Milorad Brujić - Bruja: Prvomajska parada

28. juna prošle godine otišao je prijatelj našeg bloga; vječno nas je napustio naš Bruja. Iako je on imao i svoj blog, druženje s Brujom je bilo skoro svakodnevno i vezano uglavnom za ovaj blog. I poslije skoro godinu dana nada da će se Bruja javiti na e-mail ili  na blog me ne napušta. Inetrnet je čudo. Još uvijek spoznajemo njegove mogućnosti, a ja vjerujem da on, kako god povezuje ljude sa svih krajeva planete, povezuje s nama i one koji su nas napustili. I zato sam uvjeren da Bruja i dalje prati blog i da se na neki, nama nepoznat način, i dalje druži s nama.

Sjetimo se našeg druga i pročitajmo još jednom njegovu priču posvećenu Prvomajskoj paradi u Banjaluci.

************************

Ljeto 1959. godine

Muzika trešti, aplauz se prolama, spiker viče, a zvučnici paraju uši: 

- Osnovna škola "Petar Kočić!" - pljesak sa svih strana; prašti, - pozdravimo naše mališane, oni su djaci prvaci, oni su budućnost Banjaluke…!

To smo mi. Na glavi mi mornarska kapa, a na njoj piše: "Ratna mornarica". Imam i veslo; jest od šperploče, al' je veslo. Do mene, moji drugari; Ismet Gunić, Džanović Sead, Mudrinić Dragan, Kvočka Slavko, Sevdić Stjepan, Kresojević Vojko, Šošić Mirza, Kucelin Željko, Marković Branko. Svi ljuta mornarica, a ni jedan plivat da zna. Muzika započinje koračnicu, a mi stupamo ponosno, složno kao jedan. Publika plješće, ne štedi dlanove, šalje nam gromoglasan aplauz. Žmarci mi kroz tijelo prolaze, ponosan i važan, a znam da me stari iz publike posmatra, osjećam se fantastično. Zove me i ja ga spazim, u publici je; i mati je s njim. Smiju se, drago im je, a ja ozbiljan; kao da sam na zadatku. Ta, ja sam sad mornar i svi znaju da sa mornaricom nema šale. 

Bila je to parada, ljeta 1959. godine.

Pedesetih i šezdesetih, svakog maja, a najčešće za "Dan mladosti" priredjivane su parade i sve osnovne škole, sve srednje škole, sva sportska, kulturno-umjetnička društva, sve radne organizacije, su davale sve od sebe da parada uspije i da se u najljepšem svjetlu pokažu svojim Banjalučanima. Biješe to dan kad se Banjaluka susretala sa svojom omladinom i radničkom klasom. Bilo je ljepo vidjeti omladinu grada kako se radosno smije, pjeva i pozdravlja svoju Banjaluku, a ona joj od srca šalje gromoglasan, spontan aplauz. 

Obično se dugačka kolona učesnika formirala kod "Narodnog pozorišta", a onda, glavnom ulicom "Maršala Tita", sve do iza Džinića palate.

Parada je počinjala oko devet sati izjutra, a narod se okupljen na trotoarima ulice tiskao da vidi paradu. Bila je to jedinstvena prilika da Banjaluka vidi sve što ima, a imala je Banjaluka da vidi dosta toga i da se ponosi sa onim što ima. Hiljade učesnika su satima prolazili: "Rudi Čajavec", "Tvornica celuloze", "Vitaminka", "Univerzal", "Kosmos", "Jelšingrad", "KUD Veselin Masleša", "KUD Vaso Pelagić" i mnogi, mnogi drugi, došli su da pozdrave Banjaluku.

Eto, tako su Banjalučani voljeli svoj grad kad sam ja bio mali dečkić i tek u školu pošao.

Napomena:

Prvi transparent s lijeva u desno:

Vojislava Injac, Bokan, Ljilja Milašinović, Slobodan Živanović, Darko Lovšin i Zorana Vulin

Drugi red:

Šemsa Mešinović, Slavica Čadjo, ?, ?, na kraju transparenta Djoko Kaludjerović

(Fotografija iz albuma Djoke Kaludjerovića - Šopena)