Objavljeno 16. novembra 2012.
Nedavni boravak u Banjaluci donio mi je i susret sa Suadom Junuzovicem - Suletom .
Druzenje - ne duze od pola sata.
Prijatnih pola sata koji mi vratise ( a vjerujem i Suletu) sjecanja na djetinjstvo, mladost, grad u kome smo zivjeli, zivot koji smo zivjeli...
Cudno je to kako susreti sa nekim ljudima, slicno kako to cine i mirisi, vrate sjecanja na neke dane, dogadjalje, ljude. Sve to zajedno sa atmosferom, mirisima, bojama iz tih dana...
Tako je to bilo i u sustretu sa Suletom.
Rece mi Sule da cita Parkic. Saznanje koje godi.
Obeca i da ce ponekad poslati poneku pricu.
Ovo godi jos vise, jer Sule je vec ranije odstampao dvije knjige "Anybody seen my baby" i "Snovi i ostale price", koje je kaze podijelio prijateljima, a nedavno i vec priznatu i poznatu hronologiju banjaluckog roka "Vrijeme izlazeceg sunca", o cijoj promociji smo ranije pisali.
Blog Parkic i postoji da ga citaju i u njemu se druze ljudi kakav je i Sule, kao i mnogi od vas koji mi rekoste da ga citate. ( Raduje saznanje, koliko vas na koje se odnosi pitanje u poslednjem pasosu Suletove price, mojih dragih komsija, poznanika, drugova, prijatelja, bivsih i sadasnjih, cita blog. Stalno ili povremeno, nije ni bitno.)
Sule, raja sa banjaluckog asfalta, odrza obecanje. Prije par dana stize mi njegova prva prica.
*******************
O JEDNOJ MLADOSTI – HEART OF STONE
Krajem 60-ih godina, naravno prošlog vijeka, u Banjaluci stasavala je generacija mladih koja se prva usudila javno priznati da joj je važnija Top-20 Radio Luxsemburga od rezultata “vječitog derbija”.
Ovo je priča baš o tim “klincima na svoju ruku”, kojima je već tad rokenrol bio važniji od bilo čega što je smatrano kao obavezna aktivnost svakog dobrog omladinca.
Takođe, ovo je priča o jednom “kamenu” na kom su se sve do oktobra 1969. godine sastajali ti “klinci na svoju ruku”, koju ja tek onako nazvah „O jednoj mladosti“ iliti “Heart Of Stone”.
Da bi se došlo do tog “kamena” iz pravca centra grada, čovjek bi morao proći pored “Titanika” i malo se zajebavati sa rajom koja se skupljala ispred jednog od ulaza u tu divnu zgradu (danas je tu RK ”Boska”). Potom je bilo obligatorno preći glavnu ulicu (Titovu), svratiti u Gradski park i snimiti situaciju, kako stoje stvari sa curicama, sa kojima je bilo čast i zadovoljstvo koketirati, a mnogo kasnije bilo je još veća čast i još veće zadovoljstvo voljeti takve žene.
Nakon obilaska Gradskog parka, na red dolazi neizbježan razgovor o sportu sa ljudima koji su bili “inventar” pred “malim snekom”, pa zatim ponovo zezanje sa rajom koja se skupljala ispod Džinića palate (danas je tu velelepna poslovna zgrada, koja pomalo podsjeća na tu palatu). Tad dolazi prolaz u hotel Slaviju i na kraju kuće u kojim su bile staklara i sjemenara. E, tu iza staklare i sjemenare, na strani koja gleda prema Bulevaru, uz ogradu dvorišta gospodina Jove Božića, nalazio se kameni zid pogodan za sjedenje, koji je bio mjesto na kom su se okupljali oni već pomenuti “klinci na svoju ruku”.
Taj zid pogodan za sjedenje zvao se “kamen” i predstavljao svetilište za poklonike rokenrola, koji su bili u stanju stupiti u kontakt i sa samim nečastivim, samo da bi došli u posjed nekog od novijih rok-izdanja iz tog vremena, koje je puno kasnije dobilo naziv „The Golden Age Of Rock n’ Roll“. Tu, na “kamenu”, uvijek se mogla naći neka protuva sa kojom je čovjek mogao “prebaciti pokoju pametnu” o rokenrolu, o hipijima, nešto kasnije o Montereju, a pred sam kraj i o Wudstoku, uglavnom o neobaveznim stvarima, koje nisu zanimale one koji su htjeli biti dobri omladinci.
Druzenje - ne duze od pola sata.
Prijatnih pola sata koji mi vratise ( a vjerujem i Suletu) sjecanja na djetinjstvo, mladost, grad u kome smo zivjeli, zivot koji smo zivjeli...
Cudno je to kako susreti sa nekim ljudima, slicno kako to cine i mirisi, vrate sjecanja na neke dane, dogadjalje, ljude. Sve to zajedno sa atmosferom, mirisima, bojama iz tih dana...
Tako je to bilo i u sustretu sa Suletom.
Rece mi Sule da cita Parkic. Saznanje koje godi.
Obeca i da ce ponekad poslati poneku pricu.
Ovo godi jos vise, jer Sule je vec ranije odstampao dvije knjige "Anybody seen my baby" i "Snovi i ostale price", koje je kaze podijelio prijateljima, a nedavno i vec priznatu i poznatu hronologiju banjaluckog roka "Vrijeme izlazeceg sunca", o cijoj promociji smo ranije pisali.
Blog Parkic i postoji da ga citaju i u njemu se druze ljudi kakav je i Sule, kao i mnogi od vas koji mi rekoste da ga citate. ( Raduje saznanje, koliko vas na koje se odnosi pitanje u poslednjem pasosu Suletove price, mojih dragih komsija, poznanika, drugova, prijatelja, bivsih i sadasnjih, cita blog. Stalno ili povremeno, nije ni bitno.)
Sule, raja sa banjaluckog asfalta, odrza obecanje. Prije par dana stize mi njegova prva prica.
*******************
O JEDNOJ MLADOSTI – HEART OF STONE
Krajem 60-ih godina, naravno prošlog vijeka, u Banjaluci stasavala je generacija mladih koja se prva usudila javno priznati da joj je važnija Top-20 Radio Luxsemburga od rezultata “vječitog derbija”.
Ovo je priča baš o tim “klincima na svoju ruku”, kojima je već tad rokenrol bio važniji od bilo čega što je smatrano kao obavezna aktivnost svakog dobrog omladinca.
Takođe, ovo je priča o jednom “kamenu” na kom su se sve do oktobra 1969. godine sastajali ti “klinci na svoju ruku”, koju ja tek onako nazvah „O jednoj mladosti“ iliti “Heart Of Stone”.
Da bi se došlo do tog “kamena” iz pravca centra grada, čovjek bi morao proći pored “Titanika” i malo se zajebavati sa rajom koja se skupljala ispred jednog od ulaza u tu divnu zgradu (danas je tu RK ”Boska”). Potom je bilo obligatorno preći glavnu ulicu (Titovu), svratiti u Gradski park i snimiti situaciju, kako stoje stvari sa curicama, sa kojima je bilo čast i zadovoljstvo koketirati, a mnogo kasnije bilo je još veća čast i još veće zadovoljstvo voljeti takve žene.
Nakon obilaska Gradskog parka, na red dolazi neizbježan razgovor o sportu sa ljudima koji su bili “inventar” pred “malim snekom”, pa zatim ponovo zezanje sa rajom koja se skupljala ispod Džinića palate (danas je tu velelepna poslovna zgrada, koja pomalo podsjeća na tu palatu). Tad dolazi prolaz u hotel Slaviju i na kraju kuće u kojim su bile staklara i sjemenara. E, tu iza staklare i sjemenare, na strani koja gleda prema Bulevaru, uz ogradu dvorišta gospodina Jove Božića, nalazio se kameni zid pogodan za sjedenje, koji je bio mjesto na kom su se okupljali oni već pomenuti “klinci na svoju ruku”.
 |
| Banjaluka sezdesetih, mjesto gdje je bio "kamen" |
Nije tu bilo nikakvih posebnih likova, niti specifikuma, kako sam to prije par godina pročitao u jednim od lokalnih novina. Jednostavno, tu se sastajao “narod” (narod, kao ono na Wudstoku, prije nastupa Džefersona, „Good Morning People“) koji je bio pomalo zaluđen rok-muzikom i zahvaćen idejama onog što je zabilježeno kao “burne 60-te”.
Dakle “kamen” je bio mjesto na kom se već tada govorilo o psihodeličnim Jefferson Airplane i Greateful Dead, kolosalnom Džimiju Hendriksu, Dženis Džoplin, The Doors i Džimu Morisonu, pretapanju legendarnih Jardbirdsa u Led Zeppelin, ma'nitom Džou Kokeru, raspadu grupe Cream i stvaranju prve Super grupe Blind Faith, hitu tad malo poznate grupe Pink Floyd, „See Emily Play“ i naravno o “ljetu ljubavi”.
Danas je teško povjerovati da se u to “praistorijsko vrijeme” muzika slušala sa originalnih izdanja, koja su stizala na “kamen” u isto vrijeme kad su bila objavljivana i u Engleskoj i Americi („i Amerika i Engleska tad su bile zamlja proleterska“). Naime, ploče su se u to vrijeme nabavljale direktno iz Engleske.
I tako je to trajalo sve do 26. oktobra 1969. godine, kad je zemljotres srušio sve.
Zemljotres je srušio sve, mislim na “Titanik”, palatu, staklaru i sjemenaru, a samim tim i “kamen”. Ali ta stihija nije mogla da sruši i “san zauvijek” tih “klinaca na svoju ruku”, jer su oni uvijek ostali bar malo isti, a većina od njih je nastavila da živi životom ala „Easy Rider“.
Nakon minulog rata tužno je sjetiti se tih dana. Čovjek sam sebi postavi pitanje: “Gdje su sad prijatelji moji?“ Odgovor je: “Ako su uopšte živi, neki su postali uticajni ljudi u ovom gradu, neki su otišli iz njega, a neki još uvijek žele da ostvare svoj san zauvijek.“
**************
Pozdrav, Little Sule
