Friday, September 16, 2016

BORO STJEPANOVIĆ: GLUMAC O GLUMI


‘’Ja ne vjerujem u teatar ni u film, režiju, dramaturgiju. To su vještački naređene sile glumi Ja vjerujem u glumu. Sinoć mi kolegica kaže da bi trebalo povezati jogu i glumu. Zašto zaboga?! Ako joga hoće nešto da nauči od glume, dobro. Ali da mi učimo iz joge, ne. A ona kaže, joga je najstarija. Nije joga najstarija. Kad je deda ili tata uplašio unuče, buu, ja sam vuk, tada je počela gluma. A kad je to počelo? Pa otkad postoje ljudi. A joga je sofisticirana vještina opuštanja i meditacije koja je izmišljena hiljade i hiljade godina kasnije. Šta ima gluma da uči od psihologije, od teatra. Sve je to nastalo poslije. Pa su nam počeli tumačiti glumu kroz literaturu, pa kroz režiju, pa kroz psihologiju...
Gluma je, za mene, iznad svega toga. A vjerujem i za druge ljude koji je neposredno doživljavaju. Gluma je temeljni čovjekov izraz, sve ostalo je proizvedeno naknadno. Trebalo je naučiti pisati da bi se stvarala književnost. Stvarala se usmena, ali za ovo što danas smatramo književnošću, trebalo je proći kroz dugi proces. Za muziku je trebalo napraviti muzičke instrumente. A gluma - ništa. Ja sam tu, ti si tu, i to se događa. Danas su glumu u dobroj mjeri ugušili režijskim postupcima, jer nije više bitno koliko je glumac vješt, samo da pristane bos hodati po snijegu i kupati se dva sata u ledenoj vodi. To su budalaštine, nema veze sa glumom, ali nekome funkcioniše u konceptu, iako za to ne treba nikakva vještina. A gluma je ipak vještina koju mnogi ne razumiju.’’

No comments:

Post a Comment