Susreti u Banjaluci cesto dovedu i temu bloga, koga prilicno citaju moji bivsi i sadasnji sugradjani. Tada pokusam da animiram svoje dugove i poznanike iz Banjaluke da napisu nesto, sto bi, cak i potajno, zeljeli da to i neko drugi procita. Uvijek naglasavam da je poznato da mi nismo ni pjesnici ni knjizevnici, vec obican banjalucki svijet, koji ponekad ima potrebu da javno izrazi svoje vidjenje, osjecaje, sjecanje... Veoma cesto, prilikom mojih banjaluckih susreta, ljudi sami obecaju da ce nesto poslati jer su ranije, i bez mog poticaja, osjetili potrebu da nesto napisu. Jedna od njih je i moja dobra drugarica, bivsa kosarkasica Buli, koja mi je lani obecala da ce se javiti. I evo, kad sam vec zaboravio na njeno obecanje, stize prica u kojoj nam Buli prenosi lijepa osjecanja i jos ljepsa sjecanja koja budi prvi snijeg u nasem gradu.
Nafam se da ovo nece biti njeno jedino javljanje i da ce ono potaci i druge da napisu nesto i posalju.
*************************
Ponoć je. Izadjoh na balkon. Snijeg pada i sve je bijelo. Tako je tiho da se i tišina čuje. Oko svetiljke preko puta kovitlaju se milijuni paljuljica. Tako je lijepo.Bijelom ulicom ide mladić sa kapuljačom na glavi, žuri, nije svjestan okružujuće ljepote, a kako i bi mlad jer ovu ljepotu će spoznati kasnije.
Vratih se unazad mnogo godina. Ispod iste svjetiljke bilo nas je mnogo. Klizanje,grudvanje,vriska, cika. Odzvanjali su glasovi i smijeh. Namjerno si padao u snijeg da ti simpatija doda ruku i povuče te iz snijega.
Idilu prekida majka koja te zove da udješ u kuću. Kasno je. U kući dobijaš kritike. Smočio si jedinu jaknu i cipele koje treba da se osuše sutra za školu. Noge se smrzle, trpaš ih u rernu da se ugriju, bol je nesnosna, ali trpiš i šutiš jer sutra nećeš otići pod svetiljku.
Sa balkona se vraćam u toplu sobu, na taj prokleti internet, u privid da nisam izgubila kontakt sa prijateljima. ali neka i sutra ću gledati svoju svjetiljku možda ispod nje čujem neke glasove. Čekat ću, imam vremena.
BULI
No comments:
Post a Comment