Muharem Sitnica - Sica: Banjaluka u vjekovima

Pogled na južni dio grada sa Banske palate

Pogled na grad sa Starčevice. Snimljeno između 1937. i 1941. godine.

Pogled sa Ferhadije na grad, dio glavne ulice i Gradski park u doba Austro-Ugarske

Priznanje za Miladina Šobića

Trinaestojulske nagrade za ovu godinu dobili su profesor Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić, a za životno djelo režiser Veljko Bulajić, saopštilo je crnogorsko Ministarstvo kulture.

Odluku je donio žiri čiji je predsjednik Gojko Kastratović, i članovi Ilija Vujošević, Igor Lakić, Miomir Vojinović i Asim Dizdarević.

Trinaestojulska nagrada za životno djelo se dodjeljuje istaknutom naučnom radniku ili umjetniku koji je svojim stvaralaštvom obilježio vrijeme u kojem je djelovao, čiji je stvaralački put zaokružen i čije djelo predstavlja trajno dobro Crne Gore.

************************************

Prije tri decenije mladi Crnogorac Miladin Šobić je kao zapaženi kantautor imao već dva snimljena albuma (“Ožiljak” i “Umjesto gluposti”), imao je svoju publiku, studirao u Sarajevu i nije težio većem publicitetu. A onda je nakon porodične tragedije naglo nestao i sasvim napustio muzičku scenu. Vratio se u Nikšić i povukao u potpunu anonimnost. Već snimljen treći album “Barutana ljubavi” je tako ostao neobjavljen.
Ploče su se teško nabavljale jer 'Diskoton' nije prakticirao velike tiraže, ali ostali su poklonici njegove muzike. Povremeno bi se širile glasine da je teško bolestan, da je mrtav, da jedva sastavlja kraj s krajem, da čuva ovce na planini, da se zamonašio, da snima novi album... Ništa od toga, povremeno se mogao vidjeti u usamljenim šetnjama, mada stari i novi obožavaoci nisu gubili nadu u muzičarev povratak...
O njegovim kompozicijama i stihovima još je davno vrlo pohvalno govorio Arsen Dedić, kao i neki drugi muzičari koji ga cijenili. Proglasili su ga jednim od najvećih...
"On je neka sarajevska pojava iz vremena kad sam ja imao 15-16 godina. Tada sam bio mali panker, ali mi se zbog nekog đavola strašno svidjelo to što on radi, te njegove čudne pjesme - taj džemper za vinograd, ta Marija, čudesa neka... Već tad sam bio, bez obzira na sve pubertete, fan Miladina Šobića", pričao je Miljenko Jergović, "Ako ćutiš, onda ćutiš. Mit Miladina Šobića stoji na njegovim pjesmama. To je neka privatna odluka, neka privatna tuga, neki privatni razlog. I ja to u najdubljem smislu poštujem".
Često se mogu se čuti pohvale kolega sa scene za nekadašnjeg kantautora, ali Miladin se ne odaziva. "Njegove albume sluša moj tata i stariji od mene. Čuo sam neke priče da bi trebalo nešto da snimi. O tome se priča evo već dvadeset godina. Ja mislim da je Šobić genije. Trebalo bi ili da prodaje pjesme ili ih pjeva", govori reper Edo Maajka. I frontmen benda 'Hladno pivo': "Na Šobića sam naletio čim sam u sedmom osnovne stigao u Tuzlu iz Njemačke. Moj rođak Stevo je imao svega par kaseta i ploča, ali čak dvije od Šobića. Šta volim kod njega? Njegovu prisnost, njegovu djetinju iskrenost, neke stihove koji naizgled zvuče nespretno, ali su zapravo oni koji te na kraju obore s nogu. Svaki put kad pustim tu ploču osjećam se k'o da mi je dragi prijatelj kojeg dugo nisam vidio svratio u stan s gitarom."
Nedavno se ime Miladina Šobića opet često izgovara. Na inicijativu prijatelja iskrene pjesme Miladin Šobić je postao kandidat za dobijanje Trinaestojulske nagrade. Prijedlog je ujedinio Crnu Goru, za kratko vrijeme skupilo se više od deset hiljada potpisa.
Da li su se stekli uslovi da najviše državno priznanje vrati Miladina i njegovu gitaru?



https://www.youtube.com/watch?v=lQ51vf3oJ0s

Fudbal i nogomet

Momčad Srba iz Hrvatske osvojila je 11. mjesto na evropskom nogometnom prvenstvu za pripadnike nacionalnih manjina, a Hrvati iz Srbije su diskvalificirani nakon što su usred polufinalne utakmice napustili teren.

Prošlu subotu u talijanskom Južnom Tirolu završila je treća Europeada, evropsko prvenstvo u nogometu za pripadnike autohtonih nacionalnih, etničkih i jezičnih zajednica i manjina. Riječ je o takmičenju koje od 2008. godine organizira Federalna unija evropskih manjina (FUEN). Ove godine nastupile su 24 ekipe, a među njima po prvi put momčad Srba iz Hrvatske i po treći put Hrvata iz Srbije, koji su na prvoj Europeadi u Švicarskoj osvojili drugo mjesto, a na drugoj, održanoj 2012. godine, kada su domaćini bili Lužički Srbi iz Njemačke, treće mjesto. Dvije ekipe zajedno su putovale na natjecanje i odsjele su u istom hostelu.
Kao i prethodna dva puta, pobjednici treće Europeade su ovogodišnji domaćini iz Južnog Tirola. Oni su bodreni svojom publikom u finalu svladali Okcitane iz Francuske sa 2:1 nakon produžetaka. Srbi iz Hrvatske su na kraju završili jedanaesti na listi, pošto su dvije ekipe suspendirane: jedna zbog nedolaska na utakmicu predtakmičenja, a druga je ekipa Hrvata iz Srbije. Kako tvrde suci, oni nisu željeli nastaviti polufinalnu utakmicu protiv Okcitana, jer su im do 36. minute prvog poluvremena već bila isključena dvojica igrača i dosuđen penal. Kako je među isključenima bio i golman, rezervni je trebao po još jedan dio opreme, a budući da nije bilo čuvara sa ključem od svlačionice, igrači su otišli sjesti na klupu. Sudac ih je pitao hoće li nastaviti igrati, što su oni iz protesta odbili. No pravila su jasna: sudac se oko (ne)nastavka utakmice mora konzultirati nakon pauze od 15 minuta i to sa službenim predstavnikom ekipe, a ne sa igračima. Tek tada smije odsvirati kraj, međutim, to ovoga puta nije bio slučaj.
Vodstvo Hrvata iz Srbije opravdano je ogorčeno na suđenje i to ne samo na ovoj utakmici. Iako je naglašeno da će se u Južnom Tirolu igrati po pravilima UEFA-e, sudačka kvaliteta nije bila na visokoj razini. Utakmice su uglavnom sudili mladi između 18 i 20 godina, koji uopće nisu bili odjeveni u službene dresove, a linijskih sudaca uopće nije bilo. Marinko Poljaković, trener Hrvata iz Srbije, ističe da su za prekid u najvećoj mjeri ipak krivi ‘naši igrači’ i da je incident zapravo izazvao golman Lebović, koji se nije smio dati isprovocirati. Očito je želja za igranjem u finalu bila jača.
- Moramo videti gde smo pogrešili. Ne smemo niti jednog trenutka krivicu prebacivati na drugu stranu, bez obzira na propuste u organizaciji. Ipak smo mi formalno izazvali incident, a to se nije smelo dogoditi - kazao je Poljaković, koji ekipu hrvatske nacionalne manjine u Srbiji trenira već deset godina.
No, ni igrači iz Francuske nisu baš nevinašca: u finalnoj utakmici dobili su dva crvena i nekoliko žutih kartona, izazvali su prekid od punih sedam minuta, a nekoliko puta su nasrnuli na suca. Na kraju su zbog diskvalifikacije treće mjesto bez borbe osvojili koruški Slovenci.
- Moram reći da sam i više nego zadovoljan. Uostalom, utakmice su se igrale svaki dan u punom vremenu, što na sličnim takmičenjima ne rade ni profesionalci. Teško se bilo i aklimatizirati na 1250 metara nadmorske visine i potom se regenerirati u svega nekoliko sati. Uspjeli smo formirati reprezentaciju i u narednom periodu trebali bi podići kvalitet i pripremati ekipu za narednu Europeadu koja će se za četiri godine održati u Rumuniji, a domaćini će biti tamošnji Mađari - kazao nam je Čugalj, trener i selektor ekipe Srba iz Hrvatske.
Jedna od zanimljivosti Europeade je i kulturni dan. Igrači 24 ekipe tada su predstavili svoje kulturološke, manjinske vrijednosti. Hrvati iz Srbije su predstavili tamburicu, a Srbi iz Hrvatske frulu dvojnicu. Otpjevali su i Bajaginu pjesmu ‘Moji drugovi’.
Inače, u mjestu St. Martin in Thurn nalazi se muzej posvećen Prvom svjetskom ratu. U jednoj vitrini izloženi su portreti deset najvećih političara, vojskovođa i drugih utjecajnih pojedinaca u Austro-Ugarskoj monarhiji, a uz cara Franju Josipa i grofa Ferdinanda von Zeppelina nalazi se i portret Srbina rođenog u okolici Kostajnice. Riječ je o general-pukovniku Svetozaru Borojeviću, kojemu je 1905. godine dodijeljena ugarska plemićka titula von Bojna. Na početku Prvog svjetskog rata sudjelovao je u vojnim operacijama na Istočnom bojištu, a kasnije je premješten na talijansko, gdje je organizirao uspješnu obranu. Krajem rata preuzeo je zapovjedništvo nad cijelim Jugozapadnim bojištem zbog čega je odlikovan brojim medaljama.

Milan Cimeša

Na Tjentištu se svira

I ove godine muzika je razlog okupljanja u jedinstvenom ambijentu netaknute prirode Nacionalnog parka Sutjeska. Na Festival (OK Fest) već par godina, nekoliko dana uoči nekadašnjeg Dana borca dolaze muzičari i publika donoseći mirise iz svih dijelova nekadašnje države. A posjetiocima/ kamperima se nude i filmske projekcije te neki drugi sadržaji ... a pored kupanja u ovom atraktivnom prostoru mnogi ne mogu odoljeti planinarenju ili raftingu. Festival okuplja bendove i publiku iz svih dijelova nekadašnje države za razliku od 'novih boračkih organizacija' koje odvojeno (dvije manifestacije) na istom mjestu obilježavaju bitku na Sutjesci (kao da su se i u Petoj neprijateljskoj ofanzivi borili po nacionalnom ključu).

Neki dan je Vlatko Stefanovski priredio nezaboravan gitaristički koncert koji je do delirijuma doveo blizu tri hiljade ljudi. Poslije koncerta je izjavio da nikada ranije nije boravio na tom području i da mu nije bilo žao voziti 11 sati do Tjentišta. "Publika je sjajna a ova priroda je za mene iznenađenje"

"Gledao sam film deset puta, znam šta se dešavalo ovdje. Kada vidite ovaj krajolik, nikada ne bih okupirao ove dijelove. Priroda je neodoljiva, a puno mi znači da otkrijem novo mjesto na Balkanu", rekao je. Sebe inače smatra ekspertom za Balkan, budući da kako kaže - zna sve rute i da je živi "Via Michellin" za Balkan.

"Mladim ljudima treba da se izgase televizori, pa mobilni telefoni, pa da im se daju neke knjige da čitaju, pa da slušaju neku finu muziku. Pa da im se oduzmu oni BMW-ovi koje im roditelji kupuju, i da se malo okrenu pravim vrijednostima".

Avdo Avdić: Gdje je nestao čovjek?

Haški tribunal je utvrdio – u BiH je tokom posljednjeg rata stradalo 105 hiljada ljudi. Agencija za statistiku BiH je tokom posljednjeg popisa utvrdila da u BiH živi 835 hiljada manje stanovnika nego prije rata. Razlika - 730 hiljada.

Zar je nakon ovoga bitno išta? Zar je bitno koliki su procenti Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih, kada smo, u suštini, svi zaostali? Ekonomski. Zar je bitno koliko stanova imamo, kada su, uglavnom, pod hipotekom? Zar je, uopće, bitno koliko imamo koza i ovaca – kada smo, manje-više, svi ovce?

Fali nas 730 hiljada. Živih. Današnja vlast će reći da su to posljedice rata, da je mnogo ljudi raseljeno. Ali čemu onda tri ministarstva za izbjegla i raseljena lica? Dvadeset godina je prošlo od rata, potrošeno je više od milijardu budžetskih maraka za “pomoć izbjeglim i raseljenim“ i opet nas fali 730 hiljada. Šta su radili čordaši, osmanovići, ramići ...?

Čemu, uopšte, služe ministarstva za pomoć izbjeglicama i raseljenim licima dvije decenije nakon rata? Ko se to vratio? Srbi u Sarajevo? Bošnjaci u Banja Luku? Hrvati u Derventu? Posljednji popis je pokazao koliko se izbjeglih i raseljenih vratilo. Samo oni koji su morali. 

Izlizana poslovica da budala živi tamo gdje je rođena, a pametan tamo gdje mu je bolje objašnjava zašto nas fali 730 hiljada.

Ko više ima snage da živi sa Dodikom, Radončićem, Izetbegovićem, Čovićem? Ko to ima snage da vjeruje da će nam biti bolje nakon nekih izbora kada su alternativa Lijanovići, Bosić, Komšić, Nikšić? Ovdje su ostali samo oni koji moraju i oni koji žive na njihov račun.

Milorad Dodik je svesrpski lider i najveći zaštitnik srpskih interesa. Tokom poljednje dvije decenije, na vlasti je proveo – 12 godina. U ratu je, prema procjenama haškog tribunala, stradalo oko 23 hiljade Srba. Rezultati popisa pokazuju da je, u odnosu na 1991. godinu, Srba manje za oko 280 hiljada. Ko je odgovoran za nestanak 250 hiljada živih Srba? Šta je uradio Dodik? 

Dragan Čović je iznenađen činjenicom da fali 217 hiljada Hrvata. U ratu je poginulo/ubijeno oko 9 hiljada Hrvata. HDZ BiH od 1992 godine, pa sve do danas nije bio u vlasti samo dvije godine. Kako se moglo desiti da najviše Hrvata fali tamo gdje je Dragan Čović najjači? Legitimni hrvatski lider koji ostaje bez naroda kojeg vodi.

Izetbegovići vladaju Bošnjacima ravno 23 godine. Bošnjaka je, tokom rata stradalo, 68 hiljada. Po popisu ih je manje za 142 hiljade. Razlika 75 hiljada. Još samo 25 hiljada i Bakir Izetbegović bi mogao ispuniti obećanje o 100 hiljada radnih mjesta. Istina, u inostranstvu.

Reformska agenda Fadila Novalića i njegove mu omiljene kolegice Željke Cvijanović polako ulazi u legendu. Otkako su počeli provoditi reforme i Angela Merkel je postala zadovoljna. Kaže da BiH napreduje ka EU. Tačno. 

Građani BiH nikad nisu bili bliže EU. Naročito od kada je Hrvatska ostala članica. A pored toga, samo prošle godine 70 hiljada građana BiH uspjelo je ući u EU. I nikad se više neće vratiti. A onda će 2023. godine ponovo biti urađen popis.

Zbrajaćemo prazne stanove. Zbrajat ćemo prazne školske klupe. Zbrajaćemo stare i iznemogle. I zbrajaćemo krvna zrnca. Jer to je najbitnije. Svaki broj ima 50 posto. Bošnjaka, Srba i Hrvata. Svejedno je.

Blog Slobodana Vaskovića

Sretan Bajram

...zelim svima koji slave

Bajram šerif mubarek olsun

Muharem Sitnica - Sica: Banjaluka u vjekovima

Razglednica sa početka XX vijeka

Pogled sa Ferhadije na grad, glavnu ulicu i Gradski park u doba Austro-Ugarske

Stara čaršija oko džamije Ferhadije. U sredini kadra rezačnica duvana, a iza nje kirathana (muslimanska čitaonica)

Rezultati popisa 2013. godine (varijanta 1)

Kao i sve drugo, ni rezultati popisa ne mogu biti objavljeni bez kontraverzi i svadja. Lako bi se moglo desiti da imamo dva ili tri razlicita rezultata istog popisa - najvjerovatnije,  tri rezultata prema nacionalnom opredjeljenju. Sta to znaci vjerovatno bi, prije svih mogli objasniti psihijatri. 
Ovo je prvi objavljeni rezultat. Uskoro mozemo ocekivati i drugi ... pa onda mozda treci... pa...
Da li ikoga zabrinjava sto je ukupan broj stanovnika znatno smanjen i da se trend smanjenja nastavlja. 
Ili da je skoro 3% stanovnistva u BiH nepismeno! U 21. stoljecu!? Kako to da niko ne pita koja je nacionalna struktura nepismenih?! 
Za neke je znacajan podatak da je 97% stanovnistva religiozno?! 
Za neke druge, ili iste, bi bilo dobro da se ni ne objavi da je 50% stanovnistva nezaposleno ili preko 50% siromasnih.
Ima li popisano stanovnistvo BiH prag osjetljivosti kada ce ustati i pokazati svoju snagu onima koji ih esploatisu vec vise od 25 godina?
Ne vjerujem, jer njima je najvaznije da su njihovi na vlasti i da ih njihovi brane od onih drugih.
Jer, sta bi tek bilo da su oni drugi na vlasti?!
********************************

- U Bosni i Hercegovini je 3.531.159 stalnih stanovnika. Od ukupnog broja stanovnika 50,4 posto čine žene, a 49,06 muškarci. Omjer muške i ženske populacije je skoro identičan.

U FBiH živi 2.219.220 stanovnika, što je 62,85 posto ukupnog stanovništva, a u RS-u 1.228.423 stanovnika, što je 34,79 posto stanovništva. U Brčko Distriktu živi 83.516, što je 2,37 posto ukupnog stanovništva.

- Gustina naseljenosti - 68,9 stanovnika po kvadratnom kilometru.

-Najveći grad je Sarajevo sa 275.524 stanovnika (u četiri gradske općine), zatim Banja Luka sa 185.042,  Tuzla sa 110.979 stanovnika, Zenica 110.663, Bijeljina 107.715 i Mostar sa 105.977 stanovnika.

- Nacionalna struktura stanovništva: 50,11% Bošnjaka, 15,43% Hrvata,  30,78%. Srba,  0,77% stanovništva se nije izjasnilo.

- U FBiH živi 74 posto Bošnjaka, 22,4 posto Hrvata i 3,60 posto Srba.

- U Republici Srpskoj živi 81,51 posto Srba, 2,41 posto Hrvata i 13,99 posto Bošnjaka.

- U Distriktu Brčko živi 42,36 posto Bošnjaka, Hrvata 20,66 i Srba 34,58 posto.

- Bosanski jezik govori 52,86 posto građana, 14,6 posto govori hrvatski, a 30,76 posto govore srpski jezik. Ostale jezike govori 1,57 posto građana . U BiH živi 2,82 posto nepismenog stanovništva.

-Prosječna starost stanovništva BiH je 39,5 godina

- Obrazovna struktura stanovništva: 51,1 posto građana BiH ima završenu srednju školu. 21,4 posto stanovništva ima završenu osnovnu školu, a 3,2 posto višu i 9,6 posto visoku školu.

Most Radija Slobodna: Evropa Titovo nasljeđe

O tome kakav je danas odnos prema Titu u Srbiji i Hrvatskoj, novinar Omer Karabeg je razgovarao sa Srđanom Miloševićem, saradnikom Instituta za noviju istoriju u Beogradu, i Hrvojem Klasićem, profesorom Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

HRVOJE KLASIĆ: Kad god je HDZ na vlasti i kad god su političari desnog spektra na vlasti, oni imaju vrlo negativan stav prema Josipu Brozu Titu. I ne samo prema njemu, nego i prema partizanima i prema socijalističkoj Jugoslaviji.

SRĐAN MILOŠEVIĆ: Odnos prema Titu u Srbiji je posredan. Naime, čitav partizanski pokret i antifašistička borba partizana se uglavnom svode na borbu srpskih partizana, a svi drugi učesnici te borbe, pa čak i vrhovni komandant tog pokreta, se prećutkuju. Na svečanoj paradi povodom sedamdesete godišnjice oslobođenja Beograda, kojoj je prisustvovao i ruski predsednik Putin, pominjala su se imena Peke Dapčevića i Koče Popoviča, a Tito je bio potpuno izostavljen.

KLASIĆ: Sa jedne strane, imate ludilo i šizofreniju kada se uopće spomene Titovo ime, a s druge strane, kada god su se u zadnjih 25 godina pravile ankete o tome ko je najvažniji ili najpopularniji Hrvat svih vremena - Josip Broz bi uvijek premoćno pobjeđivao. To govori o velikoj razlici između onoga što se službeno želi proizvesti i onoga što je stanje na terenu.

MILOSEVIĆ: U Srbiji je, čini mi se 2010. godine urađeno istraživanje na reprezentativnom uzorku, a pitanje je glasilo – ko je najznačajnija ličnost u istoriji Srbije ikada, dakle ne samo u 20. veku. Blizu 20 posto ispitanika odgovorilo je da je to Tito. Poređenja radi, Karađorđe je dobio 12 procenata. Postavljeno je i pitanje – ko je najznačajnija ličnost u istoriji sveta i 10 posto anketiranih je reklo je da je to bio Tito. Dakle, Tito je itekako prisutan u sećanju.

KLASIĆ: Tuđman je u puno čemu pokušavao kopirati Josipa Broza Tita. On je u izjavama bio vrlo blagonaklon prema Titu, poštivao je njegovo državničko umijeće i činjenicu da je Hrvatsku, a onda i Jugoslaviju, doveo na pobjedničku stranu. O njegovom odnosu prema Titu govori i činjenica da je u svom uredu zadržao Titovu bistu. Na Tuđmanovo insistiranje 22. lipanj - dan kada je osnovan prvi partizanski odred u Sisku - proglašen je Danom antifašističke borbe, a u Ustavu Republike Hrvatske je zapisano da je moderna Hrvatska nastala na tekovinama ZAVNOH-a i antifašističke borbe.

MILOSEVIĆ; Između Tita i Miloševića ne može se uspostaviti nikakva sličnost, čak ni na nivou farse u onom smislu u kojem je Marks govorio o načinu na koji se ponavlja istorija. To su dve potpuno različite koncepcije i države i odnosa na Balkanu i viđenja sveta. Za vreme Miloševićeve vladavine sve ono što se je vezivalo za period Jugoslavije i vladavinu Josipa Broza Tita temeljno je uništeno. Čak ni autoritarnost ne može da poveže Slobodana Miloševića i Tita. Autoritarni način vladanja kod Miloševića je ličio na neku patrijarhalnu zadrugu, na neku prilično primitivnu organizaciju, ako se uopšte o organizaciji može govoriti. U vreme Tita postojala je ozbiljna partijska struktura, demokratski centralizam, koncept jugoslovenskog samoupravnog socijalizma, postojali su ozbiljni partijski forumi - koje neko može da bagateliše i ismejava - ali tu se ozbiljno i raspravljalo i odlučivalo.

KLASIĆ: Nedavno su me u jednom intervjuu pitali da li bih mogao da usporedim vanjsku politiku Tome Nikolića, Kolinde Grabar Kitarović i Josipa Broza Tita. I kada god to pomenem na nekom predavanju - uvijek krene smijeh u sali, što je najbolji odgovor na to pitanje. Među ljudima koji su vodili Jugoslaviju od 1945. pa nadalje bilo je jako puno vizionara, ljudi koji su imali strategiju, što ovim današnjim političarima nedostaje.

MILOSEVIĆ: Tito je voleo je da se dobro obuče, voleo je da nosi skupe satove - to su nekakvi žovijalni detalji koji nešto govore o ličnosti, ali suštinski ne mnogo. On je jako puno učio, radio je na sebi. Za njega se kaže daje bio bravar. Jeste, ali je uspio da jako dobro savlada Marksovo učenje. Recimo, Tito je 1948. godine za Peti kongres Komunističke partije napisao referat koji je predstavljao malu istoriju, ne samo radničkoga pokreta južnoslovenskih naroda, već i malu istoriju tih zemalja. Naravno, njemu su prikupljali materijal, ali referat je sam napisao. U Arhivi Jugoslavije sam gledao stotine stranica ispisanih njegovom rukom. Nezavisno od vrednovanja njegovog dela pažnju zaslužuje njegova evolucija od čoveka iz nekakvog malog sela na periferiji evropske provincije do vrhova svetske politike.

(Radio Slobodna Evropa)

Sule: No.8: Barry Oakley

BARRY OAKLEY

1948-1972.

Beri Oukli je rođen 1948. godine, a prva muzička iskustva stekao je sa grupom „The Second Coming“, u kojoj je sreo gitaristu Dikija Betsa.

Tokom 1968 godine na session susretima svira sa grupom „31. Of Febrruary“, tu je upoznao Buča Traksa, bubnjara i lidera te grupe, a također i Duejna Almana, njihovog gosta i studijskog muzičara od reputacije.

Predanje kaže da je upravo Beri Oukli bio glavni katalizator koji je dao doprinos stvaranju grupe „The Allman Brothers Band“. Svojim čvrstim i sigurnim basom izvrsno se uklapao sa dvojicom bubnjara – zaštitnim znakom grupe isto kao što su to bili Diki Bets i Duejn Alman sa svojim gitarama.

Kao kompozitor dobro se slagao sa Duejnom i njih dvojica su potpisali nekoliko dobrih pjesama.

Prva tragedija u grupi, smrt Duejna Almana, djelovala je najviše na Berija. Sastav je nekako završio rad na ploči „Eat A Peach“, dodajući studijskom materijalu cijelu jednu ploču sa zaostalim snimcima iz Filmora. Začudo publika ju je vrlo dobro dočekala i činilo se da će kriza biti prevaziđena.

Međutim, Beri kao da nije imao mira od duha svog tragično preminulog prijatelja. Iz noći u moć, kružio je na motoru ulicama Mejkona. Kao da je slutio kraj.

Jedanestog novembra 1972. godine zabio se motorom u autobus.

U šoku od povrede odbio je ljekarsku pomoć i otišao kući, gdje je izdahnuo usljed izliva krvi u mozak.

Album koji Beri nije uspjeo da završi nazvan je „Brothers & Sisters“.

I na ovom albumu omot sadrži posvetu „Posvećeno bratu Beriju Oukliju“.

Za naredni mjesec preporučujem grupu Greateful Dead i album „American Beauty“.

S poštovanjem, Little Sule.