Sule: The Allman Brothers Band – Black Hearted Woman

Negdje u ljeto 1972. dokopao sam se jednog kompilacijskog albuma pod nazivom „20 zlatnih hitova kompanije Atlantik“, na kom se, između ostalih sjajnih rok-ostvarenja, nalazila i LP-verzija moje pjesme No. 1 „You Keep Me Hangin’ On“. Sama činjenica da se ta praiskonska tema nalazi na ploči za mene je predstavljala pun pogodak. Pored ove pjesme, tu su bile i „Whole Lotta Love“, „Groovin“ i „For What It’s Worth“ (izvode ih Led Zeppelin, Young Rascals i, naravno, Buffalo Springfield), kao i meni do tad nepoznata grupa The Allman Brothers Band i tema „Black Hearted Woman“.

Iskren da budem, na tu pjesmu nešto posebno nisam ni obraćao pažnju, ali vremenom, kako mi je pomalo dosadilo stalno slušati Vanilu Fadž i Cepeline, odlučih da i nju pažljivije poslušam. Nakon trećeg slušanja utisak je bio nevjerovatan, mislim da sam tad po drugi put „potpisao ugovor sa nebeskim negativcem“ i prvi put nakon „Story Of Bo Diddley“ ostao nijem.

Odmah odem do Zorana i pitam ga da li je čuo za te „Allmane“, on odgovori u svom stilu: „Jesam, seljačine kao i ti, ali ako ti je do njih baš toliko stalo ja sutra idem kod staraca u Švabiju i donijeću ti jedan od njihovih albuma. Da’ išta znaš o muzici znao bi da su do sada izdali tri albuma“.

The Allman Brothers Band-orginalna postava

Jai Johanny Johanson, Duane Allma, Gregg Allman,

Berry Oakley, Dicky Betts i Butch Trucks

Stvarno je tako i bilo. Džo mi po povratku iz Švabije donese dva albuma ove sjajne grupe, „The Allman Brothers Band“ i „Idlewild South“.

Tako ti ja, zahvaljujući pjesmi „Black Hearted Woman“, krenuh na „The Road Goes On Forever“, koji još uvijek traje, a u mojoj kolekciji na počasnom mjestu stoji cjelokupna diskografska aktivnost ovih „Sinova Juga“ ili, po Willie Nelsonu, najmoćnijeg rokenrol i bluz benda na svijetu.

Svi vole Allman-e

„UNO RADIO“, 2007. godine - emisija „Dreams“

sa drugarima i saradnicima Đivom i Elvom

Little Sule

Sule: No. 7: Duane Allman

HOWARD DUANE ALLMAN

20.11.1946-29.10.1971.

Životna priča Duejna Almana započela je u Nešvilu, Tenesi – muzičkoj prestonici tradicionalne američke muzike.

Rodio se 20. novembra 1946. i zajedno sa godinu dana mlađim bratom Gregom, početkom šezdesetih počeo da svira gitaru.

Provodeći djetinjstvo u srcu američkog juga, braća Alman su slušali bluz, kantri i džez. Kao tinejdžeri osnovali su grupu Allman Joys, sa kojom stiču prva iskustva na koncertima u Džordžiji, Alabami i Floridi.

U drugoj polovini šezdesetih uputili su se u Los Anđeles, gdje su izvjesno vrijeme radili kao studijski muzičari. Duejn se brzo vratio u Alabamu, gdje je bio tražen kao vrhunski majstor  „slide“ tehnike. Svirao je na snimcima Otisa Redinga, Arete Frenklin i Vilsona Piketa.

Iz neformalnih „džem - sešn“ svirki sa grupom „31 Of February“, bubnjara Buča Traksa i „The Second Coming“, gitariste Dikija Betsa nastao je kostur nove grupe The Allman Brothers Band, koju je kompletirao Greg svojim dolaskom iz Los Anđelesa.

Tek nakon trećeg albuma „The Allman Brothers Band At Fillmore East“, autentični mit američkog juga pretvorio se u muzičku snagu od svjetskog značaja.

Duejn je gostovao na albumu „Layla And Other Assorted Love Songs“, Erika Kleptona i dao mu specifičan pečat.

Kada je sve izgledalo da ide na ruku velikoj muzičkoj porodici iz Mejkona, nesrećni događaj je učinio svoje. Vozeći motor, poginuo je 29. oktobra 1971. godine.

Za mjesec dana navršio bi 25 godina.

Album koji Duejn nije uspio da završi nosi naziv „Eat A Peach“. Na omotu albuma piše: „Dedicated To A  Brother Duane Allman“.

Eric Clapton: Autobiografija,strana 149

Jedne večeri producent Tom Daud mi je rekao da grupa Alman Braders Bend svira u dijelu Majamija zvanom Kokonat grouv i predložio da ih pogledamo.

Sa svojim dugim kosama i bradama nevjerovatno su izgledali i uz to bili sjajni muzičari. Dopao mi se bend, ali ono što me je zaista razbilo bio je način na koji Duejn Alman svirao gitaru. Bio je visok, mršav i odisao čvrstim ubjeđenjem u to što radi. Iako nije pjevao, po govoru njegovog tjela bilo mi je jasno da je on vođa grupe.

Tom nas je upoznao s njima poslje koncerta, a onda smo ih pozvali na džem u studio, što je dovelo do toga da Duejna zamolim da nam se pridruži na snimanjima dok su u gradu.

On i ja postali smo nerazdvojni tokom boravka na Floridi; snimanju albuma "Layla" zajedno smo dali injekciju koja mu je do tada nedostajala.

On mi je postao muzički brat kakvog sam želio, a nikad nisam imao. I to više nego Džimi, koji je u osnovi bio usamljenik, dok je Duejn bio čovjek porodice i brat.

Na moju žalost već je imao svoju porodicu, ali uživao sam dok je trajalo. Ovakva iskustva nisu mogla biti uobičajna i tada sam već naučio da ih njegujem dok mogu.

Za naredni mjesec preporučujem The Allman Brothers Band i album „Brothers & Sisters“

S poštovanjem, Little Sule.

Sule: No.8: Barry Oakley

BARRY OAKLEY

1948-1972.

Beri Oukli je rođen 1948. godine, a prva muzička iskustva stekao je sa grupom „The Second Coming“, u kojoj je sreo gitaristu Dikija Betsa.

Tokom 1968 godine na session susretima svira sa grupom „31. Of Febrruary“, tu je upoznao Buča Traksa, bubnjara i lidera te grupe, a također i Duejna Almana, njihovog gosta i studijskog muzičara od reputacije.

Predanje kaže da je upravo Beri Oukli bio glavni katalizator koji je dao doprinos stvaranju grupe „The Allman Brothers Band“. Svojim čvrstim i sigurnim basom izvrsno se uklapao sa dvojicom bubnjara – zaštitnim znakom grupe isto kao što su to bili Diki Bets i Duejn Alman sa svojim gitarama.

Kao kompozitor dobro se slagao sa Duejnom i njih dvojica su potpisali nekoliko dobrih pjesama.

Prva tragedija u grupi, smrt Duejna Almana, djelovala je najviše na Berija. Sastav je nekako završio rad na ploči „Eat A Peach“, dodajući studijskom materijalu cijelu jednu ploču sa zaostalim snimcima iz Filmora. Začudo publika ju je vrlo dobro dočekala i činilo se da će kriza biti prevaziđena.

Međutim, Beri kao da nije imao mira od duha svog tragično preminulog prijatelja. Iz noći u moć, kružio je na motoru ulicama Mejkona. Kao da je slutio kraj.

Jedanestog novembra 1972. godine zabio se motorom u autobus.

U šoku od povrede odbio je ljekarsku pomoć i otišao kući, gdje je izdahnuo usljed izliva krvi u mozak.

Album koji Beri nije uspjeo da završi nazvan je „Brothers & Sisters“.

I na ovom albumu omot sadrži posvetu „Posvećeno bratu Beriju Oukliju“.

Za naredni mjesec preporučujem grupu Greateful Dead i album „American Beauty“.

S poštovanjem, Little Sule. 

The Allman Brothers Band - A Decade Of Hits 1969 - 1979

The Allman Brothers | Mountain Jam | Eat A Peach

Sule: RASKRŠĆE PO KO ZNA KOJI PUT

Posvećeno mom prijatelju iz djetinjstva

Miodragu Zamoli – Bambusu 1952−1975

Volio bih da te opet vidim.

Jer mi smo samo izgubljene duše koje neko osudi

da plivaju u posudi za zlatne ribice iz godine u godinu,

noću i danju prelazeći istu putanju.

I šta smo nalazili, na mahove?

Iste stare strahove.

Da, volio bih da vidim.

(Pink Floyd)

 

Sa Bambusom, Banja Luka 1973. godine

1975. godine na raskršću kod Sremske Mitrovice na putu za Beograd poginuo je moj najbolji prijatelj i brat Miodrag Mišo Zamola ili, jednostavnije, Bambus. Čovjek je imao samo 23 godine i, baš kao i ja, slušao Greateful Dead i, naravno, The Allman Brothers Band.

Little Sule

Sule: No. 6 - John Lennon

JOHN LENNON

09.10.1940. - 08.12.1980.

Džon Lenon je rođen 9. oktobra 1940. u Liverpulu.

Djetinstvo je proveo sa tetkom Mimi pokazujući izuzetnu sklonost ka poeziji i umjetnosti.

Početkom 1956. osnovao je bend Quarrymen, a na proslavi jednog crkvenog praznika 15. juna 1956. sreo je Pola Mekartnija i pozvao ga u bend, formirajući nenadmašni autorski tandem.

Avgusta 1958. pridružio im se solo gitarista Džordž Harison, a zatim  basista Stjuart Satklif i bubnjar Pit Best. Pred odlazak u Njemačku, gdje su nekoliko godina proveli svirajući po barovima, Džon je promijenio ime benda u „Silver Beatles“.

Početkom 1962, Satklif ih je napustio i posvetio se slikarstvu, Pit Best je izbačen, na njegovo mjesto došao je Ričard Starki, promjenivši ime u Ringo Star. 1962. godine za firmu „Parlophone“ izdaju debi - singl „Love Me Do“, pod imenom „The Beatles“. Od tada počinje svima znana „Beatlemania“ koja je trajala sve do 1970. kad se bend i zvanično razišao.

Džon Lenon je bio svestrana ličnost, sav svoj talenat i inteligenciju znao je da iskoristi na pravi način i u pravo vrijeme, bilo da se radi o muzičkim promjenama, protestima, borbi za mir ili pronalaženju vlastite ličnosti.

Jednom prilikom je rekao : „Govorio sam sebi, polako Džone, jer ne želim da umrem. Možda sam i kukavica, ali ne bih želio da me iko povrijedi i molim vas nemojte da me udarate“.

Koban udarac dobio je ispred svog njujorškog stana u noći 8. decembra 1980, kad mu je mentalno poremećeni Mark Dejvid Čepmen sasuo pet metaka u tijelo.

Za samo sedam minuta izgubio je ¾ ukupne krvi i sva nastojanja ljekara da ga povrate bila su uzaludna.

Za naredni mjesec preporučujem album „The Allman Brothers Band At Fillmore East“

S poštovanjem, Little Sule.

Sule: JEDNA ZA DRAGANA

Dragan Georgijević - VIS „Meteori“

Sa Draganom Georgijevićem sam tokom marta i aprila 2011. godine obavio niz telefonskih razgovora, u kojima mi je on govorio o sebi i svojim „Meteorima“, pa čak i o svojim planovima vezanim za materijale koji se nalaze na „Radio Beogradu“. Ubrzo se u tu konverzaciju uključio i Mićo Maričić, pa smo se povezali Skajpom i skoro svakodnevno kontaktirali. Obzirom na njegovu bolest, nismo ga htjeli puno zamarati, jer se po njegovom glasu moglo osjetiti da ulaže mnogo napora pri svakom razgovoru. Uvjeren sam, da nas samo iz pristojnosti nije htio odbiti.  

12. aprila 2011. godine iz Beograda nam je stigla tužna vijest da je Dragan umro. Mene je, a posebno Miću, ta vijest duboko potresla, kao uostalom i sve ljude koji su poznavali Dragana, jer je bio jako dobar čovjek i veliki drug.

U prvi mah sam htio da bar nakratko prestanem pisati, ali sam se vrlo brzo pribrao i nastavio sa pisanjem, jer je to bio jedini način da se bar simbolično oprostim od Dragana. Ovu priču sam nazvao „Jedna za Dragana“, kao asocijaciju na koncert grupe The Allman Brothers Band, koji su „Braća“ odsvirala u čast svog bivšeg basiste Alena Vudija, koji je umro 2000. godine pod nazivom „Jedna za Vudija“.

   Tokom ove naše kratke konverzacije, Dragan me je uputio na neke sajtove, na kojima se nalaze neki intervjui koje je on već ranije dao. Evo nekih dijelova tih intervjua, koje je Dragan Georgijević dao povodom obilježavanja pedesetogodišnjice banjalučkog rokenrola.

****

„BL rokenrol je rođen u fiskulturnoj sali Učiteljske škole, (to je za mene kultno mjesto banjalučkog rokenrola), gdje su se održavale prve igranke na kojima se svirao rokenrol. A prvi rokenrol sastav su bili „Meteori“, osnovani 1961. godine, u koje sam ja došao godinu ili dvije kasnije, kad sam imao 15-16 godina. Prvu postavu „Meteora“ sačinjavali su Brane Ljiljak gitara, Josip Ćosić-Srćko ritam gitara, Zlatko Kujda bas gitara i Mišo.

Najpoznatiju, najpopularniju i najdugovječniju postavu „Meteora“ činili su Dragan Georgijević solo gitara, Josip Ćosić ritam gitara, Zlatko Kujda bas gitara, Branislav Rapajić bubnjevi i Zlatko Maričić klavijature i vokal.

Prvo smo svirali instrumentalnu muziku, a onda su u sastav došli Zlatko Maričić-Mićo i Zlatko Šemić-Šemara, kao pjevači.

Dakle, prvi „hodočasnici“ banjalučkog rokenrola, u svakom pogledu, bili su Brane Ljiljak prvi gitarista „Meteora“, odselio u Zagreb i tamo umro; Zlatko Kujda bas gitara, živi u Banjaluci i Josip Ćosić, živi u Zagrebu, najbolji ritam gitarista s kojim sam svirao.

Nikica Jurinčić je bio naš prvi menadžer, prvi u Banjaluci uopšte. Bio je desetak godina stariji od mene i vodio me je na prve igranke, gdje sam se divio Brani Ljiljku, koga sam ubrzo zamijenio u „Meteorima“.

Ja sam prvu električnu gitaru u Banjaluci čuo i vidio u Učiteljskoj školi. Svirao ju je Brane Ljiljak. On je imao prvu originalnu „tanku gitaru“. Kujda i Srćko su originalne gitare dobili pet, šest mjeseci kasnije. Svirali su isključivo instrumentalnu muziku „Šedouse“ i Dvejn Edija. U to vrijeme, mi u Banjaluci smo imali sreću da smo odmah, pošto smo čuli novu pjesmu na „Radio Luksemburgu“, uz malu pomoć rođaka, dobijali iz Minhena.

Koliko su „Meteori“ bili dobar rokenrol sastav, svjedoči i činjenica da smo poslije kraćeg vremena i nastupa u Učiteljskoj školi, dobili poziv da pređemo u Dom kulture, gdje su se igranke održavale u gotovo praznoj sali, dok je kod nas u Učiteljskoj školi stalno bilo pet, šest stotina posjetilaca. Kad smo prešli u Dom kulture, tražila se karta više.

Vježbali smo u podrumu Doma kulture, a prije toga, ali često i kasnije, u kući našeg menadžera Nikice Jurinčića, preko puta stare željezničke stanice u centru grada, gdje je sada Umjetnička galerija.

Prvi rokenrol pjevači su bili Zlatko Maričić-Mićo, živi u Banjaluci i Zlatko Šemić-Šemara, živi u Danskoj.

Kroz „Meteore“ je prošlo oko dvadeset muzičara. Većina njih su nastavili da sviraju i žive od muzike u inostranstvu.

U godinama nastajanja rokenrol scene u Banjaluci, novi ritam se slušao u salama Doma kulture, „Čajaveca“, Tvornice duvana („Duvanjari“), kasnije u prostorijama KUD „Vaso Pelagić“ i baštama starog KAB-a. Ipak, za mene je sala Učiteljske škole bila i ostala nešto posebno, nešto što je teško opisati.

Vjeruj mi da i sada osjećam specifičan miris poda u toj sali, vjerovatno premazanog onim pregorjelim uljem kojim su se mazali i željeznički pragovi.

Inače, moj prvi učitelj gitare je bio Jopa. Kasnije sam skidao rifove od Jože Slovenca, koji je tada, kad sam ja imao 12 godina, imao 35 godina i bio vojni muzičar i jedan od najzaslužnijih za rađanje i opstanak banjalučkog rokenrola. On je podržavao novi pokret, iako je bio mnogo stariji od nas, sa nama je svirao ili nam posuđivao instrumente i pojačala.

Poslije srednje škole, mene je lično sve više interesovao bluz, a mi iz „Meteora“ smo sve manje svirali i bavili se organizacijom sve popularnijih gitarijada, na kojima su stasale nove snage...“ 

„Vrijeme izlazećeg sunca“-strana 25

Little Sule

Za mog druga Suleta: Allman Brothers - Midnight Rider

Allman Brothers Midnight Rider

Allman Brothers Band "Southbound" 11-22-2010 "Another One For Woody"

In memoriam: Sule Junuzovic

Prije par minuta mi je Jasna M. javila  da je otisao jos jedan moj dobri drug iz Banjaluke. Otisao je Sule Junuzovic. Covjek koga nisam samo poznavao; osjecao sam njegovu dusu kao sto je i on osjecao moju. Bio je moj dobri, dobri drug.

Dugo se poznajemo. Od djecackih dana. Poznavali smo isto drustvo. Uvijek sam ga dozivljavao kao tihog covjeka, zaljubljenog u rok muziku, covjeka s kojim se moglo na miru pricati ili cutati. Da, sa Suletom sam znao i cutati i mi bi se i tada razumjeli. Svakom dolasku u Banjaluku sam se radovao i zbog susreta i druzenja sa Suletom. Redovni odlasci na kavu u Monet, setnje po Boriku i preko Vrbasa. Kada se nije dobro osjecao, kod njega u stanu, na Boriku. Sule je dugo bolovao, ali smo svi mi nekako navikli na njegovu bolest i vjerovali da ce on jos dugo, dugo bolovati i druziti se s nama.
Slusao je i uzivao u muzici, pisao je o njoj o  muzicarima... Objavio je Vrijeme izlazeceg sunca, vrijednu knjigu o banjaluckom roku. Druzio se s banjaluckim muzicarima a posebno onima iz 27. dimenzije. Posebno je volio Allman Brothers Band. Pisao o njima. Da poslednjeg dana je skupljao ploce. Nije odustao ni kada su ih zamijenila digitalna medija, jer on je cuo i osjetio razliku u kvaliteti izmedju digitalnog i analognog zvuka. Mi, njegovi drugovi rasuti po svijetu, smo mu redovno donosili poneku logplejku. On im se radovao kao malo dijete. Prvo bi omirisao omot; odmotao plastiku. Pokretima znalca izvadio plocu tako da prstima dodiruje samo njene rubove. Zatim je stavio na gramofon, sjeo i uzivao.
Pisao je i za Parkic. Citava serija clanaka objavljena na Parkicu je bila priprema za njegovu novu knjigu. Razgovarali smo i o novoj seriji koju je polako pripremao. Dugo godina bio i redovan citalac Parkica a do zadnjeg dana ogromna podrska. Znao je uvijek, na svoj nacin, uputiti pohvalu ili savjet. Nikada nametljivo ili iskljucivo i zbog toga sam njegovo misljenje posebno vrednovao i cijenio.

Znao je da uskoro dolazim. Radovao se i on kao i ja novom susretu ali, rekao je, nisam bas dobro.
I otisao je cetiri dana prije naseg novog susreta.

Pocivaj u miru, druze moj!