Dugo se poznajemo. Od djecackih dana. Poznavali smo isto drustvo. Uvijek sam ga dozivljavao kao tihog covjeka, zaljubljenog u rok muziku, covjeka s kojim se moglo na miru pricati ili cutati. Da, sa Suletom sam znao i cutati i mi bi se i tada razumjeli. Svakom dolasku u Banjaluku sam se radovao i zbog susreta i druzenja sa Suletom. Redovni odlasci na kavu u Monet, setnje po Boriku i preko Vrbasa. Kada se nije dobro osjecao, kod njega u stanu, na Boriku. Sule je dugo bolovao, ali smo svi mi nekako navikli na njegovu bolest i vjerovali da ce on jos dugo, dugo bolovati i druziti se s nama.
Slusao je i uzivao u muzici, pisao je o njoj o muzicarima... Objavio je Vrijeme izlazeceg sunca, vrijednu knjigu o banjaluckom roku. Druzio se s banjaluckim muzicarima a posebno onima iz 27. dimenzije. Posebno je volio Allman Brothers Band. Pisao o njima. Da poslednjeg dana je skupljao ploce. Nije odustao ni kada su ih zamijenila digitalna medija, jer on je cuo i osjetio razliku u kvaliteti izmedju digitalnog i analognog zvuka. Mi, njegovi drugovi rasuti po svijetu, smo mu redovno donosili poneku logplejku. On im se radovao kao malo dijete. Prvo bi omirisao omot; odmotao plastiku. Pokretima znalca izvadio plocu tako da prstima dodiruje samo njene rubove. Zatim je stavio na gramofon, sjeo i uzivao.
Pisao je i za Parkic. Citava serija clanaka objavljena na Parkicu je bila priprema za njegovu novu knjigu. Razgovarali smo i o novoj seriji koju je polako pripremao. Dugo godina bio i redovan citalac Parkica a do zadnjeg dana ogromna podrska. Znao je uvijek, na svoj nacin, uputiti pohvalu ili savjet. Nikada nametljivo ili iskljucivo i zbog toga sam njegovo misljenje posebno vrednovao i cijenio.
Znao je da uskoro dolazim. Radovao se i on kao i ja novom susretu ali, rekao je, nisam bas dobro.
I otisao je cetiri dana prije naseg novog susreta.
Pocivaj u miru, druze moj!
No comments:
Post a Comment