Prošlog četvrtka, u jednom zagrebačkom domu za stare i nemoćne, zaboravljen od svih izvan uskog kruga najbližih prijatelja umro je Predrag Matvejević.
Hrvatska radio-televizija vijest je objavila u skraćenom prilogu o smrti pisca koji je „napisao mnogo knjiga“, na samom kraju večernjeg Dnevnika, u trideset šestoj minuti, nakon što je urednica javila o senzacionalnim uspjesima hrvatskoga gospodarstva i najvećem rastu potrošnje u posljednjih deset godina, a reporterka HTV-a u kombinezonu s logotipom PIK-a Vrbovec izvijestila o najnovijim senzacionalnim poslovnim uspjesima Todorićeve kompanije, neposredno dakle prije najnovijih vijesti o senzacionalnim uspjesima hrvatskih sportaša.
Sve u svemu, na dan smrti Predraga Matvejevića jedini je hrvatski gubitak bio poraz tenisačice Donne Vekić u drugom kolu turnira u Sankt Peterburgu. Mrtvi Matvejević hrvatskoj kulturi, naime, neće nedostajati: nedostajao joj je živ.
Predrag Matvejević, profesor, pisac, publicist, poliglot i jedan od posljednjih angažiranih intelektualaca klasičnog europskog novecenta umro je talijanskoj, francuskoj i mediteranskoj kulturi: nedostajat će kulturi koja ga je čitala i slušala, kulturi koja ga je poštovala i voljela, kulturi koja ga je slavila i nagrađivala. Toj kulturi umro je omiljeni profesor na Novoj Sorbonni i La Sapienzi, humanist koji se otvoreno suprotstavljao diktaturama i „demokraturama“, autor Mediteranskog brevijara i Druge Venecije, dobitnik najviših francuskih i talijanskih književnih nagrada, kozmopolit i državljanin Mediterana.
Toj velikoj, širokoj kulturi umro je čovjek kojega su za Nobelovu nagradu predlagali Umberto Eco i Claudio Magris, i koji je u svojim rimskim i pariškim poštanskim sandučićima nalazio pisma vodećih europskih pisaca i intelektualaca, državnika i rimskih papa. Hrvatskoj pak kulturi umro je pisac koji je napisao mnogo knjiga, i koji je na svom zagrebačkom poštanskom sandučiću uz natpis „Svinja jugoslavenska“ našao dvije rupe od metka.
Toj maloj, tijesnoj i vlažnoj kulturi umro je tek pisac pravomoćno osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu zbog uvrede Mile Pešorde.
Toj kulturi, kulturi Mile Pešorde, umro je „brutalni marksizoidni verbalni atentator“, „klevetnik i lažljivac“, „yu-ljevičar i filoserb“, „udbo-partijski ideološki čuvar jezika“, „antikroat“ i „masmedijsko-politički ljevičarsko-kompartijski manipulator“. I još: „difamator i dezinformator“, „dojavnik i jugoslavenski PEN-zaštitnik srbočetničkog vojvode Šešelja“, „bliski suradnik Bate Živojinovića“, „jugo-arbitar“, „politički jugoideolog“ i „neostaljinistički italo-komunist“. I još: „trgovački putnik jugoslavenstva“, „veleum iz jugorasne škole jedinstva i bratstva“, “iluminatsko-krvoločni mrzitelj Hrvata i rimokatolištva“, „tovariš i kriptokomunjara“, „klevetarska jugo-neman“ i „fašističko-komunistički barbarogenij“. I još: „stjegonoša krvavocrvenih zastavica jugoslavlja i antikroatizma“ koji „brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta“, „bijesan na Hrvate koji su mu srušili milu monarhofašističko-jugokomunističku Srboslaviju, a koja se sama udavila od krvi nevinih i silnoga croatožderstva“. Kako stoji u pojašnjenju Pešordine druge optužnice iz 2012., čiji nesumnjivi pravomoćni epilog Matvejević nije doživio.
Sve po čemu hrvatska kultura pamti jednog od najprevođenijih svojih pisaca, koji je doživotnog jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza na vrhuncu moći javno pozvao da podnese ostavku, sve po čemu se Hrvatska nejasno sjeća Predraga Matvejevića – pa je tome posvećeno i pola njegove jedinice na hrvatskoj Wikipediji – jest, eto, činjenica da je velikog pjesnika i domoljuba Milu Pešordu nazvao „našim talibanom“, i zbog toga osuđen na pet mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine. Na potpuno dakle jednaku, u dan istu kaznu kao i onaj zločinac iz splitske Lore, osuđen zbog nedozvoljenog posjedovanja oružja.
Otišao je Predrag Matvejević, i bolje da je tako. Što bi on s jedinom nam i vječnom Hrvatskom, što bi jedina nam i vječna Hrvatska s njim?
Nije stoga vijest da je u Zagrebu u osamdeset petoj godini života tiho otišao mediteranski pisac Predrag Matvejević, već je vijest da je u Zagrebu u šezdeset sedmoj tiho ostao veliki Hrvat, pjesnik i prevoditelj Mile Pešorda.
Hrvatskoj kulturi ostao je tako čovjek koji je Predraga Matvejevića - pisca što se je pola svoje biografije proveo zalažući se za proganjane, osuđivane i zatvarane pisce – poslao na sud i u uvjetni zatvor. Toj maloj, tijesnoj i vlažnoj kulturi ostao je Mile Pešorda, pisac koji se „davidovski suprotstavio zločinačkom, haagdžijskom pokušaju režiranja svojevrstnih mirnodobskih Ahmića“, „Europljanin“ i pripadnik naroda „zavedenog izmišljotinama, klevetama, fascio-jergovićevskim napadima, pritiscima na sudce i sudstvo i dijaboličnim ozloglašavanjima mene sama“. I još: „branitelj istine i domovine i svoga života, specijalnoslužbaškom klevetom pripremljene za Haag, linč ili križ“, „oklevetan i za likvidaciju obilježen hrvatski intelektualac i humanitarac i sveučilišni lektor u Francuskoj zauzet za slobodu domovine i mir, kojega treba živa ubaciti u prvu nepopunjenu Hudu jamu i višestrukim betonskim zidovima zazidati“. I još: „poetički i politički dokazani humanist i demokrat europejskoga pravca“, „intelektualni borac za slobodu i mir hrvatskom narodu“, „baštinik tisućljetnog hrvatskog knjižtva, kulture i junaštva“, „žrtva monstruoznog zločina totalne i totalitarne klevete“, te „Matvejevićevih klevetničkih konfabulacija i masmedijskih kriptokomunjarskih i kriptošovinističkih kampanja planetarnih razmjera“. Kako stoji u pojašnjenju druge optužnice protiv Matvejevića iz 2012., čiji nesumnjivi pravomoćni epilog Pešorda, eto, neće doživjeti.
Toj maloj, tijesnoj i vlažnoj kulturi ostao je Mile Pešorda, gigant točno po njenoj mjeri, po mjeri šanka u Društvu hrvatskih književnika, Hrvatskog slova i Pola ure kulture, predsjedničkih ordena, svečanih domjenaka, apostolskih blagoslova, koncelebriranih pjesničkih večeri u biskupskim sjemeništima i domovinskih obljetnica u župnim uredima Matice Hrvatske, po mjeri epskog dvanaesterca, ilirskog preporoda, memljivih štukatura, brončanih bista s francjozefinskim zulufima, živih budnica i davorija i njihova mrtvog i podbuhlog jezika.
Ostao je Mile Pešorda, i bolje da je tako. Što bi jedina nam i vječna Hrvatska bez njega, što bi on bez jedine nam i vječne Hrvatske?
