Tuesday, September 20, 2016

Rovinj/Rovigno - grad bogate istorije


Rovinj, kao i vecina istarskih gradova i gradica zvanicno ima dva imena, hrvatski i italijanski. Karakerise ga dinamicna istorija koja je ostavila tragove na svakom njegovom uglu.
Vladari ovog grada su se smjenjivali kao na filmskoj traci - istina u dugom vremenskom periodu.
U njemu su skloniste nalazili i njime vladali Venecijanici, Iliri, Rimljani. Bio je i dio Vizantijske imperije. Pet stotina godina (1283. - 1797.) bio je dio Venecijanske Republike. Nakon pada Venecije i Napoleonovih osvajanja postaje dio Austrijske imperije sve do I svjetsko rata.
Zanimljivo je da je prema austrijskom popisu iz 1911. godine 98% populacije govorilo italijanski jezik. Od 1918. do 1947. bio je dio Italijanskog kraljevstva, da bi nakon toga pripao Jugoslaviji a od 1991. drzavi Hrvatskoj.
Na osnovu popisa iz 2007.g.  76% danasnjih stanovnika Rovinja su Hrvati, 16% Italijani, 3,5% Srbi, 2% Albanci i skoro 2% Bosanci.

Medju svim tim stanovnicima nakon poslednjeg balkanskog rata nasli su se i nasi prijatelji Alagici, Nijo i Baja sa svojim sinovima, Amirom (o cijim vrijednim knjizevnim dostignucima smo na ovom blogu nekoliko puta pisali) i mladjim Zlatanom. Alagici zive u jezgri starog grada Rovinja.
Jucerasnji kisni dan bio je dobra prilika da se jos jednom druzimo u Rovinju, ovog puta samo sa Nijom, jer je Baja bila opravdano odsutna.


Ni oblaci, ni kisa nisu uticali na ljepotu pogleda sa prozora stana Alagica u Rovinju.


S druge strane prozora ugodno druzenje uz vino i picu.

Monday, September 19, 2016

Vižula - skrivena antika


Za Vižulu ce putnik namjerik prije reci da je ostrvo nego li poluostrvo. Smjesteno na samom ulazu u Medulin je skoro potpuno okruzeno morem. Kazu da je u jednom periodu, za vrijeme venecijanske uprave u srednjem vijeku, Vižula bila ostrvo, odvojeno od kopna kanalom i nazivala se Isola del Vescovo (Biskupov otok).

Borova suma, nebrojene uvalice, kamenita plaza, tisina i mir, predivan pogled - gdje god da pogledas su ono sto ga karakterisu.

Ono sto izaziva posebnu paznju su rimske iskopine na Vižuli. Dosadasnja arheoloska istrazivanja su utvrdila da se na zapadnom dijelu poluotoka nalazila luksuzna vila a na jugoistocnom dijelu pristaniste sa skladistima i kucama za trgovce, poslugu i robove. 

Cudno je da iskopine uopste nisu zasticene. Kupaci se na njima suncaju. Nikakvih upozorenja na oprez...Da nema malih tabli koje ukazuju na istorijski znacaj iskopanih rusevina, ne bi se ni znalo o kakvoj istorijskoj vrijednosti je rijec.


Vjerovatno inspirisan blizinom udaljene istorije napravio sam nekoliko fotografija na Vižuli koje vam nudim i nadam se da ce vam se svidjeti. 



Saturday, September 17, 2016

Vladimir Jokić: ĐAČKO DOBA

- odjeci i reagovanja


I
ĐAK PRVAK
"Ovo vam se javlja teča Rade zvani Tehnološki Višak, onaj teča Rade koji je svom nećaku, đaku-prvaku Bobi, šapnuo da smandrlja školu pa da pali odavde, a što ste vi izvoleli objaviti u svom cenjenom listu. Javljam se da bih na početku ove školske godine svim đacima javno uputio isti šapat, (more kakav šapat - urlik) jer, ako na vreme ne zbrišu, čeka ih moja i sudbina većine jadnih građana ove jadne zemlje od koje smo i mi i Bog digli ruke. Čeka ih, u najboljem slučaju, fabrika nudli, još jedan od zamajaca naše teške industrije.
Primite pozdrave od teča Radeta i ostalih članova najveće srpske porodice Tehnološki Višak".

II
SREDNJOŠKOLAC
"Mnogo si mi se raskenjao, čiča Jokiću, mnogo. Vutru jesam talio s ekipom u haustoru, ali dilovanje je uzgredica - ja sam vođa navijača u našem Bloku. I zato furaj, čiča, svoj fazon (bromazepan, rtanjski čaj, šah, prostatin), ili hvataj vezu na Ortopediji. Deki".
"Onaj bumbar s televizije me ispalio, sad sam i ja zakevila ko Lela, a na Maldive otišla Zizi Zambezi. Cmok od Urketove sestre".
"Javljam se uz ćuze. Ovde je super: juče bio koncert, u subotu će modna revija, a naša dramska sekcija sprema komediju PajtićuŠuleAntiću-Luto pederu (o naslovu će se odlučivati nakon 24. septembra). Posle premijere idemo na turneju pa kući. Pozdrav svima u kraju, Ogi".

III
STUDENT
"Pročitala sam ono o nama javnim ličnostima, ono što ste objavili u tim vašim novinama i slažem se sa studentkinjom i borkinjom za prava ženskog pola - dosta bre s paradiranjem kojekakvih profuknjača i radodajki koje kvare imidž nas poštenih starleta! Ali, imam i predlog redakciji: ovakve tekstove obogatite probranim fotografijama. Uzgred, šaljem vam svoj najnoviji editorijal. Kis, Zizi".
"Niste u pravu za devojke kojima je jedina želja i životni smisao da svoju bezgraničnu Ijubav krunišu brakom i sviju toplo porodično gnezdo. Pročitajte zvaničnu biografiju naše Prve dame, gospođa Dragice Nikolić, nosilje eminentne titule Velika supruga i majka. S poštovanjem, Vidosava S".

"Da se oglasim i ja koja sam inicirala sve ovo - piše vam studentkinja i borkinja za ljudska prava od prošle subote, ona koja neće, posle diplomskog, na Biro za zapošljavanje nego na šalter SNS. Javljam da sam se u tu stranku upisala pre diplomskog, juče, i da sam već dobila zaduženje i raspored: sad sam botkinja."

Vladimir Jokić
(‘Danas’)

Friday, September 16, 2016

BORO STJEPANOVIĆ: GLUMAC O GLUMI


‘’Ja ne vjerujem u teatar ni u film, režiju, dramaturgiju. To su vještački naređene sile glumi Ja vjerujem u glumu. Sinoć mi kolegica kaže da bi trebalo povezati jogu i glumu. Zašto zaboga?! Ako joga hoće nešto da nauči od glume, dobro. Ali da mi učimo iz joge, ne. A ona kaže, joga je najstarija. Nije joga najstarija. Kad je deda ili tata uplašio unuče, buu, ja sam vuk, tada je počela gluma. A kad je to počelo? Pa otkad postoje ljudi. A joga je sofisticirana vještina opuštanja i meditacije koja je izmišljena hiljade i hiljade godina kasnije. Šta ima gluma da uči od psihologije, od teatra. Sve je to nastalo poslije. Pa su nam počeli tumačiti glumu kroz literaturu, pa kroz režiju, pa kroz psihologiju...
Gluma je, za mene, iznad svega toga. A vjerujem i za druge ljude koji je neposredno doživljavaju. Gluma je temeljni čovjekov izraz, sve ostalo je proizvedeno naknadno. Trebalo je naučiti pisati da bi se stvarala književnost. Stvarala se usmena, ali za ovo što danas smatramo književnošću, trebalo je proći kroz dugi proces. Za muziku je trebalo napraviti muzičke instrumente. A gluma - ništa. Ja sam tu, ti si tu, i to se događa. Danas su glumu u dobroj mjeri ugušili režijskim postupcima, jer nije više bitno koliko je glumac vješt, samo da pristane bos hodati po snijegu i kupati se dva sata u ledenoj vodi. To su budalaštine, nema veze sa glumom, ali nekome funkcioniše u konceptu, iako za to ne treba nikakva vještina. A gluma je ipak vještina koju mnogi ne razumiju.’’

Thursday, September 15, 2016

Viktor Ivančić: Stopa rasta „manjeg zla“

Ili: zašto će Zoran Milanović ostati upamćen kao tužni klaun hrvatskoga nacionalizma


Ispalo je da su Franjo Tuđman i djed ustaša Zorana Milanovića, nakon što ih je šef SDP-a mobilizirao kao svoje (pred)izborne adute, donijeli pobjedu suparničkom HDZ-u. Kako neobično! Neprežaljeni vođa i utemeljitelj Hrvatske demokratske zajednice – centralna figura stranačke državotvorne mitologije – umjesto SDP-ovih, privukao je HDZ-ove birače. Kako neočekivano! Kakav šok! Što se to, do đavola, dogodilo?
Poslije spektakularnog poraza na nedjeljnim izborima, Zoran Milanović morat će se duboko zamisliti da razriješi gornje dileme, a možda će ga, bude li dovoljno smiren, zaokupiti i neka usputna pitanja. Na primjer: Jesam li se rodio kao imbecil ili sam to postao obnašajući visoku partijsku dužnost? Jesam li se izgradio u intelektualnog i moralnog invalida zahvaljujući vlastitome trudu ili sam to naslijedio od djeda ustaše?
Dva mjeseca ranije, dok se HDZ valjao po dnu provalije, vidao rane od strmoglavoga pada i grozničavo pokušavao smisliti način da uopće preživi katastrofu uzrokovanu kratkotrajnom konzumacijom vlasti, činilo se da će SDP-u izborna pobjeda pasti u krilo poput crvljive kruške, a na to su upućivala i sva relevantna istraživanja javnog raspoloženja. Pragmatičniji među medijskim analitičarima tvrdili su da socijaldemokratska stranka u toku kampanje ne treba činiti ama baš ništa drugo nego podsjećati javnost na distopijske razmjere neuspjeha vlade HDZ-a i Mosta, koja je ordinirala jedva osam mjeseci i uspjela postići učinak negativnog superjunaka, proizvodeći maksimalnu političku i društvenu štetu u minimalnoj jedinici vremena, što je naposljetku rezultiralo uistinu dojmljivim suicidom.
Milanović i društvo, međutim, odlučili su se za posve drugu vrstu pragmatizma: nisu progovorili ni riječi o političkome divljaštvu Tomislava Karamarka, o novome teroru hrvatstva i domoljublja, o „lustraciji“ i „registru izdajnika“, o crnokošuljašima što su marširali ulicama, o spomenicima ustaškim teroristima, o profašističkoj kulturnoj politici Zlatka Hasanbegovića, ali je zato lider „liberalne ljevice“ izveo impresivan desni prodor: simbolički je posadio Tuđmana na Markov trg, izvukao djeda ustašu iz prašnjave škrinje na tavanu, majku Andreja Plenkovića obilježio kao „vojnu lekarku“, Srbe nazvao „šakom jada“, Bosnu i Hercegovinu proglasio „velikim govnom“, a zatim iz dana u dan zajapureno izražavao svoj mitteleuropski zazor i distancu prema „Balkanu“, „Bizantu“, „Orijentu“ i, općenito, „Istoku“.
Zoran Milanović i ranije je priređivao relativno česte provale tipično agramerskoga šovinizma, no sada ga je – naizgled bez razloga – odlučio učiniti konzistentnim i uobličiti u politički program. Riješio je okušati sreću i zaigrati protiv tradicije što se u Hrvatskoj ustalila kao prirodan tok stvari: poručiti organskomesranju – dakle HDZ-ovu malograđanskom nacionalizmu – da može smrditi jednako intenzivno ili čak intenzivnije od njega. Ispostavilo se da je i onaj usklik što ga je dramatično isporučio koncem prošle godine – „Ili mi ili oni!“ – bio pogrešno tumačen, jer je njegov autor stremio ka čudnovatom cilju, ka radikalnoj podjeli hrvatskoga društva na jedne te iste.
I dogodilo se ono neizbježno: simpatizeri HDZ-a u nedjelju su mahom izašli na izbore, a veliki broj potencijalnih birača SDP-a, donedavno spremnih da se svojim glasom (makar pritom začepili nos) suprotstave civilizacijskoj regresiji, odlučili su apstinirati. „Manje zlo“ je, naime, naraslo do dimenzija koje pristojan čovjek teško može tolerirati. Kako je uopće moguće, pitali su se, izabrati „manje zlo“, ako ono – umjesto da ističe to što je ipak manje – reklamira svoju ubrzanu hipertrofiju?
Motivacija hadezeovaca nešto je sasma drugo. Iako su se već prepustili kolektivnom ugođaju poražene vojske, rekli su: Dobro zbori ovaj esdepeovac, svaka mu je na mjestu, obogotvoruje Tuđmana, hvali se djedom ustašom, psuje Srbe, Bosance i druge etničke arhineprijatelje, iskazuje prezir prema bizantskom Balkanu, sije uvlas istu mržnju kakvom smo se hranili uoči prošloga rata… To su vrijednosti zbog kojih vrijedi ustati iz groba! Za njih se trebamo izboriti, ali ne tako što ćemo poduprijeti toga jadnika, toga grotesknog surogata koji nas želi namamiti svojim patvorenim parolama, već glasajući za one koji već četvrt stoljeća dosljedno provode takvu politiku, čak i kada iz taktičkih razloga navlače odijela od finijega zapadnog štofa! Tko bi racionalan birao kopiju kraj živog originala?! Tko bi se pored organskoga sranja odlučio za umjetno gnojivo?!
Pristojan je svijet, dakle, u nedjelju ostao doma. Širom je otvorio prozore i sa stoičkim mirom promatrao kako nebo okupiraju gusti prljavosivi oblaci, najavljujući dugu i tešku kišu. Razlog toj tupoj statičnosti leži, između ostaloga, u iskrenome priznanju njihova potencijalnog „manjeg zla“ da mu se „živo fućka zbog pozdrava ‘Za dom spremni’“, leži u onoj „šaci jada“, u „velikom govnu“ i drugim nacionalističkim psovkama preko kojih pristojan svijet, eto, nije mogao prijeći. Razlog je u direktnoj poruci koju im je odaslao vođa SDP-a: Držite se dalje od mene, mamicu vam lekarsku!
Zoran Milanović stoga će ostati upamćen kao tužni klaun hrvatskoga nacionalizma, kao netko tko, zatekavši se na čelu pogrešne partije, nije uspio kapitalizirati čak ni tradicionalno podatno pučko šovenstvo. Kako se pak dogodilo to da okorjeli tuđmanofil i vjerni sljedbenik HDZ-ove državotvorne ideologije rukovodi SDP-om, pa još i cijelu kampanju odigra za suparničku formaciju, morat će analitički razmotriti nadležna stranačka tijela, no čak ni ona neće moći osporiti činjenicu da je riječ tek o farsičnome dovršetku dugoročnog procesa. Taj proces, rekosmo, stremi ka radikalnoj podjeli hrvatskoga društva na jedne te iste.
Bijeda hrvatske socijaldemokracije, koja godinama nastoji legitimirati svoj status unutar „političkog centra“ disciplinirano slijedeći sve tvrdokornije kapitalističke naloge i sve ratobornije nacionalističke narative – ne želeći uvidjeti da upravo„zlatna sredina“, sa svojim obvezujućim domoljubljem i pridruženim kultovima, ima sva obilježja ekstremizma – na koncu je zapečaćena izljevom „političkog centra“ u mozak, pa je Zoran Milanović udarničkim naporom uspio zbrisati i zadnje ostatke ljevičarskog identiteta.
Nevolja sa socijaldemokratima – avaj – u tome je što će gotovo sigurno iz debakla umjesto pouka izvući alibije. Sudeći prema početnim cmizdrenjima, krivnja će pasti na glupave birače, na navadu neprosvijećenih hrvatskih građana da, iz neobjašnjivih razloga, „ukazuju povjerenje desnici“ i time trasiraju put u vlastitu nesreću, a ne na „lijevo-liberalnu“ partiju koja je, besramno podilazeći upravo rigidnim desničarima, pristojan svijet udaljila od glasačkih mjesta. Krivi će biti oni kojima se zgadila stopa rasta „manjeg zla“.
Radi toga hrvatskim socijaldemokratima, nakon poraza, ne treba poželjeti što skoriju rehabilitaciju, nego, naprotiv, što težu i opakiju bolest, takvu koja će možda otvoriti prostor za vjerodostojne lijeve alternative, a sam SDP otpraviti u nadležnost vojnih lekara.
Peščanik.net, 13.09.2016.

Wednesday, September 14, 2016

Svetlana Cenić Superkonstitutivni trokomponentni partijski lepak za kriminal

Mimo onih sastanaka i radnih doručaka, koji su mi ulazili na nos, Paddyja Ahdowna ću pamtiti dok živim po reformi pravosuđa.
E, аl ga popravi svaka mu čast! Od pravosuđa, baš kao u kultnim Maratoncima, samo dugme ostalo. Da se zakopča sav kriminal. U svom obraćanju na konferenciji za medije 29. 11. 2004. (kako simboličan datum!), reče i ovo:
"U 23 mjeseca od toga datuma, posebna vijeća državnog Suda i Tužilaštva stekla su reputaciju neumoljivog i neumornog tragača za istinom, bez obzira gdje ih ta potraga vodila. Oni su pokazali da u novoj Bosni i Hercegovini niko više ne može da se samozadovoljno uzda u pretpostavku da je previše moćan, previše bogat ili da ima previše dobre veze da bi bio izveden pred lice pravde da odgovara za počinjena krivična djela".
Dvanaest godina nakon tog obraćanja previše moćni, previše bogati i sa previše dobrih veza nisu izvedeni pred to lice pravde. Još su na naličju iste.
A reče još:
“Ja sam rekao kada sam došao u Bosnu i Hercegovinu da će vladavina zakona biti moj prvi prioritet i da će se jednako odnositi na svakoga, bez obzira o kome se radilo ili kakve imaju prijatelje. Tužilaštvo BiH i posebna vijeća državnog Suda ispunjavaju to obećanje. I oni će tako raditi i dalje u sedmicama i mjesecima ispred nas - u to budite uvjereni."
Ne u sedmicama i mesecima posle toga, nego ni u godinama nakon ove izjave nisu ispunili obećanje da ćemo imati vladavinu zakona. Osim ako ukradeš hleb ili ne platiš kakav račun i ratu kredita. Ukradeš li milione, zaštićen si bolje od bugojanske mečke, pa i papiri nestanu dok si rekao mečka. Koja nikako da zaigra pred pravim vratima.
Sa suzama u očima se prisećam i ove rečenice:
"A rezultat? Sada imamo temelje za razvoj jakog i profesionalnog tužilaštva koje je sposobno da se bori sa ozbiljnim kriminalom".
Sve utemeljitelj do utemeljitelja.
Pa onda:
"Još nismo došli do kraja, ali se približavamo situaciji da Bosna i Hercegovina ima politički najnezavisniji i najefikasniji sistem pravosuđa u cijelom regionu".
Ama, stvarno šta reći, a ne zaplakati?!
Moram citirati i ovo:
"Ništa, po mome mišljenju, nije važnije od razbijanja mentaliteta nekažnjivosti za krivična djela koji se razvio čak i na najvišim nivoima vlasti u BiH. Mi smo doveli međunarodne tužioce i sudije da pomognu razbiti ovu predodžbu. Oni neće ostati ovdje zauvijek. Ali će biti tu dok se posao ne uradi. Nadam se i vjerujem da mogu računati na vašu stalnu podršku."
Glede i unatoč predodžbe, ostala je u komadu. Ojačana. A tu je uvek i superkonstitutivni partijski lepak da svaku naprslinu očas zalepi.
Taj trokomponentni višenamenski partijski lepak stvarno lepi sve pukotine na kriminalu. Nekad dobije i vezujući sastojak referenduma, bilo onog neodržanog baš na temu pravosuđa (kojeg je Multireferendumski Vođa najavio za mart ili april ove godine), ili o devetom januaru, kojeg misle održati. U oba slučaja smo čuli da je o tome razgovarao sa Aleksandrom Vučićem, da vlasti Srbije, za razliku od prethodnih perioda, "ne govore da nešto moramo uraditi, već daju sugestije i njihova viđenja i kažu da radimo kako mi mislimo da treba" {TV Pink, 12. 01. 2016.), s tim da je izjavu nakon sastanka u Beogradu povodom ovog drugog referenduma dopunio usklikom: "Ja sam ponosan na Srbiju!" (01.09.2016.)
Dakle, uskliknimo i mi s ljubavlju svetitelju referendumskom.
Nije to samo srpska stvar, naravno. Ojačanje daju i ostale partijske i nacionalne komponente. Inače se ne bi ovako primilo. Ne može biti superlepak samo s jednom komponentom. Zar nisu tome naučile komercijalne i predizborne reklame? Hrvatska komponenta podržava referendum, bošnjačka se snažno protivi, što je apsolutna garancija da nema ništa od "razbijanja mentaliteta nekažnjivosti za krivična djela" iz već pomenutog govora Visokog Pravosudnog Reformatora.
Jer čemu drugo apelacija Ustavnom sudu BiH i referendumski odgovor, ako ne da se dobiju i ovi i oni tamo izbori u sva tri atara, plus zataškavanje kriminala u glavnim adhezivima sve tri komponente?! Samo još da saznamo u kojoj barci i kada je pre Barke (31. 07. 2016.) to dogovoreno.

Svetlana Cenić (‘Dani’)

Monday, September 12, 2016