Broj stanovnika Banja Luke

Prema podacima Popisa stanovništva u BiH 2013. godine, Banjaluka sa širim područjem imala 185.059 stanovnika.

Ista ta Banjaluka, sa sirim podrucjem je prema popisu stanovnista 1991. godine imala  195.692 stanovnika.

Dakle, 2013. godine Banja Luka je imala oko 10.000 manje stanovnika nego 1991. godine!

Pisem ovo jer sam, gledajuci sve te zgrade izgradjene od rata devedesetih navamo, dogradjena potkrovlja, nove kuce, vile na brdima oko Banjaluke... imao utisak da u Banja Luci danas zivi mnogo vise stanovnika nego sto je zivjelo one 1991. 

Prema podacima iz popisa vidimo da zivi 10.000 manje! 

Mnoga mi se pitanja namecu; od onoga, ko zivi u svim tim novoizgradjenim stanovima a poznato je da u Banja Luci u zadnjih par decenija nije sruseno mnogo zgrada, znaci i svi stari stanovi su u funkciji. Da li je veliki broj stanova prazan i ceka svoje vlasnike, nekadasnje stanovnike Banjaluke?
  
Moze li se vjerovati ovim statistickim podacima?

Ne znam odgovor. Znate li ga vi?

Zija Dizdarević: Osvježenje iz Banjaluke

Osvježavajući dašak stigao je iz Banja Luke na zagušljivu bh. političku scenu. Tamošnja gradska organizacija Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine donijela je šest zaključaka višeznačne važnosti.

Povod je bio slučaj "Zornić", ali je ovaj dokument od šireg i većeg značaja ne samo za SDP već i za politički život u BiH. Posebnu težinu ovo obraćanje ima i za odnose u Republici Srpskoj.
Vanredna sjednica GO SDP BiH Banja Luka održana je na inicijativu potpredsjednika SDP BiH Vojina Mijatovića, potpredsjednika GO SDP BiH Dositeja Perića, člana predsjedništva SDP BiH Saše Grbića i predsjednika regionalnog odbora SDP BiH Banja Luka Bojana Kostića. Impresivan skup funkcija.

Banjalučki GO SDP BiH, pod predsjedanjem Aleksandra Došenovića, podržao je stavove svojih drugova na sjednici Predsjedništva SDP BiH održanoj u Gradačcu (1. 10. 2019.). (…)
Data je puna podrška predsjedniku SDP-a Nerminu Nikšiću. (…)
Ova podrška prvom čovjeku SDP-a je i ukazivanje na njegovu odgovornost za djelovanje Partije.
O tome svjedoči i poziv članovima Predsjedništva SDP-a da dođu u Republiku Srpsku i Banja Luku: "Pozivamo vas sve, a pogotovo one kojima su puna usta Bosne i Hercegovine, a nisu više od 10 godina kročili u ovaj dio BiH". Opa! Ovo je baš dobro, a ima još: "Gradska organizacija SDP BiH Banja Luka iskazuje svoju punu opredjeljenost da SDP BiH raste u svakom dijelu naše države (...) ali isto tako otvoreno želimo poručiti da ćemo se javno usprotiviti onima koji se kriju iza ove ideje (socijaldemokratije - op.a.), a imaju drugačije aspiracije i unutar i izvan SDP-a. Bosna i Hercegovina nije niti će biti ni srpska, ni bošnjačka, ni hrvatska, već zemlja svih građana koji u njoj žive bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost".

Upozorenja iz Banjaluke trebalo bi da razdrmaju esdepeovske kabinetlije u Sarajevu a rukovodstvo potakne da raskrsti sa oportunističkim i komformističkim vođenjem partije, sa foteljašima, sebeljupcima i srebroljupcima. Ovo je zahtjev za radikalnom promjenom u djelovanju vođstava SDP-a, okretanjem BiH kao cjelini, svakom njenom dijelu i svim njenim građanima. Treba dnevno biti među ljudima i iz tih susreta izvlačiti smjernice za djelovanje SDP-a, bilo u vlasti bilo iz položaja opozicije. Nije odgovornost za vršenje vlasti samo na vladajućim koalicijama.

Nije nimalo lako biti opozicija u Republici Srpskoj, posebice ako vam (veliko)srpstvo nije odlučujuća odrednica. Otuda posebnu vrijednost imaju poruke hrabrih Banjalučana. U Sarajevu
i drugdje esdepeovce mora natjerati na razmišljanje i akciju to što je banjalučka organizacija, kako navode, "najbrže rastuća organizacija u okviru SDP BiH". Nije originalno, ali nije ni zanemarivo, što je GO SDP BiH u Banjoj Luci saopštenje završio sa: Smrt fašizmu - sloboda narodu!

(Radio Sarajevo)
-Tekst neznatno skracen (tackice)-

Angel T.: Susreti u Banjaluci 2019.

Dragi moji,

u junu mjesecu ove godine sam imao mnogo lijepih susreta sa meni dragim ljudima,mojim dugodisnjim prijateljima:

1.Sladjana Golic,najbolja BL kosarkasica svih vremena,sigurno i nauspjesnija sportasica iz nase BL, je divna osoba sa kojoj sam se nekada davno skoro svakodnevno sretao na kosarkaskim terenima:

Igrala je 11 god. za reprezentaciju Juge i rekorder je po broju odigranih utakmica za YU reprezentaciju.Igrala je za "Mladi Krajisnik","Sentakler","Hemofarm","Pamplona"...Vlasnik je srebrnih medalja sa OI Seul 1988. i Svjet.prvenstva 1990. u Kualu Lumpuru.Takodje ima 2 srebra sa Evrop.preventava 1987. i 1991.,kao i zlatne medalje na Univerzijadi 1987. u ZGB-u.

Ljubazna,gostoprimljiva,spremna da pomogne,radi u Turist birou u centru BL.Nas susret je bio srdacan,emotivan,divan...sjecanja na nas sport su bila glavna tema...

2.Bojan Vujic,novoimenovani ambasador BiH u USA,prije mjesec dana je preuzeo tu duznost u Vasingtonu, imao zvanicnu posjetu kod Presjednika USA 16.sept. i rekao mi je da izuzetno zadovoljan svojim pocetkom u novom i veoma odgovornom poslu.Mi svi Vuju znamo kao odlicnog tenisera i teniskog trenera,bio je i ostao najbolji prijatelj moje kcerke Barbare,jer su zajedno poceli s tenisom kod pokojnog Pere Trikica.Bio je pionirski i juniorski prvak BiH,a 16.septembra 1996 g. je bio 275 na Svjetskoj ATP listi tenisera.Poslednjih godina je vodio TK "Borac" BL zajedno sa Vladom Jovicicem.Pozelimo mu uspjeh u njegovom novom diplomatskom radu.

3.Zoran Tubic,moj divni prijatelj,ni ogromna udaljenost  ne moze uticati na nase na neraskidivo i cvrsto prijateljstvo.Svakodnevni susreti u odlicnom Restoranu "Plazma",su mi uljepsali boravak u nasem gradu.

4.Borislav Pandzic-Suzi i Milan Rakic...Suzi nije mogao biti na nasem Tradicionalnom susretu kosarkaskih veterana "Poslednji petak maja",ali smo nasli vrijeme da popricamo o mnogim lijepim dogadjajima iz nase kosarke,posebno o njegovoj izvanrednoj generaciji kosarkasa "Borca". S nama je bio Milan Rakic,dugogodisnji voditelj poljoprivredne emisije na TV, poklonio mi svoju knjigu "Mala kuca pod brijegom" koju je izdao 2017.Takodje,dobio sam u video "Banjalucki cevap",koji kada sam ga donio u moj Boise, morao sam ga umnoziti i prosto je bio razgrabljen.

5.Ibrahim Hadzidedic,dugo,dugo ga nisam video,a bili smo stvarno dobri prijatelji. Sada zivi u Malmeu(Svedska) i silno me obradovao slucajan susret s njim i njegovom suprugom,a u tome nam je pomogao Velid Maglajlic...

Pozdrav Vasim prodicama,pozdrav Vama ! Vas Angel

Ante Tomić: Komšić je iznio činjenicu koju svatko od nas može posvjedočiti

Strahovita je uznemirenost ovdje zavladala nakon što je Željko Komšić, predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u Ujedinjenim narodima kazao kako se u Hrvatskoj "kroz javno i političko djelovanje pojedinaca niječe genocid nad Srbima, Romima i Židovima u Drugom svjetskom ratu".

Na Zrinjevcu, u Ministarstvu vanjskih poslova, Gordan Grlić Radman se tresao od gnjeva, a i na Pantovčaku je tajnica trčala s cukrom i vodom predsjednici koja je vrišteći bacala stilske stolce o zidove. Kasnije, kad se nešto umirila, Kolinda Grabar-Kitarović je izjavila kako Komšić "svojom stalnom neutemeljenom protuhrvatskom retorikom dodatno potvrđuje kako nije samo nelegitiman nego nije ni relevantan sugovornik", a ministar vanjskih poslova je ogorčeno dodao poznati refren kako je "Hrvatska osudila sve totalitarne sustave".

Pozornijem promatraču neće ipak promaknuti kako ni predsjednica ni ministar ustvari nisu rekli ništa što bi demantiralo Željka Komšića. To da se ovdje otvoreno niječe genocid nad Srbima, Romima i Židovima jasno je čak i površnom čitatelju Hrvatskog tjednika u kojemu se redovito, kao nesumnjiva povijesna činjenica, gotovo kao nekakva otrcana, dosadna istina, navodi da u NDH nije bilo masovnih likvidacija rasno nečistih ili politički nepodobnih.
Grabar-Kitarović, kao punoljetna osoba odgovorna za svoje postupke, svakako je morala to vidjeti prije nego je u upravo Hrvatskom tjedniku objavila namjeru da se natječe za drugi predsjednički mandat.

Pa i Gordan Grlić Radman vjerojatno je u izlozima rijetkih hrvatskih knjižara opazio knjigu Igora Vukića "Radni logor Jasenovac", ili je prolazio pored kina Europa, u Varšavskoj ulici, u centru glavnog grada, dok se u njemu prikazivao dokumentarni film Jakova Sedlara "Jasenovac – istina".
Ili je možda ministar vanjskih poslova prije nekoliko dana na Gornjem gradu, dolazeći u Vladu, iz obližnje crkve svetog Marka čuo kako svećenik gorko jadikuje za nedužnim hrvatskim vitezovima na misi zadušnici za visoke ustaške časnike strijeljane 1945. godine.
Pretpostavljam da gospođa predsjednica i gospodin ministar znaju da se u njemačkim i austrijskim crkvama ne služe mise za naciste i da na njemačkim i austrijskim kioscima nema novina koje tvrde da se u Auschwitzu i Treblinki nisu istrebljivali Židovi.

Tako nešto u Austriji i Njemačkoj postoji samo u mračnom političkom podzemlju, među maskiranim sociopatima koji bacaju molotovljeve koktele na džamije. Knjige poput Vukićeve
"Radni logor Jasenovac" i filmovi poput Sedlarova "Jasenovac – istina" u civiliziranoj se Europi prodaju samo u velikoj diskreciji, anonimnom uplatom u bitcoinima, na dark webu, na sajtovima koji inače nude amfetamine, vatreno oružje i dječju pornografiju.

Željko Komšić, sviđao se on vama ili ne, bez obzira držite li ga legitimnim ili nelegitimnim predstavnikom Hrvata u BiH, nije u Ujedinjenim narodima iznio nikakav vrijednosni sud. Nije to bilo nekakvo maliciozno protuhrvatsko mišljenje s kojim se možete slagati ili ne slagati, već je čovjek naprosto iznio jednu činjenicu, nešto što svatko od nas može posvjedočiti odlaskom na misu u župnu crkvu, ili na predavanje u pastoralni centar, ili klikom na link nekog braniteljskog portala, ili okretanjem na program javne televizije, na mozaičnu popodnevnu emisiju u kojoj se opušteno i nasmijano najavljuju prilozi o sobnom bilju, prednostima dojenja, brodomodelarima iz Lovrana, rekordno velikoj bundevi u Đakovu i samoprijegornom domoljublju Maksa Luburića.

Nevjerojatno je da ni hrvatska predsjednica ni ministar vanjskih poslova ništa od toga nisu vidjeli, da im je Komšićev nastup na East Riveru prvi glas o nijekanju ustaških zločina nad Srbima, Židovima i Romima. Reakcije predsjednice i ministra Grlića Radmana na Komšićeve tvrdnje tako su slaboumne da pomislite kako je to možda prije toksikološki nego politički problem.

Upitate se zaista, šta su to njih dvoje pušili?

(Slobodna Dalmacija)

Damir Miljević: Greta, revolucija i mi

Prošle sedmice smo se naslušali svega oko klimatskih promjena i nastupa Grete Tunberg na samitu UN u New York-u. Nažalost, kao i kod većine ozbiljnih stvari tzv. javno mijenje (kako domaće, tako i međunarodno) uglavnom se zabavljalo likom same Grete, njenim ponašanjem, motivima njenog nastupa i pitanjima da li i ko stoji iza nje. Najmanje je bilo komentara o suštini onoga što je Greta rekla, a rekla je samo jednu stvar: Slušajte naučnike a ne političare, jer klimatske promjene prijete da unište našu civilizaciju i naš način života.

Ja se u ovom tekstu neću baviti Gretom i njenim nastupom nego ću se pokušati baviti onim što je Greta rekla.

Naučnici kažu da smo zbog svog načina života zasnovanog na upotrebi fosilnih goriva i ispuštanju ogromnih količina C02 (ugljen dioksida) značajno poremetili prirodnu ravnotežu i doveli do ubrzanog zagrijavanja atmosfere. Ubrzano zagrijavanje, ukoliko se ne stavi pod kontrolu, dovešće do nesagledivih posljedica u pogledu naglog rasta temperature, promjene klime, topljenja leda i posljedično ubrzanog podizanja nivoa mora, sve većih suša i poplava, te pojava ekstremnih oluja. Sve ovo uticaće naravno negativno na biljni i životinjski svijet i njegovo izumiranje, proizvodnju hrane, dostupnost pitke vode, smanjenje obradivih površina i u krajnjem dovesti do ogromne štete i devastacije na postojećeoj infrastrukturi i objektima što će opet rezultirati masovnim migracijama stanovništva. [1]

Da je nastupilo globalno zatopljavanje to valjda nikome više ne treba dokazivati. Neuobičajeno visoke temperature, topljenje leda na polovima i sve žešće nepogode dokaz su da se klima mijenja. Čak i protivnici naučno dokazane i u praksi provjerljive teze o globalnom zagrijavanju odustali su od osporavanja, pa sad prelaze na tezu da je globalno zatopljavanje dobro, da će pozitivno uticati na porast prinosa nekih nama važnih žitarica i u krajnjoj liniji da će dovesti do smanjenja troškova grijanja, a time i emisije CO2. Pri tome su zaboravili spomenuti nedostatak površinskih voda, smanjenje obradivih površina i rast potrebe za rashlađivanjem prostora.

Bilo kako bilo, naučnici kažu da bi smo zaustavili ili bar usporili ubrzano zagrijavanje moramo ograničiti i smanjiti emisiju CO2, početi voditi računa o prirodi i biodiverzitetu, te zaštiti šuma, voda i biljnog i životinjskog svijeta. U navedenom kontekstu oni predlažu da se odustane od proizvodnje i upotrebe fosilnih goriva i time smanji i ograniči ispuštanje C02 u atmosferu odnosno da se do 2050. godine završi proces dekarbonizacije civilizacije kako bi se globalni porast temperature ograničio na 2 stepena u odnosu na predindustrijsko doba.

Kako bi se navedeni ciljevi postigli potrebno je, pored ostalog, odustati od upotrebe nafte, plina i uglja koji predstavljaju glavni izvor energije i okrenuti se proizvodnji energije iz tzv. obnovljivih izvora i to prvenstveno sunca i vjetra koji su besplatni i gotovo svugdje dostupni.

Za civilizaciju čiji krvotok i glavni pokretač predstavlja energija bazirana na upotrebi fosilnih goriva ovo predstavlja šok, odnosno revoluciju. Svaka revolucija, pa tako i ova, ima svoje zagovornike i protivnike, kao i svoje dobitnike i gubitnike, pa onda ne treba da čudi što su otpori enormni jer oni znače preraspodjelu moći i uticaja i što je još važnije promjenu načina života i navika.

Sve glavne ekonomske i društvene transformacije u istoriji imale su tri zajednička sadržaoca koji su u međusobnoj interakciji. Prvi je izvor energije, drugi način komunikacije i treći sistem transporta[2]. Bez sredstva komunikacije nemoguće je upravljati ekonomskim i društvenim životom, bez energije nemoguće je održavati ekonomski i društveni rast i razvijati se, a bez transporta nemoguće ih je razmjenjivati. Zajedno ova tri operativna sistema (ekonomski, energetski i transportni) čine tehnološku i društvenu platformu našeg društva odnosno civilizacije.

U 19.vijeku parna mašina, štamparski stroj, telegraf i željeznica činili su tehnološku i društvenu platformu Prve industrijske revolucije. U 20. vijeku centralizovana proizvodnja i distribucija električne energije, telefon,radio i TV, jeftina nafta, motor sa unutrašnjim sagorijevanjem i mreža puteva činili su osnovu za Drugu industrijsku revoluciju. Rezultat ove industrijske revolucije je odnos snaga koji trenutno u svijetu imamo kao rezultat raspodjeljenje ekonomske, a time i društvene moći, zasnovane na prethodno uspostavljenoj tehnološkoj i društvenoj platformi.

Žestoki otpori koji se javljaju borbi sa klimatskim promjenama, a koji idu od negiranja da one uopšte postoje do lične i moralne diskvalifikacije svakoga ko globalno digne glas (slučaj Grete Tunberg), su posljedica u prvom redu činjenice da se nalazimo u sred Treće (neki je zovu i četvrta) industrijske revolucije koja će opet dovesti do preraspodjele društvenog bogatstva i moći i do korijenitih promjena u društvu.

Naravno da dobitnici iz Druge industrijske revolucije pružaju otpor promjenama i trude se da ih zaustave ili ako ništa drugo da ih bar uspore.

Treća industrijska revolucija, koja je upravo u toku, bazirana je na digitalizovanom internetu kao osnovi komunikacije oslonjenom na energiju sunca i vjetra i digitalizovanoj mobilnosti autonomnih električnih i vozila pokretanih na vodonik.

Za razliku od prve i druge industrijske revolucije ova počiva na gotovo sveprisutnom, decentralizovanom i teško upravljivom globalnom sistemu komunikacija (internet) i neograničenim, sveprisutnim i gotovo besplatnim resursima za proizvodnju energije uz, već drugom industrijskom revolucijom demokratizovani, transport ali ovaj put zasnovan na čistoj i jeftinoj energiji.

Internet i digitalizacija su već odavno promijenili naš način života i komuniciranja i doprinijeli demokratizaciji društva (neki će reći i kretenizaciji, ali to nije tema za ovaj put). Prelazak sa centralizovane proizvodnje i distribucije energije na decentralizovanu i proizvodnja energije za vlastite potrebe demokratizovaće i energetski sektor koji centralizovan i vertikalno hijerahijski organizovan pruža najveći otpor. Digitalizacija, internet,dostupna čista i jeftina energija i briga za okolinu u kojoj živimo na kraju će uticati i na naše transportne navike. Sve ovo kreira jednu novu ekonomsku i društvenu platformu za drugačiji (nadajmo se i pravedniji) razvoj civilizacije.

Stoga su otpori borbi protiv klimatskih promjena žestoki i nemilosrdni, jer se u pozadini te borbe, u stvari, vodi tehnološki rat i borba za zadržavanje društvenog i ekonomskog statusa quo u svijetu.

U tim otporima prednjače najbogatiji i najmoćniji, odnosno kompanije vezane za fosilna goriva i njihovi politički eksponenti. Stoga nije ni čudo što je američki predsjednik Trump povukao SAD iz Pariskog klimatskog sporazuma.

No, kao i uvijek do sada u ljudskoj istoriji tehnološki razvoj i progres je nemoguće zaustaviti. Kina i Njemačka stoje na čelu borbe protiv klimatskih promjena i prednjače u razvoju i komercijalizaciji novih tehnologija vezanih za obnovljive izvore energije i mobilnost. Na samitu u New Yorku prošle sedmice i Rusija se obavezala na smanjenje emisija C02, a mnoge druge manje zemlje čak prednjače u ispunjavanju zadanih ciljeva borbe protiv klimatskih promjena.

Čak osam zemalja (Škotska, Island, Kenija, Tadžekistan, Norveška, Kostarika, Albanija i Paragvaj) proizvode između 95 i 100 % električne energije iz obnovljivih izvora, dok se još 61 zemlja zakonski obavezala da će taj cilj dostići. Da stvari nisu tako crne ni u SAD govori i podatak da se 11 američkih saveznih država i 12 okruga zakonski obavezalo za dostizanje 100 % proizvodnje el.energije iz obnovljivih izvora (među njima je Washington D.C.), a to je uradilo i 128 gradova među kojima su i najveći kao što su Denver, Los Angeles, San Francisco, St. Louis, Salt Lake City, San Diego, Portland i drugi.

Sve u svemu čini se da protivnici borbe protiv klimatskih promjena biju sad već izgubljenu bitku bar kad je u pitanju proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora. Nije ni čudo s obzirom da je proizvodna cijena 1 MWh električne energije iz solara i vjetra drastično pala u zadnjih nekoliko godina i krajem prošle godine iznosila za solarne elektrane 33 EUR/MWh, a za vjetroelektrane svega 26 EUR/MWh. Ovim je ova proizvodnja postala jeftinija nego bilo koja proizvodnja iz efikasnih termoelektrana, elektrana na gas ili nuklearnih elektrana. Poređenja radi, TE Gacko, koja je ujedno jedan od najvećih zagađivača i nije opterećena troškovima ugradnje filtera, proizvodi MWh električne energije po proizvodnoj cijeni od 45 EUR, dok bilo koja nova TE sa modernom tehnologijom ne može poslovati bez proizvodne cijene od 50 EUR/MWh koja ne obuhvata takse za emisiju CO2.

S obzirom da su prvi i drugi stub tehnološkei društvene platforme Treće industrijske revolucije (digitalizovani internet i obnovljivi izvori energije) već dobili bitku, ostalo je da se bitka vodi oko transporta. Istjerivanje automobila sa motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem iz centara najvećih gradova je već počelo, električni automobili, autobusi i kamioni su već u komercijalnoj upotrebi,bicikli i dvotočkaši na električni pogon osvajaju ulice gradova, a autonomna vozila (vozila bez vozača) su već u upotrebi u Kini i nekim evropskim gradovima. Kao i svaka revolucija i ova će imati svoje žrtve i svoje heroje. Svako kašnjenje u učestvovanju u ovoj revoluciji debelo će koštati, a mnogo kašnjenja može da dovede do toga da za sviju bude kasno. Stoga je Greta u pravu kad pomalo grubo ali jasno i glasno traži da se reaguje odmah. Svi smo u igri i ovaj put posljedice ćemo osjećati svi, bez obzira gdje se nalazili, koliko imali i kako se ponašali.

Sad se već pitate a gdje smo mi tu? Naravno nigdje. Stoga kad Greta Tunberg slijedeći put bude na medijima, upitajte naše vlasti zašto gradimo nove termoelektrane umjesto solarnih i vjetroelektrana, zašto subvencioniramo izgradnju malih hidroelektrana i time potkopavamo vlastitu budućnost, kad će omogućiti građanima da sami proizvode električnu energiju iz solara, zašto ne istjeraju automobile iz centra grada, zašto ne podstiču nabavku električnih vozila bar u gradskom javnom prevozu,zašto nam se kanalizacije izlijevaju u rijeke ili zašto ne recikliramo otpad?

Da samo djelić vremena i energije koji je uložen u osporavanje svega onoga što Greta Tunberg jeste ili nije uložimo da posadimo bar jedno drvo, očistimo smeće oko sebe ili da dobijemo odgovore na gornja pitanja i mi bi vjerovatno bili dio Treće industrijske revolucije. Ovako do novog kredita, nove deklaracije ili novog istupa Grete ostajte mi zdravo. 

[1] U 2017. godini prirodne nepogode povezane sa klimatskim promjenama izazvale su ukupnu štetu koja se procjenjuje na 320 milijardi USD, https://www.un.org/en/climatechange/science.shtml

[2] Jeremy Rifkin: The Green New Deal, St. Martin’s Press, New York, 2019

(IMPULS)

Most Radija Slobodna Evropa: Kako je biti Srbin u Hrvatskoj i Hrvat u Srbiji

O položaju Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji sa novinarom Omerom Karabegom razgovarali su Boris Milošević (predsjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj) i Tomislav Žigmanov (predsjednik Demokratske zajednice Hrvata u Vojvodini).

Omer KARABEG: Koliko danas ima Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji i koliko ih je bilo u bivšoj Jugoslaviji?

Boris MILOŠEVIĆ: Koliko točno danas ima Srba u Hrvatskoj jako je teško reći s obzirom da je zadnji, službeni popis stanovništva bio 2011. i s obzirom da otkad je Hrvatska ušla u EU imamo veliki val iseljavanja. Ali službena brojka je negdje oko 196.000 što je za nekih 400.000 manje nego što ih je bilo 1991, kad je u Hrvatskoj bilo 600.000 Srba.

Tomislav ŽIGMANOV: Prema podacima popisa pučanstva iz 2011. u Srbiji ima 57.900 građana koji su se izjasnili kao Hrvati, a prije 50 godina, 1961, bilo ih je 186.000. Više od dvije trećine Hrvata nestalo je iz Srbije u posljednjih 50 godina pri čemu Srbija nije bila izravno uključena u rat, niti su se na njenom teritoriju odvijale ratne operacije. To je posljedica asimilatorske politike i činjenice da su Hrvati u Srbiji 1990-ih godina bili izloženi etnički motiviranom nasilju s elementima etničkog čišćenja.

KARABEG: Da li su Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji ravnopravni građani?

MILOŠEVIĆ: Prema ustavu i zakonima Srbi imaju zagarantirana prava kao i Hrvati, ali u praksi vrlo često osjete da su predmet ili diskriminacije ili stigmatizacije. Uzmimo primjerice zapošljavanje u državnoj službi. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina propisuje proporcionalnu zastupljenost. To znači da bi 4,36 posto Srba trebalo biti zaposleno u državnoj službi, a zaposleno ih je duplo manje - svega 2,1 posto.

ŽIGMANOV: Hrvati u Srbiji su isključeni iz svih procesa donošenja odluka. Nismo zastupljeni ni u jednom dijelu odlučivanja na nacionalnoj, pokrajinskoj i lokalnoj razini vlasti. U Hrvatskoj je to sretnije riješeno kroz institut zajamčenih mandata, pa predstavnici manjina imaju pravo da po principu pozitivne diskriminacije sudjeluju u vlasti. Hrvati u Srbiji to nemaju. U Subotici, gdje je naše političko i svako drugo sjedište, od 203 imenovane i izabrane osobe u lokalnim strukturama vlasti samo tri su predstavnici hrvatske političke stranke.

KARABEG: Da Ii su Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji izloženi pritiscima. Da li se osećaju nesigurno?

MILOŠEVIĆ : Definitivno. Imamo periode kad se stvori atmosfera u društvu da je govor mržnje dozvoljen, kad postaje normalno uzvikivanje Ubij Srbina, kad na takve grafite više nitko ne reagira, pa se onda ide stepenicu više i dolazi do fizičkog nasilja. Naravno, na položaj manjina najviše utječe stav vlasti prema manjinama. U jednom trenutku se činilo da će pristupanje Hrvatske EU učiniti društvo demokratski zrelijim, da će institucije ojačati - međutim, nakon ulaska u EU institucije su nam počele slabiti, ojačala je desnica i sve je glasniji govor protiv srpske zajednice.

KARABEG: Kako Hrvati reaguju na grafite poput onog "Ubij Hrvata da Šiptar nema brata" koji se nedavno pojavio u Novom Sadu, a kako reaguje vlast?

ŽIGMANOV: I Hrvati u Srbiji osjećaju nesigurnost. Marketinška agencija Faktor plus proljetos je objavila rezultate istraživanja o omraženosti pojedinih naroda Srbiji. Hrvati su, nažalost, po toj anketi ispali najomraženiji. Više od 50 posto građana Srbije misli o Hrvatima izuzetno negativno. U takvom društvenom ambijentu, u takvoj atmosferi Hrvati se boje očitovati svoj identitet i nisu spremni sudjelovati u borbi za manjinska prava. Što reći kad se pojave grafiti Ubij Hrvata da Šiptar nema brata, kad na nogometnim utakmicama to isto u horu uzvikuje nekoliko desetina tisuća ljudi, kad se na društvenim mrežama na taj način govori o Hrvatima, kad predsjednik jedne političke partije i osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj kaže da će intenzivirati činjenje ratnih zločina i počeće od mene i gospodina Nenada Čanka. A vlast sve to prešućuje.

KARABEG Koliko teške reči i uvrede koje razmenjuju Beograd i Zagreb utiču na položaj Srba u Hrvatskoj? Da li one još više pogoršavaju njihov položaj?

MILOŠEVIĆ: Naravno da poruke koje nimalo nisu prijateljske dižu tenziju u javnosti. Ti loši odnosi prelamaju se preko leđa manjina. Gledano iz ovdašnje perspektive nevjerojatno je kako se lako u hrvatskoj javnosti stvara mobilizacija oko bilo čega što dolazi iz Srbije. Ne mogu, međutim, reći da nije bilo i dobrih stvari.

KARABEG: Čini se da se razmena teških reči između Beograda i Zagreba pre svega vodi zbog domaće javnosti - da bi se u predizbornim vremenima dobili glasovi. Pri tome ni rukovodstvo Srbije, ni rukovodstvo Hrvatske ne vode računa koliko to ugrožava njihove manjine u susednoj državi?

ŽIGMANOV : Sigurno je, i tu ste u pravu, da unutarnjepolitički motivi generiraju jače i diplomatski problematičnije poruke. Pri čemu treba reći da se predstavnici vlasti u Beogradu neuporedivo češće i radikalnije tim služe. Predstavnici vlasti u Hrvatskoj rjeđe posežu za tumačenjem događaja, procesa i stavova u Srbiji. Takve poruke uglavnom dolaze sa margine političke scene i sa desnog medijskoga prostora.

(Radio Slobodna Evropa)

"Prijatelji" iz septicke jame!

Fejzbuk je  cudo!

Zahvaljujuci njemu obnovila su se mnoga stara prijateljstva,
smanjile su se kilometarske razdaljine izmedju starih prijatelja...
Uz pomoc fejzbuka nekadasnji prijatelji, poznanici,
pa i oni koji se nikada nisu poznavali postaju "prijatelji".
Fejzbuk pomaze da se covjek na najpopularniji nacin informise
o mnogim temama, pa i o onima koje ga nekada nisu interesovale.
Uz pomoc fejzbuka druze se i oni koji se u stvarnom zivotu
nikada nisu druzili, pa i oni koji se, da su se upoznali, nikada ne bi druzili.

Moj kriterij je da prihvatam prijateljstva
samo od ljudi koje poznajem ili sam ih poznavao,
bio s njima prijatelj, komsija,isao u skolu, poznavao bar "iz vidjenja",

Zahvaljujuci fejzbuku bolje sam upoznao i prijatelje i poznanike!
Uz pomoc fejzbuka neka prijateljstva smo ucvrstili,
neki poznanici su mi postali prijatelji -
ali su i neki prijatelji pokazali da ih nisam poznavao.

Nije to ni lose - sve je to zivot;
jedino sto se, uz pomoc fejzbuka, sve ubrza!

Na fejzbuku sam dozivio neke lijepe ali i ruzne stvari;
ruzne, po pravilu kad bih suprotstavio svoje misljenje, razotkrio laz,
glupost ili identitet laznog profila.
Tada, skoro po pravilu, slijedi salva napada najnize vrste,
lazi koje mogu pas"ti na pamet samo poremecenom umu.
I sve to javno, ponudjeno i onima koji ne poznaju ni tebe ni "prijatelja".

Ali nije to ni lose! Tako, ti "prijatelji" konacno otkriju svoje pravo lice
koje su do tada, iz ko zna kojih razloga, skrivali!

Nakon sto se povratis od pocetnog iznanadjenja i soka,
ubrzo postajes ponosan sto te takvi likovi napadaju,
pa makar to bilo i gnusnim lazima i klevetama!
Postajes svjestan da bi te bilo sramota da te takvi hvale!
("Sto je vise kleveta i lazi - Tito nam je miliji i drazi!")

Kako reagovati u takvim situacijama?!
Nikako! Sta god da kazes, a posebno ako se branis,
upadas u septicku jamu u kojoj takvi likovi zive i iz koje vire citav svoj zivot!

A ako ti stomak ne moze podnijeti i takve stvari - izbrisi fejzbuk iz svog zivota!
Ja, evo, jos nisam... "a ne zna se kada cu..." !

Biografije

Sve su biografije ustvari auto-biografije, 

jer ko bi znao sve one silne detalje iz necijeg zivota

osim onih koji su to dozivjeli  - ili izmislili!

Fikretovo pismo

Sa Fikretom Tufekom sam do rata devedesetih radio u Radio Banjaluci. Iako razlicitih zanimanja, iz razlicitih sredina, Fikret Tufek, novinar iz Sanskog mosta i Odgovorni urednik Radio Banjaluke, ja inzinjer iz Cajaveca, Sef Tehnike, brzo smo shvatili zajednicki cilj. Koristenje potencijala Bosanske krajine i programski i tehnicki razvoj, lokalne Radio Banjaluke. Republicko uredjenje BiH tada nije bas islo u korak sa nasim teznjama, jer BiH je bila centralizovana i iskakanje Radio Banjaluke iz lokalnog okvira i prerastanje u nekakvo regionalno glasilo, cemu smo mi tezili, nije bilo u skladu sa politickim uredjenjem republike i nije bilo rado prihvaceno u Sarajevu. No, i pored otpora, Radio Banjaluka je precutno prihvacena kao regionalna, jer joj je snaga predajnika omogucavala da se cuje u pola Evrope, sto se ni jednoj drugoj radio stanici u BiH, osim  Radio Sarajeva, nije dozvoljavalo. Ceste su i ponekad teske bile rasprave o statusu Radio Banjaluke, ali one nikada nisu imale nacionalni predznak. Jer i u Radio Sarajevu i u Radio Banjaluci su ravnopravno radili ljudi svih nacionalnosti. Sjecam se sa koliko je zara tada direktorica, a i sada nasa prijateljica,  Jelena Afgan,  branila taj status Radio Banja Luke. 
Ne znam zasto bas ovo sada pisem. 
Najvjerovatnije me potakao jos jedan kontakt sa Fikretom Tufekom, mojim drugom i radnim kolegom iz tih dana. On  danas zivi u Svedskoj i ponekad se, kad nam se putevi ukrste, sretnemo u Istri ili Banjaluci. Fikret i ja smo nase dobre kolegijalne odnose razvili u prijateljstvo bas onda kada su mnoga prijateljstva pucala. Ni jednog, ni drugog nacionalizam nije ponio. Cesto smo tada pricali o najvrucim temama, slusali jedan drugoga, dopunjavali, uvazavajuci misljenje drugoga, ispravljali, pitali i nalazili da nas nacionalne matice ne udaljavaju, jer shvatamo sta se desava; zapravo su nas, u to smutno doba cak i  zblizile - nas dvojicu, Muslimanu i Srbinu po nacionalnosti, a jugoslovenima po opredjeljenju . Fikret i u Svedskoj radi kao novinar. Sada je u penziji, ali i dalje pise.  Evo, s njegovom dozvolom, objavljujem poslednje pismo koje mi je nedavno poslao. 
****************************** 

Pozdrav poštovani i dragi Čanak,

Prelistah Blog ovlaš, i bijah pozitivno iznenađen, kako raznovrsnošću sadržaja, tako i pravom orijentacijom. Poznajući Predraga Čanka, inženjera i čovjeka, kazao bih ljudinu, i nisam previše iznenađen, jer bih kao novinar unaprijed smio potpisati sve ono što će Čanak pustiti da se objavi u pogledu moralnosti i visoke ljudskosti. To su atributi na kojima smo izgubli sadašnjost, prodajući je više nego jeftino za neizvjesnu budućnost.

Jugoslavija je bila, koliko-toliko država po mjeri, posebice kad se poredi s onim što se dešava „na brdovitom Balkanu“ nakon rata i svega onoga što nam se desilo. Posebna je odgovornost na svima nama koji smo bili članovi Saveza komunista, jer smo „šaptom pali“. Jeste to u mnogim pitanjima bilo jednumlje, ali puno bolje od današnjeg bijednog višeparijstva kroz gnusni i goli nacionalizam.

 Nažalost, čak i savremena socijademokratija u Evropi, iliti Europi, polako uzmiče pod najezdom desnice, posebno desnih vođa u cijelom svijetu koji polako zauzimaju primat. Partije stroge desnice, fašističke orijentacije, i u zemljama Nordena se bliže cifri od 20 procenata!

Živeći u Švedskoj, naučio sam da je u zemljama  Nordena (Sjevara), demokratija stvarnost, te da je njihov „kapitalizam“ ono o čemu smo sanjali u bivšoj nam Jugi, bar po pitanju socijalnih prava i jednakosti svih. Ono što me stalno začuđuje jeste da smo se svi mi sa prostora bišve Jugolsavije, i oni koji su došli i prije i poslije rata 1992-1995, pa i sukoba poslije toga – do kraja 20. vijeka, jako brzo „uklopili“ u društvene norme, što če reći, kad postoje zakoni, u pravim državama, naši ljudi žive u skladu s njima ne pitajući za nacionalnost. U zemljama Nordena često će radije zaposliti nas iz Juge nego svoje „rođene“ državljane, jer smo se iskazali radom, marljivošću i sposobnošću. Mladi su naša nada i budućnost, jer završavaju ovdje najprestižnije škole i fakultete. U Švedskoj je ca 85.000 osoba iz BiH, u Danskoj ca 25.000, u Norveškoj ca 20.000, a ima nas i u Finskoj i na Islandu, računajući samo dolaske nakon ratova 199-tih; ako se računaju i „radnici na privremenom radu“ (gasarbajteri), onda nas je u zemljama Nordena preko 200.000 s pordučja prethodne Jugoslavije. Sve više dolaze mnogi sa područja sedam država nastalih raspadom Jugoslavije, zadnjih godina ti su dolasci jako intenzivni, a zemlje Nordena, uz sve mjere „ograničenja“ dobivaju školovaniju radnu snagu od prosječne u svojim zemljama.

Ovo su samo razmišljanja „na prvu“, jer vrijeme neumitno prolazi, sve nas je manje na Balkanu, iliti „zemljama jugoistočne evrope“, a sve više na zapadu i sjeveru Evrope. Nekada me je teško „padalo“ kada o nama „Balkancima“ govore (i pišu) ovdje s primjesama podcjenjivanja, pa i s podsmijehom i sarkazmom. Nažalost, sve više uviđam, da su u mnogim „kritikama“, podosta u pravu! Znam da su Šveđani 1960-ti slali svoju delegaciju u Jugoslaviju da izučavaju naš model socijalizma, ali to su davna prošla vremena. Sada mi masovno dolazimo kod njih, da ovdje dostojno živim i učimo „školu života“! I mnogo više od toga, na čemu smo zahvalni. Učili su nas da smo najbolji u svemu, da smo najbogatiji u svijetu, da imamo najljepšu i najuređeniju zemlju, da smo u svemu „naj,naj“, da bi se, na vjetru Sjevera, ohladili i počeli uviđati da to baš i nije u svemu tako..!

Zamisli samo kada bi stanovnici Nordena imali takva prirodna bogatstva i klimu koju ima bivša Jugoslavija?! 
Kraja im ne bi bilo, ili bi počeli ratovati kao i mi koji od dobrote nismo znali kuda bi i šta ćemo...!

Fikret Tufek

SRĐAN PUHALO: Umorni smo Mile, de popusti malo

Gospodine Dodik,

Vidim da si nas opet odbranio od balija, istina ovaj put ti je pripomogo i Vučić, ali to ne umanjuje tvoje državničke sposobnosti. Nakon što si nedavno odbranio Drvar od ustaša, ostaje još da poraziš Amerikance, Nijemce, Britance, Soroša, pa da malo predahneš. 

Naravno, po ko zna koji put si nas odbranio od napada koje si sam izmislio, ali ni to nije važno, važno je da pobjeđujemo.

Kao lojalni građanin Republike Srpske želim da ti skrenem pažnju na neke stvari koje ti iz audija ili helikoptera ne vidiš ili ne želiš da vidiš. Elem, plašim se da srpski narod posustaje vođo naš, ne može da prati tvoju odlučnost, entuzijazam, patriotizam.

Valjda se to zove zamor materijala srpski članu Predsjedništva BiH?

Teško je svakih 15 dana braniti Republiku Srpsku od raznoraznih napada koji dolaze sprijeda, otpozadi, s bokova, odozgo i odozdo. Nekad je to bila jedna obojena revolucija po godini, a sada odbijamo napade na 15 dana. Ne spavamo Mile,  jer držimo širom otvorene oči i mrtvu stražu,  zbog raznih špijuna, izdajnika i sorošovaca koji vršljaju po našoj Republici Srpskoj.

Umorili su se i policajci koji platu dobijaju da bi nas štitili od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, pa masovno napuštaju policiju i idu da čuvaju Srbe, Hrvate i Bošnjake po njemčkim diskotekama.  Umorili su se i tužioci i već godinu i po dana čekamo da saznamo jel David Dragičević ubijen ili nije?

Odoše Dodiče ljudi iz Republike Srpske, ne samo zbog malih plata, loših uslova rada, već zbog stalnih tenzija koje ti i tebi slični Bošnjaci i Hrvati stalno proizvodite. Dragi Mile umorili su se Srbi od tvojih misija, vizija i državničkih odluka. Muka nam je od vaših deklaracija.

Umorni smo od istorijskih i presudnih izbora svake dvije godine. Nismo znali da je demokratija ovoliko zamorna. Umorni smo od cirkusa kojeg imamo u Narodnoj skupštini Republike Srpske, jer shvatamo da su nas legitimno izabrani prestavnici po ko zna koji put zajebali.

Muka je ljudima od vaših napada i odbrana, poželio se narod monotonije, dosade i mira.

Ako meni ne vjeruješ otiđi na granični prelaz Gradiška, naoružaj se strpljenjem, što kažu mediji i gledaj, kako Srbi, ali i Bošnjaci i Hrvati, s osmjehom napuštaju vjekovna ognjišta i blagodeti konstitutivnosti.

Muka je narodu, moj Mile, od namještanja tendera, od korupcije gdje moraš svakog namirit od direktora do portira. Umorili su se od nepotizma, gdje najbolji studenti, na intervjuima za posao, postižu najlošije rezultate. Umorio se narod od partijskog zapošljavanja, pa više i ne konkurišu na mjesta u javnim ustanovama. Umorio se narod da u najsavremenije bolnice na Balkanu, nosi svoje gaze, paracetamole, infuzije. Umorili su se od čekanja magnetne rezonance mjesecima.

I penzioneri su umorni od stalnog povećanja penzija, od kojih ne mogu da žive ko ljudi.

Umorio se narod od otvaranja tri puta istog autoputa, od spektakularnih otvaranja trafo stanica, gradskih mostova i kružnih tokova. Teško je podnijeti tolike građevinske uspjehe.

Izvini Milorade, ali mi ne možemo da pratimo tvoj tempo, uspori malo, alkohol više ne pomaže, a sve manje i antidepresivi.

Potpiši više mir s njima, od silne borbe, spinova i kampanja, silne radosti i silnih uspjeha, nemamo kad da pravimo djecu. Budi pronatalan.

Umorni smo Mile jer smo sve stariji, prosječna starost stanovnika Republike Srpske je 42 godine, sve bolesniji i sve nas je manje.

Umorili smo se od učenja istorije ispočetka, od svakodnevnih parastosa žrtvama, od negiranja zločina i veličanja ratnih zločinaca. Umorni smo od našeg i samo našeg antifašizma. Nije lako nositi toliku istoriju na svojim plećima i ne dijeliti je ni sa kim.

Jebiga Mile, ne možemo te više pratiti, a tebi je lakše da promijeniš narod, nego da te mi usporavamo u ostvarivanju tvojih ambicija. Jer ako ne usporiš, satraćeš nas, a našu djecu rastjerati po bijelom svijetu.

(Uz dozvolu redakcije preuzeto sa https://www.frontal.ba/)