Friday, November 02, 2018
Gojko Berić: Mračni događaji su na bizaran način povezali likove Alekse Šantića, u njegovoj čuvenoj pjesmi opjevane lijepe Mostarke Emine i velikog kipara Ahmeda Bešića
Drugog februara 1924. svijet se, od ranog jutra, počeo okupljati pred Ćorovića kućom u Mostaru, jer je gradom prohujala vijest da je umro pjesnik Aleksa Šantić. Imao je nepunih 56 godina kad ga je zadesila smrt. Posljednje godine života Šantić je proveo u toj kući, koja je pripadala njegovom prijatelju i zetu, književniku Svetozaru Ćoroviću. Hroničari su zabilježili da je na dan pjesnikove sahrane Mostar bio “u crno utonula varoš”, na kućama su visili crni barjaci, “čak su i ulični fenjeri bili obavijeni crnim krepom”. U dva sata poslije podne članovi Srpskog pjevačkog društva “Gusle” i Hrvatskog “Hrvoje” iznijeli su kovčeg iz Srpskog doma i unijeli ga u kola. Krećući se do Šantićevog groba u Bjelušinama, povorka je obišla cijeli Mostar. Svi dućani i radnje bili su zatvoreni, pravoslavci, muslimani i katolici zajedno su oplakivali svog pjesnika, ali je najdirljiviji bio trenutak kad je mujezin, dok je povorka prolazila, “sa munareta Cerničke džamije, toplim glasom otpjevao posljednju molitvu praštanja”. Bio je to najveći pogreb koji je Mostar ikada vidio. Pola stoljeća kasnije, u parku ispred Ćorovića kuće, koja se nalazi uz Neretvu, u neposrednoj blizini Lučkog mosta, svečano je otkriven spomenik Aleksi Šantiću, rad akademskog slikara Nikole Koke Jankovića iz Beograda.
Ali, neće proći mnogo vremena a jedan svijet će iščeznuti i zauvijek potonuti. Nakon prvih demokratskih izbora i propasti tek uspostavljene nacionalističke vlasti, pokrenut je razoran rat protiv Bosne i Hercegovine. HVO i HOS nasrnuli su na Mostar i stali uništavati simbole višestoljetne isprepletenosti života Bošnjaka, Srba, Hrvata, Jevreja i drugih, po čemu je ovaj grad jedinstvene ljepote bio poznat. U junskoj noći 1992., po mjesečini, hosovci su izrešetali Šantićev spomenik, čija je glava kasnije nađena u Neretvi. Iste noći minirali su i digli u zrak i turbe pjesnika i Šantićevog prijatelja Osmana Đikića. Na red će potom doći monumentalna Saborna crkva u Bjelušinama i, napokon, Stari most, kao uvertira u planirano preoblikovanje Mostara, koji je, po zamisli političkih mozgova Herceg-Bosne, imao biti pretvoren u ekskluzivno hrvatski stolni grad. Međutim, plan je tek polovično ostvaren, a nacionalističkom vandalizmu uzinad – spomenik Aleksi Šantiću je odliven po sačuvanom originalu i 2002. ponovo postavljen na isto mjesto. Usamljen u parku koji nosi njegovo ime i izbačen iz udžbenika koji su u upotrebi u zapadnom dijelu Mostara, pjesnik Aleksa Šantić dijeli sudbinu podijeljenog grada.
“Sinoć, kad se vratih iz topla hamama/ Prođoh pokraj bašte staroga imama/…” Svako će u ovim stihovima prepoznati Šantićevu “Eminu”, jednu od najljepših ljubavnih pjesama napisanih na našem jeziku, pjesmu derta i vječne muškarčeve čežnje za ljepotom i čednošću žene. Emina je bila kćerka mostarskog imama Saliha Sefića, 14 godina mlađa od Šantića, a pjesnik ju je viđao sa prozora svoje sobe, kad je s ibrikom dolazila na javnu česmu koja se nalazila na drugoj strani ulice. Inspirisan njenom “izazovnom, ali ipak skrivenom ljepotom”, Šantić je napisao svoju najpoznatiju pjesmu, ali priča o njegovoj zaljubljenosti u Eminu nema nikakvog osnova. Pjesma je prvi put objavljena i otpjevana 1902. godine u Beogradu i od tada je ušla u narod, kao jedna od najpopularnijih sevdalinki. Emina se sa 16 godina udala za bogatog mostarskog trgovca Avdagu Koludera sa kojim je imala četrnaestoro djece. Umrla je navršivši 78 godina. Jednom od svojih sinova je pričala kako je Šantića sretala “kad bih išla u mekteb, ja l’ na česmu, ali zagledala ga nisam”.
Ko je bio Ahmed Bešić? Veliki kipar o kojem u Sarajevu, nažalost, jedva da iko nešto zna! Rođen krajem 1933., bio je prvo dijete rudara Huzeira Huske i domaćice Fatime iz Budimlić Japre. Živjeli su u Starom Majdanu. Dječak će odrastati zajedno sa još četiri brata i tri sestre, ali se jedino Ahmed isticao posebnim darom – izrađivao je razne figure, gradove i pejzaže od gline. Život ga je odveo u Industrijsku školu u Banjoj Luci, potom u Srednju školu za primijenjenu umjetnost u Sarajevu, da bi na kraju završio studije na Akademiji za primenjene umetnosti u Beogradu i postao prvi akademski kipar među Bošnjacima! Kritičari su uočili da je Bešić, kad je o skulpturi riječ, bio ispred našeg bosanskog vremena. Kraseći prostor ispred nekadašnjeg Studentskog doma, njegova bronzana “Emina”, inspirisana Šantićevom pjesmom, stilizovana, s ibrikom u ruci i urađena u prirodnoj veličini, godinama je bila najpopularniji spomenik u Banjoj Luci. Ahmedova kćerka Adna, profesorica klavira, živi u Parizu, udata za poznatog slikara Marka Stupara. Kad su u njihovom stanu sa ateljeom prvi put ugledali Ahmedove skulpture u bronzi, prijatelji Stuparovih su ostali zadivljeni: “Pa, ko je taj čovjek? Ovo su genijalne stvari!” Uzalud, u sarajevskoj umjetničkoj galeriji, Bešić nije zastupljen ni sa jednim svojim radom.
Kipar je bio fatalno vezan za Banju Luku, a kako se u njoj osjećao tokom rata, o tome možda najbolje svjedoči američki novinar Peter Maass, koji u knjizi “Ljubi bližnjega svoga” piše: “Biti te 1992. Musliman ili Hrvat u Banjoj Luci značilo je isto što i 1942. biti Jevrej u Berlinu”. Ahmed Bešić nije mogao predstavljati nikakvu opasnost za Karadžićev režim, pa mu je trebalo pronaći nešto drugo. A to drugo je bilo njegovo bošnjačko ime. Izbačen je iz ateljea u Domu kulture, oduzeta mu je dozvola za kretanje gradom, u Dječijem pozorištu gdje je pune tri decenije radio kao profesionalni lutkar dobija otkaz uz obrazloženje da je nepodoban. Ali, umjetnik nije pristajao na prisilni odlazak. Na kraju je bio prinuđen da napusti svoj mali stan u koji useljava jedna srpska izbjeglička porodica iz Knina. U avgustu 1995. Bešić napušta Banju Luku i sa svojom prijateljicom odlazi u Stockholm, gdje dobija stan i atelje i nastavlja da stvara. U sjećanje mu naviru sjetne slike djetinjstva u Starom Majdanu, kada je, po snijegu, lovio ptice prepelice. Inspirisan time, oblikuje u bronzi poetiziranu pticu svog zavičaja, koja je stalno izložena u jednom od parkova Stockholma. Jedne novembarske noći 2003. njegova “Emina” postaje žrtva onih čije se osvete plašio – šovinistički vandali joj odrubljuju glavu i bacaju je u Vrbas.
Veliki kipar Ahmed Bešić umire kao muhadžir 27. avgusta 2013. Umjesto monografije ili, ne daj Bože, Bešićevog imena nekoj banjalučkoj ulici, grad kojem je toliko toga poklonio odužuje mu se – zaboravom!
Gojko Berić (Oslobodjenje)
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
No comments:
Post a Comment