Aleksandra Petrić: Nigerija (ni)je daleko

Navršilo se mjesec dana otkako su pripadnici Boko Harama oteli gotovo tri stotine djevojčica na sjeveru Nigerije. Jednostavno su kamionima došli pred školu, potrpali ih i odvezli u nepoznatom pravcu. Boko Haram je religijski motivisana militantna grupa odgovorna za kontinuirane terorističke napade i masovna ubistva širom Nigerije. Vlasti ne čine ništa da spriječe nasilje, osim što povremeno uvjeravaju narod kako će Boko Haram uskoro biti savladan, da će nestati. I tako već godinama. A onda se desi ovo. Ubrzo stižu vijesti da su djevojčice oslobođene, pa se onda ispostavi da to nije istina. Neke od njih su zaista uspjele pobjeći, ali većina se još uvijek nalazi u zarobljeništvu na nepoznatoj lokaciji.

Svjetski mediji su prvobitno objavili da Boko Haram drži djevojke kao služavke, te da ih većinu namjerava prodati kao seksualno roblje. Govorili su o cijeni od 12 dolara, po glavi. Prije par dana se pojavila video snimka velike grupe djevojčica koje sjede na otvorenom i mole se. Dvije su prišle i govorile u kameru. U istom video snimku se pojavljuje i navodni lider Boko Harama koji tvrdi da će osloboditi zatočene djevojčice ukoliko nigerijske vlasti oslobode sve uhapšene pripadnike Boko Harama.

Širom svijeta žene su izašle na ulice i danima zahtjevaju hitno djelovanje međunarodne zajednice i oslobađanje otetih djevojčica. Optužujuće poruke majki i očeva djevojčica da one nisu nikome važne i da vrijeme prolazi uzaludno se smjenjuju sa porukama velikih koji sedmicama puštaju u vjetar sterilne riječi i ugovaraju sastanak ovog ili onog vikenda. Sastanci redom rezultiraju porukama da je otmica djevojčica nedopustiva i da se problem Boko Harama mora što prije riješiti. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je zaprijetio sankcijama i izrazio zabrinutost. Amerika i Velika Britanija su poslale specijalne stručnjake da pronađu djevojčice.

Jasno je da su one roba, ropkinje za koje nema kusura, da čekaju da budu razmjenjene, prodate.

Jasno je i da one nisu dovoljno važan razlog za otključavanje poprilično nejasnih i fleksibilnih kotačića kojim se „ostvaruju uslovi i opravdava“ intervencija na humanitarnim osnovama. Ne znaju da humanitarno za međunarodnu zajednicu ne znači nužno i humano.

Ništa im ne znače diplomate koji sa govornica luksuznih hotela i iz press soba zabrinutih izraza lica izjavljuju da za njihovo zatočeništvo NEKO treba da odgovara. One ne znaju da negdje tamo iza sigurnosnih punktova, u udobnim sobama na Menhetnu sa pogledom na Ist River sjede političari koji pojedinačno i u grupnim konsultacijskim sesijama prebrojavaju koliko ih ima i da li im se isplati paliti mašine zbog šake ženske djece iz problematične afričke Nigerije, koja su, usput, još uvijek živa. Njihove države, uključujući i našu, basnoslovno plaćaju misije, sastanke, dnevnice, službena vozila, biznis klasu, vile, međunarodne škole za članove porodice, troškove reprezentacije, osiguranja, plate, penzije i ko zna šta još.

 Nigerija možda jeste daleko, ali ono što se trenutno tamo događa i odsustvo akcije i rezultata na isto od strane međunarodne zajednice nam je veoma blisko. Osjetile su to i još uvijek osjećaju žene širom Bosne i Hercegovine među kojima mnoge nikada nisu dobile adekvatnu pomoć zbog nasilja koje su preživjele tokom rata i nasilja koje još uvijek preživljavaju u varljivom miru.

Meni je to dovoljno dobar i sasvim logičan razlog da baš od tih menhetnaša i istriveraša očekujem da mrdnu guzice.

 Da se manu logoroične zabrinutosti i da vrate djevojčice kućama. Da svaki slijedeći put kada se otmice, nasilje, silovanja ponove, budu odgovorni i urade svoj posao u skladu sa onim što im u rezolucijama koje su sami usvojili jasno piše.

Ili to, ili slobodno da naprave fajront tako ujedinjeni i nacionalni.

(manjine.ba)