Most Radija Slobodna Evropa: Ustaške aveti

O odnosu hrvatske vlasti prema ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sa novinarom Omerom Karabegom su razgovarali Dejan Jović, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, i Davor Gjenero, politički analitičar iz Zagreba.

OMER KARABEG: Hrvatska radiotelevizija, koja je javni servis, reklamirala je u svom Jutarnjem programu knjigu slovenačkog publiciste Romana Leljaka u kojoj se tvrdi da Jasenovac nije bio logor smrti, nego sabirni logor i da u njemu nije stradalo više od 1.500 ljudi. Kako je moguče da se na hrvatskom javnom servisu hvali I knjiga koja negira najveći logor smrti na Balkanu za vreme Drugog svetskog rata?

DEJAN JOVIĆ: To je pitanje koje i ja postavljam i na koje nemam odgovora. U Hrvatskoj je stvorena atmosfera u kojoj je sve moguće i reći i napisati i pri tome se ne vodi i i računa ni o historijskim okolnostima ni o specifičnoj odgovornosti Hrvatske za događaje u Drugom svjetskom ratu. To se uklapa u trendove koji postoje u nekim zemljama istočne i centralne Evrope, gdje se već duže vrijeme primjećuje negiranja zločina u Drugom svjetskom ratu počinjenih od njihovih sunarodnika.

DAVOR GJENERO: To što se dogodilo u Jutarnjem programu HTV-a posljedica je nevjerojatne gluposti i političke neodgovornosti. Ne postoji niti jedno opravdanje za nešto takvo, kao što ne postoji opravdanje što u javnom servisu, nakon što se taj skandal dogodio, nisu poduzete adekvatne mjere, koje je bi spriječile da se nešto takvo ponovi, i što nisu kažnjeni oni koji su počinili taj nevjerojatni profesionalni propust.


KARABEG: Nedavno su na mesnom groblju Vaganac, u opštini Plitvička jezera, uz državne počasti sahranjeni posmrtni ostaci domobrana i ustaša za koje se tvrdi da su žrtve partizana. Sahrani i su prisustvovali ministar odbrane i izaslanica predsednice Hrvatske, koja je rekla da su oni žrtve partizanskih zločina i da su krivi samo zbog toga što su bili domoljubi i Hrvati i što su voleli svoj narod i Katolički crkvu. Savez antifašista Hrvatske tvrdi da su oni poginuli u borbi s partizanima i da je priča o nevinim žrtvama falsifikat.

GJENERO: Hrvatska, nažalost nije jasno i do kraja definirala svoj odnos prema onome što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu i nije definirala svoj odnos prema žrtvama poraća.

JOVIĆ: To je samo jedan u nizu postupaka kojima se relativiziraju sukobljene strane u Drugom svjetskom ratu, pri čemu meni izgleda da je Hrvatska u prilično licemjernoj poziciji. S jedne strane, u ustavu se naglašava antifašistički karakter hrvatske države, slavi se 22. lipanj. Dan antifašističke borbe i to se ističe svaki puta kada je potrebno opovrgnuti da u Hrvatskoj jačaju negacionistički trendovi. S druge strane, vidimo čitav niz manifestacija, uključujući i rušenje partizanskih spomenika, kojima se to negira. To je vidljivo u medijima i obrazovanju, a i u pojedinim općinama pišu se nove povijesti tih općina u kojima se ustaše predstavljaju kao borci protiv komunizma, kao ljudi koji su branili postojeću državu - NDH, koju su neki drugi napadali.

GJENERO: Premijer Plenković pokušava snižavati tenzije koje je naslijedio, pokušava jačati centrističku politiku. Pokušava se baviti pragmatičnim društvenim problemima, a ne problemima iz prošlosti. Plenković se bavi onim stvarima gdje može nešto postići, a teme iz prošlosti na neki način pokušava zamrznuti i smanjiti prostor desnim radikalima u medijima.

JOVIĆ: Plenković je pod priličnim pritiskom radikalne desnice. On njoj osobno nikako ne pripada. Međutim, okolnosti su takve da on mora igrati dosta kompleksnu igru u nadi da će vremenom diskurs radikalne desnice izgubiti na atraktivnosti. Za to mu treba vremena. Za razliku od premijera Plenkovića, predsjednica Grabar Kitarović nema neku jasnu strategiju. Ona je na samom rubu populističke pozicije, a to znači da pokušava predstavljati sve one koji tvrde da nisu predstavljeni u političkom i društvenom prostoru. U te spadaju i desne radikalne grupe. Ona vrlo često ulazi u taj prostor pokušavajući ga pridobiti. Predsjednica se nalazi na drugoj strani u odnosu na Plenkovićevu ideju o stvaranju centrističke Hrvatske.

GJENERO: Gospodin Jović je uglavnom u pravu, jedino mi se čini da je malo prestrog kada kaže da se predsjednica nalazi s druge strane. Točna bi bila ona njegova prva definicija - da hoda po rubu. Taj njen hod može biti vrlo opasan za društvo. Za sada se to još nije dogodilo, ali bi predsjednica morala o tome razmisliti.

KARABEG: Da li je danas u Hrvatskoj legalizovan pozdrav Za dom spremni?

JOVIĆ: To nitko ne može reći sa punom sigurnošću jer postoje vrlo različite i oprečne sudske presude, koje potom nitko sa viših instanci ne poništava, niti pokušava stvar izvesti do kraja. Vijeće za suočavanje sa posljedicama nedemokratskih režima donijelo je o tome zaključak koji pokušava napraviti neku vrstu kompromisa koji nije baš sasvim i logičan. Prema tom zaključku moguće je korištenje slogana Za dom spremni u određenim okolnostima.Tu se prije svega misli na njegovu upotrebu u doba rata u devedesetim. Međutim, tolerira se u onim situacijama koji nemaju nikakve veze sa pomenutim slučajevima. I da direktno odgovorim na vaše pitanje - meni čini da se ništa ne bi dogodilo, kad biste taj pozdrav uzviknuli u Zagrebu, osim što bi vjerojatno jedan broj ljudi smatrao da je to potpuno neprimjereno.

GJENERO: U formalnom smislu vjerojatno ne bi bio kažnjen, ali bi se svi okrenuli na i drugu stranu i nitko normalan sa tim čovjekom ne bi komunicirao. Ne slažem se sa onim što je gospodin Jović rekao o Vijeću za suočavanje sa prošlošću. Čini mi se da taj kompromis nije bio loš, jer se u zaključku govori o zabrani kompletne NDH i simbolike, uključujući i uzvik Za dom spremni koji je jasno definiran kao ustaški pozdrav. Međutim, i Vijeće tolerira njegovu selektivnu i vrlo suženu primjenu. Mi smo devedesetih godina imali jedno nesretno razdoblje, u kojem je zbog agresije Miloševićevog režima na Hrvatsku posve popustila pozornost u odnosu na uporabu fašističke simbolike - a za medije u Beogradu i tako smo u to vrijeme svi i mi i u Zagrebu bili ustaše, bez obzira na to što smo govorili - pa je ta ograda prema ustaštvu u jednom j trenutku pala jako nisko. Iz tog razdoblja imamo te insignije na uniformama HOS-a koji jeste bio partijska vojska jedne nacionalističke radikalne stranke, ali, nažalost nije bio samo to, i jednog autora i pjevača čudnih pjesama, pisanih u balkanskom koljačkom desetercu, koje vrijednosno obilježavaju to razdoblje, pa se i danas svako malo negdje pojave. Taj pastirski rok, nažalost danas u Hrvatskoj ima svoju veliku publiku. To je kombinacija loše, primitivne muzike i kvazi buntovničkog diskursa koji se kao sustavno suprotstavlja svakome režimu. Taj antiestablišment kontekst Perkovićevog nastupa je nažalost zanimljiv dosta širokom krugu publike, pa se dogodilo i to daje proslava povratka nogometaša iz Rusije, nakon osvajanja vicešampionske titule, bila obilježena njegovim nastupom.

JOVIĆ: Thompsonove pjesme nisu izraz i želje za antiestablišmentskom pozicijom. Samo da podsjetim da je predsjednica Hrvatske više puta davala prilično pozitivne političke izjave o tome što radi taj pjevač. Rekla je da su joj neke njegove pjesme iznimno drage i da su dobre za nacionalno zajedništvo.

(Radio Slobodna Evropa)

Svetislav Basara: Budućnost straha

Gotovo celu proteklu nedelju straćili smo na smatranja o razvoju straha u Srba kroz vekove, a današnju subotu, dan za kulturu, posvećujemo budućnosti srpskih strava i užasa, pritom uopšte ne promašujući temu, jer smo mi kultura straha par excellence, ne znam kako bih drugačije nazvao kulturu koja se do pre otprilike četvrt veka smrtno plašila nekih uspelih pesama, romana, filmova, pozorišnih predstava i izložbi slika.
I - šta kažem? Kakva je budućnost srpskog straha? Svetla, eto kakva, svejedno što će biti vrlo mračna, a još svejednije što je ta budućnost već nastupila. Osim ako se ne dogodi biblijsko čudo, zadugo nam neće biti data prilika da postanemo - ne društvo bez ikakvog straha, takva ne postoje - nego društvo u kome će se ljudi strašiti da čine prostakluke i nepočinstva (svih boja), a ne mačje jebalište u kome prostakluci i nepočinstva bivaju ohrabrivani, nagrađivani, pa i odlikovani.
Da bismo (eventualno) postali takvo društvo, potreban je obrt ravan Kopernikanskom. Priliku da napravimo taj obrt imali smo dvehiljadite, ali smo je - ne propustili, blaga je to reč - nego smo je, kako juče apsolvirasmo, prodali po jeftine pare. lako izbegavam prvo lice množine i odgovarajuće zamenice, kažem "smo prodali", naprosto zato što je to bilo tako. Nismo se, fakat, svi ovajdili od novčanih priloga bivših uterivača straha ali smo - svako na svoj način - saučestvovali u masovnom otkupu i rehabilitaciji strahouterivača. Pri tom nismo izvukli nikakve pouke. Izgovori tipa "zajebao Koštunica", "zasraoTadić" apsolutne su besmislice, jer da je umesto Koštunice bio Zobenica, a umesto Tadića Tatić (što ne bi bilo loše da se zvao Josif), rezultat bi bio isti, možda čak i gori. Svidelo se to vama ili ne, sve aktuelne političke personae dramatis (minus premetnule svetom) nešto su najbolje što Srbija može ponuditi iz svojih skromnih resursa.
Nema, dakle, u Srbiji nikakvih mesija koji čame u anonimnosti, nikakvih vizionara koji se ne vide, nikakvih poštenjačina koje čekaju svoju šansu. Jok, more. Naš problem nisu loša imena i loše ideologije, nego loši karakteri. Sto puta sam vam govorio, tj. džaba krečio, da to što "ovaj" ima više zuba, bolje natuca engleski i manje arlauče nego "onaj" uopšte ne znači da u karakternom smislu "ovaj" nije ista jajara i položara kao "onaj". Naš su "gorući" problem, dakle, opštenarodno jajarstvo i položarstvo i dok se ta dva zla ne iskorene - a ne vidim način kako - ovom zemljom i njenim ljudima neće se upravljati zakonima i institucijama nego će se njima vladati strahom. Karakteri cure, pa da privodim kraju. Kakva će biti budućnost straha? Ovakva otprilike. Jednoga će dana - po sili prirodnih zakona - aktuelni uterivači straha zglajzati i onda će se i oni usrati od straha, a malo potom će, kad se dovranišu, od budućih revolucionara otkupiti pravo da ponovo uteruju strah.

Svetislav Basara (Danas)

Eric Clapton, Stevie Ray Vaughan, Buddy Guy, Jimmie Vaughan, Robert Cray...

Adam Hochschild: Hvala vam za rat

Tekst je pisan povodom stogodisnjice pocetka 1. Svjetskog rata. Tema je zanimljiva i danas kada se proslavlja stogodisnjica kraja ovog rata. 

****************************

                  Ruski i nemački vojnici plešu na istočnom frontu 1917. ili 1918, foto: Bundesarchiv

Krenite u rat i političari će vam biti ne samo zahvalni, nego nećete moći da se odbranite od njih. Slaviće vas spomenicima i bistama, ratnim muzejima i vojnim grobljima – dugo posle vaše smrti. S druge strane, niko ne kaže hvala ljudima koji su odbili da se bore, čak i u ratovima koji su se ispostavili kao tragične greške, kao na primer invazija na Irak 2003, o kojoj danas vlada opšte prihvaćeno mišljenje da je uzrok propasti te zemlje. Međutim, američki političari i dalje slave veterane iz ovog rata, a nijedan senator neće ni pomenuti stotine hiljada demonstranata koji su po ulicama naših gradova protestovali protiv invazije.

Izuzetak koji potvrđuje ovo pravilo slavljenja ratnih huškača i ignorisanja boraca za mir dogodio se u Evropi. Naime, 25. decembra prošle godine obeležena je stota godišnjica čuvenog Božićnog primirja u Prvom svetskom ratu. Verovatno znate tu priču: posle petomesečnog pokolja industrijskih razmera, na Božić 1914. godine, borbe na zapadnom frontu su spontano utihnule. Britanski i nemački vojnici u Francuskoj i Belgiji prestali su da pucaju jedni na druge, izašli iz blatnjavih rovova i na ničijoj zemlji razmenili hranu i poklone.

Ovaj događaj – koji je poslednjih godina uzdizan u knjigama, pesmama i muzičkim spotovima, jednom igranom filmu i jednoj operi – istorijski je tačan. Vojnici zaraćenih strana zaista su proslavili Božić 1914. razmenjujući cigarete, šlemove, konzerviranu hranu, dugmad za šinjele i suvenire; pevale su se božićne pesme, pekao se roštilj, nemačko pivo se trampilo za britanski rum, a sve je zabeleženo i na fotografijama. Pripadnici neprijateljskih vojski su čak zaigrali fudbal na tlu izbrazdanom kraterima od granata, a umesto lopti su šutirali limenke i krpenjače. I pukovnici obe strane su izmileli iz rovova da se rukuju i slikaju zajedno. (Priča se da je samo jedan nemački vojnik odbio da se pridruži slavlju: 25-ogodišnji Adolf Hitler, koji je ovo primirje smatrao skandaloznim i nečasnim.)

Proslavu stogodišnjice ovog primirja u Britaniji je preuzeo Britanski savet, institucija koju finansira vlada, a na smenu predvode razni pripadnici plemstva. Svaka osnovna i srednja škola dobila je „obrazovni paket“ o Božićnom primirju. U njemu su fotografije i izjave svedoka, radne sveske sa testovima i višejezični slogani kao što su: „Nađimo se na pola puta“, „Kakvi su vaši rovovi?“, „Mogu li da te slikam?“. I Kraljevska pošta je izdala ediciju poštanskih maraka na kojima je ovekovečeno Božićno primirje.

U Francuskoj je u skupštini gradića Armentijer postavljena izložba dokumenata, mapa, uniformi i ostalih suvenira iz doba primirja. U Belgiji je održan komemorativni omladinski fudbalski turnir sa timovima iz Britanije, Belgije, Francuske, Austrije i Nemačke. Na novoizgrađenom terenu nazvanom „Igralište flandrijskog mira“, turniru su prisustvovali lokalni gradonačelnik i ambasadori Britanije i Nemačke u Belgiji.

I glumci u kostimima uniformi iz Prvog svetskog rata su pevali božićne pesme i odigrali fudbalsku utakmicu u pažljivo sklopljenoj reklami za lanac britanskih supermaketa. Volonteri iz nekoliko zemalja su tokom jubileja proveli tri dana i dve noći u sveže iskopanim rovovima simulirajući Božićno primirje. Jedan od članova žirija na dečijem konkursu za spomenik Božićnom primirju je bio princ Vilijam, vojvoda od Kembridža.

Šta se neće slaviti

Ako se mir po pravilu retko i gotovo nikad ne slavi, šta je to što Božićno primirje čini bezbednim za plemstvo, gradonačelnike i diplomate? Po meni su to tri stvari. Prvo, ovaj izuzetan, spontan i dirljiv događaj nije ugrozio nastavak Prvog svetskog rata. Bio je odobren od strane komandnog kadra, trajao je kratko (granatiranje i razmena mitraljeske vatre nastavljeni su dan, dva kasnije, uz pojačane strahote novih bojnih otrova i bacača plamena), i nikada se nije ponovio. Slaviti ovaj događaj je bezbedno, jer on nije u koliziji sa podrškom ratu kao takvom. U onom TV spotu za supermarket, na primer, reklamira se spomen-čokolada, a prihod od njene prodaje ide nacionalnoj organizaciji veterana, Kraljevskoj britanskoj legiji.

Drugo, slavljenje bilo čega, pa čak i mira umesto rata, dobar je i siguran posao. U sledeće četiri godine obeležavanja stogodišnjice Velikog rata, samo Belgija očekuje dva miliona posetilaca bivšim borbenim linijama, a sada im je kao turističku destinaciju dodala i lokalitete Božićnog primirja. Belgijska država je odvojila 41 milion dolara za muzeje, izložbe, marketing i turističku infrastrukturu, ne računajući privatne investicije u nova hotelska postrojenja, restorane i slično.

Treće, Božićno primirje je kao stvoreno za promociju profesionalnog fudbala koji je ogromna industrija. Vrhunski igrači zarađuju 60 miliona dolara godišnje, a neki i više. Dva najveća španska kluba vrede više od 6 milijardi dolara. Bivši menadžer britanskog Mančester junajteda, ser Aleks Ferguson, postao je predavač na Harvardovoj poslovnoj školi. Čak pet od deset najskupljih fudbalskih klubova na svetu je iz Velike Britanije, što objašnjava poseban entuzijazam te zemlje za ovu proslavu. Zvanični pokrovitelj Britanske fudbalske organizacije je Vojvoda od Kembridža, a u promovisanju fudbalskog turnira Božićnog primirja i pratećih jubilejskih tričarija učestvovala je i UEFA. Onaj paket materijala koji je stigao u više od 30.000 britanskih škola ima naziv „Fudbal se seća“.

Neko je izračunao da povezivanje fudbala sa školama, božićem i pozitivnim istorijskim događajima mora biti dobro za biznis. Kao svaka industrija, i fudbal vodi računa o svojoj promociji u Evropi, gde ljudi sve manje gledaju utakmice i okreću se drugim sadržajima koji se nadmeću za njihov novac i njihovo slobodno vreme.

U sledeće četiri godine, od jedne do druge stogodišnjice ove ili one prekretnice iz Prvog svetskog rata, Evropom će se širiti obeležavanje jubileja. Ali mogu da se kladim da vojvoda od Kembridža i ostali visoki zvaničnici ni u snu neće podržati proslave mnogo subverzivnijih mirovnih događaja iz prošlosti, čije nas godišnjice takođe čekaju.

Na primer, iako su se zaraćeni vojnici na zapadnom frontu družili tog prvog ratnog božića, mnogo veće bratimljenje neprijatelja dogodilo se nešto kasnije u Rusiji. Klimava a preteška, imperijalna Rusija se pod pritiskom katastrofalnih vojnih gubitaka i zvanično raspala početkom 1917. godine. Car Nikolaj II i njegova porodica su uhapšeni i posle više od 300 godina je završena vladavina dinastije Romanov.

Umorna ruska vojska je ovu vest dočekala sa oduševljenjem. Jedan američki izveštač sa fronta posmatrao je kroz dvogled kako se ruski i nemački vojnici sreću na ničijoj zemlji. Jezička barijera nije bila problem: Nemci su svoje bajonete pobadali u zemlju, a Rusi duvanjem u otvorene dlanove pokazivali da je caru odzvonilo. Kada su novembra te godine vlast u Rusiji preuzeli boljševici koji su hteli da što pre završe rat, bratimljenje neprijatelja se intenziviralo. Postoji mnogo fotografija na kojima zajedno poziraju ruski i nemački vojnici, a u jednom slučaju čak plešu u parovima na snegu, dok ih njihovi oficiri zgranuto posmatraju.

Imena i dela ruskih dezertera se sigurno neće naći u „obrazovnim paketima“, iako je njihova uloga u zaustavljanju rata bila ključna. Jedan uznemireni britanski vojni ataše u Rusiji procenio je da je najmanje milion ruskih vojnika dezertiralo iz svoje neuhranjene i loše opremljene vojske. Većina tih ljudi je prosto otpešačila kući. To je omogućilo sklapanje sporazuma o prekidu vatre na istočnom frontu mnogo pre završetka borbi na zapadnom.

Poslednjih nedelja Velikog rata počela je da se osipa i nemačka armija. Ljudi nisu dezertirali sa fronta, već iz pozadine, gde je stotine hiljada vojnika prosto nestalo ili odbilo naređenje o odlasku na front. Šef berlinske policije procenio je da se u ranu jesen 1918. bar 40.000 dezertera krilo po Berlinu. Onda nije ni čudo što je nemačka vrhovna komanda požurila sa mirovnim pregovorima.

Neće biti proslave ni stogodišnjice pobune francuskih vojnika u Velikom ratu. Najimpresivnija pobuna u francuskoj vojsci dogodila se u proleće 1917, posle ofanzive koju je francuska komanda predstavila kao odlučujući udarac Nemcima i siguran kraj rata. Za samo nekoliko dana poginulo je 30.000 francuskih vojnika, ranjeno ih je 100.000, a sve to da bi se osvojilo nekoliko beznačajnih milja blata natopljenog krvlju.

Tokom narednih nedelja, stotine hiljada francuskih vojnika odbilo je da se dalje bori. Jedna grupa je čak otela voz i pokušala da se domogne Pariza. Većina je prosto sedela u logorima i rovovima odbijajući da učestvuje u samoubilačkim napadima. Ova „kolektivna nedisciplina“, kako su je eufemistički nazivali generali u pokušaju da je zataškaju, paralisala je francusku armiju. Njeni zapovednici se te godine nisu usudili ni na jedan veći napad. O posebnoj osetljivosti ove teme svedoči i činjenica da će deo arhivske građe o ovim pobunama ostati van domašaja istraživača sve do stogodišnjice 2017.

Parade za koga?

Od Bavarske do Novog Zelanda, gradski trgovi širom sveta ukrašeni su spomenicima lokalnim herojima „palim“ između 1914. i 1918. godine, a biste i spomen ploče u čast vodećih generala Velikog rata posejane su od dvorca u Edinburgu do trga Peršing u Los Anđelesu. Ništa slično tome ne postoji u slavu onih koji su služili miru. Poljsko-nemačka revolucionarka Roza Luksemburg, koja se i u kajzerovoj Nemačkoj i u sovjetskoj Rusiji borila za slobodu govora, provela je dve godine u nemačkom zatvoru zbog protivljenja ratu. Britanski filozof Bertrand Rasel iz istog razloga je odležao šest meseci u londonskom zatvoru. Američki vođa radničkog pokreta, Judžin V. Debs, dočekao je kraj rata u federalnom zatvoru u Atlanti, zbog podstrekavanja otpora mobilizaciji. Ni dve godine kasnije nije bio pušten na slobodu, iako je te 1920. iz zatvora osvojio skoro milion glasova na izborima kao predsednički kandidat Socijalističke partije.

Francuski socijalista Žan Žores strastveno je govorio protiv nadolazećeg rata 1914, zbog čega ga je jedan francuski militarista ubio četiri dana pre izbijanja rata (ubica je oslobođen, a ovo ubistvo proglašeno „zločinom iz strasti“). Uprkos protivljenju svojih vlada, socijalna radnica Džejn Adams i druge žene uspele su da 1915. u Holandiji organizuju mirovnu konferenciju sa delegatima iz zaraćenih i neutralnih zemalja. U svakoj državi koja je učestvovala u tom užasnom ratu, na hiljade mladića stasalih za vojsku završilo je u zatvorima ili bilo streljano zato što su odbili da se bore.

Isti obrazac sećanja važi i za događaje iz novije američke istorije. Ove godine obeležava se pedeseta godišnjica zvaničnog ulaska prvih američkih trupa u Vijetnam, i već je počela debata između pristalica i protivnika rata, koji žele da odaju počast mirovnom pokretu koji je pomogao da se ta besmislena tragedija privede kraju.

Pentagon je već pokrenuo zvanični memorijalni program i izdvojio 15 miliona dolara za njega, sa ciljem da „oda počast veteranima vijetnamskog rata… za njihovu službu i žrtvu“. U međuvremenu je više od hiljadu nas – među kojima su i veterani američke vojske, pripadnici mirovnih pokreta, ili i jedni i drugi – potpisalo peticiju u kojoj insistiramo da „svako obeležavanje godišnjice rata u Vijetnamu mora uključiti odavanje pošte hiljadama veterana koji su mu se protivili i hiljadama mladih Amerikanaca koji su zbog prigovora savesti završili u zatvoru ili morali da pobegnu iz zemlje“.

O ovim kontroverzama je pisao i Njujork tajms, u članku u kojem se kaže da je Pentagon izmenio sadržaj sajta posvećenog ovoj proslavi, pošto je Nik Ters na TomDispatchu između ostalog rekao da sajt Pentagona na užasan način potcenjuje civilne žrtve zloglasnog masakra u Mi Laju.

Možda je sledeća godišnjica rata u Iraku prilika da se konačno raskrsti sa tradicijom slavljenja rata, koja ima sve manje smisla u današnjem svetu. Za promenu, možemo da organizujemo proslavu u čast onih koji su pokušali da spreče taj strašni sukob kome se ne vidi kraj. Naravno, daleko najbolji način da se izrazi zahvalnost veteranima borbe za mir je: ne započinjati ratove.

Adam Hochschild, TomDispatch, 09.12.2014.

Preveo Zoran Trklja

Peščanik.net, 26.02.2015.

Rezultati jucerasnjih izbora u Americi

Ponovo, kako to u politici cesto biva, svi slave pobjedu!

I Demokrate, koji su osvojili vecinu u Predstavnikom domu, ali su izgubili nekoliko vaznih mjesta u Senatu, ali i Republikanci koji su izgubili Predstavnicki dom ali su povecali, do sada, klimavu vecinu u Senatu.
Osvajanje vecine u Predstavnickom domu ce imati nesagledive negativne posljedice u buducnosti za vlast Republikanaca a posebno predsjednika Trampa. Do sada su Republikanci imali u svojoj kontroli i jedno i drugo i Tramp je mogao mijenjati i donositi zakone, postavljati, smjenjivati sudije i druge funkcionere, ne uvazavajuci misljenje manjine, Demokrata. Mogao je raditi sta je i kako je htio.

Ubuduce to sigurno nece moci... Morace voditi racuna o misljenju Demokrata, morace s njima pregovarati i dogovarati se. Morace odustati od diktatorkog stila, kojim je dvije godine vladao najvecom svjetskom demokratskom silom. Demokrate sada imaju snagu da pokrenu inicijativu za njegovu smjenu, da objelodane dokumenta, kao na primjer dokument o placenom porezu koji Tramp krije kao zmija noge, da se objelodane rezultati nekih od istraga koje se protiv njega vec vode, da se...

Uzimajuci to u obzir, Demokrate su postigle veliku pobjedu na jucerasnjm izborima.
Uzimajuci u obzir da su Demokrate izgubile neka mjesta u senatu koja su ranije drzali, i u drzavama u kojima su do sada lako pobjedjivali. I to bas u drzavama u kojima je Tramp u zadnje dvije nedjelje drzao mitinge! Time je on jos jednom pokazao da zna animirati glasace koje ga podrzavaju bolje nego sto to Demokrate rade sa svojim glasacima. On je covjek koji zna kako izazvati paznju i kako manipulisati masama. (Harizma i ego ; Trump - nije sve za odbaciti)

Bilo - kako bilo, naredne dvije godine ce biti veoma, veoma zanimljive na politickoj sceni Amerike. Zanimljivije cak i od prethodne dvije koje su vec do sada izazivale mnogo vecu paznju svjetske javnosti nego ikada do sada.

Bice to jos zabavniji i popularniji reality show nego i jedan do sada u istoriji reality showa!

Uostalom, drugacije ni ne moze biti, jer predsjednik Amerike je zvijezda reality showa koji je izbore dobio zahvaljujci vjestinama koje su ga napravile zvijezdom.

Aleksandar Ravlić: "ŠEJTAN DONIO ... "

Povinom 1874. godine, što će reći nekoliko godina prije, nego su austrougarske čete okupirale Banjaluku, dakle gotovo pod sam konac turske okupacije, Mihovil Pavlinović, istaknuti borac za narodna prava (i prvi čovjek koji je "progovorio hrvatskim jezikom u Bečkom parlamentu" – cit. M. Džaja), posjetio je ovaj grad na Vrbasu. Njegov putopis prebogat je vrijednim podacima i kao štivo vrlo zanimljiv čitaocu.

Ovaj književnik je pored brojnih zanimljivosti ostavio i bilješke o željeznici koja je "činila prve korake" u Bosni. Riječ je o kraku Dobrljin - Banjaluka. I dok su mu franjevci izražavali žaljenje ("jadikuju što željeznica uz tuđe radnike i mjernike u samih pel-šest godina nagrnu dosta mulja u tu lijepu župu Ivanjsku"), dotle je mnogo više drugih koji nisu krili svoje čuđenje prema "đavolskom prometalu" koje im je došlo na kućni prag. Takvog jednog s kojim je vodio podugi razgovor pred njegovim ćefenkom nadomak Ferhadije, unio je u svoj putopis. S njim je vodio razgovor o mnogim pitanjima, jer se domaćin upirao da što više svojih saznanja, podastre pažljivom slušatelju.

Dotaknuo je, iznenadno, i pitanje željeznice, koju neuki Krajišnici prozvaše "šejtan araba" (đavolska kola). Učinio je to pošto je spomenuo Omer-pašu Latasa {"šejtan ga donese amo" - reći će).
"Nema više starog zakona, Boga mi, ni u Turčina, ni u kaurina. Pa još šejtan donio ovi nikakvi željeznik. Leti, zviždje, eto tamo, nek ga gjin nosi. Nek je sve, ali odakle mu dotiče paretine?" - tim riječima je Mihovil Pavlinović zabilježio čuđenje trgovca koji je: "na ćefenku noge podvi(l)o i zadimi(l)o".

Aleksandar Ravlić ('Vesele zgode banjalučke')

Boris Rašeta: Ljuti titl

(Vijesti, HRT, 26. listopada, 22:00)

Glasnogovornica granične policije BiH Sanela Dujković priča o migrantima kod Maljevca. ‘Radi se’, kaže ona, ‘o grupi koja niti jednog trenutka nije pokazala elemente agresije. Ovdje ima još uvijek ranjivih kategorija, i žena i djece. Sve vrijeme tokom pregovora slušali su policijske službenike Granične policije da se pomjere od kordona, da se pomjere od zaštitne ograde. Ali ono što oni govore jeste da je njima namjera da ostanu tu, jer, prosto, tamo gdje bi ih mi u ovom trenutku mogli smjestiti smatraju da nemaju bolje uslove nego što su to ovi uslovi ovdje.’ Ispod naše Bosanke ide – titl s prijevodom! Kao da govori Heidi iz Švicarske. Sanelino ‘tokom’ prevodi se u ‘tijekom’, ‘uslovi’ postaju ‘uvjeti’ itd. E sad, ako su ovo strani jezici – oko čega se sve države i narodi u regiji službeno slažu – onda je prijevod neophodan. Ako prijevod nije neophodan, onda to nisu strani jezici. Ako jezici nisu strani, onda su domaći, a ako su domaći, onda je to jedan jezik. Ako je jedan, čemu titl? No ako nije jedan, onda treba titlovati sve. Sanelu, Bakira, Milorada, Jovana, Miku, Peru, Lazu, ovog, onog. Onda i u BiH parlamentu treba uvesti prevodioce kao u Europskom parlamentu. Jer tamo se govore tri jezika.

Boris Rašeta (Novosti)
Fotografija: Fena

DUBIOZA KOLEKTIV- Pravda za Davida ,pravda za sve nas !

DANILO KIŠ: PESNIK REVOLUCIJE NA PREDSEDNIČKOM BRODU

Protokol

Trista bijelih košulja
(po tri komada za svaki dan)
ne da ne biste bili gol
neg tak vam nalaže protokol.
O gaćama i da ne govorimo.
(Od igle, za kravatu, do gaća
Protokol plaća.
Vama je za to odveć mala plaća.)
A što se tiče kravate
(uzgred – kažu – vi ne ljubite odveć Hrvate)
Kravata treba da se sa kompletom slaže,
Tako Protokol nalaže.
Imadete li dovoljno kupaćih,
za plažu?
Desetak recimo.
(I da ne budu
kak bi se reklo mini.)
Kod vas je,
Tak mi se bar čini,
običaj takov da se
ljudi kupaju u gaćama –
onima istim koje
na njima povazdan stoje.
I (o gaćama još samo ovo):
mijenjati ih sve češće
naročito ak uzimate učešće na kakvom prijemu
(vi to ne kažete valjda na – premu,
tamo kod vas u Šumadiji, u Sremu?)
I nemojte Mu odveć stezati ruku
I izbjegavajte krupne riječi
One po Vuku.
Evo još nekoliko savjeta
(to držite poput zavjeta):
ne smije se pljuvat
ne samo po palubi
(to je i vama samome jasno)
neg niti u more
niti u vode oceana
čak i kada je vrijeme krasno,
jer treba ovdje, izvan uljudnosti,
računat na snagu vjetra
(od nekoliko stotina metara
u sekundi).
Imat ćete lakaja i tajnika,
i poseban (odjelni) toalet i tuš.
Tuširanje bar triput dnevno.
Što se tiče konverzacije,
Treba da je (uglavnom) laka.
Što više anegdota iz nobe
(može poneka i sa seoske mobe)
kao i sa Drvara i Visa.
Ne zalaziti u mutne vode
nacionalizma.
(Čuvati jedinstvo i brastvo
to je naše najveće bogastvo.)
Ne pominjati nikako
Đilasa, Dedijera, Hebranga.
Držati se, naprosto, svoga ranga.
O Staljinu — oprezno.
Trockog pominjat uz smiješak
prezrenja.
O živima se ne izlijetati.
(Sve se u politici iz dana u dan mijenja.)
Što se tiče javnoga mnijenja
to je vaša domena.
Novine, radio i cijela štampa.
Tekstove ćete davati meni.
Ne rad kontrole, neg rad pravopisa.
Bar što se tiče
verzije ijekavske, latiničke.
Sve čuvati
kao najvišu (državnu) tajnu,
kao zjenicu oka.
Daklem: nikakova privatna trača
od našeg cijenjenog,
uglednog itd.
izvještača.
Nikakove privatne bilješke
nikakova lična viđenja
nikakova indiskrecija
Sve što je odveć lično
ovdje je neprilično
Sve što je iz posebnog ugla
uglavnom
izbjegavati.
Opisati s mnogo epiteta
jedino stav
držanje
glas
i oči
dok se palubom šeta.
Može i ruke.
Talase oceana
kroz koje lađa nam plovi.
Tropske noći.
Galebovi.
Zvijezde na nebu noćnom.
Brodske mašine u zamahu moćnom.
A On na palubi, na pramcu
Trobojku – s petokrakom –
kako se vije.
I val koji po boku lađe bije.
Što se tiče pića,
može da se umjereno pije.
No uvijek sjesti nakon Njega.
I ustati nakon Njega.
Jesti učtivno, po protokolu,
Uz poneku anegdotu
Il basnu, o psu, vuku ili sokolu.
Zbog tropske vrućine trebat će vam
unosit mnogo tekućine.
A zbog glasa
što više sokova: naranče, ananasa.
I dosta limuna.
Pjesnička duša nije imuna
pred strojem flaša.
Ta svi smo ljudi,
pa i pjesnici!
Ne pišete pjesmice?
Piće ne trošite? –
Morat ćete malko uiskija
sa ledom.
To neće, vjerujte,
na nos da vam iskija.
O tome (treba li reći?)
u izvještajima
ni riječi
(O piću i drugim nakanama)
S osobljem i mornarima
samo zvanično i ništa lično.
Nikakova pitanja:
”Odakle si, baćo?”
(I tome slično)
”Koliko do kraja roka?”
Il ponudit mornaru pića il soka.
Što se tiče lijepe književnosti,
Tu ne treba s primjerima
ići daleko.
Prosto: pričat svježe i lako.
Klasike marksizma
citirat bez paroksizma.
I, naravno, pisce iz nobe.
Ćopića sad već može.
Al bez pretjerane hvale.
“Majku Knežopoljku” svakako znadete
naizust. Lijepo.
Recitirajte.
Gorkoga čim više citirajte.
Što se tiče vaše osobne lektire
nek vas nije briga,
na lađi postoji knjižnica
sa mnogo knjiga
iz svih mogućih oblasti:
lijepa književnost, slikarstvo,
geografija, istorije revolucija,
pjesnarice, marksističke stvari
nastanak narodne vlasti
kuvari.
Tu su, naravno, i vaše knjige
podvučene raznim bojama
crvenom, plavom, zelenom
(već prema
utvrđenom kodu),
tako da kad ih uzme u ruke
može steći o njima objektivnu sliku
bez po muke,
onako u mimohodu.
Mišljenja sam da Mu vaše knjige
nisu zadavale odveć velike brige
primite moja čestitanja.
Imate li još kakovih pitanja?
Ah da. Što se tiče krabova,
rakova, oštriga
(On voli to da troši)
morate bit na oprezi,
to je čitava nauka.
Stvar morate kod kuće vježbati
pod stručnim nadzorom jednog od
naših momaka.
Te su stvari uvijek svježe
ne morate se dakle bojati
trovanja il kvarenja stomaka
S društvenim igrama kako stojite?
Šah, poker, biljar, dame, kanasta? –
Nažalost mali se fudbal
ne igra na lađi
(mada je upražnjavao i taj sport
s uspjehom
kada je
bio mlađi
i kad mu je dopuštalo dragocjeno vrijeme).
U redu za šah, zapisano je već.
Imadete li kakove kategorije?
Nemate?
Al niste ni neki pacer?
I, ponavljam, bez velikih kombinacija.
Otvaranja klasična.
(G-4, F-4 i tome slično.
Ne navaljujte odveć na kraljicu,
ne stavljajte kralja u bezizlaznu situaciju
ni odveć zamarati lovca
ni stavljati kule na neprilično mjesto;
držati se što više piona
– ali ne igrati ni poput osnovca.
Pauze između poteza
ne treba da odveć traju.
Njegovo je vrijeme dragocjeno!
Konverzacija pri šahu
treba da bude prije svega
iz oblasti sporta i šaha.
Možete pomenuti pri tom
Nasera, Negusa, Šaha
iranskog i t. sl.
Pazite prilikom kartanja
s kartama nema šale!
Gubitak plaćate iz svoga džepa!
(Osim pri velikom gubitku, koji prelazi mjeru.)
Tu se dakako vodi
žestoka bitka
nerava.
Odnos je neravan:
s jedne strane On,
čije se misli bave krupnim stvarima
(samo mu ruke učestvuju u igri)
njegove su misli
u Indiji u Iranu u Rusiji
u Africi, u snježnim Tatrama.
A vi ste cijelim bićem i mislima
kao u busiji
u – kartama.
Dame se ljube u ruke
ako su dame
gospoda se zovu mister i ser
tu nema nikakove misterije
Komrad i Tovariš
samo drugovi iz Istočnoga bloka.
Na stranicama ovog bloka
sve vam je ispisano
to izučite dobro,
tu ne smije nikako da se omane.
Dobro…
Plesati morate znati…
Dobit ćete učitelja plesa.
Ingliš, valcer, tango,
To vam uvijek zatrebat može,
u velikom svijetu.
Ruke držati u blagom stisku
oko struka
u plesu je važan rad nogu
al igra i-te-ka-ko
ulogu i ruka.
Zube morate popraviti,
imamo vremena dosta,
i najboljeg dentistu (zubara).
Ako vam i poslije toga
zaudara iz usta
upotrijebite
vodicu
to treba samo da se uštrca,
pri ustajanju,
našte srca.
To važi isto i za noge.
Mijenjati sokne dva-tri puta
na dan
i prskati sprejom.
Otkloniti perut.
(Malo da se skrati kosa.)
Morat ćete se odvići također
čačkanja uha
i čačkanja nosa.
Od svoga ćete ordonansa
dobit dva-tri dezodoransa
za upotrijebit pod pazuho.
U jednu riječ: voditi
čim više brige o higijeni.
Dođite sutra u isto doba.
A sad vam evo spiska
Tu je i trebovanje
idite kod našeg krojača
da vam uzme mjeru.
Držim vam pesnicu,
vama i vašem peru!
* * *
Nema na sve to razloga trošiti rije…
Prosto, čovječe, nije
red u otmjenom društvu
da se po nosu rije
ili
kako se to kaže tamo kod vas
u okolini Čačka
ne smije
nos da se čačka.
I još ponešto iz bontona:
ne smije se…
(a, to san već reko,
ne mari):
pljuvati štono kažu ”po podu”,
niti s palube u more,
niti po brodu.
Ili, primjerice,
češljati si kosu
za stolom.
Zamislite si samo:
Vlas – u sosu!
Da, za danas, još samo ovo:
hoće kadikad od vrućine
i znoja
da se zalijepe gaće
između guzova
a to
čovjeku zna da zasmeta.
Hoću rijet
ne smijete
taj problem rješavat niukom
slučaju rukom!
I, naravski, ne smijete
da se odveć glasno smijete.
To jest
da se razumijemo
smijete
da se slatko nasmijete
ako je u pitanju nekakova šala
cijenjenog…
i tako dale,
al to ne znači
da treba da vam poteku bale
il štono se u narodu kaže
da vam se razvalu žvale.
Treba On da zametne temu
ondak ćete
na temelju toga
vidjet da l je stvar stroga
il je sve to šala
našeg cijenjenog…
i tako dale.
Visoki si gosti
volu da se šale.
Pogotovu oni
iz Istočnega bloka.
A proposto:
sve je to zapravo prosto,
al valja neke stvari znati:
Istočni drugovi
ljubu se u usta,
to ko da je upisato
u njin Ustav.
Nesvrstani se grlu
i jedno drugom u susret hrlu.
Zapadni su van
vrlo uštirkani
ka da su progutali kolanc.
(Što reče, u šali, drug Dolanc.)
Oni se ne primiču odveć blizu puku,
pa ni rukovodstvu,
no samo pružaju ruku
(svi su oni isti)
pak je odmah povuku
ka da ćeš im je izisti.
No sve se ovo na vas ne odnosi,
to su njihovi, interni, odnosi,
no u diplomatiji
pogotovu kad je ona još mlada
tako rekuć od juče
mora čovjek vazdan učit
(znate kako je ono reko Lenjin)
…eto vidite.
Mora se čovjek malko pomučit
da bi bio dostojan
predstavnik svoje zemlje
i nacije.
Postoje tun razne mogućne
mahinacije.
Eto, neki van na primjer Rus
krkne jezičinu u usta
(kako to narod vulgarno kaže).
Šta vam je, daklem, činit? –
I vi ga njemu na isti način!
Stisne li vam ruku da se kosti lome?
Na isti način – dabome!
Štono kažu: oko za oko
zub za zub!
duboko za duboko,
čvrst stisak
za stisak grub!
Ili, primjerice,
neki vas Englez (uzmimo) pita:
hau du ju du?
šta mu vi na to kažete?
E pa, vidite, nije!
U tome grmu leži zec!
Vi mu kažete to isto:
hau du ju du?
A ne ko neki naši ljudi kad se sretnu
pa stanu da se psuju
„di si, jebem li ti mater?”
Što se paka vjetrova tiče
(tu ne mislim na pasate),
treba naprosto suspregnuti crijeva.
(To je ka što dođe čovjeku spontano
da zijeva,
kraj logorske vatre
kad mu se zadrijema)
daklem:
ni naglas niti
profunjariti
neki prdež,
što je, gledano iz aspekta okusa
u fokusu pažnje;
još gore: sve to ostaje u zraku?
Najbolje je, ako drugog rješenja nema,
izići diskretno
i zadržat se tamo što dulje,
a ne ko što rade neke hulje:
prnu vani
pa odmah uniđu
(umjesto da puste ovdje goluba
pa da ondak iziđu na palubu).
Nježnije, nježnije, nježnije.
(Ne, nije to Lenjin
To je parafraza.)
Ova vas staza
vodi pravo na put
a tamo vas čeka limuzina.
(Za sebe, idući pošljunčanom stazom prema kući, melanholično):
Opalo je lišće
Uskoro će zima.
A On voli tople predjele.

(1986)
/pesma posvećena Dobrici Ćosiću/

Gojko Berić: Mračni događaji su na bizaran način povezali likove Alekse Šantića, u njegovoj čuvenoj pjesmi opjevane lijepe Mostarke Emine i velikog kipara Ahmeda Bešića

Drugog februara 1924. svijet se, od ranog jutra, počeo okupljati pred Ćorovića kućom u Mostaru, jer je gradom prohujala vijest da je umro pjesnik Aleksa Šantić. Imao je nepunih 56 godina kad ga je zadesila smrt. Posljednje godine života Šantić je proveo u toj kući, koja je pripadala njegovom prijatelju i zetu, književniku Svetozaru Ćoroviću. Hroničari su zabilježili da je na dan pjesnikove sahrane Mostar bio “u crno utonula varoš”, na kućama su visili crni barjaci, “čak su i ulični fenjeri bili obavijeni crnim krepom”. U dva sata poslije podne članovi Srpskog pjevačkog društva “Gusle” i Hrvatskog “Hrvoje” iznijeli su kovčeg iz Srpskog doma i unijeli ga u kola. Krećući se do Šantićevog groba u Bjelušinama, povorka je obišla cijeli Mostar. Svi dućani i radnje bili su zatvoreni, pravoslavci, muslimani i katolici zajedno su oplakivali svog pjesnika, ali je najdirljiviji bio trenutak kad je mujezin, dok je povorka prolazila, “sa munareta Cerničke džamije, toplim glasom otpjevao posljednju molitvu praštanja”. Bio je to najveći pogreb koji je Mostar ikada vidio. Pola stoljeća kasnije, u parku ispred Ćorovića kuće, koja se nalazi uz Neretvu, u neposrednoj blizini Lučkog mosta, svečano je otkriven spomenik Aleksi Šantiću, rad akademskog slikara Nikole Koke Jankovića iz Beograda.

Ali, neće proći mnogo vremena a jedan svijet će iščeznuti i zauvijek potonuti. Nakon prvih demokratskih izbora i propasti tek uspostavljene nacionalističke vlasti, pokrenut je razoran rat protiv Bosne i Hercegovine. HVO i HOS nasrnuli su na Mostar i stali uništavati simbole višestoljetne isprepletenosti života Bošnjaka, Srba, Hrvata, Jevreja i drugih, po čemu je ovaj grad jedinstvene ljepote bio poznat. U junskoj noći 1992., po mjesečini, hosovci su izrešetali Šantićev spomenik, čija je glava kasnije nađena u Neretvi. Iste noći minirali su i digli u zrak i turbe pjesnika i Šantićevog prijatelja Osmana Đikića. Na red će potom doći monumentalna Saborna crkva u Bjelušinama i, napokon, Stari most, kao uvertira u planirano preoblikovanje Mostara, koji je, po zamisli političkih mozgova Herceg-Bosne, imao biti pretvoren u ekskluzivno hrvatski stolni grad. Međutim, plan je tek polovično ostvaren, a nacionalističkom vandalizmu uzinad – spomenik Aleksi Šantiću je odliven po sačuvanom originalu i 2002. ponovo postavljen na isto mjesto. Usamljen u parku koji nosi njegovo ime i izbačen iz udžbenika koji su u upotrebi u zapadnom dijelu Mostara, pjesnik Aleksa Šantić dijeli sudbinu podijeljenog grada.

“Sinoć, kad se vratih iz topla hamama/ Prođoh pokraj bašte staroga imama/…” Svako će u ovim stihovima prepoznati Šantićevu “Eminu”, jednu od najljepših ljubavnih pjesama napisanih na našem jeziku, pjesmu derta i vječne muškarčeve čežnje za ljepotom i čednošću žene. Emina je bila kćerka mostarskog imama Saliha Sefića, 14 godina mlađa od Šantića, a pjesnik ju je viđao sa prozora svoje sobe, kad je s ibrikom dolazila na javnu česmu koja se nalazila na drugoj strani ulice. Inspirisan njenom “izazovnom, ali ipak skrivenom ljepotom”, Šantić je napisao svoju najpoznatiju pjesmu, ali priča o njegovoj zaljubljenosti u Eminu nema nikakvog osnova. Pjesma je prvi put objavljena i otpjevana 1902. godine u Beogradu i od tada je ušla u narod, kao jedna od najpopularnijih sevdalinki. Emina se sa 16 godina udala za bogatog mostarskog trgovca Avdagu Koludera sa kojim je imala četrnaestoro djece. Umrla je navršivši 78 godina. Jednom od svojih sinova je pričala kako je Šantića sretala “kad bih išla u mekteb, ja l’ na česmu, ali zagledala ga nisam”.

Ko je bio Ahmed Bešić? Veliki kipar o kojem u Sarajevu, nažalost, jedva da iko nešto zna! Rođen krajem 1933., bio je prvo dijete rudara Huzeira Huske i domaćice Fatime iz Budimlić Japre. Živjeli su u Starom Majdanu. Dječak će odrastati zajedno sa još četiri brata i tri sestre, ali se jedino Ahmed isticao posebnim darom – izrađivao je razne figure, gradove i pejzaže od gline. Život ga je odveo u Industrijsku školu u Banjoj Luci, potom u Srednju školu za primijenjenu umjetnost u Sarajevu, da bi na kraju završio studije na Akademiji za primenjene umetnosti u Beogradu i postao prvi akademski kipar među Bošnjacima! Kritičari su uočili da je Bešić, kad je o skulpturi riječ, bio ispred našeg bosanskog vremena. Kraseći prostor ispred nekadašnjeg Studentskog doma, njegova bronzana “Emina”, inspirisana Šantićevom pjesmom, stilizovana, s ibrikom u ruci i urađena u prirodnoj veličini, godinama je bila najpopularniji spomenik u Banjoj Luci. Ahmedova kćerka Adna, profesorica klavira, živi u Parizu, udata za poznatog slikara Marka Stupara. Kad su u njihovom stanu sa ateljeom prvi put ugledali Ahmedove skulpture u bronzi, prijatelji Stuparovih su ostali zadivljeni: “Pa, ko je taj čovjek? Ovo su genijalne stvari!” Uzalud, u sarajevskoj umjetničkoj galeriji, Bešić nije zastupljen ni sa jednim svojim radom.

Kipar je bio fatalno vezan za Banju Luku, a kako se u njoj osjećao tokom rata, o tome možda najbolje svjedoči američki novinar Peter Maass, koji u knjizi “Ljubi bližnjega svoga” piše: “Biti te 1992. Musliman ili Hrvat u Banjoj Luci značilo je isto što i 1942. biti Jevrej u Berlinu”. Ahmed Bešić nije mogao predstavljati nikakvu opasnost za Karadžićev režim, pa mu je trebalo pronaći nešto drugo. A to drugo je bilo njegovo bošnjačko ime. Izbačen je iz ateljea u Domu kulture, oduzeta mu je dozvola za kretanje gradom, u Dječijem pozorištu gdje je pune tri decenije radio kao profesionalni lutkar dobija otkaz uz obrazloženje da je nepodoban. Ali, umjetnik nije pristajao na prisilni odlazak. Na kraju je bio prinuđen da napusti svoj mali stan u koji useljava jedna srpska izbjeglička porodica iz Knina. U avgustu 1995. Bešić napušta Banju Luku i sa svojom prijateljicom odlazi u Stockholm, gdje dobija stan i atelje i nastavlja da stvara. U sjećanje mu naviru sjetne slike djetinjstva u Starom Majdanu, kada je, po snijegu, lovio ptice prepelice. Inspirisan time, oblikuje u bronzi poetiziranu pticu svog zavičaja, koja je stalno izložena u jednom od parkova Stockholma. Jedne novembarske noći 2003. njegova “Emina” postaje žrtva onih čije se osvete plašio – šovinistički vandali joj odrubljuju glavu i bacaju je u Vrbas.
Veliki kipar Ahmed Bešić umire kao muhadžir 27. avgusta 2013. Umjesto monografije ili, ne daj Bože, Bešićevog imena nekoj banjalučkoj ulici, grad kojem je toliko toga poklonio odužuje mu se – zaboravom!

Gojko Berić (Oslobodjenje)