pricati, otisao je Vojo Erceg; jos jedan od ljudi koji cine moju Banja Luku, koji su razlog zasto, i pored velikih razocarenja, zelim svim srcem da sto duze budem u nasem gradu. Odlaskom ljudi kakav je i Vojo bio, sve je manje te "nase Banja Luke", sve je manje moje ceznje za povratkom. 
Voje se sjecam od ranog djetinjstva i odrastanja u Strosmajerovoj, basketa na igralistu Braca Pavlic skole, susreta na korzu, kasnije i treninga u Radi Licini, a poslednjih godina susreta i druzenja u Mombasi, kafani na kraju Borika gdje u svakom trenutku mozes sresti nekog iz naseg proslog zivota. Za Voju i Ljilju me veze i iskreno drugarstvo njihove Tamare i moje Jelene iz perioda njihove osnovne skole.
Mozda je najbolje da ponovim jednu od objava u Parkicu o Vojinom Pokretu za Banja Luku.

Pocivaj u miru, dobri moj druze! 
Porodici i svima koji su vijest o Vojinom odlasku dozivjeli kao gubitak dragog druga i prijatelja, moje iskreno saucesce!

***************
20. mart 2016.

Vojislav Vojo Erceg: MOJ RAT ZA BANJALUKU 

Sa konferencije za stampu

Stiglo je proljeće i red je da vidimo šta je sa ovim našim gradom, u kakvom je stanju, pred kakvim izazovima i ko mu sve radi o glavi. U Banjaluci je na sceni visoko korumpirani, nenarodni režim, sa elementima socijaldemokratskog dekora, koji je prisvojio kulturu po kojoj vladajuća koalicija sve odlučuje. Nastavlja se degradacija vrijednosti i od Banjaluke pravi krasno mjesto za pobješnjelo samoljublje, razuzdani snobizam i sve veći nemoral. Mića Popović je naslikao sliku i ispod nje napisao “ Ovaj narod spava”, a slika nam otkriva strahote tog spavanja, tog života bez svijesti, nade i volje. Nažalost, i ljudi u Banjaluci su otupili, umorni su od nepravdi i poniženja, pitaju se gdje će biti dno i da li je ovo sada dno. Imam osjećaj da je ovo replika Banjaluke i, strašno je reći, replika ljudi, jer su svi već sami sebe preslikali u neko drugo stanje. Najveća tragedija je u mozgovima ljudi jer većina građana ne shvata da ih ove naše političke barabe pretvaraju u poslušnu masu koja glupavo aplaudira lažima i bahatom izrugivanju demokratije. Po istoj logici blokade mozga i naše domaće krave bi trebale biti glupe, jer ih niko ne može uvjeriti da umjesto mlijeka daju vodu, iako se to nekom isplati. Na sreću, krave su mentalno čvrste i ne može ih preveslati nikakva propaganda. Ljudi bi od kravica mogli puno naučiti, ali mnogi su se radije ugledali na, sve prisutnije i mnogobrojnije, svinjske Papke. U našoj anahronoj i poltronskoj politici rijeш Papak aludira na karakternu osobinu, a ne na pojam iz marvinske anatomije. Iskreno mislim da ta riječ nije prikladna za naše političke primače, trpače i preletače, jer tu se više radi o moralnom idiotizmu. Drugim rječima, Moralni idiot je poremećena osoba kod koje intelekt ostaje sačuvan, koristi se suvislim argumentima, samo ono o čemu misli i za što se zalaže nije ni moralno, ni normalno. Takve osobe su vrsta nezdravog razuma u kojem se politika, k’o fol, reducira isključivo na zaštitu nacionalnih interesa s jakom ideološkom konotacijom. Nema puno onih koji sastavljaju uzroke i posljedice i koji misle dalje od punog tanjira i dublje od naše mučne svakodnevnice.

Nije sve crno kao što izgleda POKRET ZA BANJALUKU Pamet, ponos, pravda…
Mnogi smatraju da je glavni arhitekta i simbol očuvanja postojećeg režima autoritativne kleptokratije Prvi čovjek Banjaluke, koji se pokazao dobar samo u sprovođenju naredbi svoga Lidera, kao da imamo dvorski sistem. U tome mu, svesrdno pomaže većina, od naroda izabranih, bofl odbornika, koji najviše vole da se bakću raznim, manje-više, nebuloznim razbibrigama, jer je najvažnije da se oko nečega kenja i skrene pažnja sa konkretnih tema. Batali grad koji je postao partijska pijaca, sa likovima koji podsjećaju na majmune-ljenjivce sa Papue Nove Gvineje, istrenirani samo da sjede, podižu ruku i guraju skupštinsku karticu u automat. U svakom slučaju, o najcrnjem od svih crnih Gavrana, koji je na čelo Banjaluke došao samo zahvaljujući Čavićevom i Stevandićevom razigranom politikanstvu, neću više ni riječ da progovorim, jer sam na njega potrošio više pameti nego na nešto zaista pametno i ovo je zaista poslednji put da se sa njim bavim. Treba pričati o tome šta dalje, a potpuno je jasno da je Banjaluci potrebna politička snaga koja može da artikuliše interese normalne, građanske i demokratske Banjaluke.

Rješenje je da prestanemo, svjesno ili nesvjesno, podržavati one čiju globalnu sliku krase lopovluk i promovisanje lažnih kultova i ličnosti. Siguran sam da ima stranaka, organizacija i uglednih ljudi jasnih ideja koji mogu Pokretu za Banjaluku dati snagu da bi se unormanila politička scena i utjecalo na sudbinu našeg grada. Ono na što nikako nećemo pristati, to je prazna politička ljuštura, gomila okupljena zbog cenzusa ili rezultata na izborima ideološka papazjanija u koju bi se nakupili sumljivi ljudi, koji su i odgovorni za sve političke stranputice, oni koji svoj smisao vide u sukobima sa svima oko nas i u konstantnom bježanju od zdravog razuma. Želimo građanima Banjaluke ponuditi nešto drugo osim ovog poraza pameti kojom smo preplavljeni, jer ko krene tim putem gluposti neće završiti dobro. Ljudi moraju da razumiju druge onako kako žele da drugi razumiju njih, moramo, konačno, da pustimo da o našoj budućnosti, umjesto najgoreg, odlučuje ono najbolje u nama. Mi više nemamo, ne godine, nego ni mjesece za bacanje. Sve što sam stariji uvjeren sam da, sa ovo pameti koje mi je preostalo, moram da razmišljam, prije svega, iz osjećaja budućnosti moje djece i unuka, naročito unuka. Neće biti jednostavno jer primitivizam, u svom najnovijem trijumfalnom pohodu, želi dokazati da su svi ti pokušaji besmisleni i potpuno nevažni. Ovakvoj apsolutističkoj politici treba zavađeno i svadljivo pleme koje nije vezano interesom i redom u kući, nego nejasnom krvnom vezom, priglupim mitovima i agresivnim nacionalizmom.

A stiže nam živopisna predizborna kampanja, period “ novih poza starih likova ”, koji nas podsjećaju na vrijeme “ mlatimundijalnog “ ispucavanja političkih fraza i dosjetki. Lideri će nas, svako na svoj jedinstveni način, ubjeđivati da samo rmbače, putuju, pričaju, melju, smješe se.., a mi, nezahvalnici i sebičnjaci, samo na sebe gledamo. To što mi vidimo da su se oni ovajdili i obogatili, to nije tačno. Nas naše oči varaju. Ne mislim da političari na vlasti moraju biti žgolje, da moraju gologuzi šetati ulicom, ali je bezobrazluk i nedostatak kućnog odgoja da baš svaki dan moraju proždrljivo voljeti jagnjetinu, škampe, kavijar i šampanjac. Najtužnije u cijeloj priči je što većina ne razlikuje šampanjac od karlovačkog rizlinga, kao ni kavijar od jetrene paštete. Nažalost, osim ovog SNSD-ovog trusta mozgova, ljepote i elokvencije, ima još puno kalkulantsko-profiterskih imitatora kojima su lukavost i bezočno laganje u opisu posla.
Plašim se, a volio bih da griješim, da će i na ovim izborima samo pedesetak odsto stanovnika Banjaluke obaviti svoju građansku, malograđansku i seljačku dužnost i svojom vrijednom rukom zaokružiti jedan broj. Jedni će glasati za dosadašnje ugursuze, ne zato što su zadovoljni stvarnošću, već sa zloupotrebljavanom i već izlizanom argumentacijom o manjem od dva zla.To su one ovce za šišanje koje se, bez imalo dostojanstva, neprestano ponižavaju i prodaju za malo mesa i pivo. Ne postoji pristajanje na poniženje iz koga može ispasti nešto dobro, jer ponižen čovjek nikada nikome nije pomogao. Zbog takvih tupamarosa i ispadamo kreteni koji biraju moralne idiote. Neki će glasati za nekoga iz obezglavljene opozicije, nadajući se da će baš ti junaci rješiti sve njihove probleme i tjeskobe. Samo što neće! Drugi će izaći na izbore samo kako bi u glasačke kutije ubacili prazne ili maštovito išarane listiće i svoju apstinenciju pretvorili u jasan politički stav. Najbrojnija skupina će naprosto ostati kod kuće jer im je preteško dovuć’ se na izborno mjesto, uz osjećaj da više ne žele nikome da poruče baš ništa. To su oni nesrećnici koji će naredne četiri godine, po kafanama, pametovati i divljati i na vlast i na sve živo.
Pokret za Banjaluku je okupio odličan tim sposobnih, hrabrih i, većinom, mladih ljudi, koji znaju šta znači politički posao koji je pred njima. Očekujemo podršku i pomoć od svih banjalučanki i banjalučana koji, na razne načine i gotovo sa jednakom strašću, vole Banjaluku da nam se pridruže i da zajedno gradimo jednu bolju i sretniju Banjaluku.

Vojislav Erceg, predsjednik Pokreta za Banjaluku i kandidat za gradonačelnika Banjaluke

Friday, March 18, 2016

Damir Dizdarević: Turska u BiH

Trg Taksim, Istambul

Izlaganje Dubravke Stojanović u okviru Škole znanja nedavno održane u CZKD-u, koje se odnosilo na percepciju „500 godina turskog jarma“ u Srbiji – potaklo me je na razmišljanje o tome kako se taj period doživljava u BiH. Dok se na području Republike Srpske percepcija Turske usklađuje sa onom u Srbiji, a u dijelu gdje su većina Hrvati svodi na sporadične izlive mržnje na fudbalskim utakmicama, bošnjački nacionalni korpus je po tom pitanju mnogo zanimljiviji.
U dijelu BiH u kojem prevladavaju Bošnjaci, Turska se učestalo smatra i zove majkom. Bivši reis Islamske zajednice u BiH, efendija Cerić, često je koristio ovu frazu o Turskoj kao majci, mada uglavnom bez ikakve jasne argumentacije. S druge strane, kada se govori o porijeklu Bošnjaka odnosno bosanskih muslimana, Turska i Turci će se rijetko spomenuti. Većinom se pominju stari Slaveni, Iliri, ponegdje i Bogumili kao originalnipreci ovdašnjih naroda. Noel Malcolm u svojoj popularnoj knjizi „Bosna – kratka povijest“ dokazuje da se turski uticaj u BiH može vezati samo za vjeru, odnosno islamizaciju (a i to djelomično), a nikako za porijeklo naroda. Teza o Turskoj kao majci zato je uglavnom emotivno inspirisana, možda i ponajviše odnosom Turske prema Bošnjacima tokom i iza posljednjeg rata.
U ratu devedesetih godina prošlog vijeka, bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci, često su i sa srpske i hrvatske strane oslovljavani Turcima. To je nastavljeno i kasnije u nešto manjoj mjeri, a povremeno se, najčešće na utakmicama i u negativnom kontekstu, pomene i danas. I rijetko koji Bošnjak će takvu etiketu prihvatiti sa odobravanjem. Iako je nazivanje Turske majkom široko prihvaćeno, etiketiranje Bošnjaka kao Turaka će se uglavnom protumačiti kao negativno i na granici uvrede.
Vladajuća bošnjačka partija, koju danas vodi Bakir Izetbegović, takođe se često dotakne Turske i „bratskog turskog naroda“ kao najvećih prijatelja BiH, čime se pored vjerskog ovom uvjerenju daje i politički kontekst, što ponekad dovodi i do smiješnih rezultata. U Sarajevu je tako prije par mjeseci pobjeda Erdoganove partije na lokalnim izborima spontano proslavljena na ulici, uz baklje, sirene i vatromete. Iako nikakvo istraživanje, poput onog provedenog u Srbiji, u BiH nije urađeno, prilično sam siguran da većina „slavljenika“ na ulicama Sarajeva nije imalo ozbiljnog doticaja sa programom Erdoganove partije. Štaviše, vrlo je vjerovatno da bi se na ovakav način slavila i pobijeda turske opozicije – slavlje u Sarajevu je više bilo odraz slavlja na ulicama turskih gradova, nego stvarna podrška nekoj političkoj opciji. Mada treba primijetiti, pogotovo ovih dana posle masakra u Ankari, da solidarnost sa Turskom u tugovanju i nije previše izražena.
S druge strane, nekih 100 km dalje od Sarajeva, pristupanje opštine Doboj Zajednici opština turskog svijeta (šta god to značilo) dočekano je sa velikim neodobravanjem od strane vlasti i građana RS (Doboj je unutar Republike Srpske). Jedan od intervjuisanih građana izjavio je: „Ne podržavam ovu odluku lokalne vlasti, znajući kakva smo vjekovna iskustva imali sa Turskom i Turcima. Zabrinut sam i pitam se što im je ovo trebalo“. Pozivanje na „vjekovna iskustva sa Turskom i Turcima“ možda i najbolje govori o tome na koji se način formira mišljenje građana. Interesantno bi zaista bilo vidjeti da li bi se, hipotetički gledano, na isti način govorilo i da je Doboj pristupio zajednici njemačkih opština, imajući u vidu iskustva sa Nijemcima, koja su kudikamo svježija od onih sa Turskom.
Turski jaram se u bošnjačkom nacionalnom korpusu rijetko pominje, mada realni tragovi koje je taj period ostavio u BiH (u cjelini) govore da njegovi rezultati nisu ništa bolji ili gori nego u Srbiji. Sve ono što se eventualno može protumačiti kao negativna posljedica perioda pod Turskom na sadašnjost, postoji gotovo jednako i u BiH i u Srbiji. Ipak, percepcije i tumačenja tog perioda su potpuno drugačiji. U Sarajevu je od 1995. do danas otvoren čitav niz turskih škola, koledža, fakulteta i studentskih domova. U razgovoru sa ljudima može se primijetiti da ih se većinom dijeli na one koje je „otvorio Erdogan“ i na one koje je otvorio Davutoglu ili neko od turskih tajkuna. Pitanje zašto se škole dijele na takav način i koja je škola „bolja“, ostaje bez odgovora, što opet govori u prilog tome da se mišljenje formira medijski, često bez ikakve iskustvene ili istorijske podloge. Jedna od tih škola našla se tokom prethodnih par mjeseci u centru pažnje, zbog slučaja dječaka Mahira Rakovca, i tada je, opet emotivno, dobar dio javnosti u Sarajevu bio ljut na sve škole koje imaju turski predznak. Mimo toga, odlazak u Istanbul kao turističku i šoping destinaciju u Sarajevu je već godinama iznimno popularan, pa tako dnevno postoje 3 do 4 avionske linije Sarajevo-Istanbul. S druge strane, turska se roba još uvijek doživljava kao nešto što je, by default, lošijeg ili barem upitnog kvaliteta.
Turska pomoć koja je stizala za vrijeme i nakon rata u BiH nesporna je. Upitno je ipak koliko Turska, koja je i sama već decenijama pred vratima EU i opterećena brojnim problemima, može pomoći Bosni i Hercegovini koja kao i ostatak regije stremi baš prema EU. Povremeno uvlačenje Turske u političke prilike na Balkanu, što se pokuša svakih par godina, uglavnom dodatno problematizuje odnose upravo zbog pomenutih apsolutno suprotstavljenih percepcija. Niti jedan politički lider u regiji danas neće Tursku nazvati neprijateljskom zemljom (a realno,i zašto bi), ali lokalno djelovanje će biti uglavnom usklađeno sa „narodskim“ mišljenjem. U BiH je to dodatno usložnjeno, jer svaki narod ima svoje mišljenje, uglavnom formirano na „vjekovnim iskustvima“, što je zapravo samo maska za puko neznanje.
I nagradno pitanje za kraj, koje je u BiH gotovo postalo vic i pokazuje sve protivrječnosti ove teme: Za koga stanovnici BiH (pri tome misleći na sve narode) navijaju kada igraju BiH i Turska?
Peščanik.net, 15.03.2016.

Thursday, March 17, 2016

Svetlana Cenić: Dejtonska 38. paralela

Jedino ko je ostvario cilj u ovoj državi su interesni mrzitelji, što će reći većina političkih partija. Došlo je dotle da njih veže interes, posebno vođe im, a narod mržnja. Eto, ne moramo se voleti ni u državi, ni regionalno, ali hajde da vidimo šta nam je zajednički interes. Ma, jok! Po cenu da ovaj zaslepljeni narod odreže i granu na kojoj sedi, daj da se mi obračunamo ko je za Sarajevo, ko za Beograd, kome je Banja Luka centar beogradske (duboke) provincije, kome Zagreb mesto za izlevanje frustracija itd.
Dokle je došlo kad se po nacionalnim linijama podeliše na navijače i protivnike Leonarda DiCapria!
Sirotinjo, navijaj i pljuj se međusobno! Ionako vam je mržnja i pljuvačina postala jedini posao koji i prekovremeno radite, za koji ne tražite ni topli obrok, ni regres, ni zimnicu, a ni povećanje najniže cene rada. Zato i jesu rialitiji najgledaniji program: možeš ulaziti u utrobu nečiju, možeš navijati, možeš gledati najprimitivnije oblike rasprava i vređanja... Ma, taman po meri prosečnog glasača i nacionalno pijanog balkanskog jadnika.
Već me hvata panika kad pomislim da će lokalni izbori ove godine i da ovakvi glasaju. Kakav švedski sto šta će tu svega od ponude biti: od predjela u vidu priče o svetskoj politici iako su lokalni izbori; vruće i ljute čorbe nacionalnog višeboja; glavnog jela afera i prozivki, sve do deserta u vidu stajlinga milih nam kandidata, a kao dižestiv one interesne koalicije (mir, mir, niko nije kriv!) i papkarenje. Nasuprot ponudi je potražnja, koja gladna čeka ko će platiti glas, ko će obećati posao, ko će doći sa paketom, ko će razapeti šatru i dovesti muziku...
Opozicija će do tada da i dalje zaseda po odborima i piše saopštenja. Onda će da mozgaju oko kandidata i kao spremaju iznenađenja. Koja nikog iznenaditi neće, naravno, jer su mahom, posebno za lokalne izbore, spisak likova koji nameste boru na čelu, što bi, kao, trebalo da ih pravi ozbiljnima. I tu sve završava.
Evo nam u RS-u i nove opozicije na daljinski upravljač: neke srbo-ujedinjujuće, proizašle iz papkarenja, te izvorne. Da su bar izvorno narodne, pa hajde, već izvorno interesne. Obe su, pretpostavljam, već napravile dil sa vladajućim SNSD-om: svaki dobijeni glas, a otet od Saveza za promene, množiće se sa utvrđenom cifrom, a tamo gde uzmu odbornička mesta, zna se s kim će u koaliciju. Isti recept viđen već toliko puta!
Zato lepo da se manemo EU i okrenemo bratimljenju sa Severnom Korejom. Sličnosti ihajhaj! Posebno u programima ljudskih prava i ekonomije. Ako je tamo 38. paralela koja deli, mi imamo onu dejtonsku, pa onda i pod-dejtonsku. Kim II Sung je tvrdio da pojedinac treba da se potčini širokim narodnim masama, jer se njegova stvaralačka snaga može razviti samo u grupi. Široke narodne mase, sa svoje strane, moraju se prepustiti Partiji i Vođi i u svemu ih bezuslovno slušati.

Kažu da je napisao više od deset hiljada knjiga, što znači da bi svaki treći dan od rođenja pa do smrti morao po jednu knjigu da napiše. (I kod nas vođe imaju svoje pisce) Jedna od njih je i Đuče ideologija, a njena tri principa su: vojni suvernitet (čaču), privredna samodovoljnost (čarib) i vojna nezavisnost (čavi). Osim kad je trebalo da ih pomažu trupe Sovjetskog saveza i Kine ili kada je stizala međunarodna humanitrana pomoć zbog gladi izazvane pogrešnom politikom, što je slučaj i sa nama: od mirotvoraca do hranitelja preko kreditora.
No i Voljeni vođa Kim Džong II, naslednik, imao je velike ideje. Svojom songun politikom (songun: vojska na prvom mestu), tokom gladnih godina, stavio je vojsku iznad interesa države i društva, pa je 2009. u vreme promene Ustava, đuče ideologiju dopunio songun ideologijom, istovremeno, pazi sad, ograničavajući uticaj vojske na državu: vi ste na prvom mestu, a ja sam iznad vas. Za naše potrebe, reč vojska zameniti izrazima entitetska ili kantonalna policija.
Građani u potpunosti zavise od državne raspodele životnih namirnica, a raspodela se obavlja na osnovu pripadnosti klasi. Postoje tri glavne klase i preko pedeset potklasa. Najbolje je opskrbljen rukovodeći kadar, armija i apsolutno lojalni građani. Klasa broj dva su “nepouzdani elementi” -ideološki nepodobni. Treća klasa su “neprijateljski raspoložena lica”. Za dobijanje statusa neprijatelja dovoljan je razgovor sa strancima. Što se ne odnosi na Voljenog vođu, koji obožava sve što je američko.
Ne znam da li su ovi naši učili direktno od Mao Cedunga ili Kim II Sunga ono izdavanje sudbonosnih naloga ili izjava. Voljeni vođa obilazi neku fabriku ili njivu, pogleda okolo, značajno klima glavom i odmah govori šta treba ili šta će se uraditi. Da se podsetimo svih onih projekata diljem države tipa firme Nikola Tesla, aerodroma, obećanja o finansijskoj podršci opštinama ili kantonima i tako unedogled.
I zato lepo po paraleli razbroj s’, a turističke i vaspitne ture za Pjongjang. Manemo se mehanizma koordinacije, srpskih trica i evropskih kučina, hrvatskog Čović-optimizma i bošnjačke celovitosti, već svako na svojoj paraleli da potpiše sporazum o pridruživanju, specijalnim i paralelnim vezama sa bratski demokratskom Severnom Korejom.

Svetlana Cenić
(Dani)

Wednesday, March 16, 2016

Komemoracija PAŠI BEĆIRBAŠIĆU


11. marta 2016. u Holandiji je u 72. godini umro Pašo Bećirbašić, centarfor zlatne generacije Borca. Fudbalsku karijeru Pašo je započeo u Naprijedu, a proslavio se u Borcu. Bio je jedan od najefikasnijih strijelaca banjalučkog Borca.
U trofejnoj sali FK Borac održana je komemoracija Paši Bećirbašiću.
Komemoraciji je prisustvovao i slike poslao Rajko Pušić.
Pašo je sahranjen 15. marta u Holandiji. Na žalost, ne u njegovoj Banjaluci.
Počivaj u miru golgeteru - majstore.
"Bio je Pašo Bećirbašić sjajan golgeter, ali i sjajan čovjek. Ako se za nekog može reći da je bio ljudska dobrota, onda je to bio on. Jedno vrijeme na Laušu otvorio je kafić 'Golgeter', tamo se znalo ko nema para za piće, platiće Pašo, kome treba para, daće mu Pašo. Nema toga kome on nije pomogao, kome nije izišao u susret, koga nije posavjetovao, počastio, a često je bio i zaštitnik slabijih i nejakih. Otišao je golgeter na put bez povratka. Otišao je jedan od najomiljenijih fudbalera Borca, otišao je jedan od onih iz banjalučke raje, otišla je ljudska gromada. Otišao je Pašo Bećirbašić u fudbalsku i ljudsku legendu", rečeno je na komemoraciji, u prostorijama Gradskog stadiona.














Tuesday, March 15, 2016

Aleksandar Aco Ravlić: OTKAKO JE BANJALUKA POSTALA


 O Banjaluci su ispjevane mnoge pjesme. Sevdalinka “Otkako je Banjaluka postala” zacijelo je jedna od najpoznatijih, vezana za ime grada na Vrbasu. Bila je toliko neodoljiva da je književnik Rasim Filipović načinio dramski tekst istog naslova, u dva dijela (4 slike) s pjevanjem, koji je već 14. 2. 1940. doživio premijeru baš u banjalučkom pozorištu (redatelj Dragan Jovanović, muzika Jarko Pleciti, dirigent Ivan Dominis).
Lijepa udovica, o kojoj se pjeva, nesporno bijaše lijepa. Međutim, ostalo je neutvrđeno ime šarmantne udovice. U beogradskom listu “Vreme”, uoči Drugog svjetskog rata, Naim Kulenović je u svom napisu o, po njemu najljepšoj sevdalinci, riješio tu još uvijek neriješenu enigmu tako što je ispričao priču o Džafer-begu Kapetanoviću, koji je živio u Banjaluci na razmeđu vijekova -18. i 19., i čija je supruga - Džafer-begovica, još za njegova života begenisala, bekriju Enesa Ismailovića, za kojeg se i udala poslije Džaferbegove smrti. Po jednoj drugoj verziji, koju je rado pripovijedao Muhamed Ćejvan, jedan od najpoznatijih pjevača sevdalinki, koje je dala Banjaluka, a koji je bio i zapažen glumac, uz Džafer-begovicu glavna ličnost je bio stanoviti Pilale Kokuz, koji bijaše naočit, ali uvijek pritisnut besparicom (otud mu i nadimak Kokuz) i da je, navodno, živio polovinom 19. Stoljeća.
Još jedna zanimljivost je vezana za ovu poznatu pjesmu. Naime, dugo vremena se držalo da je pjesma originalan proizvod banjalučkih sevdalija, kako po riječima, tako i melodijom.

Tu originalnost osporio je poznati etnomuzikolog, kasnije akademik Vlado Milošević, pošto je 1958. godine posjetio Institut za folklor pri Bugarskoj akademiji nauka u Sofiji. Tom prilikom Raina Kacarova, koja je bila načelnik Instituta, zapjevala je na turskom, više slučajno, jedan stih pjesme, koja je, tvrdi V. Milošević, bila istovjetna našoj pjesmi “Od kako je Banjaluka postala”. Kad je upitao kakva je to pjesma, odgovorila mu je da se ta pjesma zove “Od kako je Carigrad postao”.
Kako je pjesma o Carigradu dospjela do ovih krajeva, nije poznato. Ko ju je prenio u ovaj kraj? Da li neki putnik, neki visoki činovnik Porte ili pak pjevači lutalice, vjerovatno nikad neće biti ustanovljeno. No, da je veoma popularna, to je izvan svake sumnje. Stoga, kako je to dobro uočio prof. dr. Munib Maglajlić, ova, “isključivo ” banjalučka, pjesma pjeva se u više varijanti, pa dodaje: “U iskvarenim varijantama ove pjesme u novije vrijeme često se čuje kako Džafer-bega kadunu prosi banjalučki(!) kadija, a ona polazi za sarajevskog deliju(!) ili bekriju, što predstavlja grubo kršenje poante, u kojoj je ova sevdalinka sadržana: da bi se ostvario efekt, izazvan neočekivanim izborom udovice izuzetne ljepote glasovitom kadiji izdaleka, mora biti suprotstavljen bekrija iz udovičine blizine.“
Prihvatajući ovo razložno stajalište valjalo bi, prema M. Maglajliću, pjevati najpoznatiju sevdalinku o Banjaluci ovako:
“Otkako je Banja Luka postala, nije ljepša udovica ostala, nego što je Džafer-bega kaduna!
Nju mi prosi sarajevski kadija; ona neće sarajevskog kadiju, ona hoće banjalučkog bekriju! ”
Još se mora reći, da je Ljudevit Kuba, češki etnomuzikolog, zabilježio početkom ovog stoljeća, a prvi put - 1907., saopštio javnosti kroz “Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo”, pjesmu sa gotovo istom melodijom
(tako je tvrdio akademik Vlado Milošević), ali sa riječima: "Od kako je Herceg-Bosna postala, nije ljepša udovica ostala, što je danas Zečevića gospoja - prosila je tri sarajevska dilbera... ”

Aleksandar Aco Ravlić

Monday, March 14, 2016

Milena Dravic


"Mislim da patimo od kompleksa više vrednosti. Ne sagledavamo realno svoju ulogu. Mislimo da smo važniji nego što jesmo. Ne sagledavamo realno gde nam je mesto. Koliko možemo, šta možemo i kako se najbolje postaviti."

Saturday, March 12, 2016

Na danasnji dan....

... prije trinaest godina ubijen je Zoran Djindjic...
... i nada da ce nacionalizam i kriminal biti porazeni...


Srbija jos uvijek ceka novog Djindjica ...
i dok ceka, onoga kojeg je ubila ili dozvolila da ga ubiju,
slavi ovako.