Most Radija Slobodna Evropa: Velika Srbija

Novinar OMER KARABEG je sa dvije istoričarke iz Beograda: Latinkom Perović i Dubravkom Stojanović razgovarao na temu:
U kojoj mjeri je srpska politika opterećena idejom o Velikoj Srbiji.

LATINKA PEROVIĆ: Od nastanka nezavisne srpske države 1878. godine stvaranje velike države bio je uvek prioritet srpskog društva. Zbog te ideologije vođeni su silni ratovi krajem 19. i početkom 20. veka i potrošeni ključni ljudski resursi. U ratovima 90-ih godina prošlog veka ponovo se sa tim srećemo.

DUBRAVKA STOJANOVIĆ: Ni 2000. godine, nakon pada Miloševića, nije došlo do prekida s tim programom. U jednom kratkom periodu izgledalo je da se kajemo zbog zločina, ali to je vrlo brzo zaboravljeno i taj program je nastavljen. Ja ne bih rekla da se radi o Velikoj Srbiji, jer ona sigurno nije mogućna, ja bih to nazvala programom veće Srbije. Sada je to, da tako kažem, skraćena varijanta - proširiti se na sever Kosova i pripojiti Republiku Srpsku - ali suština je ostala ista: teritorije su važnije od svega drugog.

PEROVIĆ: Mi smo potcenili druge koji su u Jugoslaviji dovršili svoju nacionalnu integraciju i imali svoje interese. Naša briga o tome kako žive naši srpski sunarodnici u drugim državama ne može biti važnija od brige kako žive građani u Srbiji. Mislim da je to jezgro starog i novog srpskog nacionalizma. Mi ne uspevamo da kritički ocenimo vlastitu prošlost i da izađemo na zelenu granu. Ja to vidim kao tendenciju ka propadanju. Slušamo da ljudi odlaze iz Srbije, zvoni se na uzbunu zbog demografske krize, ali ta kriza traje dugo. Oprostite za tu reč, ali uvek se setim Hercena koji je govorio da jedan narod pre nego što propadne - otupi. Slušamo velike priče o ujedinjenju i teritorijalnom proširenju, ali to danas ne budi veliki entuzijazam, jer su ljudi zaokupljeni time gde da pošalju svoju decu da se školuju i napreduju.

STOJANOVIĆ: Ja mislim da se o Srbima van Srbije uopšte ne vodi računa. U Republici Srpskoj Krajini 1991. godine živela je svega trećina Srba iz Hrvatske. Ostali su živeli u gradovima - Zagrebu, Zadru, Splitu i tako dalje. Oni Miloševića nisu interesovali. U pitanju je bila samo gola teritorija. Isti je slučaj i sa Kosovom. Kao što znamo, danas na severu Kosova živi veoma mali procenat Srba, većina ih živi u južnim enklavama. Zoran Đinđić je napisao knjigu "Jugoslavija - nedovršena država". Proučavajući 19. vek utvrdila sam da elite Srbije nikada nisu priznale granice svoje države, a ni ustav. Srbija je, valjda, imala najviše ustava u savremenoj evropskoj istoriji, čini mi se jedanaest. Ustavi su se osporavili već u trenutku kada su se usvajali. Kada je usvajan ovaj poslednji ustav, Boris Tadić je rekao: "Mi znamo da on nije dobar, mi ćemo ga ubrzo promeniti". Ne prihvata se ni teritorija na kojoj se država nalazi, ni njene granice. Prema tome, Srbija je u neprekidenoj nedovršenosti.

PEROVIĆ: Naša politička elita, a moram reći i pretežni deo intelektualne elite, nikada nije bila zadovoljna teritorijom srpske države. Ekonomija, prosveta, otvaranje prema svetu - nikada nisu bili prioritet. Uvek je postojala neka granica do koje je tek trebalo stići. I to se pretvaralo u tlapnju. Ta opsednutost teritorijom otežava normalizaciju i razvoj države na principima savremenog sveta i vladavine prava. Pazite, vlast tvrdi da je prioritet Evropska unija, a predsednik u govoru u Kosovskoj Mitrovici među utemeljivačima naše budućnosti, pored ostalih, pominje i dve ličnosti - Nikolaja Velimirovića i Dobricu Ćosića. Molim vas, to su ljudi koji su smatrali da Evropa nije budućnost Srbije. Nikolaj Velimirović je govorio da je to Istok, Rusija, da su to istočni narodi. To zaista stvara konfuziju. Mi možemo saradivati i sa Kinom, i sa Rusijom, ali moramo voditi računa o tome da -ako nam je prioritet ulazak u Evropsku uniju -za to postoje neki uslovi. Ne samo u unutrašnjoj transformaciji, nego i u spoljnoj politici. Srbija ne može ostati na klackalici bez velike štete za sebe i za svoju stabilnost.

STOJANOVIĆ: Pozivanje na Nikoloja Velimirovića i Dobricu Ćosića znači preskakanje zapadnog puta, neprihvatanje vladavine prava i pluralističke političke kulture i gušenje sloboda i ljudskih prava. To su predstavljali Velimirović i Ćosić, svaki u svom vremenu. I bojim se da se ta čvrsta ideološka baza može naći u dugom kontinuitetu srpske političke misli - sve do danas. A to je, naravno, sasvim suprotno evropskim integracijama.

PEROVIĆ: Ne može Srbija biti involvirana u političke odnose unutar drugih država. Pogledajte kako smo se ponašali prema onome što se događalo u Makedoniji, i prema pokušaju državnog udara u Crnoj Gori. Pa, molim vas, danas se govori o tome da su odnosi između srpskog i crnogorskog naroda gori nego ikad u i istoriji. A mi čitamo knjige koje izlaze u Crnoj Gori i u Srbiji, poznajemo ljude, sarađujemo. Čemu služi takva vrlo opasna floskula - nego zagovaranju i pripremanju nekakvog sukoba. Mi odbijamo da sarađujemo sa drugim sredinama. Naravno, čovek treba da bude veoma kritičan prema onome što se danas zbiva u Hrvatskoj. Sami Hrvati pišu o tome knjige, dolaze u Beograd, predstavljaju te knjige, razgovaramo s njima o svemu što se tamo dešava. Ali ne možemo za simbole savremene Hrvatske uzeti Jasenovac, ustaštvo, Nezavisnu Državu Hrvatsku. I profesor Dejan Jović, koji je napisao vrlo kritičnu knjigu o sadašnjim zbivanjima u Hrvatskoj, jasno će vam reći: "Hrvatska nije ustaška država". U današnjoj Srbiji vidim protivrečne procese. S jedne strane se pregovara sa Evropskom unijom, otvaraju se poglavlja, dok se u isto vreme radi na zatvaranju Srbije. Evo, najavljuje se zakon o ćirilici kao službenom pismu koji dovodi u neravnopravan položaj latinicu - koja je po ustavu ravnopravna sa ćirilicom. Da li ljudi koji to zagovaraju znaju da je ogroman deo kulturnog nasleđa srpskog naroda na latiničnom pismu?

STOJANOVIĆ: Još od Prvog srpskog ustanka imamo istu listu prioriteta. Na prvom mestu te liste su teritorije, pa tek onda negde veoma nisko - modernizacija, razvoj, ekonomija, industrija, putevi, škole, zdravstvo. To uvek mora da čeka dok se ne reši pitanje svih pitanja. A pitanje svih pitanja, to jest pitanje teritorija, ne može da se reši – što je dosadašnja istorija Srbije, od preko dva veka, jasno pokazala. Srbija nikada nije bila zadovoljna granicama, niti
će biti. Jedino racionalno rešenje je promeniti program i posvetiti se sopstvenom razvoju. Ali, mi do toga još uvek nismo stigli.

PEROVIĆ: Svetozar Marković je još u 19. veku govorio: "Velika Srbija bi bila vojno-policijska država". Ali ne zato što bi u njoj živeli drugi narodi, već zato što je srpski narod, živeći u raznim imperijama i raznim državama, stekao neke osobenosti koje traže da budu posebno poštovane u zajedničkoj državi. Mi smo pokazali da nismo umeli sa Jugoslavijom, a ne razumemo ni delove srpskog naroda koji su sastavni deo identiteta naroda sa kojima oni žive. Ne možemo od srpskih zajednica u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini da pravimo nekakve enklave kojima ćemo upravljati iz Beograda.

(Radio Slobodna Evropa)

Valentin Incko: Neodgovorna retorika i nacionalistička politika moraju prestati

Oglasio se i izaslanik medjunarodne zajednice u BiH!!! I to otvorenim pismom gradjanima BiH u predvecerje izbora. Dobro jutro, Kolumbo!!Tvoje rijeci otkrivaju jednu jedinu stvar - nemoc tvoju  i onih koje zastupas. Da, balkanci su teski narodi, ponekad preteski i samima sebi.. Prestanite da analizirate njih. Pocnite da analizirate svoju politiku na Balkanu, jos od pocetka devedesetih proslog stoljeca. Hocete li pronaci i poneku svoju gresku? Da li ste u stanju da korigujete svoje dugogodisnje greske prema Balkanu i pocnete da istinski pomazete tim zaostalim i jadnim i narodima. *********************************

Građani Bosne i Hercegovine na izbore će izaći 7. oktobra. Predizborna kampanja za sada je u velikoj mjeri razočaravajuća, budući da praktično nije bilo razgovora niti debate o pitanjima koja su zaista važna za građane BiH, kao što su ekonomija i vladavina prava. Brojne političke stranke, a posebno najveća politička stranka u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, i dalje koriste nacionalističku retoriku podjela kako bi privukle birače.

Međutim, ne izaziva zabrinutost samo neodgovorna retorika nego i uporna nacionalistička politika nekih političara. Oni koji se sjećaju devedesetih još uvijek pamte razaranja koja je takav nacionalizam donio Balkanu, a posebno Bosni i Hercegovini. Još uvijek se sjećamo rijeke izbjeglica koje su bježale pred nasiljem i tražile sigurnost diljem Evrope, posebno u susjednim zemljama, uključujući i Austriju. Ukoliko bi nacionalisti u Bosni i Hercegovini izazvali nove političke krize, izazovi pred kojima bi se našla Evropa – koja se već teško nosi sa migrantskom krizom – bili bi još veći.

Ovih dana, nacionalistički političari teže da ponište reforme postignute nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine. Pri tome rade ne samo protiv interesa građana Bosne i Hercegovine nego i interesa brojnih evropskih zemalja, koje žele da se ta zemlja i regija uspješno nose sa savremenim izazovima ilegalnih migracija, prekograničnog organiziranog kriminala i drugim pitanjima. Drugim riječima, nacionalisti na Balkanu nisu patriote i ne mogu biti pouzdani partneri u težnji da regija i cijeli kontinent postanu bolje mjesto. Oni rade protiv nas.

Ono što je najvažnije jeste da je politika nacionalizma i podjele iznevjerila mnoge građane Bosne i Hercegovine. I zaista, bez obzira što većina ljudi i dalje glasa za iste stranke koje su zemlju i dovele u stanje blokade, istovremeno mnogi napuštaju ovu zemlju zbog frustracija – posebno mladi – oko 20.000 godišnje. Oni su izgubili nadu da će se stvari u Bosni i Hercegovini ikada promijeniti nabolje. Njima nedostaje politička stabilnost, vladavina prava, izgledi za posao, pouzdana infrastruktura, kvalitetno zdravstvo i mnogo drugih stvari koje mi Evropljani često uzimamo zdravo za gotovo. Naravno, političari velikim dijelom izbjegavaju odgovornost za emigraciju najboljih i najpametnijih ljudi iz ove zemlje, ali jasno je da je krivica na onima koji sprečavaju efikasno i uspješno funkcioniranje države, istovremeno se skrivajući iza nacionalističke retorike.

Od početka kampanje sam poticao građane da iskoriste svoje građansko pravo i izađu na izbore. Ohrabrivao sam građane da razmisle o stvarnim pitanjima koja se tiču njihove budućnosti i budućnosti njihove djece prije nego što u oktobru daju svoj glas. A građane BiH koji žive u inostranstvu bih upitao: šta ih je natjeralo da odluče da napuste zemlju? I šta bi se trebalo poboljšati da se vrate nazad?

Iskreno se nadam da će svaki građanin u zemlji i u inostranstvu ozbiljno izvagati posljedice svoga glasanja i glasati za pozitivnu budućnost i prosperitetnu, stabilnu i jednostavno “normalnu” Bosnu i Hercegovinu.

(NN)

Svetlana Cenić: Treba

Ocena za umetnički i tehnički dojam kampanje? Ekološka katastrofa. Šteta onolikog papira, plastike i pitaj boga čega sve ne. Šteta i onoliko autobusa da dovuku pristalice i popune salu. Sve smo saznali šta nam treba, samo nismo saznali kako do toga.

U Sarajevu je posebno trebalo (još jedno treba!) staviti bar na dva kraja nekoga da saleva stravu više inostranim, nego domaćim. Jadno ono turista što je pohodilo prirodne i ostale nam lepote države, a jadni i mi sluđeni od slika nekih opskurnih likova, izobličenih od retuširanja. Zamišljam kako prepričavaju utiske kad dođu kući i čudom se čude da ni zgrade raspoznati nisu mogli od silnih što zamišljenih, što blagoosmehujućih faca.

Mi kao ne znamo kako izgledaju, pa daj da se fotografije retuširaju i ubede nas u lepotu i mladost. Agresivnost promocije Dormco i Vitapur nadmadraca, tava i nutribulleta, Herbalife presretanja i ubeđivanja ništa nije u odnosu na ono "treba nam.." Iza čega sledi: zdravlje, posao, sigurnost, kultura, infrastruktura, pravna država...
E, eto, mi ne znamo šta nam treba i šta to čekamo kao Godota dok po kafanama lamentiramo nad svojom sudbinom i o korupciji ogrezloj vlasti od izbora do izbora. I nikad se naučili nismo bar da navedemo kandidate da poistovete svoje interese sa našim. Sve se završava na "treba".
Ovi izbori će najviše biti upamćeni po tome. Sem ako nas ne prosvetli onaj kandidat što je uporno govorio o "kompErativnim predostima", pa mi je odmah bilo jasno naše ekonomsko dobro jutro nakon izbora.
Uz vrlo malo izuzetaka u odnosu na broj kandidata, ostali bi se mogli stvarno podeliti u one četiri grupe: glupi i lenji, pametni i lenji, glupi i ambiciozni i pametni i ambiciozni. U ovoj prvoj grupi glupih i lenjih lako je prepoznati sve one kojima se daju jednostavna i jasna uputstva i svaka partija mora da ima takvih u velikom broju.
Pametni i lenji se ne znoje previše, ali brzinom munje nađu svoje mesto i na listi i u tuđem radu. Glupi i ambiciozni su duboko u unutrašnjosti milog vođe ili šefa. U tom dodvoravanju ne prezaju ni od čega i vrlo su korisni sve dok ne počnu da veruju i kako su sposobni i pametni. Tu prestaje lojalnost i počinje papak. Ako ga se partija ne reši na vreme, taj što može štete da napravi, to ni deset pametnih i ambicioznih ne mogu da reše. Pametni i ambiciozni jedino i prave uspeh, ali ih je najmanje. Naravno. Kako bi vođa bio vođa da ih je više?!
Sve će to još vidljivije da bude u sklapanju koalicija.
Bolest moći je sigurno gora od raka. Za rak i postoje terapije, za bolest moći je još nisu našli. Kako se brzo navikne na moć, tako se navikne i na smrad koji ona širi.
Nije važno koliko je neko ljigav i koliko nečovečjem odiše (smrdi), bitno je da je u funkciji velikog šefa. Nije važno koliko smrdljivih poteza se mora napraviti da se održi na vlasti, bitno je da većina navikne na taj smrad i da ga okolo pronosi kao da je miomiris. Strpiš se u tom trenutku i onda nastupaju četiri lagodne godine.
Svaki okoreli partijski šef zna da je potrebno nekoga samo navući na moć i privilegije i više nema problema ni sa ljudskim ponosom, ni sa razumom. Svejedno što od tri stotine njih koji mu laskaju, nih 299 laže. Bitno li mu je?! Svaka nam je partija demokratska, tako joj piše, a demokratija je vladavina većine, je li, samo je kvaka što je ta većina isključivo On.
I, onda, čemu programi, rešenja, dijalog i debata? Naredaj 'treba' do 'treba' i ponavljaj dok svi ne oguglaju. Ako uopšte slušaju. Na kraju će On i On dogovarati i trgovati u četiri oka šta njima treba.
I tako ukrug duž države smenjivaće se neki On sa nekim On u pregovorima, sve sa borom na čelu i uobičajenim izjavama da ih na to tera odgovornost prema svom narodu, državi, republici, kantonu... Vaskoliki puk će da posmatra, neko da se podsmeva, a neko da aplaudira, samo On i On znaju da pohlepa ostaje mlada dugo pošto ostali gresi ostare. Po onoj narodnoj.
Uostalom, glasali ste za njih da vam kažu šta vam treba, zar ne?!
Meni treba samo da se obelodani ko je ubio Davida i Dženana. Cela je država na tom ispitu. Ako to ne saznamo, džaba im sto hiljada 'treba' i isto toliko kandidata, krečenja i oblepljivanja svih zidova i bandera. U mom se životu, bez toga, ništa promeniti neće. Pogotovo ne nabolje.
Ako to saznamo i ako usledi adekvatna kazna, poverovaću da postoji i peta grupa: ozbiljnih, radnih i sa integritetom, poverovaću da ćemo ostali i opstali. Budućnost uvek ide u paketu sa sadašnjošću.

Svetlana Cenić ('Dani')

Danas u 6 na Kastelovom cosku!

Zao mi je sto danas nisam u Banjaluci da budem jedna kap u moru.
Jedna kap je mala, premala i izgleda beznacajna.

Ali, bez kapi - nema ni mora!

Zato, vi koji ste danas u Banjaluci, dodjite na Kastelov cosak!
Budite ta jedna kap i podrzite zahtjev roditelja koji su izgubili sina.
Podrzite zahtjev za pravdu i dostojanstven zivot i vas i vase djece!

Pravda za Davida! Pravda za svu nasu djecu!

Masha Gessen: Dostojanstvo u politici

Ne znam koliko se ova americka tema prati na nasim prostorima, ali znam da se ovdje u Sjevernoj Americi prati kao tema - biti ili ne biti. Radi se o izboru jednog sudije Vrhovnog suda USA. Trump je predlozio jednog od konzervativnih sudija. Demokrate mu pronasle mrlju u zivototu nacinjenu jos dok je bio maloljetan. Rvanje dvije partije, u rukavicm i bez njih, traje vec nedjeljama, hoce li taj covjek biti izabran ili ce njegov izbor biti osporen i od Trampa zatrazeno da predlozi drugoga. U ovoj bici Demokrate ne mogu dobiti bas nista jer ce Tramp, ako mu ovaj kandidat ne prodje, predloziti drugog sudiju, opet konzervativca po svome izboru. 

Medjutim, ovdje Demokrate vide svoju sansu da pokrenu mase americkih glasaca protiv Trampa pred izbore za Senat. I izgleda da im to uspijeva jer su Tramp i sudija koga on predlaze, kao i neki republikanski senatori napravili dovoljno gresaka u koracima i pokrenuli masu zenske populacije Amerike protiv sebe. Trumpov kandidat ce na danasnjem glasanju u Senatu vjerovatno proci, ali se vec pokazuje da je u zadnjih nekoliko nedjelja opala podraka Trampu sto je i bio glavni cilj Demokrata.

Republikanci i Tramp ce dobiti bitku ali ce izgubiti rat!

Sve mi to lici na prilicno prljavu politicku igru u kojoj, bar ovog puta, dobijaju oni za koje navijam.

Ima li ciste politicke igre? 

*********************

             Christine Blasey Ford, foto: The New Yorker/Tom Williams/Getty

Tema saslušanja profesorke Ford i sudije Kavano bila je ljudsko dostojanstvo. Kristin Blejzi Ford govorila je o napadu na svoj dignitet, o događaju koji je progoni čitavog života (“Taj smeh se neizbrisivo urezao u moj hipokampus”, rekla je profesorka psihologije, “grohotan smeh njih dvojice… Ležala sam pod jednim od njih, a oni su se smejali, kao dva drugara koji se silno zabavljaju”.) S druge strane, Bret Kavano i njegovi zaštitnici, posebno senator Lindzi Grejem, odbacili su njene optužbe i čitavo saslušanje kao napad na dostojanstvo ovog sudije: sva njihova dreka, pridike, plakanje i Grejemovo izričito odbijanje da makar uzme u obzir povod za saslušanje, značili su da oni svako protivljenje shvataju kao uvredu. Za nas ostale, spektakl od saslušanja i potonje glasanje pretvorili su se u opelo dostojanstvu u politici.

Ideja dostojanstva je na dva načina presudna za naše razumevanje politike. Učešće u političkom procesu uzdiže sve građane u dostojanstven status. Imati glas, biti saslušan i vršiti politički uticaj jesu ključni sastojci dostojanstva. Pisala sam o konceptu “feminizacije politike” kao preduslovu povratka dostojanstva onima koji se retko čuju: ženama, siromašnima, manjinama, hendikepiranima i drugima. Nekoliko novih demokratskih pokreta, kao što je municipalizam u Španiji i drugim zemljama ili pojava političkih pokreta u Skandinaviji, u centar svog angažmana stavljaju javna slušanja ljudskih priča i mišljenja. Kada su ljudi isključeni iz političke zajednice – kada ostanu bez države ili glasačkog prava, ili su naprosto marginalizovani do nevidljivosti – oni bivaju lišeni ljudskog dostojanstva.

S druge strane, postoji i dignitet političkog performansa koji proističe iz titula, procedura, običaja odevanja i posebnih žargona. Nekada su ljudi znali da taj performans signalizira, pa čak i prethodi sadržaju politike. U Rusiji sam tokom 1990-ih često izveštavala iz ustavnog suda i to je bilo posebno i uzvišeno iskustvo. Odjednom bi započeo performans poštovanja zakona, intelektualne strogosti tumačenja zakona i procedure. U zemlji u kojoj je politika dugo bila zasnovana na lažima, a zakon u službi terora, mala grupa ljudi odlučila je da se ponaša kao da je zakon bitan i kao da su ljudski postupci bitni. Neko vreme se činilo da su uspešni. Ali kako je Rusija propadala zamirao je i performans politike u javnosti, uključujući i sudnice. U ruskom filmu “Levijatan” iz 2014. postoji scena u kojoj sudije izgledaju zastrašujuće – ne zato što su impresivni, već zato što su neartikulisani, ravnodušni, aljkavi. Ostale su samo toge.

Naravno, javni spektakl politike može biti upotrebljen i za progon onih koji ne izgledaju ili ne govore kako treba. Zato su dva oblika političkog dostojanstva nerazdvojna: dostojanstvo učešća i dostojanstvo performansa. Izazov demokratije je izgraditi procedure koje neprestano šire ovo polje.

Umesto toga, u SAD imamo ubrzano propadanje političkog performansa. Simbolički početak nove ere verovatno je bio inauguracioni govor Donalda Trampa pun uprošćavanja i izliva mržnje, ali i ružnog ophođenja prema engleskom jeziku: bio je to odmak od lepote koju bismo očekivali u takvoj prilici. Nastavilo se s lažima, skarednostima, uvredama. Za svega nekoliko meseci svaki gest u javnosti koji bi prizivao neka dostojanstvenija vremena postao je izvanredan događaj. Mislim da je zato svedočenje bivšeg direktora FBI Džejmsa Komija prošle godine u Kongresu mnogima delovalo kao dašak svežeg vazduha.

Sada smo svedočili sračunatom odbijanju dostojanstva u performansu. Kavano je svoj nastup započeo pozom indignacije i uvređenosti zbog optužbi od nekoga koga on očigledno smatra nižim od sebe. Čak je i njegova desetogodišnja ćerka, rekao je, htela da se pomoli za “tu ženu”. Kidisao je na ljude koji mu postavljaju pitanja, grdio svoje zamišljene neprijatelje. Sračunatost takvog ponašanja videlo se i kada je Tramp pohvalio ovaj agresivni nastup (“Sudija Kavano je upravo pokazao Americi zašto sam ga nominovao”, napisao je predsednik na Tviteru). Uputio je poruku prezira prema proceduri, nastupu i očekivanom stilu govora. Kavano i Tramp nam šalju poruku o sirovosti moći koja se ne deli ni sa kim. A to je upravo ono što profesorku Ford i sve nas lišava dostojanstva koje proističe iz političkog učešća.

Naizgled, profesorki Ford je bilo dopušteno dostojanstvo performansa: svedočila je pred Senatom, što je učinila u skladu sa običajima tog doma. Ali onda je bila izložena podsmehu. Republikanski senatori su odbili da joj se direktno obrate; umesto njih je to radila tužiteljka iz Arizone, Rejčel Mičel, koju je senator Mič Mekonel oslovljavao kao “ženskog asistenta”. Odbili su da izdaju nalog za saslušanje Marka Džadža koji je prema navodima bio svedok pokušaja silovanja. Svaki od tih senatora je svojim saosećajnim pitanjima za Kavano pokazao da ih verodostojno i dirljivo svedočenje profesorke Ford ni najmanje nije pokolebalo (Kavano je pod zakletvom rekao da nije pratio njeno svedočenje, iako je Wall Street Journal preneo izjavu pomoćnika u Komitetu koji tvrdi da jeste). Odbijali su i svaki poziv na istragu koju bi sproveo FBI, sve dok senator Džef Flejk nije pokleknuo, nakon što su ga dve žrtve seksualnog nasilja presrele u službenom liftu a snimak tog susreta obišao svet. Predložena jednonedeljna pauza za istragu “ograničenu vremenom i obimom” mogla bi omogućiti da priča profesorke Ford stigne do šire javnosti. Da je bilo po volji ostalih republikanaca u Komitetu Senata za pravosuđe, međutim, ta priča bi bila ispričana, ali ne i saslušana – bar ne u Senatu. Time bi i ona i milioni žena i muškaraca bili lišeni dostojanstva učešća u političkom životu zajednice.

The New Yorker, 28.09.2018.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 01.10.2018.

SENAD AVDIĆ: Mapiranje "naših" zločina

Upravo ovako kako to Senad rece trebao bi da se osjeca pripadnik svake nacije u cije ime su zlocini cinjeni:
"Nema i ne može biti kolektivne odgovornosti za zločine, to nam je poznato, ali ako izostane individualno kažnjavanje, kao što je uglavnom izostalo za neobjašnjivi, patološki pokolj Hrvata u Grabovici, tada se dio krivice raspoređuje na sve članove zajednice u čije je to ime navodno počinjeno, pa i na mene."

***********************

Ljetno putovanje slobodnim teritorijama, od Grabovice do Tarčina

U nedjelju, 9. septembra iza podne, po povratku sa (hrvatskog) Jadrana, obreo sam se u kafani u Grabovici. Godinama i decenijama moj je "južni tok" (odlasci u Hercegovinu-češće i na more-rjeđe) prekidani na "Jelačić-placu"- svevremenoj kafani "Kod Gojka"(Jelačića)...

Starog Goje odavno nema, ali poslovanje i ugled  uspješno oržavaju  njegovi sinovi, a moji haveri, Jašar i Maša. Nisam se, velim, zadržavao u tzv. jablaničkoj Aleji "Kad jaganjci utihnu", a razlozi nisu gastronomski, već medicinsko-zdravstveni. Svima koji išta znaju o uspješnom i redovnom održavanju i servisiranju  pluća  poznato je u toj raboti ljekovitost tzv. "kozijeg  programa", meso kuhano i sa ražnja), sirevi (razni), juhe i čorbe i pogotovo kozji loj.

Kozji loj se, objasnili  su mi pulmolozi-naturščici, zamota u novine i privije na grudni koš i to predstavlja organski bir iladž, spas  za duhanom uhelaćena pluća. Probao prije nekoliko mjeseci, primijenio narodnu mudrost i iskustvo i rezultati su bili senzacionalni: ne samo što su pluća bila prijatno iznenađena, nego samo shvatio da  novine koje sam rabio ("Avaz" i "Oslobođenje") imaju multipraktične funkcije: uz one znane, tradicionalno-konvencionalne, pranje prozora, zahodska higijena, korisne su i za motanje kozjeg loja. Dakle, ako laže koza , ne laže loj.

GRABOVICA, RANA LJUTA

"Vidov" je naziv kafane u Grabovici , čiji mi je vlasnik Dragan nekoliko dana  ranije obećao "krv, loj i sireve strasti" po povratku sa (od)mora. Dragan je tamošnji, iz Grabovice, radio je godinama u hotelu "Ero", pa kada su mu dozlogrdili  višegodišnji štrajkovi, sanacije, stečajevi,  restruktuiranja, tranzicijske patnje, podigao sidro iz Mostara i otvorio restoran u obiteljskoj kući. 

Sve sam ja dobro osmislio i planirao, samo sam jednu "sitnicu" prije dolaska  "Vidov" previdio, a nikako i nipošto nisam smio: u taj je, dan,  nedjelju, "padala" obljetnica, dvadeset i peta, zločina nad Hrvatima Grabovice i okolnih sela. Mislio sam da je zločin u Grabovici komemoriran jučer, valjda zato što sam pročitao da se prethodnog dana  žrtvama masakra poklonio Željko Komšić.

Nakon obilaska spomenika žrtvama svirepog pokolja i vjerskog ceremonijala preživjeli Hrvati (bez neizbježnih predizbornih političara)  iz Grabovice, njihove obitelji natiskali su se u kafanu. Niko kod njih više ne živi na mjestu zločina, prepoznajem to iz parkiranih automobila šarenih registracijskih tablica, srednje i niže klase, starijih godišta, što mi govori da je riječ o relativno nebogatim, skromnim ljudima.

Neću reći da sam se među Hrvatima koji su prethodno toga dana oplakali svoja 33 mrtva rođaka i rodice, osjećao kao krme u Teheranu (iliti  Dodik u Sarajevu), jer je odveć neumjesno i izraubovana dosjetka, ali hoću priznati da mi je u tom ambijentu bilo prijatno otprilike kao onome jaretu koje je cvrčalo sa užarenog ražnja u dvorištu kafane.

Nema i ne može biti kolektivne odgovornosti za zločine, to nam je poznato, ali ako izostane individualno kažnjavanje, kao što je uglavnom izostalo za neobjašnjivi, patološki pokolj Hrvata u Grabovici, tada se dio krivice raspoređuje na sve članove zajednice u čije je to ime navodno počinjeno, pa i na mene.

Tamo gdje je zaobiđeno individualno kažnjavanje, taloži se kolektivni stid. I ja sam se tu, u potpunom okruženje preživjelih Hrvata, rodbinom pobijenih i u Neretvu bačenih Hercegovaca-katolika, osjećao postiđenim. "Nemamo  se mi čega stidjeti, mi možemo hodati vedra čela i čista obraza, mi nismo činili zločine, mi smo se od zločina branili", poručio je svojim biračima  ovih dana Šefik Džaferović, vjerovatni član Predsjedništva BiH. 

(Poznata mi je iz komunističkih folklornih rituala ovo stilska figura sa vedrim čelom i čistim  obrazom, očito je i Džaferovič, kao i ja, dok je bio pionir maleni naizust naučio i na skojevskim  svečanostimma pjevao onu samoobmanjujuću  pjesmicu "Poznaje se ko je komunista, vedra čela, a obraza čista").  Stid me je i neću se prestati stidjeti, pored ostalog i zbog toga što je vlast u kojoj je i Džaferović frtalj stoljeća važna čivija od mojih para financirala odbranu zločinaca koji su poklali nevinu čeljad u Grabovici.

"Jesu li među gostima u kafani "Vidom"  bila i ona dvojica dječaka, braća Goran i Zoran Zadro, jedini živi svjedoci pokolja u Grabovici, kojima  je pobijena cijela  familija uključujući i trogodišnju sestricu?", ne prestajem razmišljati nakon što sam se udaljio od tužnog skupa u kafani i automobilom prolazio pored Gojkove kafane. Na tom sam mjestu  Gorana i Zorana, isprepadane, goluždrave klince, vidio  tačno prije dvadeset i pet godina.

Tada su imali jedanaest, odnosno trinaest godina, danas su to sredovječni ljudi. Vraćao sam se (pješke, bezbeli) iz Mostara u koloni u kojoj su bili pripadnici policijske jedinice "Lasta" iz Sarajeva koje  je tadašnji ministar Bakir Alispahić odveo da se nađu pri ruci mostarskim suborcima  u   tragično-neuspjelom pokušaju deblokade grada.  Mjesec-dva ranije sam put od Mostara, preko Prenja i drugih groznih, nedobronamjernih  vrleti prepješačio za ciglih 15-ak sati, ovoga puta put je trajao tri-četiri sata duže, usporavali su nas, tempo diktirali, ranjenici stradali u gradskim borbama u Šantićevoj ulici.

Tu, nadomak Jablanice, rečeno nam je sletjet će armijski helikopter koji će nas prevesti do Zenice. Bila je noć, kišilo je ("oblaci su vukli kišu sve do Prozora"), dvojica dječaka stajali su u bašti kafane, pored njih je bio Ramiz Delalić Ćelo."Stradali su im roditelji, pa ih je komandant Ćelo uzeo sa sobom i neda im da se od njega odvajaju", objasnio mi je neko od ljudi koji su se tuda vrzmali.

Ramiza sam izbjegavao sretati i u Sarajevu i u Zenici, prije i tokom rata, njegov prisustvo je kod mene uvijek izazivalo nelagodu, odbojnost  i zazor. Ništa nisam znao o Grabovici, odnosno zločinu koji se tamo desio, samo sam na Radiju BiH slušao komunikaciju između Sefera Halilovića i Ramiza Delalića tokom jedne uboge, diletantski vođene  ofanzive  Armije BiH na položaje Hrvatskog viječa obrane u tom kraju. Za pokolj nad Hrvatima u dolini Neretve čuo sam mnogo kasnije i tada mi se vratila i slika dvojice dječaka i kišna, tmurna, prijeteća   noć u kojoj sam ih gledao prije nego što se ukrcao u helikopter za Zenicu... Ta slika ranjenika, izgubljene, izbezumljene djece koje kvasi septembarska kiša nosila je teške asocijacije na filmske slike iz Bulalijećevu "Bitke na Neretvi"...

JABLANICA SE POVIJALA

Nisam ništa pod Bogom milim znao ni za logor u Muzeju u Jablanici. Iz automobila dok u rano poslijepšodne prolazimo kroz pustu, vrelu  Jablanicu prepoznajem kuću u kojoj je za boravka u toj varoši stolovao Safet Ćibo, hiroviti doktor kojeg je vlast iz Sarajeva poslala da "sredi stanje" i "zavede red" u tri hercegovačke općine, Konjicu, Jablanici i Prozoru. Sjedio sam u toj  ukusno, moderno  uređenoj kući, koja, mislim, nije bila njegovo vlasništvo nego je, vjerovatno, bila "izuzeta" za potrebe Ratnog Predsjednika, razgovarao sa njim u nekoliko navrata,  i nikada mi nije pomenuo nikakav logor, ni zatvor za "neprijetelje". Muzej Bitke na Neretvi sa stotinama zarobljenika nalazio se nekoliko stotina metara dalje.

Pitao sam jednom Ćibu, dok je po glavnoj (i jedinoj) ulici u gradu tutnjao i mljeo asfalt tenk u vlasništvu jedinice Zulfikara Ališpage, za svrhu takvog besmislenog "manevra", čini mi se da je kazao da se to radi da bi se "malo isprepadalo (preostale) Hrvate". One Hrvate, kasnije ću znati, koje on i njemu podređena vlast, civilna i vojna, nisu  još uvijek bili utamničili i iživljavali se nad njima u Muzeju. Za taj zločin pravomoćno je osuđen Nihad Bojadžić, a i njegova odbrana je, ako se  ne varam, jednim dijelom iz moga džepa financirana preko kantonalnog budžeta. I zato imam pravo na svoj privatni, teški, ali neizbježni stid i sram!

U KONJICU UBIJAJU, ZAR NE?

U proteklih dvadesetak godina često sam odlazio u Konjic, ali nikada povod nije bio sretan, niti ugodan. Prvi put, neposredno  nakon rata istraživao sam, odnosno prije svega samom sebi otkrivao zločine zbog kojih je Tužiteljstvo u Haagu podiglo optužnice protiv prvog komandanta odbrane ovog grada Zejnila Delialića i nižerangiranih vojnika, čuvara u logoru Čelebići. Esad Landžo, jedan od optuženih, kasnije mi je iz Haaga gdje je osuđen 15 godina zatvora (kaznu izdržao u Finskoj), slao potresna, strašna, bolna  pisma u kojima je otkrivao pojedinosti zločina, optužujući svoje pretpostavljene pitajući ih zašto mu u vrijeme počinjenja zlodjela nisu rekli da su takve stvari nedopustive, i kažnjive. Dvadeset godina kasnije, ovoga proljeća,

Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine  je podiglo, a Sud BiH potvrdio, optužnicu protiv četrnaest pripadnika Armije BiH i MUP-a koja ih tereti za "sistematskoe napade u ubistva više desetina civila srpske nacionalnosti oba spola, među kojima je bilo djece i starijih osoba, te učenje, zlostavljanje, nečovječno postupanje, protivpravna zatočenja, većeg broja žtava srspke nacionalnosti iz grada Konjica i okolnih sela". 

Bakir Izetbegović  na optužbe da je Armija BIH činila zločine uvijek odgovara odgovarao isto: "Naši zločini su bili pojedinačni incidenti i mi smo ih pravovremeno sankcionisali i kažnjavali". Kakvi su to "pojedinačni" zločini koji su se odvijali na "sistematičan" način  i kako su pravovremeno kažnjavani, kada tek, dvadeset i šest godina nakon njihova počinjenja, odgovorni trebaju biti suđeni?!

Ovaj današnji prolazak kroz Konjic ipak mi je je nešto rahatniji od  prethodnih, zahvaljujući zadivljujućoj gesti Anisa Kosovca, Konjičanina koji je svojim novcima i na vlastitu odgovornost podigao spomen ploču ubijenim dječacima, braći Petru i Pavlu Goluboviću koje je regularna policija Konjica brutalno smaknula zajedno sa roditeljima. "Stradali u jednu krv", tako se u Hercegovinu zovu istrebljenja cijelih familija. 

Bio sam bijesan, očajan kada je prije nekoliko mjeseci u okviru nekakve nazor profilirane manifestacije na temu, navodne,  kulture sjećanja koje se odvijala preko festivala MESS, u Konjicu postavljena izložba forografa Rona Haviva, najboljeg foto-dokumentariste zločina i genocida nad Bošnjacima, a još zapanjeniji kada su vlasti Konjica Havivovu izložbu ponovile koji mjesec kasnije. Genijalni je Haviv, potreban i dragocjen, ali Konjicu, i svima u njemu  suočavanje sa prošlošću i kultura sjećanja treba dosegnuti do zločina nad svojim sugrađanima masovno pobijenim i temeljitio protjeranim.

Šta bi Haviv snimio u Konjicu, logoru u Čelebićima da se tamo zatekao 1992.?! Zašto se neko od umjetnika iz Sarajeva ne sjeti napraviti film, ili predstavu o pobijenoj braći Golubović, kao što je Oliver Frljić učinio sa srpskom djevojčicom Aleksandrom Zec, ili Srdan Golubović sa Srđanom Aleksićem?! Imaju gotov i vrstan  literarni predložak, međunarodno nagrađeni tekst Dragana Bursaća. A i ja sam nešto o tome pisao i objavljivao desetak-petnaest godina ranije...

Dionica puta od Konjica do Bradine je lijepo izgrađena, domaćinski asfaltirana, čista i izgledala mi je mnogo kraća nego prije 25 godina kada sam je pješke savladavao, ali u kontra-smjeru. Probudio sam se jednog julskog jutra 1993. u kasarni na Bradini, nakon što sam prethodne večeri sletio helikopterom iz Zenice u Tarčin. Helikopter je primarno prevozio mekinje koje su se u tumbanju i turbulencijama  prosipale po nama slijepim putnicima.  Na  Bradinu sam dopješačio bijel poput nišana.

Rekao bih poput pravoslavne crkve na Bradini, ali crkve nije bilo tamo gdje je stajala prije rata. Neko od domaćina mi je objasnio da su i crkvu i stotine okolnih kuća godinu dana ranije sa zemljom poravnali vojnici koje je iz Hrvatske sa sobom doveo general Mate Šarlija Daidža, koji su iza sebe ostavili smrt, pustoš, ništavilo. Bila je to druga  uništena kršćanska bogomolja koju sam u ratu vidio: prva je bila Samostan u Gučoj gori pored kojeg sam u junu iste godine stajao dok su ga "Allahovi ratnici" dio po dio skrnavili, pa kasnije i zapalili. Sjetio sam se tada velikog pjesnika Ilije Ladina, mog svakodnevnog genijalnog supatnika i sugovornika u opkoljenom Sarajevu, koji je na vijest o rušenju džamije u Kiseljaku 1992.godine ganuto rekao: "Naši našima zapalili džamiju"!

Kolala je godinu dana kasnije po Sarajevu urbana legenda o dvojici najpoznatijih nogometnih tifoza u Sarajevu Kemi (Lakači) i njegovom vječitom stadionskom  rivalu Juri, utemeljiteljima navijačkog pokreta u glavnom gradu. Krenula njih dvojica nakon Washingtonskog sporazuma prema Hercegovini, pa Kemo cijelo vrijeme puta pričao o stradanju Bošnjaka, rušenju džamija, pokoljima. Kad su stigli na Bradinu, pokaže mu Jure ruševine crkve i pita ga "A šta je ovo,  ko je ovo srušio?", na šta mu Kemo ko iz topa  odgovori: "Kako šta je, jebo ga ti?! Pa, bespravna izgradnja".

Nisu samo Daidža i njegovi ustašoidi samljeli i satrali rodno mjesto nikad prežaljenog Poglavnika Ante Pavelića, dale su ozbiljan doprinos tom divljačkom zločinu i lokalne armijsko-policijske snage. Tako piše u optužnici protiv četrnaest konjičkih "ratnih heroja". Treba li podsjećati (treba, naravno) da je dok se rat još nije smirio na mjestu crkve na Bradini sagrađena džamija, Muderisova, kao su joj tepali, čije je rušenje naredio Paddy Ashdown.

 

PADAJ SILOSE  I NEPRAVDO

Desetak minuta relaksirajuće  vožnje od Bradine prema Sarajevu i eto nas u Tarčinu. Prije dva-tri mjeseca Sud Bosne i Hercegovine civilnom, vojnom i policijskom rukovodstvu Hadžića (odnosno "slobodnih teritorija" te Općine "rebnuo" je  je ukupno osamdeset godina zatvora za zločine počinjene na srspkim zatvorenicima u tamošnjem "Silosu".

Najveću kaznu, osam godina, dobio je Mustafa Dželilović, predsjednik Ratnog Predsjedništva, jedna vrlo neugledna i neugodna persona, od velikog ugleda i povjerenja unutar bošnjačkih vladajućih struktura, kojeg sam često sretao za svog boravka u Zenici. Treba li podsjetiti(treba, naravno) da su i njihove odbrane financirali sarajevski poreski obveznici.

Kome je trebao, po kojem je zakonu otvoren i četiri godine funkcionirao tarčinski logor/zatvor za lokalne Srbe, bez obzira jesu li oni imali oružje, ili nisu ?! Slavko Jovičić-Slavuj, najpoznatiji i najdugotrajniji uznik u "Silosu", uhpšen je i zatvoren u svojoj kući u Pazariću u aprilu 1992. godine, oslobođen četiri godine kasnije, mnogo  nakon Daytona.

Oni koji su ga uhapsili vjerovali su da je riječ o krupnoj zvjerki. Prije rata bio je pratilac Miodraga Simovića, koji je u vrijeme njegovog hapšenja bio potpredsjednika Vlade BiH. Koliko je to bilo tačno i osnovano  govori činjenica da niko od srspkih vlasti sa Pala, niti iz Hadžića, za svo to vrijeme nije tražio njegovu razmjenu. Nakon zatvaranja Silosa i odlaska na Pale, pričao mi je Jovičić, sreo je na paljanskoj televiziji Harisa Silajdžića koji je imao predizborni televizijski nastup.

Poznavali su se prije rata, u istoj Vladi su primali plaće. "Pa, bolan Harise, četiri puta sam ti preko Crvnog krsta slao molbu da me oslobodiš, a ti ništa. "Vjeruj mi, Slavko, sve sam učinio, ali ti nisam mogao pomoći", uvjeravao ga je Haris. "Četiri puta te molio da me oslobodiš, pa četiri godine zaglavio u "Silosu", dobro je da ti nisam više puta pisao , ko zna kad bih izašao na slobodu", navodno mu je tu, na domaćem terenu,  prigovorio Slavuj.

Za zatvor u "Silosu" čuo sam početkom 1994.godine, sad ću reći i kako. Narodnjački pjevač Lepi Mića (ovaj što penzionerske dane provodi u Pinkovoj "Zadruzi") krenuo bio na nekakvu tezgu na Ilidžu, pa zalutao i pao u ruke pripadnika Armije BiH. Mislim da nije bio dugo pritvoren, koji dan, a među "kompromitirajućim" materijalima u džepovima mu našli "zbirku rukopisa" u kojoj se nalazila i pjesma koju ću citirati po sjećanju: "Krvav je majko Silos u Tarčinu/ bodljikava žica steže ruku sinu"...

Nakon Hadžića uskoro se uključujemo na auto-put i moje mapiranje ratnih zločina na južnom kraku "slobodnih teritorija" se privodi kraju. Okončava se, tu u Hadžićima, i mit u nevinosti naše oslobodilačke borbe, o navodnom bošnjačkom tradicionalnom i neupitnom merhametluku i dobrodušnom suživotluku. Može če neko, odnosno sigurno hoće ovaj moj opri putopis otpisati i prokazati kao "naknadn pamet", prigovoriti da sam sve ovo trebeo napisati mnogo ranije i daleko detaljnije. Neće to naravno, biti do kraja, pa ni izblita tačno, ali neka...

Uvjeren sam da je i najlicemjernija, proračunata  naknadna pamet, moralnija i produktivnija, od aktuelne "kulture sjećanja" unutar koje je sjećanje fokusirano sam na nas i naše žrtve, patnje i stradanja  i ne dotiče se (anamo) njih i njihovih. Nemoguća je Bosna u kojoj su jedni vječiti dželati, a drugi vječite žrtve, čini mi se da je tako nedavno napisao Miljenko Jergović..

Završavam jednim davnim citatom, a koga ću citirati, ako neću mudrog Aliju Izetbegovića. Prije više od dvadeset godina, 1997. godine, na vojnoj smotri održanoj na stadionu "Koševo" Izetbegović kaže:

"Braneći Bosnu, vi niste samo imali čast da branite samo zemlju. (valjda državu, op. S.A.) Više od toga, vi ste branili jednu veliku ideju koja ima svjetski značaj. To je ideja tolerancije i suživota među ljudima različitih vjera i nacija. Tamo gdje ste vi bili, uprkos svim iskušenjima, ostale su čitave džamije, crkve, katedrale i sinagoge. To je naša najvažnija pobjeda".

Da li je tada Izetbegović znao ono što stoji u optužnici protiv Atia Dudakovića i nekoliko njegovih suradnika iz Petog korpusa: da je tokom njihove veličanstvene akcije "Sana 95" srušena, spaljena, oskrnavljena svaka pravoslavna crkva u tom dijelu Bosanske Krajine,  Petrovcu, Krupi, Sanskom Mostu. Da li bi  mudrog državnika bilo stid da je znao za taj barbarizam i bogohuljenje. Valjda bi, jer u protivnom, niti bi bio mudar, niti bi bio državnik! 

(START BIH)

Jasna Prpic - Odvjetnica/advokatica bez granica iz Njemacke

Juce dobih ova dva emaila od Jasne Prpic, banjalucakne - advokatice koja od rata zivi i radi u Njemackoj. U vise navrata smo pratili njene aktivnosti i nagrade koje je za svoj rad  dobijala u Njemockoj. Ovog puta treba da je podrzimo u nastojanju da za svoj volonterski rad, za svoju organizaciju  dobije i neka sredstva Njemacke vlade. Prema uputstvu, na kraju teksta, ja sam vec uspjesno glasao. Predlazem i vama da potrosite svojih 3-5 minuta i podrzite rad nase sugradjanke.

***********************

Dragi Predrag,

maloprije sam poslala na nekoliko adresa nasih ljudi mail sa ovim sadrzajem pa ces dobiti i ti.

Sad mi pade na pamet da odem u Parkic i vidim sta se tamo desava, pa evo sad se odlucih javiti se i tebi licno. Proslo je puno vremena, i previse…. izdesavalo se toliko toga…danas je umro i Charles Aznavour. Vidim da si to zabiljezio. Stavio je pecat i na moju mladost. Voljeli smo ga slusati, mislim svi.

Eto vrijeme prolazi, imamo skoro svega, samo ne vremena za blize kontakte. A vrijeme prolazi…kao i Aznavouru…

Nadam se da vam je dobro u Kanadi. Isto kao i nama u Njemackoj. Ustvari kako god da je…ja kazem samo da je sretan svaki onaj ko ne zivi na Balkanu…ne znam sta reci…gdje je kraj?

Da ne ponavljam, evo maila koji sam poslala…ja aktivna kao i uvijek…dobivam samo nagrade…a para nigdje…svejedno, ne zalim se…ali evo prilike i za pare, naravno ovdje je cast daleko iznad para, radi se o najvecoj nagradi Njemacke za volonterski angazman. Sanse su male, velike organizacije su nakupile vec 2-3 hiljade glasova. Ja jos nemam ni 100 pa dodjoh na ideju da pokusam kod nasih ljudi sirom svijeta. Mozda se nakupi nesto..Radovala bih se kad bi me podrzao preko bloga.

Hvala pozdrav

Jasna Prpić

*********************

Dragi prijatelji Odvjetnica/advokatica bez granica iz Njemacke,

online glasanje do 10. oktobra 2018

https://www.deutscher-engagementpreis.de/publikumspreis/action/list/seite/24/#ep-awards-list-list

online Abstimmung bis 10. Oktober 2018

javljam Vam se povodom velike njemacke nagrade „Deutscher Engagementpreis 2018“ za koju je nasu organizaciju „Anwältinnen ohne Grenzen“ – Odvjetnice/advokatice bez granica-  odnosno mene kao osnivaca organizacije nominirao grad Freiburg.

Radovala bih se kad bi nas i Vi podrzali kod online glasanja za nagradu publike. Vise o organizaciji i mom radu mozete naci na webstranici nase organizacije, link je dole. Za one koji ne znaju njemacki dole je na nasem jeziku kratko uputstvo za glasanje.

Vazno je da se na kraju kad stigne mail o glasanju potvrdi davanje glasa klikom na link.

Mi smo mala organizacija i u usporedbi sa velikim organizacijama sa nekoliko hiljada clanova nemamo puno sanse (njima je dovoljan samo glas clanova), te sam zato dosla na ideju da zatrazim podrsku nasih ljudi koji su trenutno po cijelom svijetu, mozda tako sakupimo vise glasova. Nagrada od 10.000 Eura bi nam dobro doslo za finansiranje naseg rada koji vec vise od 10 godina obavljamo iskljucivo volonterski.

Hvala unaprijed svima  i puno pozdrava

Jasmina Prpić

Uputstvo za glasanje:

1. Prvo se klikne na ovaj link https://www.deutscher-engagementpreis.de/publikumspreis/action/list/seite/24/#ep-awards-list-list

            i kad se otvori stranica pojave se tri prazna polja.

2. Dovoljno je upisati moje ime u prvo polje Jasmina Prpic i
3. onda kliknuti dole na “ à suchen “ – to znaci “traži”.
4. Tad se pojavi opis projekta sa ovom slikom  i  C jetzt abstimmen , znači „glasam“.
5.  Kad upisete svoje ime i e-mail adresu dodje link da se potvrdi identitet osobe (moze se sa jedne mailadresse glasati samo jedna osoba)
6. treba se kliknuti na taj link i tek onda je glas validan.

7.   glasati se moze do 10. oktobra 2018

Mario M.: Kako preslikati ljubav

U to vrijeme vozovi bili puni, odvozili ugalj i drvo, a dovozili ljude. Tada se useljavalo, gradili se putevi i pruge, otvarali se rudnici, pokretale pilane… bilo mnogo posla. Došao tako i On, došao sa sjevera, tražila se njegova struka, postao cijenjen. Nedugo kasnije došla je i Ona. Sa juga došla i udala se. Široke morske vidike zauvijek je zamijenila bosanskim planinama. Živjeli sretno zajednički, dobili djecu, unuke… Ni tada se, ni kasnije u starosti, nisu pokajali što su se otisnuli u nepoznato. Potpuno se utkali u prirodnu raznolikost, niko ih nije vodio kao ‘ostale’, svidjelo im se da budu Bosanci. Tada se tako moglo. Svojih navika se nisu odrekli, ali vremenom prihvatali i lokalne običaje. Bilo lakše nego sa rječnikom i naglascima.
Vrlo brzo su prihvatili i kafu na čaršijski način. Ona jutarnja im postade ritual koji prate lijepe priče i planovi. Ne propušta se, s njom vedri se dan.
Po prirodi svoga posla on se budio zorom, potom bi naložio vatru, pristavio vodu… Tek kada bi kafa bila gotova, kada se još pušila, budio bi ju… I to je činio nježno, poljupcem u obraz. I tako iz jutra u jutro! Držala ga ta navika godinama, sve do jednog dana kada je bio posebno nježan. A njeno raspoloženje ne potraja nego se neočekivano iznenadi:
‘’Ali, gdje je kafa?’’
‘’Draga Sorka, zar se ne sjećaš koji je danas dan?’’
‘’???’’- bila je još polusnena i zbunjena.
‘’Proteklo je već dvadeset godina… na današnji dan smo se vjenčali!’’
Ona se razvedri, poljubi ga i ne odustaje: ‘’Ali, gdje je džezva?’’
‘’Draga moja, shvataš, ja sam dvadeset godina to činio, svako jutro te budio… sada ti preuzmi red, pa ću poslije dvadeset godina opet ja.’’
I tako je bilo. Moglo bi se reći da je preslikavši bosanski humor u bračnu ljubav On obogatio svoj karakteristični red i disciplinu. Ove anegdote se sa zadovoljstvom prisjećam, posebno u ovo vrijeme kada sam ja, njihov unuk, napunio 20+20 godina bračnog staža.
Priča ima i nastavak. Penzioneri nisu u obavezi da ustaju rano, ali biologija im skraćuje spavanje… Ko ustane prvi od nas dvoje kuha ‘krevetušu’. I fildžane donosi u postelju.
Ima li tu nekog preslikavanja? Može li se ljubav preslikati? Nisam načisto!

Mario M.

In memoriam: Šarl Aznavur

                               1924. - 2018.

Tema i dilema u Crnoj Gori: Tito opet među nama

  

Ideja o podizanju spomenika Josipu Brozu Titu uzrokovala je lavinu komentara na portalima. Svakako da bi to podržale boračke organizacije, makar one iz II svjetskog rata, jugonostalgičari, mnogi koji su bili “Titovi pioniri”... Ali postoji i ne mali broj onih kojima se ta ideja nije svidjela

Gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković saopštio je na sastanku sa predstavnicima Udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata da će Glavni grad podržati inicijativu o podizanju spomenika Josipu Brozu Titu. To je uzrokovalo lavinu komentara na portalima. Vuković je istakao da je Podgorica 47 godina nosila ime Titograd i da se tom tradicijom treba ponositi.
Svakako da bi podizanje spomenika Josipu Brozu podržale boračke organizacije, makar one koje vuku korijene iz Drugog svjetskog rata, jugonostalgičari, mnogi koji su bili “Titovi pioniri”, koje je na drugoj strani bukvara čekala Brozova slika...
Vuković je, kako je saopšteno iz Glavnog grada, zahvalio predstavnicima UBNOR-a i antifašista Podgorice na očuvanju i širenju ideje antifašizma kao temeljne vrijednosti crnogorskog društva.
“Jer bez nje ne bi bilo ni današnje moderne, građanske i multietničke države Crne Gore”, rekao je Vuković.
Ima i ne mali broj onih kojima se ideja o podizanju spomenika Titu nije svidjela i koji su jasno to iskazali u svojim komentarima. U Crnoj Gori ima dosta onih čiji su rođaci završili na Golom otoku, ili bili za kralja i otadžbinu i kojima je ime Titograd, bio kost u grlu… Onih koji vjeruju da im novi spomenici neće uljepšati stvarnost koju žive. Lako je predvijeti koje partije bi podržale, a koje osudile podizanje spomenika.
Glavni grad nije zaboravio na Josipa Broza ni u predhodnom vremenu, bulevar koji nosi njegovo ime nalazi se na obilaznici na Starom aerodomu, jedna je od prometnijih saobraćajnica, pogotovo ljeti.
Fudbalski klub Mladost ove fudbalske sezone nastupa pod novim (starim) imenom – Omladinski fudbalski klub Titograd.
Klub je osnovan 1951. godine pod imenom Mladost i egzistirao je šest godina, kada je postao OFK Titograd, da bi 1992. ponovo bio prekršten u Mladost.
Za vrijeme bivše Jugoslavije klub se uglavnom takmičio u drugoj saveznoj ligi i u crnogorskoj republičkoj ligi. Klub je igrao utakmice na igraištu na Draču, pa se preselio na stadion na Starom aerodromu. Uvijek je bio poznat po dobroj školi fudbala. Iz mlađih kategorija ekipe Mladosti proistekle su svjetske zvijezde fudbala, poput Dejan Savićevića, Predraga Mijatovića, Niše Saveljića, Refika Šabanadžovića, Stevana Jovetića i mnogih drugih...
Povodom 35. godišnjice Titove smrti, objavljena je čitulja u dnevnim novinam s fotografijom Josipa Broza i zvijezdom petokrakom. Ispod Titove fotografije piše: “Posle Broza sve se sroza”.
U Glavnom gradu jedan od popularnijih kafića nosi ime Titograd.
U jednom razgovoru sa novinarima gradonačelnik Vuković je nedavno saopštio da je 90 odsto njegove funkcije vezano za rješavanje komunalnih problema, a da ostalo ima političku težinu. Ideja o podizanju spomenika Josipu Brozu spada u tih desetak odsto njegove funkcije i Vuković ima legitimno pravo na to. Njegovi kritičari će mu odmah spočitati da je preče da se rješavaju komunalni problemi, kojih grad ima dosta. Pogotovo problem sa kolektorom, saobraćajnicama…
Vuković je ovog ljeta počeo aktivno da koristi svoj četvorogodišnji mandat gradonačelnika i već je sada evidentno da se po stilu razlikuje od svog prehodnika, Slavoljuba Stijepovića. Dok je Stijepović važio za dobrog operativca, koji uglavnom izbjegava medije, Vuković je u sakou radno proveo ljeto i rado odgovarao novinarima na pitanja, ojačao svoju PR službu. Stijepović je za mandata poštovao tendere, a vidjećemo kako će se Vuković boriti sa efikasnošću u sprovođenja ideja.
Svi koji su živjeli u Titogradu ili Podgorici nose tu dvojnost u sebi. Od pedesetih do devedesetih prošlog vijeka Titograd je rastao kao administartivni centar države, grad u kojem su svi poznavali. Bilo je to vrijeme u kojem je svega falilo, ali koje je svima nudilo i neku stabilnost i sigurnost. Vrijeme entuzijazma. Petokraka još za mnoge asocijacira na neko srećno vrijeme. Ne mali broj ljudi u Crnoj Gori će vam i danas kazati idem u Titograd, ili, bio sam u Titogradu.
Pod nazivom Titograd, 13. jula 1946. godine, postaje glavni grad Republike. Ime Podgorica vraćeno je 2. aprila 1992. godine.

Ako se podigne spomenik Josipu Brozu u današnjoj Podgorici, biće to još jedno podsjećanje da je ovaj grad nosio Titovo ime skoro pet decenija. To se ne može izbrisati. Problem je što nas to podsjeti koliko smo podijeljeni i koliko malo treba da opet osjenčimo razlike među nama.

Boban Novović (Vijesti)