Povinom 1874. godine, što će reći nekoliko godina prije, nego su austrougarske čete okupirale Banjaluku, dakle gotovo pod sam konac turske okupacije, Mihovil Pavlinović, istaknuti borac za narodna prava (i prvi čovjek koji je "progovorio hrvatskim jezikom u Bečkom parlamentu" – cit. M. Džaja), posjetio je ovaj grad na Vrbasu. Njegov putopis prebogat je vrijednim podacima i kao štivo vrlo zanimljiv čitaocu.
Ovaj književnik je pored brojnih zanimljivosti ostavio i bilješke o željeznici koja je "činila prve korake" u Bosni. Riječ je o kraku Dobrljin - Banjaluka. I dok su mu franjevci izražavali žaljenje ("jadikuju što željeznica uz tuđe radnike i mjernike u samih pel-šest godina nagrnu dosta mulja u tu lijepu župu Ivanjsku"), dotle je mnogo više drugih koji nisu krili svoje čuđenje prema "đavolskom prometalu" koje im je došlo na kućni prag. Takvog jednog s kojim je vodio podugi razgovor pred njegovim ćefenkom nadomak Ferhadije, unio je u svoj putopis. S njim je vodio razgovor o mnogim pitanjima, jer se domaćin upirao da što više svojih saznanja, podastre pažljivom slušatelju.
Dotaknuo je, iznenadno, i pitanje željeznice, koju neuki Krajišnici prozvaše "šejtan araba" (đavolska kola). Učinio je to pošto je spomenuo Omer-pašu Latasa {"šejtan ga donese amo" - reći će).
"Nema više starog zakona, Boga mi, ni u Turčina, ni u kaurina. Pa još šejtan donio ovi nikakvi željeznik. Leti, zviždje, eto tamo, nek ga gjin nosi. Nek je sve, ali odakle mu dotiče paretine?" - tim riječima je Mihovil Pavlinović zabilježio čuđenje trgovca koji je: "na ćefenku noge podvi(l)o i zadimi(l)o".
Aleksandar Ravlić ('Vesele zgode banjalučke')
No comments:
Post a Comment