Sule: JEDNA ZA DRAGANA

Dragan Georgijević - VIS „Meteori“

Sa Draganom Georgijevićem sam tokom marta i aprila 2011. godine obavio niz telefonskih razgovora, u kojima mi je on govorio o sebi i svojim „Meteorima“, pa čak i o svojim planovima vezanim za materijale koji se nalaze na „Radio Beogradu“. Ubrzo se u tu konverzaciju uključio i Mićo Maričić, pa smo se povezali Skajpom i skoro svakodnevno kontaktirali. Obzirom na njegovu bolest, nismo ga htjeli puno zamarati, jer se po njegovom glasu moglo osjetiti da ulaže mnogo napora pri svakom razgovoru. Uvjeren sam, da nas samo iz pristojnosti nije htio odbiti.  

12. aprila 2011. godine iz Beograda nam je stigla tužna vijest da je Dragan umro. Mene je, a posebno Miću, ta vijest duboko potresla, kao uostalom i sve ljude koji su poznavali Dragana, jer je bio jako dobar čovjek i veliki drug.

U prvi mah sam htio da bar nakratko prestanem pisati, ali sam se vrlo brzo pribrao i nastavio sa pisanjem, jer je to bio jedini način da se bar simbolično oprostim od Dragana. Ovu priču sam nazvao „Jedna za Dragana“, kao asocijaciju na koncert grupe The Allman Brothers Band, koji su „Braća“ odsvirala u čast svog bivšeg basiste Alena Vudija, koji je umro 2000. godine pod nazivom „Jedna za Vudija“.

   Tokom ove naše kratke konverzacije, Dragan me je uputio na neke sajtove, na kojima se nalaze neki intervjui koje je on već ranije dao. Evo nekih dijelova tih intervjua, koje je Dragan Georgijević dao povodom obilježavanja pedesetogodišnjice banjalučkog rokenrola.

****

„BL rokenrol je rođen u fiskulturnoj sali Učiteljske škole, (to je za mene kultno mjesto banjalučkog rokenrola), gdje su se održavale prve igranke na kojima se svirao rokenrol. A prvi rokenrol sastav su bili „Meteori“, osnovani 1961. godine, u koje sam ja došao godinu ili dvije kasnije, kad sam imao 15-16 godina. Prvu postavu „Meteora“ sačinjavali su Brane Ljiljak gitara, Josip Ćosić-Srćko ritam gitara, Zlatko Kujda bas gitara i Mišo.

Najpoznatiju, najpopularniju i najdugovječniju postavu „Meteora“ činili su Dragan Georgijević solo gitara, Josip Ćosić ritam gitara, Zlatko Kujda bas gitara, Branislav Rapajić bubnjevi i Zlatko Maričić klavijature i vokal.

Prvo smo svirali instrumentalnu muziku, a onda su u sastav došli Zlatko Maričić-Mićo i Zlatko Šemić-Šemara, kao pjevači.

Dakle, prvi „hodočasnici“ banjalučkog rokenrola, u svakom pogledu, bili su Brane Ljiljak prvi gitarista „Meteora“, odselio u Zagreb i tamo umro; Zlatko Kujda bas gitara, živi u Banjaluci i Josip Ćosić, živi u Zagrebu, najbolji ritam gitarista s kojim sam svirao.

Nikica Jurinčić je bio naš prvi menadžer, prvi u Banjaluci uopšte. Bio je desetak godina stariji od mene i vodio me je na prve igranke, gdje sam se divio Brani Ljiljku, koga sam ubrzo zamijenio u „Meteorima“.

Ja sam prvu električnu gitaru u Banjaluci čuo i vidio u Učiteljskoj školi. Svirao ju je Brane Ljiljak. On je imao prvu originalnu „tanku gitaru“. Kujda i Srćko su originalne gitare dobili pet, šest mjeseci kasnije. Svirali su isključivo instrumentalnu muziku „Šedouse“ i Dvejn Edija. U to vrijeme, mi u Banjaluci smo imali sreću da smo odmah, pošto smo čuli novu pjesmu na „Radio Luksemburgu“, uz malu pomoć rođaka, dobijali iz Minhena.

Koliko su „Meteori“ bili dobar rokenrol sastav, svjedoči i činjenica da smo poslije kraćeg vremena i nastupa u Učiteljskoj školi, dobili poziv da pređemo u Dom kulture, gdje su se igranke održavale u gotovo praznoj sali, dok je kod nas u Učiteljskoj školi stalno bilo pet, šest stotina posjetilaca. Kad smo prešli u Dom kulture, tražila se karta više.

Vježbali smo u podrumu Doma kulture, a prije toga, ali često i kasnije, u kući našeg menadžera Nikice Jurinčića, preko puta stare željezničke stanice u centru grada, gdje je sada Umjetnička galerija.

Prvi rokenrol pjevači su bili Zlatko Maričić-Mićo, živi u Banjaluci i Zlatko Šemić-Šemara, živi u Danskoj.

Kroz „Meteore“ je prošlo oko dvadeset muzičara. Većina njih su nastavili da sviraju i žive od muzike u inostranstvu.

U godinama nastajanja rokenrol scene u Banjaluci, novi ritam se slušao u salama Doma kulture, „Čajaveca“, Tvornice duvana („Duvanjari“), kasnije u prostorijama KUD „Vaso Pelagić“ i baštama starog KAB-a. Ipak, za mene je sala Učiteljske škole bila i ostala nešto posebno, nešto što je teško opisati.

Vjeruj mi da i sada osjećam specifičan miris poda u toj sali, vjerovatno premazanog onim pregorjelim uljem kojim su se mazali i željeznički pragovi.

Inače, moj prvi učitelj gitare je bio Jopa. Kasnije sam skidao rifove od Jože Slovenca, koji je tada, kad sam ja imao 12 godina, imao 35 godina i bio vojni muzičar i jedan od najzaslužnijih za rađanje i opstanak banjalučkog rokenrola. On je podržavao novi pokret, iako je bio mnogo stariji od nas, sa nama je svirao ili nam posuđivao instrumente i pojačala.

Poslije srednje škole, mene je lično sve više interesovao bluz, a mi iz „Meteora“ smo sve manje svirali i bavili se organizacijom sve popularnijih gitarijada, na kojima su stasale nove snage...“ 

„Vrijeme izlazećeg sunca“-strana 25

Little Sule