Wednesday, May 04, 2016

In memoriam: Jadranka Stojakovic

24.July 1950. - 3. May 2016.

Jadranka

Danas u mom srcu padaju kiše,
Da smo je više slušali mogli smo naći put,
da smo našli samo malo vremena,
Možda da je bio duži dan,
Mogli bi sve!
Ona je bila naša tajna veza.


Zoran Radulović



"Sv. Lazar"

Poslao mi Mario juce fotografiju Svete Lazarevskog, naseg druga i kolege sa fakulteta i iz  Cajaveca,  s kojim se nedavno u Beogradu nasao i , vidi se i na slici, procaskao uz crveno... 
Mario kaze:" Pricalo se, dugo nismo, bar cetvrt stoljeca… uz malo vina. A volio sam ranije s njim popricati… Svidja mi se ovaj potpis fotke: Sv. Lazar."

I meni. Sa Svetom, sam i ja nekada, u Zagrebu, provodio dane u pitkom druzenju i caskanju. On vec dugo zivi u Beogradu.
Nadam se da cu i ja ove godine ponovo procaskati sa Svetom uz crveno...

"Sv. Lazar"

Tuesday, May 03, 2016

KOSARKA: PEDESET GODINA OD PRVOG ZLATA


Ako bi vas na nekom kvizu pitali kada je i gde Jugoslavija osvojila prvu zlatnu medalju u košarci, odgovor “Na Svetskom prvenstvu u Ljubljani 1970” bio bi, naravno, tačan. Međutim, postoji još jedna zlatna medalja o kojoj se manje zna, i koja se ne vodi u bilansima iako bi trebalo. Osvojena je Čileu na nezvaničnom prvenstvu sveta 1966. Na današnji dan pre tačno 50 godina, 30 aprila te 1966, u poslednjem kolu naša reprezentacija pobedila je Španiju 68-65 i ponela titulu nezvaničnog prvaka sveta. Taj nezvanični karakter – u nastavku ću objasniti zašto je bio takav – učinio je da se ta titula nekako izgubi iako je takmičenju po sastavu, broju učesnika (13) i kvalitetu imalo snagu pravog šampionata sveta.
FIBA je Peti mundijal planirala za 1966, oprganizaciju je dobio Urugvaj koji je početkom 60-tih godina imao stabilnu ekonomiju, ali stvari su se promenile. Ne samo u Urugvaju, nego i na celom kontinentu. Pod uticajem kubanske revolucije u nekoliko zemalja Južne i Centralne Amerike, poput Bolivije (gde je boravio Če Gevara), Hondurasa, Nikaragve i Gvatemale, bilo je pokušaja kopiranja kubanskog modela. U Brazilu i Argentini na vlasti su bile vojne hunte, a u Urugvaju je borba dve partija za vlast proticala sa mnogo nasilja, incidenata i pritisaka raznih vrsta. Uz sve to, galopirajuća inflacija učinila je da košarkaška federacija ove zemlje zatraži od FIBA odlaganje Mundijala za godinu dana. FIBA nije imala kud, u  kratkom roku  nije bilo moguće naći drugog organizatora pa je doneta odluka da se Mundijal odloži za proleće naredne 1967.
Ivo Daneu na utakmici sa Bugarskom između Dimova i Filipova
Sve reprezentacija spremale su se za Svetsko  prvenstvo 1966, kalendar je bio prilagođen Mundijalu, i kad se pojavio Čile sa idejom da organizuje nezvanični Mundijal svi su prihvatili. Vlada Čilea želela je da tim velikim sportskim događajem obeleži sto godina nezavisnosti. Organizatori su direktno pozvali 12 zemalja, i to je takođe uticalo da šampionat dobije nezvanični karakter jer nije bilo kvalifikacija i zastupljenosti geografskih zona, što je praktikovala FIBA.
U Santjago su polovinom aprila stigle reprezentacije SAD, Meksika, Bugarske, Perua (Grupa A, Valdivija), SSSR, Španija, Argentina, Portoriko (Grupa B, Kuriko), Brazil, Paragvaj, Panama i Jugoslavija (Grupa C, Antofagasta).  Čile je, kao domaćin, čekao u Santjagu po dve prvoplasirane selekcije iz svake od tri grupe.
Na klupi reprezentacije Jugoslavije bio je Ranko Žeravica. Posle Evropskog prvenstva 1965. u SSSR nasledio je profesora Acu Nikolića, i ovo mu je bilo prvo veliko takmičenje. Sećam se da mi je više puta pričao kako mu je ta zlatna medalja veoma draga. Bilo mu je krivo što je nekako otišla u zaborav. Koliko je u našoj moći, ovom pričom – kao još jedan omaž velikom Ranku – ispravljamo tu nepravdu.
Daneu i Korać na utakmici protiv SSSR
Žeravica je u Čile poveo oprobane snage iako je bilo i nekih mlađih igrača, poput Miška Čermaka, Petra Skansija i Rate Tvrdića. Uz njih je poveo Boruta Basina, Ivu Daneua, Radivoja Koraća, Emila Logara, Vladimira Cvetkovića, Dragoslava Ražnatovića, Dragan Kovačića, Trajka Rajkovića i Zorana Maroevića. Petorica iz tog tima, Daneu, Rajković, Čermak, Skansi i Tvrdić, postaće četiri godine kasnije u Ljubljani i zvanični svetski prvaci.
Naš tim je igrao u Antofagasti, letovalištu na obali Pacifika. Prvi meč protiv Paname dobijen je lako (84-59), Korać je dao 28 poena i nagovestio aspiraciju da bude prvi strelac turnira. Sa Brazilom je bilo gusto, rival je u 37. minutu vodio 62-56, ali su poeni Daneua (2) i Ražnatovića (3) vratili nadu. Amauri je povećaao na 64-61, ali Korać sa dva pođena penala i Kovačić u poslednjem napadu donose pobedu (65-64) našem timu. Prvo mesto potvrđeno je u duelu sa Paragvajem (97-61). Najbolji strelci bili su Korać (18), Cvetković (16) i Basin (14). Iz grupe A plasirali su se SAD i Bugarska a iz B – SSSR i Španija.

Prema specijalnom izveštaču “Mundo deportiva” iz Barselone, Manuelu Espinu, prvi favorit turnira bila je reprezentacija SAD. Pisao je da su Amerikanci stigli sa „veoma jakom ekipom“, sastavljenom od najboljih igrača sa univerzitata, a posebno je “impresivan bio njihov fizički izgled sa prosečnom visninom od 1,97 m. i težinom od 94 kg”.
Naš prvi protivnik u finalnoj grupi bio je evropski prvak SSSR, sa Paulauskasom, Lipsom, Sakandelidzeom i Tomsonom kao zvezdama. Na klupi je bio Aleksandar Gomeljski. Izgubili smo, uprkos solidnoj igri,  49-53. Meč je odlučen kod 46-46 kada su Tomson, Lipso i Medvedev prelomili duel  u korist sovjetskog tima. Naš najbolji strelac bio je Korać (18), Daneu je dao 12. Poraz nije slutilo na dobro, ali onda je usledila serija pobeda: 85-69 protiv Bugarske (Korać 26, Daneu 18), u novom meču sa Brazilom, jer se utakmica iz grupe nije računala, pobedili smo 79-73 (Korać 19, Kovačić 12). Naši centri su sasvim onemogućili brazilskog džina Emila Asada Rašeda, koji je sa visinom od 223 centimetara bio senzacija turnira. Brazil je imao veoma dobar tim, sa Amaurijem, Vlamirom Markezom, De Souzom i Ubiratanom, koji su 1963. u Riju osvojili Svetsko prvenstvo. Naši su u Čileu dva puta bili bolji od svetskog prvaka.
Onda je usledila velika, ispostaviće se i odlučujuća, pobeda protv SAD 69-59 koja je, uz još neke rezultate koji su nam išli na ruku, otvorila put ka tronu.Naime, Brazil je izneadio SSSR (60-58), a kasnije su i Amerikanci savladali Sovjete (75-73). Protiv SAD prvi strelac bio je Dragoslav Ražnatovic (18 poena), pratio ga je Korać sa 15 a ostale poene dali su  Basin 2, Rajković 8, Kovačić 4, Cvetković 12, Daneu 6 i Čermak 4.
Zapisnik sa utakmice Jugoslavija-SAD
Pobeda protiv najslabije ekipe, Čilea, od 91-73 nije dolazila u pitanje. Korać je domaćinu ubacio 34 poena i učvrstio se na čelu liste strelaca. Rajković je dodao 12, Tvrdić 10, Cvetković i Skansi po 9 poena. Odluka o zlatu padala je u poslednjem kolu protiv Španije. Žeravica je počeo sa petorkom Basin, Ražnatović, Korać, Kovačić, Skansi. U 15. minutu pri našem vođstvu 28-24 utakmica je prekinuta na jedan sat zbog – kiše! Naime, igralo se na otvorenom. Bilo je još nekoliko kraćih prekida koji nisu smetali našem timu. U drugom poluvremenu naša prednost iznosila je i 21 poen, iako su Španci u finišu izborili častan poraz od 65-68. Kovačić je bio prvi strelac sa 18 poena, Korać je dao 13, Ražnatović 10, Daneu 9, Basin 9 i Maroević 2. Zlato je bilo naše! Povrh svega, Korać je bio prvi strelac sa 125 poena (13,9), drugi je bio Huan Tompson (Čile) 116, treći Kliford  Luik (Španija) 115, četvrti Bugarin Bojčo Branzov sa 111 a peti Španac Emilijano Rodrigez sa 110.
Konačni poredak bio je sledeći:

Jugoslavija                   6 5 1  11
SAD                                  6 5 1  11
SSSR                                6 4 2 10
Bugarska                      6 3 3  9
Brazil                              6 3 3  9
Španija                          6 1 5  7
Čile                                 6 0 6  6
Medalja sa nezvaničnog Mundijala u Čileu 1966.
Na kraju, iako su svi igrači pomenuti, evo i kompletnog sastava, po brojevima koje su nosili (4-15)  koji je u Jugoslaviju doneo prvu, iako nezvaničnu, zlatnu medalju:
Borut Basin (Olimpija) , Radivoj Korać, Trajko Rajković (obojica OKK Beograd), Dragan Kovačić (Lokomotiva Zagreb), Vladimir Cvetković (Crvena zvezda), Dragoslav Ražnatović (Radnički), Ivo Daneu (Olimpija), Zoran Maroević (OKK Beograd), Emil Logar (Olimpija), Rato Tvrdić (Split), Dragutin Čermak (Radnički), Petar Skansi (Split). Selektor: Ranko Žeravica.
Photo: Revija “Rebote”, arhiv Košarkaške federacije Španije (FEB)

Monday, May 02, 2016

Muharem Sitnica-Sica: Banjaluka u vjekovima


Hotel "Bosna", staro zdanje na mjestu današnjeg istoimenog hotela. Kao konačište sa gostionicom spominje se još 1875. godine. Poslije 1895. godine, prema projektu Eberharta Vajanda, vlasnik Anton Mercl dogradio je jedan sprat, a Banjaluka je dobila prvi reprezentativni hotel. 
Sljedeći vlasnik, Emeriko (Mirko) Paskolo, dogradio je 1931. godine drugi sprat. Hotel je modernizovan, imao je oko stotinu soba sa toplom i hladnom vodom, kafanu i restoran, ljetnu baštu, staklenu terasu, garažu za automobile i mehaničku radionicu. Hotel "Bosna" predstavlja značajnu instituciju u društvenom i kulturnom životu Banjaluke. Hotel je porušen nakon zemljotresa 1969. godine. Snimljeno prije 1931. godine.


Kafe "Balkan"
Ovaj istinski lijep objekat, nalazio se na uglu danasnjih ul. Veselina Mslese i ranije ul.Mose Pijade, najveci dio tog lokalitetaa pokriva objekat , ranijeg Standarda, po kazivanju svojevremeno bio i okupljaliste gurmana i ljubitelja dobre kapljice.


Stari drveni most u Gornjem šeheru na ušću Suturlije u Vrbas



Sunday, May 01, 2016

Dubioza kolektiv "Prvi maj"

Prije 100 godina

Danas je Prvi maj. Uz cestitke za ovaj veliki praznik Mario je odabrao tekst Miroslava Krleže  o proslavi Prvog maja prije 100 godina.

Sretan vam Prvi maj!


*****************

Miroslav Krleža: 1. SVIBANJ U STRELJAČKIM JARCIMA.

Gospojinsko društvo »Hrvatski Zitin dom« održalo je jučer pod predsjedanjem presvj. gdje Ide Žepić skupnu sjednicu, na kojoj je vijećano o svim atrakcijama, koje se imadu upriličiti na proslavi prvog svibnja u streljačkim jarcima. ...
Proslava prvog svibnja će biti, kako je već javljeno, upriličena u streljačkim jarcima i to otpočevši u 6 sati u jutro... Blagajna se otvara u pol šest sati, te je k ovoj proslavi ulaznina snižena, prema kojoj se plaća za odrasle 50 filira.
Streljački jarci će biti za ovu prigodu svježim zelenilom zaodjenuti.
Vojnička glazba započima svirati u 6 sati u jutro, te ostaje ondje do 9 sati prije podne.
Za zajutrak će biti po odbornicama gospojinskog društva podvoreno čajem, kavom, onda sir sa vrhnjem, naresci od šunke i salame, te razne poslastice.
Da se naše gradjanstvo kod ove prigode upozna što bolje sa ratnim uredbama, uspjelo je priređivačkom odboru »Zitin doma« da nabavi dva ogromna prenosna brzovara iz ruskog ratišta, u kojima će se kuhati Rabusove kobasice sa hrenom, a koje su kotlove naše trupe osvojile. Za što bolju aprovizaciju kod prvosvibanjske proslave priposlao je Presečky iz Samobora nekoliko burenca svoje »Muštarde«. Razumije se, da će se ondje naći izvrsna čaša pive, a u ranu zoru i domaće šljivovice.
U sredini prostora streljačkih jaraka bit će postavljena ogromna svibanjska breza (Maibaum), urešena sa raznim nagradnim predmetima, koji će se kao počasni dar izručiti pethiljadatom posjetniku svibanjske proslave. Kod izručenja ovog počasnog dara biti će ispaljeni hici iz srpskih topova, koji su postavljeni u streljačkim jarcima.

»Obzor«, Popodnevni list, 24. IV 1916, br. 114, str. 3.
(iz Miroslav Krleža: DNEVNIK 1914-17, Davni dani, Sarajevo, 1977.)

Sretan Uskrs!

Svima vama koji danas slavite najveci hriscanski praznik 
zelim sretan Uskrs!


Hristos Vaskrse! Vaistinu Vaskrse!



Koraxov 1. Maj 2016.


Saturday, April 30, 2016

Sule: No. 6 - John Lennon

JOHN LENNON
09.10.1940. - 08.12.1980.


Džon Lenon je rođen 9. oktobra 1940. u Liverpulu.
Djetinstvo je proveo sa tetkom Mimi pokazujući izuzetnu sklonost ka poeziji i umjetnosti.
Početkom 1956. osnovao je bend Quarrymen, a na proslavi jednog crkvenog praznika 15. juna 1956. sreo je Pola Mekartnija i pozvao ga u bend, formirajući nenadmašni autorski tandem.
Avgusta 1958. pridružio im se solo gitarista Džordž Harison, a zatim  basista Stjuart Satklif i bubnjar Pit Best. Pred odlazak u Njemačku, gdje su nekoliko godina proveli svirajući po barovima, Džon je promijenio ime benda u „Silver Beatles“.
Početkom 1962, Satklif ih je napustio i posvetio se slikarstvu, Pit Best je izbačen, na njegovo mjesto došao je Ričard Starki, promjenivši ime u Ringo Star. 1962. godine za firmu „Parlophone“ izdaju debi - singl „Love Me Do“, pod imenom „The Beatles“. Od tada počinje svima znana „Beatlemania“ koja je trajala sve do 1970. kad se bend i zvanično razišao.


Džon Lenon je bio svestrana ličnost, sav svoj talenat i inteligenciju znao je da iskoristi na pravi način i u pravo vrijeme, bilo da se radi o muzičkim promjenama, protestima, borbi za mir ili pronalaženju vlastite ličnosti.
Jednom prilikom je rekao : „Govorio sam sebi, polako Džone, jer ne želim da umrem. Možda sam i kukavica, ali ne bih želio da me iko povrijedi i molim vas nemojte da me udarate“.
Koban udarac dobio je ispred svog njujorškog stana u noći 8. decembra 1980, kad mu je mentalno poremećeni Mark Dejvid Čepmen sasuo pet metaka u tijelo.
Za samo sedam minuta izgubio je ¾ ukupne krvi i sva nastojanja ljekara da ga povrate bila su uzaludna.

Za naredni mjesec preporučujem album „The Allman Brothers Band At Fillmore East“


S poštovanjem, Little Sule.

Friday, April 29, 2016

Razgovor u Parizu: Vladimir Veličković

 

RASPAD DRŽAVE KORISTIO JE ISKLJUČIVO MEDIOKRITETIMA

(Iz intervjua sa jednim od najvećih evropskih slikara i intelektualaca datom Nedeljniku)

Prosto ne možemo a da ne započnemo ovaj razgovor jednom temom koja u sebi nosi dosta simbolike. Vaš atelje, ovde na obodima Pariza, nalazi se u Ulici Vladimira lljiča Lenjina. Za razliku od Pariza i Francuske, u Beogradu gotovo da više ne postoje ulice sa imenima znamenitih komunista i antifašista. Kako to tumačite? I, da parafraziramo Alana Badjua, čega je ime V. I. Lenjin za vas danas?

Mi smo uvek, nažalost, posle velikih događanja bili skloni da brišemo tragove onoga što je prethodilo. Kao da istoriju možemo da zatremo a da nam se ona ne vrati kao bumerang. Lenjin je za mene ogromna istorijska ličnost, čovek koji je digao glavu ruskom narodu, uspravio ga i pokrenuo. Predgrađa Pariza su bila uvek, naravno ne sva, levo obojena i ovde gde je moj atelje, opština je komunistička, kao i ceo departman. Ali trebalo bi takođe znati da i usred Pariza postoji Trg Staljingrad, stanica metroa Staljingrad...

Primetili smo da na stolici u ateljeu držite zastavu SFRJ. Za sebe često govorite da ste "jugoslovenski slikar". Šta je za vas danas Jugoslavija? Uspomene s letovanja i legende o čuvenom crvenom pasošu, zajednički kulturni prostor, ili nešto treće? Je li ona bila istorijska šansa za jugoslovenske narode, ili tamnica naroda, kako je opisuju nacionalističke elite u post-jugoslovenskim državama?

Da, jugoslovenski sam slikar, a dodao bih i jugonostalgičan, ma kako to ne zvučalo dobro i ne dopadalo se svima. Nemojte da mi spominjete nacionalizme i nacionaliste. Za sve zlo koje je zahvatilo ove prostore možemo da zahvalimo tom smradu, koji nam je zatrovao živote, rasporio i iscepao u paramparčad jednu divnu zemlju, koja je već tada, bliže nego ikada, bila na korak do Evrope. Da, Jugoslavija je bila zajednički kulturni prostor, kao što kažete, kreativan i dinamičan, bogat događanjima, koji je zračio unutar zemlje, a i van nje. To je bila priznata i željena zemlja, atraktivna, pogotovo nakon što se izbavila iz kandži „Velikog brata“. Kultura je bila prevashodni izvozni artikal, uz izložbe svih žanrova: slikarstvo, ikone, freske, naiva itd.


Davno je bilo kada se ovde u Parizu u Grand paleu (Le Grand palais) održala izložba čija je tema bila 8.000 godina umetnosti na jugoslovenskom tlu. Za to je bila zaslužna Komisija za kulturne veze sa inostranstvom. Aktivna i efikasna, šetala je tu našu jugoslovensku umetnost širom sveta, oberučke prihvatanu. Pozorišta su gostovala na sve strane, film, muzika, balet... i to sve na bazi reciprociteta. Šta sve nismo videli ovde, samo ono za šta nismo bukvalno imali vremena. A danas, kao da nas je progutala pomrčina. Čak ni ono što je najlakše, saradnja unutar regiona, nije bogzna kakvo. Za utehu, nedavno je predstavljena kolekcija Beljanski u Zagrebu, a Miroslav Kraljević je izlagao u Novom Sadu. Raspad države je koristio isključivo mediokritetima da postanu važni, uticajni, da budu pošteđeni zdrave konkurencije, i da naravno arogantni i bliski raznim vlastima - to podrže. Spomenuste tamnicu naroda. O čemu se radi? Kakva tamnica, kakvi bakrači! Jugoslavija je bila šansa za jugoslovenske narode, sve ovako zajedno. Ali, bilo pa prošlo. Ispušteno još jedanput.


Kako biste opisali istorijski značaj i značenje Josipa Broza Tita na Balkanu? I da li se vaša percepcija njega kao lidera s ove vremenske distance razlikuje u odnosu na period kada ste odlazili iz Jugoslavije sredinom šezdesetih, pa i u odnosu na period do raspada SFRJ?

Prvo, ja nikada nisam otišao iz Jugoslavije, pa ni dan-danas, posle 50 godina, ne smatram da sam napustio moju zemlju. Tito? Lider je bio, lider je ostao. Svaki lider, ma kakav bio, ima prava na greške, jer u suprotnom ne bi bio lider. Nema bezgrešnog lidera, ili ima, ali onda taj nije pravi lider. Držao je narod na okupu, govorio je da smo zajedno jači, zemlja je bila poštovana, uvažavana, izmislio je Nesvrstane, izmigoljio je izvesnu neutralnost u odnosu na blokove. Istina, nije bilo Đokovića, ali nam je fudbal bio ubojit, vojska pri samom vrhu, a i ekonomija se polako propinjala. A trebalo je sve krenuti iz početka nakon najrazornijeg rata u ljudskoj istoriji. Nas, nazovimo nas stvaraocima, ostavljao je na miru da radimo ono što radimo. Sem nekoliko izuzetaka koji mu, ruku na srce, nisu trebali. Kako čujem, Tito se u jugoslovenskim zemljama sve češće spominje, fotografije se izvlače iz zaboravljenih I požutelih albuma. O tempora, o mores!
………
(razgovor vodili: I.Mladenović i I.Srećković)