Agencijska vijest koju su prethodnih dana prenijeli mnogi portali, televizije i novine, pa i naš list, glasila je ovako: “Nacionalistička ministrica u Vladi Sjeverne Makedonije smijenjena je u nedjelju jer se novinarima obraćala ispred natpisa na zidu na kojem je pisalo staro ime države, Republika Makedonija. Ministrica rada Rasela Mizrahi smijenjena je s dužnosti nakon duge rasprave u parlamentu i glasanja koje se protegnulo do rano ujutro u nedjelju. Za njezinu smjenu glasala su 62 zastupnika, a 26 ih je bilo protiv, prenosi Hina. Zadnjih tjedana najmanje dva puta je izišla pred novinare ispred natpisa na zidu u svojem ministarstvu na kojem je pisalo staro ime države, Republika Makedonija. Sjeverna Makedonija službeno je novo ime države otprije otprilike godinu dana nakon dugogodišnjeg sporenja s Grčkom, čija se jedna pokrajina zove Makedonija. Grčka je zbog toga blokirala pristupanje Makedonije NATO-u i Europskoj uniji.
Mizrahi je članica nacionalističke stranke VMRO-DPMNE, koja se nikada nije složila s promjenom imena države. Atena je prosvjedovala protiv tog transparenta, pa je tehnički premijer Oliver Spasovski zatražio njezinu smjenu. Objašnjava da je prekršila Ustav i ugrozila pokušaje zemlje da uspostavi veze sa Zapadom.
Politička hrabrost
Socijaldemokrat Spasovski je na čelu prijelazne vlade koja uključuje VMRO-DPMNE. Prijevremeni izbori održat će se 12. aprila.
Moram da priznam da me neobično nervira kako su praktično svi novinari, publicisti, pisci, autori, društveni i javni radnici širom Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije (o)lako i brzo, bez ikakvih rezervi i skrupula, prihvatili da se Republika Makedonija više ne zove Republika Makedonija nego se zove Republika Sjeverna Makedonija. Političarima se ne čudim, njima to spada u opis posla, ali svima ostalima se čudim. Daleko bilo da sporim važnost Prespanskog sporazuma, još dalje da potcjenjujem kompromis koji su postigli Zoran Zaev i Aleksis Cipras. Obojica su se morali suočiti sa snažnim rogoborenjem svojih protivnika u vlastitim zemljama i obojica definitivno jesu pokazali političku hrabrost. Ali opet, ako ni Bošnjaci, ni Crnogorci, ni Hrvati, ni Srbi ne zovu Njemačku ni Germanija ni Dojčland, nego je zovu Njemačka, zašto svi mi skupa ne bismo, makar izvan službeno-formalnog konteksta, Makedoniju i dalje zvali Makedonija.
I kad nismo Makedonci, Makedonija je dio naših identiteta. Od svih vlastitih “makedonskih priča”, jedna od onih koje odavno pamtim tiče se jedne od onih knjiga koje kao dijete uzmeš sa police i znaš da ih nećeš još pročitati kako treba, ali kreneš da ih listaš, da malo čitaš, tek da vidiš dokle će da te odvedu. Tako sam i ja te neke 1986. ili 1987. godine sa police skinuo ono džepno
BIGZ-ovo izdanje “Sto godina samoće”, sa Berberovim motivom na naslovnici, izdanje koje je u ondašnjoj Jugoslaviji prodano u valjda blizu dvije stotine hiljada primjeraka (pa legenda kaže da je Marquez povremeno, jer izgleda nije bilo moguće da se honorar uplati na račun u inostranstvu, dolazio u Dubrovnik da podigne pare), i krenuo da čitam. Taj početak, jedan od najsugestivnijih početaka u istoriji svjetske književnosti, neću nikad da zaboravim. (Kako je samo veličanstvena treća rečenica: “Svet je bio tako nov, mnoge stvari još nisu imale ime i, da bi se pomenule, trebalo ih je pokazati prstom.”) Pukovnik Aurelijano Buendija (za koga ćemo kasnije toliko puta čuti da pije kafu bez šećera) pred streljačkim strojem se sjeća kako ga je otac kao dječaka vodio da prvi put vidi led. Na toj prvoj stranici romana, Marquez pominje Ciganina Melkijadesa koji opet pominje “mudre alhemičare iz Makedonije”.
Makedonski jezik
Dobro, istina je, živimo u vrijeme hipertrofirane političke korektnosti. Već decenijama jedan od najčuvenijih romana Agathe Christie u originalu se ne objavljuje pod naslovom “Deset malih crnaca” pošto riječ “crnac” više nije politički korektna, ali ipak ne mogu da zamislim da na prvoj stranici “Sto godina samoće” umjesto Makedonije osvane Sjeverna Makedonija. Ako nismo odgovorni da slijedimo instrukcije Holanđana koji su namjerili da na internacionalnom nivou više ne budu Holanđani, nego Nizozemci, ne bismo trebali, izvan administrativnog konteksta, da histerično insistiramo na tome da naša prijateljska država s glavnim gradom u Skoplju mora u baš svakom kontekstu da bude Sjeverna Makedonija. Tamo živi narod koji se zove Makedonci, a ne Sjeverni Makedonci; tamo se govori jezik koji se zove makedonski, a ne sjevernomakedonski, tamo se jede makedonska, a ne sjevernomakedonska klopa. To nije sitnica ni trivijalnost, to je pitanje vjernosti vlastitom pamćenju i vlastitom iskustvu. Nisu Struške večeri poezije kulturna manifestacija Sjeverne Makedonije, nego Makedonije; nije Milčo Mančevski sjevernomakedonski, nego makedonski režiser; nije Leb i sol sjevernomakedonski, nego makedonski bend; nije Vardar sjevernomakedonski, nego makedonski klub; nije Darko Pančev sjevernomakedonski, nego makedonski igrač. Odluke Sobranja obavezuju organe vlasti u državi koja se službeno zove Sjeverna Makedonija, ali one ne dobacuju do procesa dugog trajanja, a koji opet sugerišu da postoji samo jedan suštinski tačan naziv za zemlju između Srbije, Bugarske, Grčke i Albanije.
Muharem Bazdulj (Oslobodjenje)
