Wednesday, May 07, 2014

Voki Erceg: O BANJALUCI, U FORMI EPISTOLE


Pre svega, za mene je Banjaluka prošlost, dakle detinjstvo, fikcija. Ali kakva prošlost i kakva fikcija? Ne znam da li ti je poznato, nisam siguran da li sam ti ikad spominjao da sam odrastao na Korčuli? Da li sam ti ikada pričao u kojoj meri Mediteran utiče na mene, u prvom redu na moje pisanje?! Ta nepouzdanost u sećanje (dalje: u jezik), toliko se razgranala u mojoj imaginaciji da katkad pomišljam kako sam u nekom od prošlih života kočario, dakle živeo u stanju neprestanog odlaska / povratka. Istodobno mislim da pripadam poslednjoj generaciji koja je upamtila rat, ali, kao što znaš, mi ga nismo upamtili u njegovoj ogoljenoj, sirovoj formi, u agoniji (kratkom rezu), već u izvesnoj letargiji, pasivnosti, napokon – a ne želim da ovo zvuči grubo – u stilizovanom obliku.
Živim sa Natašom i sinom Koljom na jednoj mansardi podalje od Grada; noću sa prozora, dok posmatram grad, čujem pisak voza / vlaka, i uprkos protivljenju, shvatam da to ne može biti ni-je-dan drugi (tavni) vilajet.
Voki Erceg

(književna Banjaluka)

No comments:

Post a Comment