Koliko glup trebas biti da bi bio predsjednik ....

Tramp je ponovo zvijezda medija svijeta!

Rekao je otprilike da se koronavirus moze lijeciti direktnim unosenjem (injekcijama) dezinfikcionih sredstava u ljudsko tijelo i direktnim izlaganjem ljudi UV zracenju!!!
Koliko glup moras biti da to kazes.
Koliko glup trebas biti da budes predsjednik USA?!
Da li samo USA???
Svakako ne! Svako od vas ima svoje favorite!

Ali vecina glasaca je izabrala sve te favorite.
Koliko je tek glupa i luda ta vecina!

********************

Mislim da sva medija svijeta (pa evo i ja sada) prave kardinalnu gresku dajuci previse paznje svim ovim predsjednicima pa cak i kad prenose ovakve glupe izjave!
Sta bi se desilo kad bi medija, na odredjeno vrijeme (mjesec - dva) potpuno ignorisala svakog od tih predsjednika?!!
Siguran sam da se to tim egomanijacima, zeljnim publiciteta , pa makar i negativnog, to nikako ne bi svidjelo!

Borivoj Vulin: BOLJE IZOLOVAN NEGO UZEMLJEN!

Borivoj Vulin je medju nama, tada mladjim inzinjerima u Cajavecu, vazio za covjeka od autoriteta i znanja, ali i za izuzetno duhovitog covjeka. O cemu god da je pricao Boro je pricao sa dozom specificnom mu humora kojim je sagovornike pokusavao udaljiti od ozbiljne tehnicke teme o kojoj se razgovaralo.  Pokusavao nas je, mlade i neiskusne, opustiti i time osloboditi kreativnost koja je, zamislite, cak i u tehnici bila neophodna. 

Vec godinama zivi u Beogradu i koliko vidim iz ovih par emailova koje sam posredno dobio, konacno se, nakon mnogo pokusaja, javio njegovih kolegama u svom karakteristicnom stilu. Prvo ih je podsjetio na cajevacki bon za tolpi obrok a nakon toga i na, danas, neizbjeznu temu -koronavirus.

Procitajte do kraja. Shvaticete o cemu govorim!

***********

  

Drage koleginice i kolege,

Dostavljam vam bon za topli obrok Radne organizacije Društveni srandard u sastavu Složene organizacije udruženog rada RUDI ČAJAVEC, BANJA LUKA.
Bon je ovjeren žigom RO i važeći je, te se može doživotno koristiti za jedan virtuelni besplatni obrok dnevno. Jelovnik je zaista raznovrstan, počevši od čevapa u lepinji (mala, srednja, velika, deset u pola, kombinacija, solo šiš-ćevap).Ukratko, jelovnik je ograničen jedino nebom i vašom maštom.
Međutim, zbog vanrednog stanja nisu predviđenje ni reklamacije ni primjedbe. Da, dozvoljen je komentar, ali jedino napisan u toku obaveznog boravka u stanu zbog epidemije virusa i vremensko ograničenje je uslovljeno trajanjem uredbe o „policijskom času” zbog epidemije Covida-19.

Veeeliki pozdrav
Borivoj Vulin

BOLJE IZOLOVAN NEGO UZEMLJEN!

Svim Čajevčanima, bez obzira na struku, poznata je ova terminologija te sam siguran da niko od nas neće navedeno eksperimentalno provjerovati, čak ni u Klima-mehaničkoj laboratoriji. Nemojte ni simulacijom na računaru, bez obzira na softver; može imati grešku.
Koristio sam riječ sentencija kao najprecizniji termin za ovu priliku.

Parola nije prikladna, a i otrcana je.

Slogan je vjerovatno prihvatljiv s obzirom na postojeće široko poimanje.

Ali Bratoljub Klaić (1909.-1983.) u Velikom rječniku stranih riječi i kratica, Zora, Zgb 1966. kaže: Slogan eng, (škotski bojni poklič; parola, lozinka) uspjela i prihvaćena reklamna rečenica…. Pa onda uzmemo toljagu i bučno se tučemo sa virusom, uz oduševljenje komšija. Ipak, to nije prikladno ni učtivo.

U ovom slučaju bojevanje je upravo suprotno i treba biti miran, ostati kod kuće.
Sentencija, po istom izvoru jeste: Sententia, lat. 1. izreka moralnog sadržaja, mudra pouka; 2. ......
Piše i ovako: сентенц(иј)а ж лат- изрека, реченица моралног садржаја , мудра изрека, гнома, kako je napisano u Речнику српског језика Матице српске, Нови Сад 2007. године, Милан Шипкa (1931.-2011.) kaже: Сентенц(иј)а ж лат- изрека, реченица моралног садржаја , мудра изрека, гнома.

Uzgred, Šipka je i naš Banjalučanin, maturant Gimnazije u BL, generacija 1950/51.
Zapravo, Prof. Dr Milan Šipka rođen je u Drageljima kod Gradiške, naselju smještenom između „velikih rijeka” Lubine i Lukovca. Dakle, pravi, pravcati žabar. Sledi Filozofski fakultet u Zagrebu, Učiteljska i Viša pedagoška škola u BL......redovni profesor Univerziteta u SA, gostujući na pojedinim univerzitetima ovog našeg Trećeg kamena od Sunca.

Da, da, spomenuo sam žabare.
Sjetimo se stalnog i preko stoljeća dugog vicevima vođenog „rata” između rođenih na Zmijanju, u Vrhovini (pravilan izgovor: VR’OVINA) i onih rođenih u Lijevču polju, u ravni. i koji su, logično, žabari. A koji su sišli (šljegli) u Lijevče.

Iz tog opusa poznat je onaj o kukuruzu i o ljudskosti, poštenju:
NI U VR’OVINI KU’‘RUZA NI U LIJEVČU LJUDI

Stoga su me moji dragi Vr’ovci, drugovi od djetinjstva, atestirani i sertifikovani prijatelji, takođe pojedini locirani diljem Trećeg kamena od Sunca, blagovremeno obavijestili o virusu. Prije nego što je virus dobio ime, oni su me brižno i nježno informisali o naučnim dokazima i stručnim zaključcima: Lijevčanima ne prijeti epidemija, virus ide sa čovjeka na čovjeka.

Kada smo kod informisanja o epidemiji ne dopada mi se djelomično terminologija.
Socijalna distanca svakog Titovog pionira (a i šire!- kako se nekada govorilo) asocira na klasnu podjeljenost, rasne predrasude itd.
Uzgred, socijalna distanca ne mjeri se metrima nego parama prvenstveno. I mnogo je fluidna, rastegljiva u okviru sadašnjih tehnoloških mogućnosti. Na primjer, kada muzičari imaju koncert, a u svojim su stanovima, u raznim zemljama.
Fizička distanca nije dobra! Šta znači? Distancu od knjge, televizora, toaleta? Ili distancu od tople lepinje sa kajmakom, ćevapima i pivom (pazi na akcenat!), a nisi na dijeti.
Međusobno rastojanje čini mi se prikladnim. Pri čemu rastojanje znači samo razdaljinu u metrima, samo geometrijsko poimanje po klasičnim principima Euklidske geometrije (Čast Lobačevskom, ali...).

Priznajem, Ismet me je „nagovorio” da pišem, ali se nadam da nisam obolio od skribomanije, ozbiljne bolesti. Nespojiva je sa mojom urođenom i dokazanom lijenošću.
Ipak, molim da ovo moje pisanje ne tretirate kao škrabanje (na tastaturi, a ne na papiru sa čakijom zašiljenom drvenom grafitnom ili tintoplavom olovkom).

Međutim, u ovim jednoličnim danima, škrabanje u većini slučajeva, dokazano je, pomaže da sami sebe ne pitamo: Je li ovo sada juče ili danas?
Ostanite kod kuće.

Srdačan pozdrav svima
Borivoj Vulin

Bivši novinar Oslobođenja o koroni u Švedskoj: Narod vjeruje državi, država brine o narodu​

Pise: Fikret Tufek

Švedski model u odbrani od koronavirusa tema je ne samo u nordijskim već i u medijima širom svijeta. Posebno je zanimljiv balkanskim zemljama, koje su primijenile rigorozne mjere, dijametralno suprotne švedskom modelu. O tome govore eksperti i političari, ali i naši novinari u Švedskoj, koji su često važan izvor infomacija medijima u ex. Jugoslaviji. Tako je ovih dana nezavisni crnogorski nedjeljnik “Monitor”, u broju od 17. aprila, objavio intervju sa Brankom Tomićem, novinarom i publicistom, koji živi u Norrköpingu.

Tomić je rođen u Drvaru 01.01.1948. Novinarstvom se počeo baviti u izdanjima zagrebačkog “Vjesnika”, a u sarajevskom “Oslobođenju” radio je od 1971. do 1994. Po dolasku u Švedsku objavljivao je priloge u nekoliko vodećih novina u ovoj zemlji, a profesionalni novinarski rad nastavio je  i okončao u “Bosanskoj pošti”, nezavisnom listu za izbjeglice u Skandinaviji. Objavio je deset knjiga, od kojih su posebno značajne tri posljednje: Švedskom Bosna probeharala (2017), Olimpijski spomenar (2017) i Fudbalska riznica bosanskohercegovačkog nogometa (2019).

Iz intervjua “Monitoru” prenosimo najinteresantnije dijelove, ali i nove autorove opservacije.

Švedska je jedina zemlja u Evropi koja nije uvela stroge mjere protiv pandemije koronavirusa. Zašto se na to odlučila, pitao je novinar “Monitora”.

- Svi koji su o tome odlučivali, a to su eksperti i Vlada, kazao je Tomić, odgovorili bi vam da nisu željeli da zaustave tokove svakodnevnog života i da ljude sputavaju restriktivnim mjerama koje bi ograničile njihova zagarantovana prava i slobode. Na ovo su Šveđani posebno ponosni, ali i osjetljivi ako bi im nešto bilo uskraćeno. Svi dobro znaju da im je demokratski sistem garant sigurne egzistencije, ali su svjesni i svoje odgovornosti u očuvanju njegovih tekovina.

Ja, recimo, ne mogu zamisliti ovu zemlju sa policijskim satom ili totalnom zabranom kretanja. Ne znam šta bi trebalo da se dogodi pa da se svi poslušno povuku u izolaciju. Međutim, to ne znači da oni ne razumiju opasnost koju sobom nose pandemije ili neke druge nedaće. Ne!  Ali, čak i kada se suoče sa tako zlokobnim virusom kao što je Covid-19 više vjeruju smjernicama Vlade nego što se plaše smrtonosnih brojki.

Kako se pokazao taj recept s obzirom na broj oboljelih?

- Ako bi “švedski model” ocjenjivali brojem zaraženih i umrlih rezultat bi bio porazan. Jer, baš u ovom trenutku (22. aprila 2020) saopšteno je da u ovoj zemlji od Covida-19 boluje 16.004 osobe, a da ih je među preminulim već 1.937 (u bolnice primljeno 2.200 osobe od čega je na intenzivnoj 517 osoba). Zastrašujuće!  Za zemlju koja ima desetak miliona stanovnika, a po prostranstvu je gotovo duplo veća od bivše Jugoslavije, to je ogroman gubitak.

U početku, dok su brojevi bili znatno manji, nisu se javljale sumnje u ispravnost odluke švedskih vlasti da se ne poseže za žešćim restriktivnim mjerama. Nije se zavirivalo ni u praksu drugih zemalja, čak ni u komšiluk, gdje su Finska, Danska i Norveška, uz ograničenja, bilježile daleko bolje rezultate. Švedska se uporno i danas drži svog kursa, bez obzira što trpi i sve prisutnije kritike.

Da li je tačno da se u Švedskoj, zahvaljujući tim najliberalnijim mjerama u Evropi, građani slobodno kreću i normalno žive, da rade škole, da su otvoreni restorani i kafići?

- Sve je to tačno, ali ipak sve nije isto kao prije pojave korone. Moji unuci su osnovci i u Stockholmu redovno idu u školu i na fudbalske i košarkaške treninge. Jedino su košarku iz dvorane preselili na otvoreno. Djeca su u parkovima, mladi na izletištima, svi koji mogu redovno koriste rekreativne staze i druge objekte. Nema utakmica, ali ekipe u manjim grupama redovno treniraju na svojim stadionima. Prodavnice su otvorene, dobro snabdjevene, a ako neko nije u mogućnosti da do prodavnice dođe veći lageri za malu naknadu dostavljaju narudžbu na kućnu adresu. A tu su i volonteri koji priskaču upomoć starijim osobama.
Otvoreni su restorani i kafići, ali se svi drže preporuka o rastojanju za stolovima i načinu služenja jela i pića. Sve saobraćajne linije funkcionišu, ali je primjetno da ima manje putnika. Dakle, možeš ići gdje hoćeš, ali ne možeš raditi baš sve što ti padne na pamet. Obavezan si da brineš o sebi, ali i o drugima.

Jesu li ovakve liberalne mjere uvedene zato što Šveđani vjeruju vladi, premijeru, stručnjacima, policiji, itd., pa disciplinovano poštuju sve što oni predlože? Ustvari, građani su vrlo odgovorni za javno zdravlje.

- Odgovoriću kratko: ovdje narod vjeruje državi, a država brine o narodu! Vlada ima jasno definisane ovlasti, a svaki pojedinac vlastitu odgovornost.

Mnogi upozoravaju da je ovo što Švedska radi recept za katastrofu. Šta Vi mislite o tome?

- Moram priznati da sam, pod utiskom kako se odvija situacija u svijetu, u početku bio šokiran blagim mjerama švedskih vlasti. Ali, poštovao sam preporuke i u prvom mjesecu dobrovoljne ”izolacije” samo sam dva puta izašao iz stana. Odvezao sam suprugu do prodavnice, koja je u radnju ušla sa maskom i rukavicama. Svi su u nju gledali kao u vanzemaljca. Bila je jedina sa tom opremom. Opet sam pomislio da su Šveđani ”ludi”. Međutim, brzo sam shvatio da ne treba paničiti, ali da svemu treba prilaziti s puno opreza. Danas vjerujem da je Švedska na dobrom putu, bez obzira što će i ona, nažalost, pandemiju platiti sa mnogo žrtava.

Zašto mislim da njen recept nije srljanje u katastrofu? Pa, evo: mnoge zemlje koje su građanima ograničavale kretanje lagano otvaraju škole i prodavnice. Ne mogu izdržati u totalnoj blokadi. I tek ćemo sada vidjeti rezultat labavljenja tih mjera i biti u prilici da ga uporedimo sa onim što Švedska ima. Sve mi nešto govori da će ova moja ”rezervna domovina” biti pobjednik, mada u ovoj borbi sa toliko izgubljenih života – pobjednika nema!

Kako se tamo ovih dana snalaze građani iz bivše Jugoslavije? Ima li oboljelih?

- Ima, nažalost. Neke i lično poznajem, ali nismo u direktnom kontaktu. Nakon desetak dana teške borbe sa virusom, javio mi se jedan prijatelj, rodom iz Sjenice, koji je sa suprugom i kćerkom prošao kroz ”golgotu korone”. Rekao mi je u telefonskom razgovoru da je bilo pakleno, da nije mogao vjerovati koliko je to sve ubitačno, a radi se o sredovječnom snažnom čovjeku, bivšem sportisti.

U Švedskoj je nešto više od 100.000 građana iz bivše Jugoslavije. Samo iz Bosne i Hercegovine – oko 70.000. Prema podacima koji se ovdje svakodnevno objavljuju na zvaničnoj stranici Zavoda za javno zdravstvo među oboljelima je i stotinjak ”naših” i na samom su začelju doseljeničke liste. Somalijaca je pet puta više, a brojni su i Iračani i Sirijci. Da li među ”našima” ima i preminulih? To ne mogu sa sigurnošću reći, jer se ti podaci zvanično ne iznose.

Malo je iznenađenje da su i oboljeli u statistici nacionalno razvrstani, jer se to, bar zvanično, u nekim drugim prilikama izbjegava. Očigledno, sada se željelo reći kako su višečlane porodice podložnije širenju virusa zbog neposrednih kontakata i običaja organizovanja života, u čemu se doseljenici iz afričkih i azijskih zemalja znatno razlikuju od Šveđana. Tačno je da je zaraza najraširenija u naseljima gdje ”stranci” žive, ali u ukupnom zbiru oboljelih oni, ipak, ne čine većinu.
Naši ljudi su na dvostrukoj muci. Slijede mjere samozaštite da bi izbjegli zarazu, a brinu brigu o situaciji u domovini gdje su im rodbina i prijatelji. Obično su se okupljali u nacionalnim udruženjima, ali to više ne čine, jer su vrata klubova uglavnom zatvorena, da se u malom prostoru ne bi okupljao veći broj osoba. Inače, sve je ovdje rasparčano kao i bivša zajednička država. Živi se po principu ”svako sebi” i malo ko drugom zalazi u odaje. Na sreću, nema ozbiljnijih incidenata.

Da li u Švedskoj epidemiolozi znaju nešto drugo što ne znaju u drugim zemljama?

- U principu, švedski istraživački instituti nerado objavljuju rezultate prije nego što se uvjere da su postigli ono što su željeli. Ne bih rekao da znaju nešto što drugi ne znaju, ali sam siguran da i sada, naročito u čuvenoj Karolinskoj, uporno tragaju područjem imunologije kako bi nas vrlo brzo obradovali nekim novim otkrićem.

Pošto ste dugogodišnji novinar, kako svjetski mediji prate ovu pandemiju? Da li i tamo, kao kod nas, objavljuju kontroverzne informacije i zastrašuju građane?

- Sve što je bitno – objavljuje se. Ali se vodi računa da se ne diže nikakva panika i ne plaše građani. Evo, dok očekujemo da nam i proljetno sunce pomogne u borbi sa koronom, u Švedskoj najavljuju da je moguć i drugi val virusa. Ne kažu kada bi se to moglo dogoditi, ali lagano pripremaju stanovništvo i na tu neugodnost. Za rješavanje problema, zdravstvenih i ekonomskih, u ”korona krizi” biće iz budžeta izdvojeno više od 100 milijardi kruna. Ako bude potrebno izdvojiće se i više. Država ovdje neće biti blokirana, a narod bez zaštite.

(Oslobodjenje)

Sretan ti dan oslobođenja, grade naš!

******************************

"22. 4. 1945. partizani su oslobodili Banjaluku,
a onda su je 1992. Srbi "pravo oslobodili"!!!!"

Puhalo Srdjan

Zasto je vazna drustvena distanca

Христос вaскрсе!

Svima koji danas slave zelim sretan Uskrs!

Христос вaскрсе!

Rade Serbedzija

Rade Serbedzija: "Onome ko ne zna koliko je dobro živeo u Titovo vrijeme , ja pomoći ne mogu. 

Tita sam doživljavao kao vladara, u njega nisam bio slijepo zaljubljen, ali sam ga volio. Volio sam zemlju čiji je bio predsjednik, pa sam volio i nega. Bio mi je simpatičan, interesantan čovjek. O Titovim greškama sam uvijek razmišljao kao ljudskim. Zaboga, napravio je toliko toga dobroga, pa smo mu valjda mogli tolerirati i poneku grešku! Ne postoji savršen vladar, savršeno društvo u kome smo svi zadovoljni i sretni… Sve je to komplicirano…

Iako sam volio Jugoslaviju i Tita, nikada nisam bio državni glumac.
„U prirodi svakog umjetnika je da bude u neku ruku disident, pa i defetist u odnosu na naciju, državu i autoritete“ – govorio je naš veliki Krleža.
I to je istina. Umjetnik mora biti provokativan, mora postavljati pitanja. Mnogi moji prijatelji su bili miljenici vlasti, članovi partije. Iako nikada nisam bio član Saveza komunista, duboko u sebi sam bio socijalista, ljevičar…

Tamara Nikčević: I danas ste ljevičar?
Rade Šerbedžija: Jesam. Kako drugačije da posmatram svijet?! Ko je jednom živio u Jugoslaviji, koja je bila pravedna zemlja, taj, ako je pošten, ima drugačiji kriterij.

Tamara Nikčević: Na šta mislite?
Rade Šerbedžija: Na skladan život u višenacionalnoj zajednici, na jednakost, na bratstvo, na tu prednost u razlikama. Da li je, molim vas, neka od država bivše Jugoslavije danas srećnija, uspješnija kao samostalna? Imali smo sreću da živimo u skladu razlika koje su donosile kvalitet na svakom polju.  

Boro Kontić: Tolstoj u taksiju

Zaključujući svoj odgovor Sinodu Ruske pravoslavne crkve, Tolstoj je podsjetio da Hristovo učenje nije u vradžbinama, službama, svijećama, ikonama već u tome da ljudi vole jedan drugog, da ne plaćaju zlo zlim, ne ubijaju jedan drugog te da postoji samo jedno sredstvo za trijumf ljubavi – „usamljena molitva koja se sastoji u uspostavljanju i jačanju svoga saznanja o smislu svog života i njegovoj zavisnosti samo od božje volje“

U decembru prošle godine, po najvećoj magli, moja je supruga putovala u Beograd u zanimljivom društvu.Vozač taksi servisa, predratni sarajevski policajac, živi u Republici Srpskoj. Suvozačevo mjesto zauzeo je mladić, novopečeni Beograđanin, koji je do kraja rata živio u Sarajevu. Iza vozača je Sarajka koja danas ima EU pasoš. Na Palama se ukrcala žena koja je bila kod rodbine u posjeti. Kroz povremene poruke moje supruge Alme, koja je iza suvozača, pratim somnabunalnu vožnju preko Romanije, obodom Mačve do Beograda.

U početku traje tipično bosansko ispipavanje terena. Najčešće je i samo ime znak u kakve se razgovore možete ili ne smijete upuštati. Kad je preovladala ravnica Srbije, mladić sa suvozačevog sjedišta otvara temu koja će trajati do Beograda. Crkva, zakoni koje nalaže... Pri tome ispoljava sve znake osobe koja je u temi nova entuzijastična. U Bosni se kaže: kasno učio pa preučio. Traje monolog. Toliko dugo da se šutnja prisutnih počinje doimati kao nepristojno ignorisanje. Kud svi tako i Alma. Oprezno primjećuje da se odnos prema Bogu može imati i van crkvenih okvira. Bilježe to i slavne biografije.

Kako se nakon ovoga šutnja zgušnjava u upitnik, slijedi pojašnjenje: „Tolstoj. Pisao je o Bogu. Imao je odnos prema Bogu. A bio je ekskomuniciran, isključen iz Ruske pravoslavne crkve“. Nastaje kratki tajac. Sa vozačevog mjesta dopire „Čuj to“. EU se oglašava, ispotiha: ,,Sad mi je još draži“. Žena koja je u taksi ušla iz paljanske magle vidno se promeškolji: ,,Nisam znala“. Osoba sa suvozačevog sjedišta prvi se put licem okreće prema svojim saputnicama. Kao da mu je neko oteo omiljenu ikonu.

U tom trenutku uključujem se ja sa nestrpljivom porukom „Dokle ste“. Odgovor je: „Blizu. Trenutno traje čas o Tolstoju“.

Crkva

Sredinom marta 1901. godine Tolstoj piše „Uredništvu listova“. Želio se zahvaliti svim ljudima koji su mu lično ili pismom izjavili simpatije povodom odluke Svetog sinoda od 20-22. februara. Odluka je rezolutna: „Crkva ne ubraja Tolstoja u svoje članove i ne može ga ubrojati sve dok se on ne pokaje“.

Odluka je izazvala revolt kod brojnih ljudi u Rusiji. U svom pismu Tolstoj se želio zahvaliti na podršci i okončati je ovom kratkom notom štampi sa nesumnjivo ironičnom poentom: „Najljepše molim vaš cijenjeni list da zahvali svima njima, pri čemu simpatije koje su meni izražene ja ne pripisujem toliko značaju svog rada koliko oštrumnoj i blagovremenoj odluci Svetog sinoda“.

Nekoliko dana kasnije, početkom aprila, Tolstoj je svoj odgovor na Odluku o ekskomunikaciji proširio na esej u kojem je objasnio svoj odnos prema hrišćanstvu i Bogu.

Analizirajući pisma koje je, tih dana, slao prijateljima vidljivo je da je osim podrške Tolstoj dobijao i drugačije poruke. Nazivan je bezbožnikom, prijećeno mu je prokletstvom, uništenjem i porukama - ,,Ako te vlada ne ukloni, mi ćemo te sami natjerati da ućutiš“. Na dan kada je odluka bila objavljena, šetajući trgom čuo je riječi upućene njemu: „Evo đavola u čovjekovom liku“.

Ovo ga je izazvalo da napiše odgovor Sinodu. Tolstojev tekst prvo je objavljen u Londonu. U cjelosti tekst je u Rusiji štampan tek 1905. godine.

Tolstoj

Veliki pisac je u svom odgovoru Sinodu potvrdio da se odrekao crkve koja sebe naziva pravoslavnom. Ali, prije toga, bilježi, posvetio je nekoliko godina izučavajući je teorijski – pročitavši sve što je mogao o učenju crkve te kritički analizirajući dogmatsku teologiju. Takođe se praktično godinama strogo pridržavao svih propisa crkve posteći sve postove i posjećujući sva bogosluženja...

U svom zaključku kaže: ,,Uvjerio sam se da je učenje crkve teorijski lukava i štetna laž a praktično skup najgrubljeg praznovjerja i vradžbina koje potpuno prikrivaju sav smisao hrišćanskog učenja“.

Lav Nikolajevič Tolstoj

Tolstoj je Odluku Sinoda ocijenio nezakonitom, proizvoljnom, neosnovanom, nepravičnom te klevetom i podstrekavanjem na ružna osjećanja i postupke. Raščlanujući svaku od ovih riječi on navodi da se ne može isključiti onaj ko ne vjeruje u crkvu i njene dogme niti joj pripada.

Proizvoljna je, jer okrivljuje samo njega za nevjerovanje dok veliki broj, a skoro svi obrazovani ljudi u Rusiji, javno to izražavaju. Neosnovana je jer ga optužuju za njegovo „lažno učenje koje sablažnjava ljude“. Tolstoj navodi da zahvaljujući cenzuri većina ljudi koji su pročitali odluku Sinoda nemaju pojma šta je Tolstoj pisao o religiji. Kleveta je jer sadrži „namjerno neistinite tvrdnje koje idu na moju štetu“.

Na optužbe da se odriče gospoda Isusa Hrista, bogočovjeka, iskupitelja i spasitelja svijeta... Tolstoj kaže: ,,To da ja odbacujem neshvatljivu trojicu i basnu o padu prvog čovjeka, koja u naše vrijeme nema nikakvog smisla, bogohulnu istoriju o bogu koga je rodila djevica da bi iskupio rod ljudski to je potpuno tačno“.

Tolstoj je posebno naglasio da vjeruje u Boga-duha, Boga-ljubav, jedinog Boga i da sav smisao života vidi u izvršavanju božje volje izražene u hrišćanskom učenju. Da bi pojednostavio svoju vjeru piše: „Svaki dobar postupak povećava istinsko dobro mog vječitog života a svaki rđav postupak ga smanjuje“. Tolstoj je posebno naglasio krštavanje novorođenčadi, vidjevši to kao izopačenje svakog smisla što ga je moglo imati krštavanje odraslih koji svjesno primaju hrišćanstvo.

Podsjećajući da mu je kao najveća krivica pripisan podsmjeh za najsvetiju od svih tajni - pričešće -Tolstoj je strašnim ocijenio uvjeravanje djece i prostodušnog naroda da „...ako se na određen način i uz izgovaranje određenih riječi isjeckaju komadići hljeba pa potom stave u vino, da će u te komadiće ući Bog; i da će ako se u ime nekog živog unese taj komadić u sebe taj biti zdrav...

Zaključujući svoj odgovor Sinodu Tolstoj je podsjetio da Hristovo učenje nije u vradžbinama, službama, svijećama, ikonama veću tome da ljudi vole jedan drugog, da ne plaćaju zlo zlim, ne ubijaju jedan drugog te da postoji samo jedno sredstvo za trijumf ljubavi – „usamljena molitva koja se sastoji u uspostavljanju i jačanju svoga saznanja o smislu svog života i njegovoj zavisnosti samo od božje volje“.

Korona

Prošli su mjeseci od vožnje taksijem do Beograda. Nema više zimske magle. Proljeće je, ali sam kao većina u izolaciji preporučenoj u vrijeme korona pandemije.

Prošlo je sto dvadeset godina od Tolstojevog zalaganja za, parafraziraću Getea, pronalaženje ključa kojim će otvoriti crkvenu tamnicu i svijetu vratiti Boga. Ponovo iščitavam tomove Tolstojevih pisama i publicističkih spisa. Kakva bi bila njegova reakcija na vijek u kojem živimo? Da li bi mu se desilo ono što i mudracu iz Talmuda? Priča kazuje da je spavao desetljećima te kada se probudio ugledao svijet toliko čudan da je molio za smrt.

Kako bi Tolstoj reagovao na anketu koju je bosanski portal objavio pod naslovom: Omiljeni pisci domaćih političara. Baš sve i do jednog iz Republike Srpske su kao na gotovs odgovorili: ruski klasici i neizostavno Tolstoj. Kako su isti političari najrevnosniji u partnerstvu i iskazivanju veleljubavi sa Pravoslavnom crkvom, pitam se kakav bi njihov odgovor bio da su ga zaista pročitali. I da znaju da na njegovom grobu nema krsta.

(POBJEDA)

Juval Noah Harari: Svijet poslije koronavirusa

Čovječanstvo se sada suočava sa globalnom krizom. Možda najvećom u ovoj generaciji. Odluke koje vlade donesu u ovom periodu će oblikovati svijet u narednim godinama. One neće odrediti samo naš zdravstveni sistem nego i ekonomiju, politiku i kulturu. Moramo biti brzi i odlučni. Moramo uzeti u obzir dugoročne posljedice naših odluka. Kad biramo između alternativa, moramo se zapitati ne samo kako da savladamo trenutnu prijetnju, već i u kakvom svijetu ćemo živjeti kad oluja prođe. Da, oluja će proći, čovječanstvo će preživjeti, mnogi od nas će preživjeti - ali ćemo živjeti u drugačijem svijetu. Mnoge kratkotrajne urgentne mjere će biti dio naših života. One ubrzavaju istorijske procese. Odluke za koje su u normalnim okolnostima potrebne godine sada se donose odjednom. Neispitane i opasne tehnike se koriste zato što je mnogo veći rizik ne uraditi ništa. Čitave zemlje su zamorčići u velikim socijalnim eksperimentima. Šta se dešava kad svako radi od kuće i komunicira samo na daljinu? Šta se dešava kad škole i fakulteti drže nastavu online? U normalnim okolnostima, vlade i ministarstva prosvjete nikad ne bi pristali na takav eksperiment. Ali ovo nisu normalne okolnosti. U vrijeme krize, imamo dva važna izbora. Prvi je između totalitarnog nadzora i građanske slobode. Drugi je između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti.

NADZOR ISPOD KOŽE
Da bi se zaustavila epidemija, čitava populacija mora slijediti određene instrukcije. To se može postići na dva načina. Jedan metod je da vlada nadzire ljude i kažnjava one koji krše pravila. Danas, prvi put u ljudskoj istoriji, uz pomoć tehnologije moguće je nadzirati nekog u svakom trenutku. Prije 50 godina, KGB nije mogao da slijedi građane 24 časa, niti bi mogao da adekvatno rasporedi dobijene informacije. KGB se oslanjao na agente i analitičare, i nije mogao da odredi agenta za svakog građanina. Ali vlada sad može da se osloni na senzore i algoritme. U borbi protiv koronavirusa vlade mnogih zemalja su razvile nove tehnike nadzora. Primjer je Kina. Nadziranjem ljudskih telefona i korišćenjem kamera za prepoznavanje lica, obavezujući ljude da mjere temperaturu i provjeravaju zdravstveno stanje, kineske vlasti mogu brzo da otkriju nosioce virusa, da prate gdje se kreću i sa kim dolaze u kontakt. Mobilne aplikacije upozoravaju građane o blizini inficiranih ljudi. Ovakva tehologija ne postoji samo u istočnoj Aziji. Predsjednik izraela Benjamin Netanyahu je odredio da Izraelska agencija za bezbjednost upotrijebi tehniku nadzora za borbu protiv terorizma, u svrhu praćenja ljudi oboljelih od korone. Kada je mjera odbijena, Netanyahu je to riješio hitnim dekretom. Možete reći da tu nema ništa novo. Posljednjih godina vlade i firme koriste nove tehnologije da bi pratili, nadzirali i manipulisali ljudima. Ako nismo pažljivi, ova epidemija bi mogla postati značajna u istoriji nadzora. Ne samo zato što će normalizovati upotrebu nadzora nad masama u onim zemljama koje su takve metode davno napustile, već još više zbog toga što dovode do prelaza sa spolašnjeg na unutrašnji nadzor. Kad tvoj prst dodirne ekran telefona i klikne na link, vlada je
željela da zna na šta si kliknuo. Ali sa koronavirusom, fokus interesa se mijenja. Sada vlada želi da zna temperaturu tvog prsta i pritisak ispod kože.

HITNE MJERE ZA PRAVLJENJE PUDINGA
Jedan od problema sa kojim se suočavamo jeste što niko od nas ne zna tačno na koji način je nadziran, i šta slijedi u narednim godinama. Tehnologija se razvija ogromnom brzinom, i ono što je prije 10 godina djelovalo kao naučna fantastika danas je već viđena vijest. Zamislite vladu koja zahtijeva da svaki građanin nosi biometrijsku narukvicu koja 24 sata mjeri temperaturu i rad srca. Podatke prikupljaju i analiziraju vladini algoritmi. Alogoritmi znaju da ste bolesni prije nego što vi to znate, i oni znaju gdje si bio i koga si sreo. Lanac infekcije bi mogao biti znatno skraćen ili u potpunosti presječen. Takav sistem bi u roku od nekoliko dana zaustavio epidemiju. Zvuči divno, zar ne? Loša strana je to što bi to podstaklo sistem nadzora. Ako znate da sam kliknuo na Fox news umjesto na CNN, to vam može reći nešto o mojim političkim ubjeđenjima ili o mojoj ličnosti. Ali ako možete da mjerite moju temperaturu, pritisak i rad srca dok gledam neki klip, možete znati šta mi je smiješno, od čega mi se plače i šta me čini ljutim. Važno je znati da su bijes, zadovoljstvo i dosada biološki fenomeni baš kao i groznica i kašalj. Ista tehnologija koja otkriva kašalj može otkriti smijeh. Ako firme i vlade počnu da masovno prikupljaju naše biometrijske podatke, upoznaće nas bolje nego mi sami sebe, i neće moći samo da predvide naša osećanja nego i da manipulišu našim osećanjima i da nam prodaju šta žele - proizvod ili političara. Biometrijsko nadgledanje bi učinilo da Cambridge analiza podataka izgleda kao nešto iz kamenog doba. Zamislite Sjevernu Koreju 2030, gdje svaki građanin 24 sata nosi biometrijsku narukvicu. Ako slušate govor velikog vođe a narukvica zabilježi bijes, vi ste nadrljali. Naravno, ovo može biti samo mjera u hitnom stanju. Prestaće kad se hitnost završi. Ali privremene mjere često traju i nakon što se hitnost završi, naročito ako na horizontu vreba nova hitnost. Izrael je proglasio vanredno stanje 1948. tokom rata za nezavisnost, koje je opravdalo čitav set mjera kao što su cenzura štampe i oduzimanje zemlje sve do posebnih uputstava za pravljenje pudinga. Rat je dobijen, ali u Izraelu hitnost nije prestala, i mnoge privremene mjere su zadržane (zakon o pudingu je ukinut 2011.). Čak i kad broj inficiranih padne na nula, neke vlade bi mogle zadržati mjere nadzora u strahu od novog talasa koronavirusa, ili zato što je ebola u Africi, ili zato… Velika bitka se vodi oko naše privatnosti. Ova kriza sa virusom bi mogla biti glavna tačka ove bitke. Ali kad je ljudima dat izbor između privatnosti i zdravlja, oni će uglavnom izabrati zdravlje.

POLICIJA ZA SAPUN
Zahtjev da se izabere između privatnosti i zdravlja je zapravo korijen problema. Zato što je to lažan izbor. Možemo i treba da imamo i privatnost i zdravlje. Možemo izabrati da zaštitimo zdravlje i zaustavimo epidemiju ne uz pomoć totalitarnih režima, nego uz pomoć osnaživanja građana. Poslednjih sedmica, neki od najuspješnijih metoda za zaustavjanje epidemije primijenila je Sjeverna Koreja, Tajvan i Singapur. Iako su te zemlje koristile aplikacije za praćenje, oslanjale su se na detaljno testiranje, izvještavanje i dobrovoljnu saradnju građana. Centralizovano nadgledanje i oštre kazne nisu jedini način da se ljudi ubijede da slijede instrukcije. Kad se ljudima kažu naučne činjenice, i kad ljudi vjeruju vlastima, građani mogu da urade pravu stvar i bez velikog brata koji nas gleda preko ramena. Motivisana i informisana populacija je moćnija i efikasnija nego kontrolisana, neinformisana populacija. Uzećemo primjer pranja ruku sapunom. To je jedan od najznačajnih napredaka u ljudskoj higijeni. Ta jednostavna stvar spašava milione života svake godine. Dok mi to uzimamo zdravo za gotovo, tek u 19. vijeku su naučnici shvatili važnost pranja ruku sapunom. Ranije su doktori prelazili sa jedne operacije na drugu bez pranja ruku. Danas milioni ljudi peru ruke, ne zato što se boje policije za sapun, već zato što razumiju činjenice. Perem ruke sapunom jer sam čuo za viruse i bakterije, razumijem da uzrokuju bolesti, i znam da ih sapun može ukloniti. Ali da bi postigli takav nivo saradnje, potrebno je povjerenje. Ljudi moraju da vjeruju nauci, javnosti i medijima. Prethodnih godina, neodgovorni političari su narušili vjerovanje nauci, javnosti i medijima. Sada ti isti neodgovorni političari mogu pasti u iskušenje da krenu u autoritarnost. Povjerenje koje je godinama narušavano ne može biti odjednom izgrađeno. Ali ovo nisu normalne okolnosti. U trenucima krize mišljenja se brzo mijenjaju. Možete biti godinama posvađani sa rođacima, ali kad se pojavi neka hitnost, iznenada otkrijete skriveni rezervoar povjerenja i prijateljstva, i trčite u pomoć jedan drugom. Umjesto režima nadzora, nije prekasno da se vrati povjerenje u nauku, javnost i medije. Možemo koristiti nove tehnologije, ali takve tehnologije koje osnažuju građane. Ja sam za mjerenje moje temperature i pritiska, ali ti podaci ne treba da se koriste za stvaranje svemoćne vlade. Ti podaci treba da mi omoguće da donosim zdrave odluke, i da vjerujem vladi. Ako mogu da pratim svoje zdravstveno stanje 24 sata, shvatiću ne samo kada sam zdravstveni rizik po druge, već i koje navike doprinose mom zdravlju. I ako mogu da pristupim i analiziram statistiku o širenju koronavirusa, mogao bih da procijenim da li mi vlada govori istinu i da li preduzima adekvatne mjere u borbi protiv epidemije. Kad god ljudi pričaju o nadzoru, sjetite se da se taj isti nadzor može koristiti ne samo da bi vlada kontrolisala građane, već i da bi građani pratili vladu. Ova epidemija je veliki test građanstva. U narednim danima, svako treba da vjeruje naučnim podacima i zdravstvenim radnicima prije nego teorijama zavjere i sebičnim političarima. Ako ne napravimo pravi izbor, možemo izgubiti naše slobode, misleći da je to jedini način da sačuvamo zdravlje.

TREBA NAM GLOBALNI PLAN
Drugi važan izbor je između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti. Epidemija i ekonomska kriza su globalni problemi. Oni se mogu riješiti samo globalnom saradnjom. Prvo, da bismo pobijedili virus moramo globalno dijeliti informacije. To je prednost ljudi nad virusima. Koronavirus u Kini i koronavirus u SAD ne mogu razmenjivati uputstva kako da inficiraju ljude. Ali Kina može da nauči SAD kako da se izbori sa virusom. Ono što italijanski doktor otkrije u Milanu ovog jutra, može spasiti živote večeras u Teheranu. Dok vlada UK odlučuje između više režima, može dobiti savjet iz Južne Koreje koja je prije mjesec dana imali sličnu dilemu. Ali da bi se to dogodilo potrebna je globalna saradnja i povjerenje. Države treba otvoreno da dijele informacije i pitaju za savjet, i treba da vjeruju podacima i preporukama koje dobijaju. Potreban nam je globalni napor za distribuciju i proizvodnju medicinske opreme, testova i respiratora. Umjesto što svaka zemlja djeluje lokalno i nastoji da prikupi svaki komad opreme za sebe, koordinirani globalni napor bi ubrzao proizvodnju i obezbijedio da se oprema sa spašavanje života pravilinije rasporedi. Kao što zemlje nacionalizuju industrije tokom rata, ljudski rat protiv koronavirusa zahtijeva da se ,,humanizuju“ glavne linije proizvodnje. Bogata zemlja sa malo slučajeva bi trebala da pošalje opremu siromašnijoj zemlji sa malo slučajeva, vjerujući da će u slučaju potrebe i druge zemlje priskočiti u pomoć. Možemo razmisliti o globalnom naporu za medicinsko osoblje. Zemlje koje nisu mnogo pogođene treba da pošalju svoje ljekare u najviše ugožene dijelove svijeta da im pomognu i da steknu iskustvo. A onda bi pomoć mogla biti uzvraćena. Globalna saradnja je neophodna i u ekonomskom smislu. Zbog globalne prirode ekonomije i lanca snabdijevanja, ako svaka vlada radi svoju stvar ignorišući druge, rezultat će biti haos i produbljenje krize. Potreban nam je globalni plan, i to brzo. Još jedan zahtjev je globalni dogovor o putovanju. Višemjesečno otkazivanje svih internacionalnih putovanja će izazvati teškoće, čak i u borbi protiv koronavirusa. Zemlje moraju da sarađuju da bi dozvolile makar najvažnijim ljudima da putuju preko granice: naučnici, ljekari, novinari, političari, biznismeni. To se može uraditi ako se napravi globalni dogovor o prethodnom pregledu putnika u njihovoj matičnoj zemlji. Ako znate da je samo pregledanim putnicima dozvoljen let avionom, lakše ćete ih primiti u zemlju. Nažalost, trenutno zemlje ne rade ništa od ovoga. Kolektivna paraliza je obuzela zajednicu. Kao da nema odraslih. Očekivano bi bilo da su se prije nekoliko nedjelja sastali zvaničnici svih zemalja da bi donijeli globalno rješenje. G7 lideri su ove nedjelje organzovali videokonferenciju, i nije donesen nikakav plan. U prethodnim globalnim krizama - ekonomska kriza 2008. i epidemija ebole 2014. SAD su preuzele ulogu globalnog lidera. Ali trenutna vlada je odbila ulogu lidera. Jasno je izrazila da više brine o veličini Amerike nego o budućnosti čovječanstva. Administracija je napustila i svoje najbliže saveznike. Kad je zabranila sva putovanja iz EU, nije dala upozorenje unaprijed - niti je konsultovala EU o toj drastičnoj mjeri. Šokirala je Njemačku nudeći $1bn njemačkoj farmaceutskoj kompaniji za prava monopola na covid 19 vakcinu. Čak i ako trenutna administracija promijeni plan i razvije globalnu strategiju, malo ljudi bi slijedilo lidera koji nikad ne preduzma odgovornost, nikad ne priznaje greške, i sve zasluge pripisuje sebi, okrivljujući druge. Ako tu odgovornost ne preuzmu druge zemlje, neće samo borba sa epidemijom biti teža, već će narednih godina narušiti međunarodne odnose. Ali svaka kriza je takođe prilika. Nadamo se da će ova epidemija pomoći čovječanstvu da shvati opasnost globalnog nedostatka saradnje. Čovječanstvo mora napraviti izbor. Hoćemo li krenuti putem neslaganja ili putem globalne solidarnosti. Ako izabremo neslaganje, to neće samo produžiti krizu, već će izazvati veće katastrofe u budućnosti. Ako izaberemo globalnu solidarnost, to će biti pobjeda ne samo nad koronavirusom, već i nad svim budućim epidemijama i krizama koje snađu čovječanstvo u 21 vijeku.

Juval Noah Harari (Oslobođenje, Prevedeno iz: Financial Times)

Željko Ivanković: Provalija ili epidemija nekompetentnosti

"Znate li vi u čijim smo mi rukama? U rukama nepismena, neobrazovana, nekompetentna, glupa političkog svijeta."
Covjek je rekao bas sve. Nema se tu sta ni dodati - ni oduzeti!

************************************

Kaže mi drug: – Molim te piši sljedeći put o ovim lijekovima za koronu kojima nas zatrpavaju putem društvenih mreža. Te morska sol, te soda bikarbona s limunom… I sve to šalju neki nazovi intelektualci. Pa čovječe, ovaj narod je zreo za novog Torabija.

Midi ovo leglo na volej: – Dobro si ti ono prošli put ili kadli spomenuo onog kolumbijskog pisca. Valleja, čini mi se. Ovo je provalija, ovo kod nas je veća provalija od njegove Kolumbije. Oni barem imahu praha da se ukokaju i sve lakše podnose. Umre im kolega, zamisli, ugledni epidemiolog, svjetsko ime…

Ma, šta umre. Ubili su ga! Člana Svjetske zdravstvene organizacije! Šta tek nas čeka? Još svi oni tobože potpisali Hipokratovu zakletvu, a ovamo. Neznanje, kupljene diplome, stranački kadrovi, neznalice, dezerteri… Ma Hipokritovu su oni, a ne Hipokratovu zakletvu potpisali.
– Dobro si ovo rekao, ali srećom neće te razumjeti. Glupo je to ko noć – kolega će.
– Ma, ne bojim se ja za pisca – nastavlja ne udahnuvši kao da se boji da će mu tko riječ oduzeti – oni će se pobrinuti za njega… Napravit će on njima književnu večer u bolnici… Doktori su sad ugroženi, oni koji su pošteno završili svoje fakultete… A ove što pišu, pisce i novinare moraju malo pripaziti.
Nastade gromoglasan smijeh. Ja se zabrinuto smješkam (ne prizivajte belaja, rekli bi u Bosni), mene i dalje zanimaju, kako bi to oni rekli, verbalne gluposti, pa se od njih moram braniti.

Zar vam nije jasno da ništa tako i toliko ne razotkriva glupost, njihovu glupost kao njihov jezik. Ni iz čega ne možete iščitati tu provaliju, u kojoj smo, kao iz njihova neznanja najobičnijeg tzv. materinskog jezika. Znate li vi u čijim smo mi rukama? U rukama nepismena, neobrazovana, nekompetentna, glupa političkog svijeta.

Njima je tri mjeseca pandemije trebalo da shvate, ako su još uvijek, da nisu socijalni kontakti i fizička bliskost jedno te isto. Upravo obratno, zbog zabrane fizičkih kontakata (sve zabrane, kazne, teror, pa i policijski sat!) učinili su upravo obratno da je socijalnih kontakata više nego ranije.

Ali oni ne znaju da je socijalni kontakt nešto što se ostvaruje i putem telefona i svih mogućih društvenih mreža… Nisam ovoliko kontaktirao s ljudima otkako je rat završen.
Ne znaju oni svoj jezik. Oni samo vole neke fraze i tv-kamere: socijalni kontakti, pandemija, panika, klasteri… čija ni značenja ni upotrebu ne znaju.
Čut ćete ih kako govore: Pandemija kod nas i u svijetu… Dodikov potrčko čak zahvaljuje ”novinarima za sve što se uradili da ova pandemija dođe do svakog u kuću.” Jedan drugi kaže kako su (u Bijeljini) ”Višnjićevi dani kulture, dobro posjećena menstruacija”…
Gradonačelnik Sarajeva se izvinjava ”svima ako je bilo odgovora koje nisam dobro razumio”, a šef Kriznog štaba FBiH-a se hvali kako su ”pustili penzionere iz kuća” da podignu penzije i u ”nabavku nepotrebnih lijekova”…

Pazite, pažljivo čitajte, jer ovo su sve citati. Ovo ni najmaštovitiji tvorac viceva ne može smisliti. Koja je to provalija pameti, koja dubina gluposti.
Jedino je to Einstein znao definirati: Svemir i ljudska glupost su bezgranični. S tim da to za svemir baš i nisam najsigurniji.
I nije problem što su oni glupi, problem su oni koji su ih tu doveli i postavili da slučajno ne bi na nekom mjestu oko njih bio tkogod i mrvu pametniji od njih. Zato su otjerali sve stručne i školovane kadrove, pa, eto, i doktore u Norvešku, Švedsku, Njemačku, Austriju, Švicarsku…
Sjećate se, još jučer se Vučić rugao koronavirusu, a onda mu je došao u kuću, kako bi to rekao Dodikov potrčko. Na sina mu udario. Za jednog njegova ministra, očito najpametnijeg i bez virusa, Erdogan je predsjednik Srbije. Srpski patrijarh Irinej je zabranio jednom svojemu mladom pametnom čovjeku da uopće išta govori.

Čoviću, njegovu HDZ-u i njegovim Hrvatima kao predvodnicima europskih integracija u BiH koronavirus ”uđe sazad” u mostarsku bolnicu, ali i u samostane u Hercegovini.
Neki katolički pop se uživio kao da je sveti Ilija pa zove svoga boga da kazni policiju: ”Bože, je l’ čuješ, kazni ga na moj zahtjev!” A samo je čovjek rekao kako se baš nije pametno okupljati, pa čak ni na misu. Pazite, on zove boga, na njegov zahtjev bi trebao ”Bog ljubavi” kako je maločas govorio s oltara kazniti… Ludilo?!

– Valjda se morala dogoditi ova provalija, kataklizma, pandemija da se vidi na koje su grane doveli ovo društvo, ovu državu, ovu zemlju, da se vidi sva njihova nesposobnost, nekompetencija, glupost… I sav naš jad s njima!
– I onda se mi, nakon svega, čudimo i smijemo nekom polupismenom šefu neke provincijske samoposluge koji je za svoje kupce napisao obavijest: ”Može ući samo 1 kupac istovremeno”.
Propast civilizacije ubrzava bujanje gluposti, a mi upravo tome svjedočimo…

Ne, nećemo o Trumpu, Johnsonu… Evo nam premijer Federacije BiH upravo kaže da su nabavili testove za virus i podijelit će ih u sve kantone. On jadan ne zna da se testom ništa ne rješava
ako nemaš laboratorij, a koliko kantona i njihovih bolnica uopće ima takvo što visokosofisticirano…

Moj drug ne može više slušati, pa reče: – Bit će da je u pravu onaj penzioner Fadil (premijerov imenjak) koji je naše liječnike nazvao pravim medicinskim imenom – rahmetolozi. Ali, vidi vraga, oni nisu ni to, jer još u prosekturama nije urađena nijedna autopsija da bi se bilo što otkrilo. Oni i dalje govore o bolesti i smrti kao o Alahovoj volji i božjem davanju.
– Eno nekoliko doktora prozvalo direktoricu Kliničkog centra u Sarajevu da podnese ostavku, jer ”nije sramota ne znati” – umiješam se i ja s netom pročitanom vijesti.

– U jednoj od najnepismenijih i najzaostalijih zemalja u Europi, gdje svi sve znaju o 5G mreži, o Trumpovoj zavjeri, lijekovima protiv korone, gore šume oko Tuzle, jer ne zna glupi Bošnjo da se kad vjetar puše ne pali vatra – Mido će.
– Teška vremena traže teške odluke. Jedna od njih je da počnemo slušati one koji svoje diplome nisu kupili – moj će drug koji se za svoju diplomu školovao kraće od direktorice Kliničkog centra. – No, ne ide. U Republici Srpskoj su donijeli odluku kojom se ”zabranjuje iznošenje ili prenošenje lažnih vijesti ili tvrđenja kojima se izaziva panika ili teže narušava javni red ili mir ili onemogućava ili značajnije ometa sprovođenje odluka i mjera državnih organa i organizacija koji vrše javna ovlašćenja” i sve bi možda i bilo uredu, da o tome što jest, a što nije ne odlučuje Ministarstvo unutarnjih poslova, ono isto koje nije uradilo ništa na rješavanju monstruoznih ubojstava i atentata o kojima pišu svjetski mediji. To ne mogu, ne znaju, neće, a ovo, gle, i hoće i mogu i znaju, jer su stručni, pa bi hapsili, kažnjavali, tukli… Ko u Indiji onim toljagama…

– Čovječe – uključim se opet i ja – to je Staljinov zakon, članak 190. Kaznenog zakona ”Širenje izmišljotina koje blate državni i društveni ustroj SSSR-a”, po kojemu su tzv. unutarnji neprijatelji ubijani ili, ako su imali sreće odlazili u sibirske logore i psihijatrijske klinike.

Željko Ivanković (autograph.hr)