Sretan Bajram...

...zelim svima vama koji slavite!

Bajram Šerif Mubarek Olsun!

Most Radija Slobodna Evropa: Obnova autoritarnosti

U kojoj meri pojava nedemokratskih režima u Evropskoj uniji pogoduje autoritarnim liderima na Zapadnom Balkanu? Na tu temu sa novinarom Omerom Karabegom razgovarali su Žarko Korać, dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

DEJAN JOVIĆ: Devedesetih godina - sve do 11. septembra 2001 - izgledalo je da je to zlatno doba liberalne demokracije, barem u Evropi, i da nema alternative tom konceptu. Danas su sigurnosna pitanja ponovno došla na dnevni red, ne samo zbog onoga što se 11. septembra 2001. godine dogodilo u Sjedinjenim Američkim Državama, nego i zbog domaćeg terorizma, sajber terorizma i širenja lažnih vijesti. Čini mi se da danas ideja o zajedničkim vrijednostima nije toliko važna koliko sigurnost.

ŽARKO KORAĆ: Ono što je došlo kao šok i što je i mene jako iznenadilo - to su nacionalistički i do izvesne mere totalitarni režimi u Mađarskoj i Poljskoj. Mislili smo da je u tim zemljama, kada su ušle u Evropsku uniju, zagarantovana liberalna vlast, ali pokazalo se da to nije tačno. Šta je alternativa za balkanske zemlje, ako im oduzmete evropske integracije? Nema nikakve alternative. Sve ostalo je divlji nacionalizam i teritorijalna ekspanzija. I, naravno, Rusija koja se pojavljuje kao alternativa u Srbiji, a do izvesne mere čak i u Bugarskoj.

KARABEG: Može li se reći da se danas, kad je reč o demokratiji, slobodi štampe i vladavini prava, Mađarska i Poljska ne razlikuju mnogo od Srbije, Crne Gore i drugih zemalja Zapadnog Balkana?

JOVIĆ: Mislim da bi se moglo tako reći. Zemlje Zapadnog Balkana mogle bi to iskoristiti da ukažu na to da nema prevelikog opravdanja da ih se drži izvan Evropske unije, s obzirom da su razlike između njih i pomenutih zemalja sada relativno male. Mislim da je porast autoritarnih tendencija u zemljama Zapadnog Balkana dijelom i posljedica frustracija koje su nastale zbog toga što Brisel već skoro trideset godina drži te zemlje izvan Evropske unije.

KORAĆ: Vučić nikada ne govorio opoziciji, a da je najstrašnije ne vređa. On govori o opoziciji na način kako čak ni Milošević nije govorio. Ako je negde Zapad licemeran, onda je pre svega u odnosu prema Vučiću, jer mu dopušta apsolutno sve - i gušenje opozicije, i cenzuru medija, i još mnogo štošta – samo zbog sporazuma Priština - Beograd.

JOVIĆ: Postavlja se pitanje šta je u Srbiji alternativa Vučiću? Srbija trenutno izgleda kao da nema opoziciju. Možda bi Angela Merkel više volila da na čelu Srbije vidi nekog drugog, ali koga drugog kad Vučić osvaja preko 50 posto glasova i apsolutno kontrolira Srbiju. Ko je opozicija Vučiću u Srbiji danas? Iz ovoga što vidimo danas opozicija Vučiću uglavnom dolazi od strane onih koji se nalaze još desnije od njega. Oni su manje proevropski i više proruski, oni su protivnici bilo kakvog kompromisa sa Albancima i zagovornici su teokratske, mistične Srbije. Tako da je na neki način logično zašto Zapad prihvata Vučića.

KORAĆ: Pred kraj svog mandata i života Đinđić je poručio Zapadu: ne mogu da idem na izbore sa nerešenim kosovskim pitanjem. On to govori početkom 2003. godine. Oni mu odgovaraju užasno agresivno, čak i uvredljivo, u stilu - šta ti hoćeš. Tu priču sada forsiraju desni krugovi tvrdeći da je Đinđić ubijen kao patriota zato što je hteo da spasi Kosovo, a u stvari je potpuno obrnuto. On je smatrao da će kosovski problem da vuče Srbiju ka dnu. Meni se čini da to sada shvata i Vučić. I to je jedina stvar za koju mu odajem priznanje.

(Radio Slobodna Evropa)

Izgradnja banjaluckog dajak camca u gradu Trentu od 23.06. do 25.06.

Postovani gosp.Canak,

Evo konacno da kao vjerni "follower" ove sjajne stranice, a kako nekad davno i obecah, i ja doprinesem ovom prozoru koji nas povezuje medjusobno, a kako  proslost sa danasnjicom tako i uspomene sa planovima za buducnost.

Slijedi kratka prica. 

***************************************

Feste Vigiliane program

*****************************************

U" Buku" je prohladno iako je ljeto. Vrbas "razladio" da ni vino nepoznatog proizvodjaca i porijekla ne moze zagrijati.
"Boris, drago mi je", dva metra ljudine, "frckava" kosa i i izgled pomalo boemski.
"Mi te satima cekamo", ja kao da se nasalim. Ne pali. Covjek se vec okrenuo i pita nesto ostatak drustva.
Pali cigaru.
" Ti si znaci Viktorov buraz?"
"Jesam" , odgovaram.
" Nekad je on bio moj brat , a evo danas ja sam u ovom gradu ponajcesce njegov brat."
"Izgubio sam se nakratko i evo vec sam stranac."

U ponoc skoro krecemo kuci. Akumulator nas je izdao. Guramo auto. Miris prohladne ljetne noc uz Vrbas uvijek isti. Cak je i ranih devedesetih bio takav.
Pricam bratu da sam jos u srednjoj skoli cuo za bracu Potocnik.
"Oni su Slovenci kao i mi", utvrdjujem kao da nisam siguran.
"Poluslovenci",dodajem.
Vozim polako je jer policija u stalnom lovu na strane tablice. Popilo se jos uz to.
Moja plava glava imenom Chiara vec spava na zadnjem sjedistu.
"Otkud jadni u Kuljanima?"pitam sam sebe. Znam sve oko selidbe jer mi je Viktor pricao ali mi nije jasno kako neko iz Borika odluci doci u Kuljane koji ni sami vise ne postoje.
Ovi danasnji se mogu zvati bilo kako. Neprepoznatljivi arhitektonski i populacijski.

"Znaci sutra nas Sule mozda provoza u svom cuvenom crvenom kanuu", kaze buraz prije spavanja.
"Vodim onda i cure, da se napokon u necemu provozaju po toj rijeci cije ime jos uvijek pogresno izgovore."

Laku noc svima!

Sutra ne bijase nista od naseg vozanja. Vrbas narastao kao u jesen. Jeli smo cevape. Sule je castio nakon svog prvog gostovanja u Italiji.

Bio je to moj zadnji dan tog ljeta u Zaluzanima. U Banja Luci. Vani je Sunce przilo bez pardona. Baka je spremala svojim unukama stvari za more a i za povratak kuci. Ukratko, trpamo sve u kofere. Sutra idemo po mamu u Trst pa od tamo na Krk.

"Nemoguce! Pa zar nista niste mogle prije pripremiti", vristim da djecu. Fali svasta a ja i ne znam sta bi sve tu trbalo biti.
Zove me brat.

" Evo Pota je dogovorio sa Cicom ( Mario Zamolo) da popricas s njim u vezi dolaska novinara."
I poslije bi da vas provoza malo dajakom"
Psujem opet.

"Nek ide Chiara s tobom!"
" Ne znam ni gdje je Barbara!?"
Ne idem a ide mi se. Dusa mi spava. Chiara bi isla ali nece bez mene.

"U klinac sve".

"Idemo!".

Cico i njegova sestra, gospodja Marina, iznijeli slike, originalne i ne. Sve mi pokazuju. Od Ceha do Friulana.
"Ovaj je iz Opicine".
"Uvijek je govorio da je Istriano, nikad Talijan" , objasnjava mi Cico.
" Zamolo su iz Tavenjaka",veli.
"Tavagnacco" mora biti negdje oko Udina?!", mislim.
"Kod Udina ", kaze Cico i pljesne rukama.
"Bas pomislih" , odgovaram.

Iza gospodje Marine dugacki Potocnik sjedi i pusi. Povremeno podsjeti Cicu na nesto sto bi mi ovaj rekao a ne moze se sjetiti. On je njegov "arhivar", shvatio sam vec nakon dva dana naseg poznastva. Upijao je "big foot" ,kako su ga moje cure prozvale, godinama sve ono stu mu je Cico pripovijedao. Nisam o tome tad razmisljao ali se sad nadam je moj "prazemljak" sve to fino zapisao.
Uglavnom Cico je voljan da sa novinarima sve lijepo "protabiri".
"Samo neka oni dodju" i pozdravljamo se.
"Ali dodji i ti", dodaje sa stepenica i ode.

Taman da krenemo.
"Cekaj", vice odozdo sa "plaze" moj vodic.
"Hajd sad da vas provozam!"

Eto ga sad. Sa 41 ljeto u dokumentima a na zivcima ne znam niti pomisljam prvi put se nadjoh, uguran, u cuvenom Vrbaskom camcu.
I Chiara i Viktor.
Ovaj grad mi je skroz nepoznat iz ove perpektive.

"Raja bitno je da vi ne hvatate ravnotezu", objavljuje Gondolijer i ne gleda nas vise.
Ali i ne prestaje pricati. O svemu.
Na kraju se prica zavrsi na prvoj poslijeratnoj trci dajak camaca da bi na kraju kao vrli "eglen efendija" zavrsio na tome kako je devedeset i neke jedan dajak camac oteo pijanom rezervisti.
I spasio ga! I budala pucala za njim . Za balavurdijom od 16 godina!?
Zbog camca.

Evo dragi banjalucani bivsi i sadasnji i buduci, rasuti po svijetu i oni koji niste ni tamo ni ovamo.
Gdje smo danas zbog tog camca, Vrbaskog i vaseg?!

Od lude ideje sto ce mjesecima poslije naseg susreta u "dotipkavanju" na viberu moj "prazemljak" dodati na moju zelju da "dorenemo" taj camac i u Italiju da ljudi vide sta je Bosna i Banja Luka iznjedrila a "kuferasi" doveli do savrsenstva, izgleda da ce biti "ono sto biti ne moze". Nije moglo evo do sada.

"Ne vozi ga tamo", napisa onomad Dobri Potocnik.
"Neka ga braca pred njima naprave".
"Ima li sta originalnije"??

Nema. Nema! Ni ludje ni originalnije!
Hvala Pota. To ce ti sigurno ostati zapisano u knjizi zasluga rukom dobrih ljudi napisanom. I mojom , da ne budem skroman.

Od 23.06.2018 do 25.06.2018 ce Dario i Andrej Zamolo, pod budnim okom njihovog strica Maria Zamola- Cice napraviti banjalucki dajak camac usred Dolomita, u gradu Trentu a povodom Svetog Vigilija na jednom od najljepsih trgova, kako vele, u Italiji.
Bilo bi nam jako drago da barem vi, blizi, od ostatka Italije preko Austrije i Njemacke, malo navratite.

JER OVAJ PUT JE VOLJENI DAJAK DOSAO VAMA, ONIMA KOJI DO NJEGA VISE NE MOGU IZ RAZNIH RAZLOGA.
RAZLOZI NISU BITNI.
BITNO JE DA SE VIDIMO. I DA VIDIMO TO CUDO, DA OVAJ DUGACKI LJEPOTAN IZADJE IZ NEKE RADIONICE DALEKO OD VRBASA I DA NA KRAJU ZGOTOVLJEN , LIJEP I UTEGNUT BAR NA TREN ZAPLOVI NEKOM DRUGOM DALEKOM RIJEKOM.

Ljepota je za pokazivati.

**********************

Gospodine Canak hvala Vam unaprijed jer ne sumnjam da cete ovih mojih par recenica sigurno objaviti na Vasoj i nasoj stranici.
Program manifestacije svi mogu vidjeti na linku s pocetka poruke.


Edvard Cucek

Legalizacija marihuane u Kanadi

Jedno od obecanja na kojima je Djastin Trudo 2015. dobio poslednje kanadske izbore i postao PM Kanade bilo je legalizacija prodaje i upotreba marihuane. Desetine hiljada mladih (neki procjenjuju i stotine hiljada), koji inace politiku ne bendaju mnogo ili ne bendaju nikako, a za izlazak na biralista uglavnom nemaju volje i vremena, ovog puta je izislo i glasalo za Trudoa.

Bingo! Tako se izbori dobijaju. Ocijenis brojnost ciljne grupe i obecas im ono sto ce ih pokrenuti da glasaju i izglasaju te!

E sada, tri godine nakon sto je izabran, doslo je vrijeme da se ovo znacajno obecanje ispuni. Do sada se nije ispunilo samo zbog otpora nekih politickih grupa, posebno u Torontu. Ali i pored otpora i odlaganja, neki dijelovi Toronta vec par godina smrde na marihuanu. Posebno oni dijelovi grada u kojima rade prodavnice marihuane i proizvoda od marihuane koji se koriste za medicinsku upotrebu. Vjerovatno je ovo objasnjenje nepotrebno, ali zapaljena cigareta marihuane uzasno smrdi. Kao tvor. Zato je u zargonu i zovu tvor (schunk). Vec smo sretali mlade Toroncane koji demonstriraju svoje, jos neozvaniceno, pravo da puse marihuanu bas na ulici, sretni sto se blizi dan kada ce to moci raditi i duvati direktno u lice policajaca i prolaznika.
Mogu zamisliti taj dan kad se zakon o legalizaciji marihuane konacno izglasa! Ima Toronto da se dimi kao Zenica nekada!

Jedan od argumenata koji se koriste u pripremi donosenja zakona o legalizaciji marihuane je smanjenje ilegalne prodaje marihuane, posebno mladjima od 18 godina. Mislim da je to promaseni razlog, jer ce mladi koji su stariji od 18 godina sada bez bojazni kupovati marihuanu u prodavnicama.  a oni mladji ce stajati ispred legalnih prodavnica i moliti svoje malo starije vrsnjake da oni, kad vec kupuju sebi, kupe i njima... Vec vidjena scena ispred specijalizovanih  prodavnica pica gdje je isto tako prodaja pica mladjima od 18 godina zabranjena.

U svemu tome, do sada su najvise profitirali oni koji su zadnjih godina ulagali svoj novac u trziste marihuane. Prodaja marihuane je, nakon sto je legalizovana u nekim americkim drzavama, u USA  206.g. dostigla cifru od 6,7 milijardi dolara. Nemam vremena da istrazujem trend trzista marihuane u Kanadi, ali znam da su neki vec zaradili poprilicne sume ulazuci u trziste marihuane u zadnju godinu-dvije.
Zasto se ja pribojavam marihuane, kad danas vecini savremenog i naprednog svijeta ona ne smeta?
Zar ne bih i ja trebao da budem savremen i tolerantan?
Iz iskustva sa nekim mojim dobrim drugarima iz djetinjstva znam  da je ona, ne za sve ali za neke od njih, bila prva stepenica  ka jacim drogama koje su ih unistile. Od svih mojih drugova koji su poceli sa marihuanom a zavrsili na jakim drogama, sada su zivi samo jos njih nekolicina. Vecina je otisla mnogo, mnogo ranije.

Vjerovatno ja vise nisam ni savremen ni tolerantan. Vjerovatno sam ja glede marihuane i droge staromodan.
Ali sta mogu, ne mogu se mijenjati, i ne zelim da se ovo obecanje na kome je Trudo osvojio izbore realizuje.

DRAGAN BURSAĆ: „Povoljno izdajemo Dodikov režim...“

Prije par dana, gostujući u emisiji „Lazanski direktno“ na RTRS-u, lokalni dekan Fakulteta bezbjedonosnih nauka, Predrag Ćeranić označio je „neke pojedince, blogere i portale“ kao prijetnju za Republiku Srpsku.

Krivi smo mi, derane!

Na stranu što se radi o jednom smeću od emisije u kojoj Lazanski iživljava svoje rusofilske militantne teorije zavjere. I na stranu što su mu gosti tog kalibra. Da emisiju mogu „podmazati“. Intelektualno, duhovno i moralno. I na stranu što je koncepcija ove emisije da nema koncepciju osim odbrane lika i djela Milorada Dodika i režima mu. I na stranu što je ovo samo jedan od RTRS-ovih uradaka i školskih primjera kako se baviti antinovinarstvom. Na stranu sve, nego dvije stvari:

1. Ove budalaštine opskurne mi plaćamo. Vi, ja, prozvani pojedinci i grupe. A ako ne plaćamo, kršimo zakon.

2. Po prvi put je voditelj Lazanski u laganom trućanju sa doktorom Ćeranićem indirektno prozvao jedan portal, u ovom slučaju Buku i konstatovao, kako bi se to u Titovo vrijeme „sve hapsilo“.

1. Dakle, po redu. Mnogo se mi sprdamo kao narod(i), nekakvom kurčevitošću i samosviješću, e da bi Dodikovi telali pravili zamlate od emisija u kojima probrani čuvari lika i djela Miloradovog targetiriju novinare, portale i blogere stavljajući im metu na čelo. To što je uvreda za inteligenciju i zdrav razum, to što je sramota za cijeli svijet, to što je trećerazredno smeće u oblandi teorija zavjere, populizma, nacionalizma, islamofobije i svakovrsne ksenofobije, e to je u nas „usluga, koja nije samo izbor nego i zakonska obaveza“ i koju plaćamo 7,5KM.

Svaki mjesec, pa ko izdrži u ludilu duže. Znači, još jednom, mi finansiramo i ove ljudske obrise, koji se bore protiv istine, koji targetiraju grupu „Pravda za Davida“, i gore pobrojane ljude. Znači iz naših džepova se finasira ova ludorija.

A da je samo to. Ta ista RTRS još u najmu drži honorarce sa početka ovog vijeka i zajedno sa novinskom agencijom Srna, kreira paralelnu stvarnost, u kojoj je valjda jedino dobro režimlijama na (opet našoj) sisi.

Pa će biti paradoks svih paradoksa, kada jednom istorija preotme primat paralaži, saznanje kako smo svi zajedno finansirali sistem pokvareni. Pa će biti paradoks kada se sazna da narečeni portal Buka, više od pola svog budžeta izdvaja kako bi platila silne namete i poreze baš tom i takvom sistemu Republike Srpske.

Buka i ostale nevladine organizacije, naime PLAĆAJU porez ovom entitetu, koji je u visini klasičnog srednjevjekovnog harača. To dekan Ćeranić nekako ne zna, dok zna brojno stanje islamista u svim paradžematima od Bitole do Velike Kladuše. Jer, plaćanje poreza Republici Srpskoj mu se nikako ne uklapa u mentalnu sliku u kojoj zla Buka sa svojim uredništvom i kolumnistima, šta radi, po čitav dan smišlja kako će ukinuti istu tu Republiku Srpsku.

Strah za guzicu očiju nema

2. Ovo targetiranje nije od juče. Ovo je samo kulminacija iživljavanja Dodikovih Kerbera, zaduženih za (samo)odbranu svojih guzica. Ovaj konstrukt da je ubistvo djeteta povod za nekakvu revoluciju je monstruozna tačka na „i“ krunisana pozivom na hapšenje ljudi koji se petljaju u svoj posao. U ovom slučaju objektivno novinarstvo. To što je policija napravila rijaliti od Davidove smrti, što tužilaštvo NE RADI NIŠTA, da bi nas ubijedilo u suprotno, što su institucije RS-a u ovom slučaju apsolutno nesposobne, ne interesuje previše Ćeranić dekana.

Ali jadan je to dekan, banana je to konstrukt od entiteta, ako su mu neprijatelji jedna FB-grupa, jedan portal, nekoliko blogera i kolumnista. Jadan je to, ali jak i paranoičan strah režima za svoju guzicu. Pa se vitla „stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima“ jače i frekventnije nego ikada. Pa se lupeta, kako je cilj migranata da promijene demografsku situaciju u Bosni i Hercegovini, a Republika Srpska im ko biva ne da.

Pa se u lupetanju zaboravlja da uz migrante iz ove nesrećne zemlje bježi na desetine hiljada njenih stanovnika. Pa se namjesto bilo kakvog razumskog, svrsishodnog pojašnjena kako je politička vrhuška RS-a usrana ko krava u štali, ljudi sve za njihove pare izluđuju kojekakvim obojenim revolucijama. Pa se režim, tako nesrećno trapav, star, inertan navijek istih odbrambenih mehanizama, brani usisavajući i etiketirajući i desno orjentisane ljude kao „domaće izdajnike“.

No to je dobro. Svako zlo za neko dobro. Jer će ovakvim populizmom vlasti i RTRS-a prosječan čovjek, ako je pri pameti i ako nastoji da sazna ko je kriv za smrt Davida Dragičevića, namjesto toga saznati da je baš on na spisku Soroša, Otporaša, Amerike, Engleske i ostalih zavjernika protiv srBstva. Kažem, isti taj „prosječni“ koji uredno plaća svoju apanažu ludilu u vidu 7,5 KM RTV takse, možda se prvi put u životu upita, čekaj majku mu, jesam li ja izdajnik zato što idem na Trg?

Ljekovita izdaja

Pa bi bilo dobro objasniti „prosječnom“ da jeste izdajnik zato što ide na Trg! Izdaje režim Milorada Dodika. Izdaje interesnu organizaciju SNSD sa satelitima! Izdaje pljačkašku superhikovsku ekonomsku politiku. Izdaje svaku „vrijednost“ na kojoj funkcioniše režim. Izdaje mentalni konstrukt Ćeranića, Lazanskog i ostalih režimlija koji se dobro sprdaju sa realnošću.

I da, takva vrsta izdaje je dobra, ljekovita i otrježnjujuća. Takva vrsta „izdaje“ je ultimativna ljudskost. Jer, biti zaštitnik i poreska mecena ovakvoj vrsti profesionalnih kokošara, koji ne prezaju ni od čega, e to je ljudska izdaja. Još da nam je naći kakvu budalu da mu izdamo Dodikov režim, ali njih neće niko.

A što se tiče Buke, Vaskovića, Puhala, što se tiče onih ljudi koji se okupljaju na Trgu Krajine, oni će nastaviti svoju ljudsku dužnost. Hoće li režim hapsiti? Još uvijek neće. Hoće li pokušati opstruisati istinu prijetnjama? Naravno!

Hoćemo li mi svi zajedno finansirati opskurne likove poput Ćeranića i Lazanskog, do nas je i naše inteligencije. Meni se čini da smo trideset godina finasirali uzgoj odistinskih banana, namjesto banana od novinara i bezbjednjaka, na Manjači bi nikle.

A ovako...

(Buka)

Anto Ćosić: PRED HAUZOM

Stojim pored bijelo okrečene zgrade na kat uz koju se prilijepila rimska banja, kupatilo, hauz. Uz mene je visoki Muharem, vješt govordžija, sama čestitost, čovjek merhameta, govori mi o hadžiji, o hadžiluku, o zapisima, pun je besjede kao šipak zrnja — a ja mislim na druge stvari, mislim na rimske legionare, koji su u ovim istim termama kvasili svoje kostobolne gnjate, mislim na Hrvoja Vukčića koji se odmarao baš na ovom travnatom mjestu kada je putovao od Šehera do Spljeta grada. Konj mu bijelac, onaj s misala, čupka travicu drobnu i krupnim okom gleda vojvodu što se spremao na jedno pogubno trinkanje — jer možda ga u Tijesnom sačekuje sin Noći i blizanac Sna — Thanatos!

Seirimo Muharem i ja i ćutimo kao pravi kvijetisti osluškujući hučanje Vrbasa, koji je raskošno zelen kao da mu je dno popločano smaragdima. Oko nas oblijeće vjetrić, posve svjež i čist, pravi milodar, prisluškuje naš razgovor, a ja najednom otkrivam da Goldbacherova kafanica, na samoj obali, ne radi, zatvorena je, zamandaljena velikim katancem, a nekad sam kroz prozor te kafane, preko fildžana mirisne kahve, odmarao oči na blagom ljeskanju vodenih šljokica.
— Goldbacher bijaše ljudina i po, radiša! — kaže Muharem.

Iznad nas ogromna gomila – Šehitluci, gust divlji perivoj pun sjene, prirodni vivarij što pliva u mirisu borovine, strmina puna mrtvih Šehita što u ljutom kreševu padoše za din. Koliko li se mrtvih glava otkotrljalo u brzace Vrbasa . . .
Iz susjednog šljivika neka djevojčica izvija sjetnu pjesrnu-hašlamarku: — Titrala se djevojčica...
Zagledan u brdo Grab, na kojem više nema grabovine, poželjeh da studenac u podnožju brda zaustavi vrijeme, starenje i ostale belaje, ali surova indiferentnost kamena, što se naslućuje ispod pašnjaka — razbija moje sanjarije o vječitoj mladosti.

Oko nas bezglasna martovska učmalost. Lice mi hladi lahorić što struji od obala Vrbasa.

Gledamo nas dvojica, kao dva prava dokonjaka, u ove poslijepodnevne sahate kako sokakom, uokviren idilijama, tapka hodžica žureći na namaz-ikindiju. Kao da se izvukao iz neke istočnjačke arabeske. Zastaje naglo i gleda ženskinje u trapericama i vrti glavom. To se starost osvrće na mladost, na novu rock-generaciju, što više ne uživa u šerbetu i hurmašicama, već u koka-koli i eurokremu. Podaleko je imam i ne mogu ga čuti, ali sam uvjeren da mrmlja: — Allah solamet!
Gledajući s leđa onisku figuru imama u tamnoplavom ogrtaču i s velikom ahmedijom — iz sjećanja mi izroni stih: — I potočić žubori i hatib hudbu zbori... Zamišljam tog batiba, propovjednika kako drži hudbu/propovijed/, a žuborenje potoka mu se upliće u riječi i on na tren prekida govor, sluša tu zvučnu kulisu, to božje davanje, te mu se učini da i potok kazuje
svoju propovijed, na svoj način, a slušaoci su obližnji vrbaci, trava i sitni plavi cvjetovi što pobožno slušaju svečani govor bistre vode.

— A dole je, kaže Muharem pokazujući rukom, bila stara, drvena džamija, pa je srušena, a na njenom mjestu je postavljena nova, pa je i ona srušena. Uz džamiju su živjela još i dva turbeta, pa mimbera. A vidiš, sad više ničega nejma. Kao da nikad nije ni postojalo. Ostalo je samo nekoliko bašluka. Pred džamijom se prostirala i musala na kojoj se birvaktile klanjala bajramska molitva »bajram-namaz«. Prostru ljudi hasure i — klanjaju! Na toj musali, kažu, da se odmarao i turski car Sulejman veličanstveni kad je odlazio opsjedati Beč...

— Eto, vidiš, moj profesore, sve prolazi! I carevi i obični ljudi. Sve! Od smrti nejma lijeka. A život nastavlja da teče. Čovjek je, bolan, obična krepašćina! Zato — nemoj se sikirati! Znaš kako se kaže: — Po dušu će meleć doć, pa ćeš morat s njime poć. Jah!

A kad je asker Omer-paše Latasa-Miće silazio carskom cestom niz Grab, neki vojnici su povikali: — Vidi gurabija na kućama u Šeheru! A to, bolan, znaš i sam, nisu gurabije već ovaj okrugli crijep-biber. A ovaj hauz što je sav u ruševini bijaše vlasništvo jedne stare žene, zvali su je Heba, rahmet joj duši. Ona je pored hauza držala i kafanicu u kojoj se, poslije kupanja, mogla popiti kahva ili čaj i odahnuti u hladovini. Građani su rado dolazili u Šeher na kupanje i teferič. Čak se pjevala i pjesma:
Kupi mi, babo, omnibus
da ja idem s dragom u hauz...

Muharem mi još pokazuje najstariju kuću u Šeheru. To je kuća Šeranića. — Vidiš je, to je ona pored motela! Sad je pod zaštitom države.
— Hladnjikavo je, kažem. Mogla bi se obući kakva hrka.
— Hladno će biti sve dok ne udari džemre u zemlju i dok se ne probude riba i pčela — kaže Muharem.

Na rastanku obećajem da ću doći na muhabet čim malo otopli i čim šeherske kuće zaplivaju u mirisu behara. Prema tome: — Alah emanet!

(Anto Ćosić: ''Čudaci moga djetinjstva'', Banjaluka 1991.)

Banjaluka u mirisu lipe

Lipa nikada nije mirisala k'o sto mirise ove godine. 

Znam da se neki nece sloziti sa mnom, ali ja to tako ovih dana osjecam.

Pocela je mirisati jos prije zadnje nedjelje maja i mirise i danas.

I sutra ce, i prekosutra... jer juni je lipanj!

Kako da vam docaram taj miris kojim je natopljen cijeli grad?!

Pokusacu ovim fotkama znajuci da ni one nece docarati ono sto mozete osjetiti samo culom mirisa.

Jedino sto vam mogu preporuciti je da dodjete u svoj grad krajem maja i pocetkom juna i mirisete to sami...

Traganje za novinarima radijske vokacije

Radio Banjaluka je kolektiv u kome sam proveo preko 12 godina svoje radne karijere. Mario je covjek koji, pored ostalog, voli kopati po istoriji, pronalaziti dokumenta... Ovog puta je "iskopao" nekoliko dokumenata o pocecima Radio Banjaluke.

**********************************

Mnogi su zaslužni, neki više neki manje, da je Radio Banjaluka osnovan i počeo da radi. Prošlo je pola vijeka od tada, malo toga je sačuvano u pisanom obliku i u rekonstruisanje šta i kako je bilo 2. februara 1967. godine, kao i nekoliko godina prije i koju godinu poslije, najdragocjeniji izvori su sačuvana sjećanja. Takvo je, nažalost vrlo kratko, sačuvano tonsko svjedočenje vršioca dužnosti direktora Radija Banjaluka u osnivanju, a potom i prvog direktora Radija Banjaluka, Đorđa Čiče. Njegovih sjećanja o prvim godinama Radija Banjaluka biće i kasnije, a ovdje citiramo tonsko sjećanje na sami početak i dileme koje su ga, u programskom smislu, mučile kao glavnog i odgovornog urednika i direktora.
Đorđe Čiča: „Javnost je bila jako nestrpljiva u očekivanju kada će Radio Banjaluka da se oglasi na svom talasu. Taj dan je bio drugi februar. To nije bilo lako jer je tehnologija radijskog programa nešto sasvim drugo od pisanog teksta jer zahtijeva konciznost, preciznost, bez detaljisanja, bez opterećenja brojkama i drugim podacima. Mi smo uz sve poslove za otvaranje radio-stanice učili zanat na oblikovanju radijskog programa."
Iz Čičinog svjedočenja jasno proizilazi da su i banjalučki, tada poznati novinari u pisanim medijima, morali da uče zanat radijskog novinara ako su željeli raditi u ovom mediju. Jer, Banjaluka tada nije imala radijskih profesionalaca, a trebali su joj.
Špica ili signal Radija Banjaluka bila je vrlo prepoznatljiva i nadasve specifična. Osmišljena je u kafani Slavka Zamole. „Glas" je, u izvještaju o puštanju u rad Radija Banjaluka, naveo da se ona zasnivala na kompoziciji „Oj Kozaro" banjalučkog etnomuzikologa Vlade Miloševića. Autor špice Franjo Petrušić nebrojeno puta je ispričao, o čemu postoje i tonski zapisi, da je u njenu osnovu utkao tradicionalne folklorne zvuke Potkozarja.

''Muzička osnova špice bila je lokalna, a njena prisutnost internacionalna'', kazivao je Petrušić. I, zaista, signal radija Banjaluka čuo se naširoko i sa najvišom ocjenom i u nordijskim zemljama.
Spikerski posao je eterski temelj radijskog programa. Kad je Radio-stanica Banjaluka počinjala da radi, ali i godinama kasnije, većinu tekstova su čitali spikeri, što je bitno drugačije od današnjeg prisustva spikera u radijskom programu. Program Radija Banjaluka u eter je krenuo spikerskim glasovima Branislava Surutke i Saše Klajnhapl, ali je odmah s početka imao i svoje spikere visokih profesionalnih mogućnosti što je ostala odlika kroz svih pedeset godina postojanja ovog medija. Prvi profesionalni spikeri Radija Banjaluka bili su Zrinka Tuzlak (kasnije i Jovanović) i Duško Oljača. Neumorni banjalučki hroničar („Glas" broj 1161 od 21. avgusta 1967. Godine), u rubrici „Poznati -nepoznati sugrađani" predstavio je ovo dvoje spikera Radija Banjaluka u tekstu ''Dobar dan, dragi slušaoci".
Milan Stanivuković: „U prvoj redakciji Radija Banjaluka bili su: Đorđe Čiča, direktor, glavni i odgovorni urednik, novinari Salih Konjhodžić i Milan Stanivuković, spikeri Zrinka Tuzlak i
Branimir Brane Milaković. Duško Oljača je angažovan u toku prve godine (zamjenio B. Milakovića), a nakon godinu-dvije priključiće im se Želimir Željko Šarić, Jadranka Mudrenović, Mirjana Materić, Milan Hajduković i Kasim Kobiljagić (Zrinka Tuzlak Jovanović, Duško Oljača i Želimir Željko Šarić nešto kasnije biće angažovani kao stalni spikeri voditelji u RTV Sarajevo, a Jadranka Mudrenović će se, više od četrdeset godina, kao spiker i kao novinar svojim prepoznatljivim glasom i autorskim emisijama obraćati slušaocima Radija Banjaluka i postati njegov zaštitni znak). Lektor je bio Kasim Ibrahimbegović (honorarni saradnik), daktilograf Đuja Ignjatić kasnije, udajom, Brkić), za pultom u režiji bio je nesvršeni student elektrotehnike Anton Šormaz, na čije je mjesto već nakon nekoliko dana došao Brane Milaković, kasnije novinar u sportskoj redakciji Radija.
Prvi urednik muzičkog programa (kao honorarni saradnik) bila je prof. Elizabeta Elza Ančić Oluić koja je, polazeći od nule, uz podršku Čiče u hodu prikupila neophodni minimalni fundus materijala i uspješno koncipirala naše prve muzičke sadržaje. No, u dilemi sa kojom se na samom početku suočila: Radio Banjaluka ili posao muzičkog pedagoga, što je već profesionalno radila, odlučila se za ovo drugo. Poslove muzičkog urednika je zatim preuzeo Boško Orobović (stalno zaposlen), već poznat široj jugoslovenskoj muzičkoj javnosti kao uspješan interpretator zabavnih melodija. Orobovića je na tim poslovima privremeno zamijenio Muhamed Braco Skopljak (honorarno), a sa Senijom Senkom Obradovac, nakon toga, zasnovan je stalni radni odnos (do tada radila u RTSA).
U malobrojnom kolektivu, pored Redakcije, na opštim, stručnim i tehničkim poslovima, na početku rada, bilo je još angažovano šest stalno zaposlenih radnika: Savo Đudurović, sekretar Radija, koji je svojim zalaganjem, poznavanjem prilika i ljudi u okruženju, mnogo doprinio tehničkom razvoju i finansijskoj konsolidaciji radne organizacije, Dušan Balčin, prvi tehnički rukovodilac, Mićo Marić je uspješno obavljao knjigovodstveno-računovodstvene poslove, vozač je bio Idriz Isko Mravac (kada zatreba obavljao je posao tonskog snimatelja na terenu ili posao kablomana u direktnim radijskim prenosima), kurirka i spremačica Remza Muftić, čuvarski poslovi Ivo Golub, stalno zaposlen i Petko Dojčinović, penzioner (honorarno).

(iz knjige Bogdana Ristića ''Radio – talas dug pedeset godina'')

Ветерани Борца евоцирали кошаркашке успомене

Prenosim sa Sportskog portala BORAC

**********************

Сваког посљедњег петка у мају, кошаркашки ветерани Борца одрже традиционално годишње окупљање и евоцирају успомене на славне дане једног од спортских симбола града на Врбасу. Ветерани из различитих старосних генерација, њих око 30, окупило се синоћ у бањалучком ресторану Студенац, а присутне је пригодним говором поздравио дугогодишњи играч, капитен и тренер Борца Ангел Трајковски.

Владимир Таушан, Слободан Јелић, Драгољуб Обрадовић, Тихомир Ступар, Златко Галијаш, Драган Вуковић, Вукашин Божић, Давор Црнић, Блаж Котарац, Владимир Бојер… само су нека од имена која су синоћ присуствовала дружењу, које је трајало до касно у ноћ.

На почетку, минутом ћутања је одата пошта ветеранима клуба који, нажалост, више нису међу живима: Милану Тошићу-Прлету, Александру-Аци Јурићу, Мирославу Данишу, Кости Видовићу, Зорану Прохаски…

(sa Sportskog portala BORAC)

Sta stojite tu i pricate?

Juce ujutro se Mario i ja, nakon jutarnje kave u kaficu u Parku Mladen Stojanovic, zaustavimo na parkingu pored Telekoma a preko puta Vlade RS, da dovrsimo zapoceti razgovor.
Zaustavimo se unutar jednog od parking mjesta inace polupraznog parkinga.

Zanijet u razgovor, iznenada osjetim da crni pasat, brze nego sto se uobicajeno vozi na parkinzima, mota lijevo oko mene, naglo i vise nego sto je potrebno sijece normalnu putanju i dotice me svojim srednjim dijelom. Iako iznenadjen, odskocim pola metra-metar i  izbjegavam da me zadnji dio auta snaznije udari. Sve je to trajalo mnogo krace od ovog mog opisa. Dok odskacem kazem  Mariu: "Vidi budale. Zamalo da me udari!"

Da je prici ovdje kraj bila bi svakodnevna i vjerovatno nezanimljiva. No, tada se vrata pasata otvaraju i mladja zenska osoba za volanom se okrece i drsko nam se obraca sa: "Sta stojite tu i pricate?!" Ne moze se proci od vas!" Umjesto da se izvine i pita da li je sve u redu, ona pokazuje da smo mi njoj smetali i dokazuje da je onaj manevar sa ostrijim zakretanjem lijevo bio namjeran da bi se privukla nasa paznja i usput nam se dala lekcija.

Iako iznenadjen pridjem blize otvorenim vratima pasata i pokusavam, ocigledno veoma ljutoj zenskoj osobi, objasniti  da smo mi stajali unutar parking mjesta, ne na voznoj trasi, a cak i da smo stajali na njenom putu to ne bi smio biti razlog da me namjerno pokusa udariti svojim autom.

Zaprepasten, jer ona i dalje drzi otvorena prednja vrata svoga auta i dalje napada nas dvojicu jer smo se, boze moj, nasli na njenom putu pa stoga smatra normalnim pokusaj da me autom odgurne sa svog puta. Vidjeci da ni jedan drugi argument ne pomaze, prilicno spontano upotrijebim jedini moguci balkanski argument u ovakvim situacijama i glasno posaljem bezobraznu vozacicu  tamo odakle je dosla. Dva puta, za svaki slucaj! I Mario, inace miran covjek, eksplodira na nju i njenu bezobzirnost i bahatost. Ona tada, jos uvijek vidno ljuta, zalupi vrata svoga auta, pritisce gas i - zamalo udari u stariju gospodju sa pijacnim kolicima koja je prelazila preko parkinga i nasla se na njenom putu. Ni tada izvinjenje!

Na zalost, i Mario i ja smo bili suvise iznenadjeni i nismo se  stigli da fotografisemo scenu.

Primijetio sam i ranije da su banjalucki vozaci veoma agresivni, mnogi veoma bahati, da su veoma rijetki lijepi gestovi dzentlmenskog pustanja drugog vozila. Ali nisam ocekivao da ce mi se ovako nesto desiti na parkingu...