Wednesday, September 02, 2020

Vladislav Bodnaruk - Toba: 12.dio Nismo mi svi papci, samo tako izgledamo

 "Ma pita li ti nju za njegovo ime i prezime,?"...ponovo ce Stari.

"Evo, sta si navalio, napravila ja bas kako si mi rek'o!" ispruzi mu Majka papiric, ko nekakva cedulja!

"Vidi sta je napisala, tom vasom , latinicom."

"He, he, hahaaa...he, heee"...Poce da cita Stari ... stane! Nekako mu ne ide, a i kome bi, stisla slovo na slovo...ko bi ikad mogao procitati dva A, jedno uz drugo i to odjednom...jebote!

Ja glupa imena, Stara, zajebala nas je !

Vidi pise da se zove Aaron Camillieri Vella" stari skrstio ruke, kao da odustaje od Projekta , spajanja Porodice.

"Nije nas zajebala, dugo je nesto kontala i prevrtala ocima pa i zaplakala da ja ne vidim a onda se okrenila ledjima od mene i zapisala tako!

A onda se opet naglo okrenula prema meni,a nekako drugacija, cvrsca, k'o kamen...zena, i rekla ... eto to je bio moj covjek!

Ruka jos je drhtala kada mi je predala papiric!"

"Eh, bas smo se iskreno voljeli." dodala je jos na sve to Ingrid.

Iz meni nekih cudnih razloga pocese se iznenadno pojaviljivati komsije.

Kao da je vjetar ili ne znam ko sapnuo svima na uho da se nesto tajno a cudnovato desava u nasem stanu.

Sigurno je neko od komsija prospijao Majku kako izlazi iz Ingridinog haustora a sa papiricem tj. onom ceduljom u ruci.

Ja drugacijeg objasnjenja nemam jer tada nismo imali ni Internet ni sa WiFi a ni sa bez wifi, ama cak ni telefon.

Niko nije jos imao telefon!

Ipak, izgleda nesto se proculo, mrvica informacije procurila, razbila se konspiracija, spontano se dostigla kriticna masa, pa uz postojanje zrnca te informacije, svima se cini da su svi sagledali cijelu pricu!?

Samo im je trebalo malo slagvorta, da ih se malo pogura, da ne kasem usmjeri...i onda je to to!

Hadzihafizbegovicka ulece sa Mickom , pa Fabicka sa svojim , te Paula, pa Hanka i Mirso dodje ona jedna i odozgo i one odozdo , te Nadja iz B zgrade...jebote, otkud komsinice iz B zgrade u A zgradi?

Mora da je ova tiha bomba bas odjeknila, bit ce i jace od onih najjacih, jer do sada se nije desavalo da navali raja iz B zgrada.

I sve i svi u mrtvoj tisini! Nema provala, niko nista ne laprda! Svi cekaju!

Utom se zacu tup udar na vratima, tup ali vise kao tresak tj. manje kao udar...jer je bas tresnulo a znamo da je bio ...udar! Vrlo neobicna situacija a onda se iz hodnika pojavi poslovodja Granapa , Boro sa gajbom pive na ramenu.

"Izvinite raja ja guzicom odvorio vrata, posto su mi ruke pune a evo i gajba pive!"

Svi pilje u Poslovodju Boru, neko koluta i ocima, onu u fazonu:"Jebo mater svoju!"

Tako se nekako negdje svi i trznuse i probudise te u glas zapitase: "Jel' 'ladna?"

Mislilo se , na pivu.

"Ladna, pravo iz magazina!" odgovori Boro, ma ipak nekako gledajuci toliku raju na jednom mjestu i sav se ne snalazeci rece:" da nije neko umro...bil' poslali malog po jos jednu gajbu?"

"Neka, neka...tesko je to za maloga, idem ja!" rece Micun,... "ali bez mene ne pocinjite!"

Majka, blijeda k'o majka Tereza sedmi dan pred smrt, ili sedmi dan poslije smrti, ...samo joj to jos nisu rekli...misli se na jadnu Majku Terezu, a ova moja, Matera, mada jos zivljuce ziva, desnom rukom miluje lice i bradu i to ponavlja do u besvijest.

"Ovo mora da je san...ovoliki narod mi u kuci...jos niko nije umro a Micko otis'o po pivu da kupi svojim parama... ma najebali smo zbog necega...garant!" sapnu sebi u njedra a primice se Starom. Nekako je sva drhtala!

"Sigurno si dobio Otkaz u Cajevcu, li nas izbacuju iz Stana, ili letimo na Goli?

Da nisi srao sta u Cajevcu, matereti?" tiho pita Staroga.

"Nisam ni zin'o danima...a da nisi ti laprdala nesto protiv Drzave onako kako samo ti znas, uz kafu pa nekome nenamjerno negdje izletilo?"

"Ma nisam zinula...Tita mi!" probudi se u Majci uspavali patriotizam.

"Nisam ni ja nista...srao...Tita i meni!" rece i Stari.

U tom , opet onaj uzasan tup udar, sto bi rekli , tresak, na vratima ali sada smo svi znali da je to Micko guzicom otvorio ista vrata.

"Jebote, nisam znao da je ovoliko teska gajba piva!" rece sav sretan.

"E, druze moj, da si ikad ranije kupio gajbu pive...znao bi!" razvali se od smijeha komsija Mirso, "al' , neka te, bit ce da je ovo dobar pocetak, mozda je jos samo trebalo da kupis i cigare, pa da i ti imas jednom svoje, a ima i to kod naseg Bore , i eto te ... pravi covjek!"

"Imam ja svoje cigare." ljutnu se Micko.

"Pa do jucer si se greb'o od koga stignes." zacudjeno rece neko.

"Ja, ja se greb'o, sta vam je ljudi, Oficir JNA, ja se greb'o, ja sam samo testir'o sta cu ja da pusim...kad propusim. Eto!"

"Pa za sta si se odlucio, komsija Micko?" zajebava ga Ljubo.

"Evo ove...Camele!" podize u zrak Micko malenu zuckasto-bezz svilenu kutijicu sa smedje-zuto nacrtanom Kamilom na njoj, za ...ovo...Camel! Bolja je od svih vasih cigara i jos ima filter!" isprsi se, ponosan.

"Jest, jest bolja, klinac od moje Sarajevske Morave , i taj filter a... koji ce joj K...c filter, jel' da prociscava zrak, sta li?" namrgodi se komso Mirso.

"Ma, izvolite komsije, zapalite svi po jednu...pa probajte, ja sam sebi kupio Kamila za sto godina! Nije mi zao, mogu da vas castim do nove godine!" zavalj'o se od smijeha, zin'o ko som, a ja do tada nisam znao da ljudi mogu imati zlatne zube, i to ocnjake.

Micko, imao!

Valj'o bi se on tako od smijeha do jutra, da nije danas ovdje bilo vaznijih tema a da mu ne pridje Hadzihafizbegovicka, i prisloni mu glavu, na svoja prsa, na svoje grudi, tacno izmedju svoje dvije grudi, ili pravilnije, kako u narodu kazu ...izmedju svoje dvije ...sise. A kako ga je prislonila, jedva mu se nos vidio, a od onih zlatnjaka...bas nista!

Nestalooo!

"Jel' nam ovo umro neko nas Raja?" pita opet, smireno Poslovodja Boro a pri tom obje ruke ukrstio nedje oko jaja. Tako Balkanci i ostali Svijet pontencira tugu i zalost, smjeste ruke na i oko K...ca!

... do duse zene oko pica ... sto je ipak isti K...c, pa kad se gleda iz daljine...vidi se svi su tuzni ... ali svako drzi svoju stvar , sto je jedino sigurno!

Susss, pasusssuss, Sus,...Otvaraju se pivske politarske flase, pjenusavo pivo izlijece prolijeva se na nas novi linoleum, zvekne u cosak i po koji baceni limeni cep sa flase.

Niko nema petlju, bilo sta da kaze.

"Raja, da nije kakav praznik danas, a da je meni promak'lo?" upita Majka puna nade!

Opet...tisina!

Niko nista ne rece, pa se samim tim dalo zakljuciti da je tisina bila tisa, nego kako obicno bude kad je tisina!

Kao po komandi, da bi izbjegli odgovor, svi nagnuse politarske flasetine, i bi to beskrajan, dobar cug, samo da se ne bi pricalo! Da se koja pogresna ne progovori!

A flase, miksanih boja, niko nije razdvajo na zelene i smedje...nego kako je koga dopalo!

A i djaba je bilo!

Neko i podrignu!

Snazno!

Sigurno, neka od zena.

Muskarci nikad ne podriguju od prve pive, mozda tek kod pete, seste, neko od ...sedme, osme...stvar je treninga... ili kako se ko napije...ali onda ide uvijek isti tekst : " Ja uvijek tako podrignem , od druge pive, ma nesto ne podnosim alkohol! Pijem, vise radi Raje i zajebancija...inace ne podnosim!"

"Otkud u pivu...alkohol?!" upita neki zacudjeni komsija.

"Pivo je prehrambeni proizvod!"

"Ufh, sto mene uvijek najgore mora da zapadne?" usplahirena je Hadzihafizbegovicka, jedva Micka odstranila od sebe ali ga drzi na oku!

Pa i sama lakse dise...onda!

"Zoro, gledaj me u ...oci, u oci me gledaj!" potiho, konspirativno izusti Hadzihafizbegovicka.

Majka se oduze: "Bil' bilo bolje da sjednem?" rece, jadna sama.

"Sjedi."

Hadzihafizbegovicka htjede reci : "tisina svima!" ... ali nije bilo potrebe.

Vec je bila grobna tisina! Samo se culo ono cvrljenje iz pivskih flasa a to onda kada zene naglo nagnu, pa nista ne popiju, vrate nazad pljuc u flasu, samo mucnu usta...onda vraceno nepopijeno pljuc pivo...cvrci!

E, to je bio taj zvuk.

"Dje si ti danas bila?!" hladnim glasom upita Staru, Hadzihafizbegovicka.

Majka sva ocajna, ne bi li dobila sta na vremenu ili ne bi li joj se nasto samo otkrilo, progovori: " Mislis gdje sam bila od jutros kada sam ustala? Ko'lko se sjecam prvo sam otpirila u klozet...mala nuzda, pa presvukla spavacicu,

pa pristavila kaficu...pa srknula kaficu ... zapalila, mislila bit ce velika nuzda a ono nista vec treci dan...bas mislim da pitam Ingridku, jel' to normalno?

Eto to sam bila danas! Nista vise!"

"Men' se cini da si ti nesto zaboravila?"

"Ma sta sam zaboravila, draga moja Hadzihafizbrgovicka?" a usta joj otvorena. Reklo bi se i ...suha!

"A da nisi kojim slucajem letila u susjedni haustor danas, pa na vrh do Ingridice?" zaskilji Hadzihafizbegovicka...a to je pitanje bilo pravo jebeno...kljucna stvar. Znala je to i Hadzifizbegovicka, zato ga je i majstorski , uz sve one psiholoske pauze, i smjestila u pravo vrijeme!

"Jebo, UDBU, oni su Pioniri za Vas, ma sta serem, kakvi pioniri... oni su Kindergarden pilici za vas, mile nase Komsije ... oduvijek sam znala da se prati svaki korak u kumsiluku, ali da covjek ne moze ...prdnut u svojoj kuci, to je prevazislo sve UDBA-sko! Jebote, koji vi trening imate!?" digla Majka obe ruke u zrak, ma ne da se preda... ne bi se ona nikom predala, i nikad, no ...da na taj nacin izrazi svoje cudjenje. Kao ono u fazonu "e, jebi ga!"

"Reci svima sta si imala u ruci kada si izasla od Ingridke?"

"U ruci?" cudi se Majka.

"Pa mislim, ovaj papir, stara pokazuje cedulju." digla papiric iznad glave.

Hadzihafizbegovicka, brze-bolje sklepa papir, pogleda, htjede na glas procitati ali nesto zamuca!

Samo rece Micku :"Na, ti!"

Micko, proba , pa stane; "Ovo nema nikakvog smisla, sigurno je neka sifra?" a onda poce slovo po slovo: " aaroncamillierivella!...sifra...garant!"

Sad je tisina bila, sto ono kazu bas...grobna! Grobnija od one gore iznad, napisane tisine!

I tako u toj grobnoj tisini...isto tako tiho, u stan ulaze murijasi, Mitar Medovic, za njim daleko veci i opasniji Cajkan, k'o veliki Cigo, a i mladji od Mitra, Mandara, a jos imao i brcice.

Kape titovke sa zvijezdom petokrakom, taman zamijenili ruskim sapkama, pa se narod na to jos nije privikao, pa i mi totalno neinformisani i zateceni tim promjenama ... naravno, da se normalan covjek usere od straha kada ti se obrate a kamo li, kada ti udju u kucu...bez kucanja, bez poziva...samo onako, a sa isukanim pendrecima i onim velikim kapetinama!

Majka protrese glavom, samo sto se ne spuca u stok od vrata, promucka nekako glavu i sve u njoj : " I sta vi Organi Narodne Vlasti trazite u mojoj kuci?" bi to cak i pomalo...neljubazno.

"Slusaj, Zoro, znamo za pismo...daj ga!"

Dade, im Micun.

Mitar se sav strese od straha vidjevsi Micuna. U tom uzbudjenju, stade u stav mirno i vojnicki pozdravi Micuna.

"Neka, neka...pusti sad to." rece nevoljno Micun, rukom mu pokazuje da se stisa i cuti.

"Ma, druze Micune, onakva snalazljivost i hrabrost sinoc na banjaluckom polju, zarobiti i razoruzati albansku mafiju i to obadvojicu mafijasa, odjednom, a samo sa dva strazara...ma nevidjena hrabrost. O tome Grad bruji. Pa onda Tenkom ugurati kamion pun svercovane robe (americki alkohol, zvani viskis, duvan, kafa i sta sve ne jos) u vas vojni Magazin.

Tako sacuvati od propasti!

Predsjednik Opstine Miso Popovic vec vise puta zvao Nacelnika DB a ovaj samo suti i preznojava se!

Nasi su sinoc totalno zakazali...cit'o sam tvoj izvjestaj, neka si nas opleo, lete od jutros suspenzije, a letit ce i glave...cini se!"

Onda se zagleda u onu cedulju sto mu je Micko dao.

"Ovo mora biti nesto opasno cim si ti tu Druze Micko?" pita u strahu i nevjerici pokusavajuci mu vratiti cedulju bez nekog velikog ispitivanja sadrzaja ceduljice.

Najradije bi pobjegao nazad u Stanicu Milicije ali sad, sta je, tu je!

Ponovo preleti pogledom i opet mu nista ne bi jasno.

"Sifre, sifre...Banda radi...normalno! Citaj ti Mandara! Citaj naglas!"

Nikad se nije saznalo sta li je Mandic procitao i da li je citao jer je okretao cedulju, tj. papiric na sve strane a ni slova nije izgovorio.

Bila je laka predpostavka, da je mozda covjek nepismen i tu mu se ne bi trebalo stajati na ...muku!

Narocito ne u nasem Komsiluku!

Ustade Stari, rukama pokazuje da se gosti upristoje.

"Sad sve kontam, moje dobre Komsije i objasnit cu vam sve od samog pocetka." Stari uze papiric iz Mandiceve ruke, ovaj sav sretan da se oslobodio belaja, gleda sretan u Staroga.

"Ovdje je zapisano ime i prezime maltezanskog revolucionara i komuniste Doktora Arona Kamiljerija Vele koji je izbjegao streljanje, nagulivsi u Ameriku!

Mi, Stara i ja, smo otkrili da je on oprasio Ingrid i napravio malu Merimu, eto!

Sad, prica ide ovako...Stara i ja imamo neke veze u Americi i zelimo da ih spojimo a da ONA ne zna za to...da to bude ...iznenadjenje...kontate li, ...kontate...Kurac?

Vec vas vidim kako laprdate po cijeloj Banjaluci najpovjerljiviju tajnu!

Kontas li ti Mitre sta pricam?"

"Ja bi rek'o, da ja kontam, a za nejasnoce cu te pitati...naknadno! Kao ono, otkud ti veza u Americi? Ali mislim ono sto si rek'o za sliku sto si slik'o za Foto Boska, to ti ne valja...trebalo bi sve nas zasluzne, sto podrzavamo ove oslobodilacke ideje, turnuti u tvoj Altix aparat!"

"Otkud ti zasluzan , kad si tek maloprije saznao za cijelu akciju?" trznu se Stari.

"Maloprije dok nisam znao, nisam ni bio zasluzan za akciju, sto je normalno, ali sada kada znam onda sam i ja zasluzan za akciju ... i to bogami...dobro!" filozofski rece Mitar.

"O, joj...znaci da skljocam ponovo...pa nosim Bosku na razvijanje? A kako da Ingrids i onu malu smjestim u ambijent?"

Neko povika : "Raja, raja , evo je, evo ide Ingradiska sa malom Mersom... jebotee! Sta cemo sad?!"

Prvi se snadje Mitar Medovic : " Zatvaraj prozore da ne cuje Murija!"

"Pa ti si Murija, supak!" sva sretna ce Majka.

"Ipak ti zatvori ... manje se cuje!

A i nismo mi svi supci, samo tako izgledamo! Mozda zbog ovih novih sapki?"

"Jel' to k'o vazi i za tebe?" rece Majka , malo zbunjeno.

"Umh, umh." To je bilo sve sto Mitar izgovori!

U svom tom nasem neredu, neredu informacija, neredu razmisljanja, neredu...nas samih...proviri kroz vrata hodnika, taman malo iznad steke (kvake) lice iz bajke.

Svezala kosu u nekakav rep , sagnuta a umiljata, proviruje ...taman kako bi i svaki scenario predvidio, da jadna skoci, ispravi se i vikne :"tataratira" , kao Branko Kockica a sto joj je uostalom i bio originalni plan... tako ono njeno malo govno, Mirjam, vidjevsi mene pod stolom, proleti vlastitoj Majci kroz noge, tako ih i rasiri, da napravi sebi prostora, jadna Ingrid napravi neplaniranu zensku spagu, (jer ima i muska spaga), tu nesto popuca a od crne uske suknje, malteske ljepotice ne osta nista!

Rasparala se na dva dijela !

Samo joj rajfeslis prekrio guzicu a to je bas, bas malo!

Ingrid u cudu lezi na podu a novom linoleumu! Oslonila se samo na laktove!

Mitar prvi skoci, skinu onu svoju novu rusku sapku sa glave , a sa zvijezdom petokrakom... i nabaci je Ingrid u medjunozje, ne bi li tako prekrio, ni sam ne znam sta? Al' je prekrio!

Jer sapka je bas bila ruski kroj...ogromna okrugla! Svasta pod nju stane!

"A, onda ti meni kazes da nisam zasluzan!? Itekako sam zasluzan! Ja cu stati bas kraj ove drugarice i uz Druga Micka, kad se budemo ponovo slikali! A ti ces slikati pa neces ni biti na slici!"...povukla neka zestoka energija milicionara Mitra pa sve podvriskuje kad govori!

"Ma Druze Micko, ja bi za Komunizam glavu dao, i tu ne priznam i ne podnosim nikog ispred sebe ... ginem prvi...zar meni da se broje zasluge za komunizam!"

Micko malo otvorio usta slusajuci gornji revolucinarni tekst, reklo bi se, donja usna mu se otromboljila, bas onako...nezainteresovano.

"Micko, daj onu neku tvoju cigaru za Raju?" prenu ga iz dosade komsija Mirso.

"Ja luda covjeka, otkud meni cigare, znas dobro Merso da ja ne pusim!"

Monday, August 31, 2020

Jos jedno ZOOM druzenje kosarkasa

 


Bivsi, a bogami i sadasnji, kapiten Kosarkaskog kluba Borac, Angel Trajkovski se jos jednom pobrinuo da se kosarkasi, rasuti po svijetu, juce ponovo sastanu i druze uz pomoc internet aplikacije ZOOM.

Ovog puta druzenju i laganom caskanju su bili "nazocni" (redosled iz fotografije):  Sait Mustajbasic, Predrag Canak, Tihomir Divjak-Kikan, Lazo Roljic, Zeljo Sejdinovic, Djoko Kaludjerovic-Sopen, Bato i Mikica Jelic, Angel Trajkovski, Drago Kopanja-Kopi, Blaz Kotarac i Branisalv Majkic.

Adzija, Taso i nas gost Bosa su najavili svoj izostanak. Bojer je imao tehnicke probleme. Suzi i Gale, koji su bili prisutni proslog puta, ce nam se vjerovatno pridruziti na slijedecem ZOOM druzenju  koje planiramo za 2-3 mjeseca. 

Za razliku od prva dva puta kada su, zbog vremenskog ogranicenja koje postavlja aplikacija ZOOM,  nasa druzenja bila vremenski ogranicena na 30-40 minuta, ovog puta smo uspjeli "zaobici" ZOOM sistem i druzenje je trajalo tri puta duze. Duze - a opet dzabe! U svakom slucaju, sasvim dovoljno da kapiten svakom od nas da sansu da ponesto kaze o sebi, da se sjeti neke zajednicke zgode ili nezgode, da kaze kako se rve sa korona-virusom, sta radi - kad nista ne radi... 

Ponekad mi se cini da nam ovakva "elektronska" druzenja daju vise sansi da razgovaramo, salimo se i cujemo svakog od nas, nego li druzenje u restoranima, gdje smo uglavnom razbijeni u grupe, gdje nam muzika ponekad oduzima vrijeme za pricu, gdje nas gladni stomaci i dobra hrana skrecu sa vaznih tema... Da ne pretjeram, ipak ovakva druzenja ne mogu biti zamjena za druzenje u zivo i svi se nadamo da ce nam korona dozvoliti da slijedece ostvarimo krajem maja slijedece godine.

Do tada, imacemo jos nekoliko ovakvih druzenja!

Nije ni to lose za druzinu u kojoj velika vecina gazi osmu deceniju zivota!

Saturday, August 29, 2020

Ante Tomić: Srbi neće u ratne vojne invalide, Hrvati navalili

Šezdesetogodišnji Novica Kostić iz Vlasotinca u južnoj Srbiji potužio se nedavno na društvenoj mreži jadnim stanjem svoje proteze za nogu. Umjetno lijevo stopalo, koje nosi otkako je pravo izgubio na bojištu kod Karlovca 1991., gotovo se raspalo, a bezdušna mu država uskraćuje pravo na zamjenu.

Kratko zatim Kostiću je stigao paket iz inozemstva. Jedan Hrvat, vojnik s druge strane, zatekao ga je s darom koji, tvrde, nije široko dostupan, a ni jeftin.

Novo, čisto plastično stopalo Kostić je fotografirao pored starog, prljavog, slomljenog i izlijepljenog selotejpom i izazvao veliko zanimanje u cijeloj regiji. Bilo je, naravno, nešto tvrdih nacionalista koji su prezreli ovu čovječnu gestu, kako tvrdi nacionalisti o čovječnosti ni inače nemaju visoko mišljenje.

Fejsbuk ustaše bile su strahovito uvrijeđene i ljute kao da je proteza iz njihovog džepa kupljena, kao da je im je rođenoj djeci oteto od usta da bi jedan Srbin bez noge lakše hodao, ali većinu je ipak dirnula velikodušnost i zahvalnost između nekadašnjih neprijatelja.

Jednaki smo, eto, ljudi, pisali su u komentarima, jednako imamo po pet prstiju na nozi i nosimo broj četrdeset tri, jednako se oduševljavamo krvavom borbom za svaku stopu svojih svetih zemalja, ali obično samo do trenutka dok stopu još imamo čime izmjeriti.

Nevesela sudbina srpskog ratnog vojnog invalida odvela nas je u mislima do antologijske pripovijesti Laze Lazarevića, stariji je možda pamte iz lektire, “Sve će to narod pozlatiti”, o sinu onoga Blagoja što se iz rata s Turcima vratio bez ruke i noge pa, iskorišten i odbačen, prosio da preživi.

Stoljeće i po kasnije srpska država jedva je nešto milosrdnija za svoje junake.

Možda zato jer Srbija, službeno, nikad nije ni ratovala, ni u Sloveniji, ni u Hrvatskoj, ni u Bosni, ni na Kosovu.

Vlast valjda konta kako je riječ o dobrovoljcima, šašavim entuzijastima koje nitko nije tjerao da se klatare s oružjem oko Karlovca, Sarajeva ili Kosovske Mitrovice. Što kažu, sami pali, sami se ubili.

Sreća je u nesreći da Kostića i sličnih u Srbiji nema puno. Uzme li se u obzir da su Srbi bili u više ratova i dulje od svih drugih, službena brojka od 10.694 zapravo je zapanjujuća.

Za usporedbu, u Hrvatskoj je, prema podacima Ministarstva branitelja iz siječnja ove godine, 56.077 ratnih vojnih invalida, više od pet puta više nego srpskih.

Ne znamo koji je razlog ovome nerazmjeru, ali nijedan kojega se možemo dosjetiti ne laska hrvatskim snagama. Neki bi stranac, neupućen u naše prilike, zaključio možda da su Srbi rjeđe ranjavani jer njihova vojnička vještina višestruko nadmašuje našu vještinu, da su Srbi spretniji s oružjem, preciznije gađaju, imaju lukavije časnike od Hrvata.

Ali, to, naravno, nije istina. Već i zbog podatka da je Srba, na primjer, više poginulo. Svi drugi brojevi ukazuju kako među vojnicima nije bilo znatnije razlike.

To da mi imamo više od pet puta više ratnih vojnih invalida od Srbije prije će biti posljedica činjenice da status ratnog vojnog invalida u Hrvatskoj obično nije nikakva muka, već je, naprotiv, riječ o veoma ugodnoj povlastici.

Svatko od nas zna nekoga koji je nešto smuljao, sumnjivim putem domogao se nekakve lažne dijagnoze, krivotvorenim papirom stekao redovit i obilat mjesečni prihod do smrti, a da je jedva jednom ili dvaput bio na položaju.

Sjedio je u rovu otkrivenih leđa pa ga je uhvatio propuh, ili ga je ukočilo u leđima dok je podizao dasku, ili se pijan prevalio autom u grabu… i eto ti junaka sa šest do sedam hiljada penzije i velikim ugledom u zajednici.

Srbi se ne otimaju biti ratni vojni invalidi jer u njih od toga nema znatnije koristi. Nema para ni utjecaja. Ratne se stradalnike ne pita kakve će biti službene ploče na državnim uredima i agencijama ili šta će pisati u udžbenicima povijesti za osnovne i srednje škole.

Ministar branitelja ne strepi da će mu nekadašnji ratnici u kolicima doći pod prozor kancelarije. Dapače, u Srbiji niti nemaju ministra branitelja, a teško je, vidimo, dobiti i zamjensku protezu za nogu kad se stara istroši i postane neupotrebljiva.

Zamislite samo šta bi bilo da se, nekakvim nevjerojatnim slučajem, dogodilo obrnuto, da se hrvatski ratni vojni invalid iz Delnica na društvenoj mreži potužio jadnim stanjem svoje proteze i da je kratko zatim poštom dobio plastično stopalo od nekadašnjeg neprijatelja iz, šta ja znam, Čačka.

Desničarski bi se portali usijali od gnjeva. Nitko ne bi spominjao čovječnost, milosrđe, zahvalnost… Svi bi vrištali o poniženju, o sramoti da smo zaboravili najzaslužnije za našu slobodu i blagostanje.

Ministar Medved u suzama bi se ispričavao zbog propusta i obećavao da se to više nikada neće ponoviti.

I kad razmišljate o tome, čisto vam dođe žao Novice Kostića, koji je ozbiljno stradao ni za što. Da bi nekakvi lažni invalidi na drugoj strani spavali do podne.

Zaista, da nije bilo takvih srpskih nesretnika, od čega bi danas živjeli hrvatski junaci koje je na položaju probio propuh ili im se ukočila leđa dok su dizali dasku?

Mudrijaši bi se morali negdje zaposliti.

(Slobodna Dalmacija)

Thursday, August 27, 2020

Luka Doncic - kosarkaski genije



Luka Doncic je vec do sada, do svoje 21. godine, srusio mnoge NBA rekorde!
Nesporno je da se radi o kosarkasu koji ce se za koju godinu porediti sa Majklom Dzordanom!

Naravno, dug je put do toga. Prije svega, Luka treba da osvoji nekoliko NBA titula.  
Njegov danasnji tim Dalas Mavericks, u sadasnjem sastavu, mu to nece omoguciti, jer da bi se osvojila NBA titula potrebna su, uz Luku, jos bar dva vrhunska igraca koje Mavericksi sada nemaju. 
Slijedece potrebno za nkurenciju  Dzordanu je da Luka ostane zdrav, da se narednih godina sacuva od tezih povreda. 

Cini mi se da ce to biti teze postici od osvajanja NBA titula.

NBA kosarka je definitivno gladijatorska igra. Do uspijeha se dolazi sportskom borbom, ali i raznim nesportskim, cak neljudskim trikovima i grubostima. Ko prati NBA u zadnjih tridesetak godina svjedok je kroz kakve torture prolaze oni najbolji. Mnogi izuzetni talenti nisu uspjeli postici svoj maksimum jer su ih u tome sprijecili grubijani kojima nije mjesto na sportskom terenu. Doncic je sada meta tih grubijana i ostace sve dok  bude dokazivao svoju sportsku nadmoc. Prije nekoliko utakmica je uganuo zglob. Umjesto da je iz njegovog tima receno da je to beznacajna povreda koja je brzo zacijeljena, o tome se nasiroko pricalo i pisalo i time dala ideja grubijanima...

Video koji sam prethodno zakacio nije se mogao gledati, pa sam naknadno postavio foto koji pokazuje momenat sa poslednje utakmice LA Clipersa i Mavericksa kada grubijan Clipersa Marcus Morris namjerno nagazi na povrijedjeni Lukin zglob. Kako to bas tu povrijedjenu nogu?! Sudije, a veoma lose NBA sudjenje je posebna tema, "nisu to primijetile", cak ni Lukini suigraci nisu nesto posebno ustali u zastitu svog najboljeg igraca. Razlog za to je vjerovatno jer je Luka jos uvijek novi u NBA i, dodatno, svojim djecackim licem, na neki nacin iritira macho kosarkase koji ga okruzuju. Nekada je Dzordan u timu imao Carlsa Oklija, grubijana koga su se svi u NBA bojali. Bilo je dovoljno da neko malo grublje  pogleda Dzordanu da se tu stvori Okli spreman za fizicki obracun. Luka takvog zastitnika nema u svom timu i cini mi se da je prepusten samom sebi. Zbog toga, veoma cesto izgleda kao "placipizda", kako ga vec u NBA ligi zovu, jer sam, umjesto da je pomognut od drugih saigraca i trenera, trazi pravedno sudjenje i zastitu od grubosti.  

Luka Doncic je neosporan kosarkaski dragulj. Da bi dostigao vrhove NBA kosarke potrebno je da predje jos dug put. Ja se iskreno nadam da ce mu to uspjeti, jer bi to zaustavilo dominaciju snagatora i grubijana i put prema grubijanskoj i divljoj kosarci kojim danasnja NBA kosarka ide.  

Wednesday, August 26, 2020

Vladislav Bodnaruk - Toba: 11. dio Idemo, protiv Svih

"Ma pita li ti nju za njegovo ime i prezime?"...ponovo ce Stari.

"Rekla sam ti da sam pitala i da nisam zapamtila a i kako cu kad je bilo zajebato i, ...i dugacko, gore nego nase!"

"Ha, ha...ali nase si ipak zapamtila!" rece Stari.

"Jesam, al' poslije deset godina!" turobno ce Majka.

" Dobro, vidim...polako ali sigurno nego znas sta, pitaj ti nju opet kad je vidis za ime pa zapisi pred njom, onako kako ti znas, cirilicom, a je onda pitaj, k'o fol, k'o jel' se ovako pise? Kontas, pokazes sto si napisala! Ona ce da pobudali i sta ?

Ona ne zna cirilicu pa ce ti napisati latinicom a to ce onda biti kako treba!"

"Svakaaa, e... svaka ti cast, Stari ne da si isti Bogart, nego si i pametan k'o on samo ne kontam sto ce nama njegovo ime?" gleda ga Majka u cudu te lupnu kuhinjskom krpom po stolu.

"Jesil' to muvu tresnula?"

"Ma, kakva, muva...samo hajlajtujem svoje pitanje!"

"Vidi, ja sam siguran da je On nagulio u Ameriku, kad saznamo ime, pisem pismo Kumu Papiniju preko Crvenog Krsta pa neka ga on potrazi tamo. A napravit cemo i neku sliku svi zajedno, da ona nesto ne posumlja." ...izgovori to Stari u dahu.

"Valja li mi ova, a?"

Ponesto zabrinuta, Majka zavrti glavom: "Nesto nisam bas sigurna... ovih dana vratili se neki nasi sa desetogodisnjeg besplatnog ljetovanja na Jadranu, pustilo s Gologa i Mirka Marjanovica i Simu Glistu i onog Zujana bez noge. Kontam, nesto...sada puno praznih mjesta na Golom Otoku, pa rekoh sebi, ne bi valjalo da nekom padne na pamet da nas sada tamo smjeste! To mislim!

A i ti znas dobro kako si dosao u Banjaluku."

"Ja sam Banja Luku dobio kao nagradu! Dosao sam po zadatku Partije, poslali me kao Kadar sa ostalim Socijalistickim Strucnjacima da osnujemo Fabriku Cajavec, eto! Pa,Tito mi je licno cestit'o!" rece Stari uzbudjeno.

"Jest', jest', gospodine BH Republicki Finansijski Ministre, bas tako, s konja na magarca.

Slusaj, po nagradu se ide iz manjeg mjesta u vece, sa nizeg mjesta na vise, znaci mi iz Sarajeva u Beograd, a ti postajes Savezni Ministar, clan Vlade, onda iz Beograda, ides u Pariz , Rim, Njujork, kao Ambasador...pa kuca na Azurnoj obali...ko svi oni tvoji bivsi drugovi, supci... jebla te vikendica u Slatini, ima je svaki seljak, a ne u Banjaluku da osnivas mali Cajevac, pa za Finansijskog Direktora. Okreni se oko sebe Stari, gdje zivis...vidis da nema ni jednog domaceg imena oko tebe, ukljucujuci i tvoje.

Smith, Shultz, Aksman, Winterhalter, Rejec, Heller, Lihtman, Beherani, Niderlander, Sholz...vi ste ovdje po kazni, da po kazni...lijepo sam ti govorila da se ne pandrcis sa Kidricem a ti uhvatio kritikovati njegov petogodisnji plan i to pred "Starim", koji si ti konj!

Dobro ti je i rekao Kidric, da ti je bolje da skocis sa treceg sprata nego da mu ikad ista vise protivurijecis!

A meni je lijepo , Pepica Kardelj, jos onda na Bledu , govorila da ti zabranim da laprdas! A ti gad cugnes, sa svojom socijalistickom pravdom, ispadas veci od Lenjina, kakvog Lenjina, jebo Lenjina...ispadas veci od Marxa i onog engleza, ma nije engleza , zajebala sam se, mislim od ...od Engelsa.

A sam znas kako "Stari" nije volio kad neko pametuje!?

E, zato smo mi moj "Bogarte" u Banjaluci a na na Azurnoj Obali, a ti zapocinjes nova sranja i to medjunarodnih razmjera ...ali sad idemo...interkontinentalno...pravac , Amerika!

Ne gine nam Goli i za ovo sto si pomislio a kamo li uradio! Ma znas sta, sreca je samo sto je Kidric umro!" raspuca i ispuca Majka sve svoje argumente, celo joj se orosilo, obrazi crveni. Zamahnu ponovo kuhinjskom krpom da opali po stolu...ali zastade...to je vec vidjeno!

A, nigdje ni muha!

Stari teatralno pogladi svoju kosu, naravno u smijeru Hemfri Bogarta, gladjenja dlaka na glavi a i kako, drugacije...:" Znas sta jebe vas Srbe,

Stara?" ...gleda u Majku kao ucitelj u majmuna ..."jebe vas sto odustajete onda kada dobivate, gubite onda i kada pobjedjujete jer vam pobjeda nije dovoljan dokaz vase nadmoci i pameti pa hrljate dok se ne strovalite!"...eto, rece Stari.

Stara popravi svoje naocale, ucinilo joj se da dobro ne vidi to sto cuje ili obrnuto.

"Cekaj, cekaj...podize prst ruke u visinu obrva, o ovome cemo na tenane , te-na-ne kasnije, ja bih da se vratimo na nasu pricu."...bila je vrlo ozbiljna.

Neobicno, cak! Misli se...ozbiljna!

"Samo da znas, to ti ja onako medju nama, ne diraj mi u Srbe jer ces letjeti u nepostojecu Galiciju a razbucat ce te kao poslednjeg Kozaka sve do poslednje...koze."

"Sto puta sam ti rek'o, Stara, Galcijani nemaju veze sa kozama i bla..."...prekinu mu pricu Majka sa kratkim: " 'ajd pusti sad to, sta ces dalje?"

"Dalje, foto Bosko napravi sliku, umetnemo sliku u pismo i posaljemo na adresu a ozad slike napisemo tekst "ima li koga poznatog na prednjoj strani?

A on zagleda, zagleda, konta, konta...prepozna Ingrid, vidi joj malu Mirelu u krilu, pa ako nije glup i ako nije slijep...samo ce mu se reci! Samo daj Boze da nije nas'o drugu Trebu, inace propao posao! Nece biti zainteresovan, ni za Ingridku a jos manje za malu Mirsadu, sto'no kazu!"

"Joj, jebote rasplaka ti mene! Na sve si mislio, svaka cast!

Ja mislim da sam zapamtila nesto, mala nema ni jedno nase ime, nije ni Mirela ni Merima, ni Mirsada... vec Mirjam! Mala se zove Mirjam! Bil' ti nekako to mogao zapamtiti...da ne lutas vise? Eto!

Izvini sto sam srala ono gore za Srbe i Galcijane! Bas si human! Samo se bojim za taj nas Crveni Krst. Oni nemaju ni gaca na guzici pa sumnjam da ce imati para i za marku za pismo do Amerike, a mogli bi te spontano i prijaviti u UDBU !" bilo je realno Majkino.

"Mislio sam i na to, pismo cu dati Generalnom Franji Kalodzeri kad krene za Zagreb, nasim fabrickim autom , Taunus M 17.

On tamo ima dva buraza pa nek' oni odnesu pismo u Medjunarodni Crveni Krst... i mirna Bosna. UDBA ne moze provjeravati Medjunarodni Crveni Krst a Zagreb je povjerljiv grad za te stvari...nesto mu komunizam nikad nije sjeo." mrda Stari obrvama, pilji u Majku, ko stas sad?

Majka pljesnu rukama!

"E bas si me uvjerio...sta ja cvikam i serem, ako je Momcina nagulila sa Malte, znaci, bio je Komunista! Jel' tako? A sta mi radimo? Vadimo Komuniste iz govana, tj. Kapitalizma, tj. Amerike.

Ali ako nas ikad uhapse zbog ovoga, ti se sjeti sta sam gore rekla...nek' nam izjave budu jedinstvene!

Borci protiv Kapitalizma!

Bas sam sad mirnija, nesto, ne moze nam niko nista!"

Odahnu, jadna Majka!

"Idemo sami protiv svih...pa sta bude!?

Ja stavila pive u "Himo" da probam kako radi, svejedno je prazan...idu dvije pive...ladneeee!"

Otvori frizider a zapuhnu je ustajali smrad kolomasti i plastike. Pive se uspjenusale, samo da ne eksplodiraju.

"Fuj, fuj!" vristi.

"Govna Slovenska i Albanska, lampa radi, svjetlo imamao a grijemo, fuj. fuj! Dje ladno, dje ladno?" i jos dodade nesto kao P vam M svima, i taman da "Hima" spuca oklagijom, oglasi se zvono. Zvrc, zvrc!

"Otvori Stari, eto je Ingridka!"

Ingrid zabrinuto pogleda Majku.

"Ti sva ljuta u lice...mora polako , Zova...sta se na tebi nabilo?"

Stara skinula naocale, pa koluta ocima jace nego inace :"Nabilo mi se da frizider grije ne hladi kao u filmovima, eto!"

Ingrid poleti da cucne ali joj visoke potpetice otezase pokusaj. Samo sutnu cipele sa sebe a one poletise prema kaucu, milimetar od Staroga.

Onda cucnu, a ona crna suknjica joj se zategla, samo da ne pukne rajfeslus na guzi, a ne puce! Stari se djaba ponad'o!

"Uj, uj, uj...ovo se pravo ne osjecava na dobro..." rece!

"Otkrila ti Ameriku! Mislis, draga moja ...smrdi na crkotinu?" prozbori Majka.

"Tako smrdi, kako na dva govneta!"

"Kako, moze nesto da smrdi kao dva govneta, draga Ingrids ?"

"Pa , znaci smrdu duplo jace...ne smrdu kao jedno govno, nego jace!

Zova sto ti ne navila termostite...vidi ga na nulu, ti navila termostite na nulu a oce led , na nulu nema ledovi, mora neka brojka pa bide za led u fridz, o Zova...pogresno, ti pogrijesio!"

"Ja pogrijesio... jebotebog, izmijeni mi spol!

Ingrida, necu ja led, jebo te on , ja led ne volim ni zimi, sta ce nam led ljeti...da se grudvamo, valjda...mi hocemo, mi hocemo...ma jebo nas frizider, mi od njega nista necemo i nista nam ne treba od njega i nista mi u njega nemamo da stavimo! Pipni pivu, majke ti Ingrids, k'o da se neko popis'o u flasu! A, kaucirano kod Bore! Fuj!"

"Ha, ha, ha ...vidi Zova ovaj velik puljak...uno, duo tre, kvatro...brojovi...okrenes i toliko Himo hladi. Vrati ti pivo u Himo, mi se svi popijemo rakija, po jedna , po dvije, sa tvoga kredenac, kafa sa novi sparhet a kad Himo napravi led i mi to led smecemo u rakiju, tis' i ovaj Tvoj covjek, vedjet cuda!"

"Bil' mi mogli, onda znaci, po jednu malu raki'cu prije kafe?" raspolozi se Majka ponovo.

"Sipaj!" viknuse preostalih dvoje.

Tako i naticise!

"Ja kupio fotoaparat Altix preko Sindikata. Pogledajte ga!"

"Jao sto je lijepa ta kozna torbica ali malena nesto." gleda Majka futrolu aparata i vrti glavom...bolje i to nego da isplazi jezik, kako je ponekad znala.

Ovo je sad folirala finocu pred Ingrid!

Stari okaci tanki dogacki kajis oko vrata a debela kozna torbica mu se smjesti na stomak. Okrece sa obe ruke u zraku, opet i on k'o da diriguje...i nista dalje!

Samo rece: "Taraaa!"

"Uh, jebote, mene si bas zapanjio...i sta sad?" nestrpljiva je Majka.

Prica je posla ozbiljnijim tokom u momentu kada je Stari otvorio aparat Altix iz debele kozne futrole, a on, malo Drezdensko cudo, sjajan, pun dugmica, optika mu ruska Laica, vrhunac tehnike...bljesnu!

"Vau, vau, zaprepasti se odusevljeno Ingrid, mi imalo slicno to tako na Malta" te zgrabi razdragano Altix jos na vratu Staroga i tako Staroga zategnu i pritegnu blize sebi...Stari se savio u struku i trpi, Majka poskoci da je sprijeci u tom napadu, ali se zaustavi kad Ingrid nasica na nju i opali.

Sjevnu nesto zestoko! Preko sto miliona svijeca, u luksverima prevedeno ...mozda pola miliona manje...ili vise! Al', uh ...bljesnu...zaslijepi sve!

Prepade se i Ingrid pa kako ispusti iz svoje ruke onaj Altix on slobodnim padom poleti ka zemlji... ali ga kais vezan za vrat moga Starog, preusmjeri gdje ne treba, no krivica je do njega...do Starog, da je ost'o sagnut, kakav je bio, aparat bi mu proletio kroz noge...ovako, Stari se uspravio, a Altix 300-350 grama tezak!

A mozda i pola kile, nismo vagali!

Zvek!

"UummHh!" prostenja Otac ali nekako...piskavo! Tako i pade, a glavom trehnu o patos!

"Gotova prva slika, best ever, moj prijateljica Zova!" i pljesnu rukama Ingrid i jos jednom dodade : "Vau, vau! Pa ponovo, Vau, vau!"

Zene, uostalom kad ne znaju sta da rade, samo pljescu rukama, a kada su radosne , onda ...svakako pljescu rukama ...i jos skacu!

A men' se cini jos i da laju vaov , vauv...al' to bas nisam jos 100% skont'o!

"Bas si me prepala Ingrids svojim nastupom, narocito onda kada si zalajala, nama je to neobicno kad laju na tebe...zbunimo se." pokusava da se snadje Majka.

"Ne ja lajala, Zova, ja ne Pas, ja ne zgrize vas!"

"A ko je rek'o Vau, vau i to cet'ri puta?"

"Ja reklo Wow, wow, i to cetre putis...to mislimo wow, dobra stvar, to wow, no lajanje na pse, to se mi tako cudimo kada nam je najljeplje!"

"Jesil' ti ovo razumio, matereti?" okrenu se Starom.

Stari, iako blijed u licu, nasmija se blagonaklono, razumio je sve sto je Ingrid zeljela reci, ma nesto mu nije dalo da se ispravi a i piva se hladila u Himi pa nije imao sta prisloniti hladno na bolna mjesta, a protiv bolova!

Ingrid izvadi dvije pivske flase iz HIMA, taman toliko, koliko stane u dvije zenske ruke i vrisnu :"Wow, mali snjeg popad'o po flasicima, evo vadim i trecu, wow!"

"Eto te Ingridka opet lajes, al' sada se razumijemo!

Wawuuu, wawuuu...eto i mene da se radujem!" zareza Majka kao Grmecki vuk... nasmija se, "ne daj boze da me neko cuje u Drvaru kako revem kao vuk...ode mi glava...garant!"

"A sto si ti tu svoju pivu turio medju noge Stari, da ti nije hladna pa je grijes?"

"Eh, Stara...dao Bog da je hladnija...i da si malo bolje obratila paznju, kada si pozirala kod prvog snimka, sada bi znala da ...ne grijem, nego ...hladim!"

"Ma, jebo to, Ingrid, Stara, mala Mejrema, daj da opucam jedan zenski snimak!" prislonio Stari Altix na oko!

"Mozes da opucas nas dve ali malenu ne moze ti da opucas posto ona Mirjam, nema to nekakvi Mejremas!" ovaj put ozbiljna je Ingrid.

"Dobro, to sam i mislio, skupite se, malu Mirelu stavite u sredinu i nemoj neko da se smije i kliberi dok opaljujem!"

"Sta's ti opaliti, stari krmak?" vrisnu Majka.

Ostade tako na filmu otvorenih usta!

"Altix opaljujem, zeno moja." Stari kresnu!

Klik!

"Jesi opalio Stari?"

"Jesam... opalio...sve tri!"

"Bas sve , tri!

Odjednom!?

Eeee, bas, dobro si opalio...i sjevnulo, masala!" vrti glavom Majka.

"Svaka ti dala...a na bosanskom ...masala!"

Foto Bosko je razvio film, napravio slike, i zacudjujuce , slike su bile perfektne i jasne, mislim kontrast i ekspozicija, boje nije bilo jer tada to nije postojalo, ali face, face...perfektno, istina...fuj, Ingrid je licila na zapustenu ispijenu kurvu, Majka je licila na Federica Felinija ali sa sisama, dobro povecim, plus ona njena velika dioptrija...kao Oliver Dragojevic, dok nije stavio lens... na tu dioptriju, i Mirjam, eh Mirjam...Mirjam je licila na Ingrid, kakvu smo je poznavali.

Mirjam i ja posadjeni pod stolom, nismo imali nista zajednickog. Hiljadu puta me, bez meni vidnog razloga pocupala za kosu ili jednostavno...spucala

nogom u cjevanicu, ravno, onom njenom smrdljivom crnom lakovanom cipelicom.

Mirjam je mrzila sve i svakog a nekako, u meni je imala najvise oduska, meni je davala najvise prostora!

Iz ko zna kojih razloga, zakacila se za mene kao ribarska udica pa i kad bih pozelio da je otkinem i otkacim, samo je mene bolilo!

Boze, kad bih tu svu njenu mrznju, jednom , nekako pretvorio u ljubav...ne bi mi bilo kraja! Tako , jednostavno niko ne moze biti voljen kao sto moze da bude mrzen!

Mrzljen? Kada te ne vole , do daske!

Kako se to ispravno kaze?

Mrzen!

Zamrznut? Ne to, to me vise asocira na Frizider!

Monday, August 24, 2020

Tako se pripremao raspad Jugoslavije...

LATINKA PEROVIĆ: Svedok istorije pred istoričarem, istoričar sa svedokom istorije

Izvodi iz autorkinog Pogovora nove knjige Tvrtka Jakovine, profesora Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, o poslednjem ministru inostranih poslova Jugoslavije: „Budimir Lončar. Stoljeće pregovaranja“, koja ovih dana izlazi u izdanju Frakture. Predlazem vam da svakako procitate Pogovor knjige autorke Latinke Perovic i clanak u Pescanikuhttps://pescanik.net/svedok-istorije-pred-istoricarem-istoricar-sa-svedokom-istorije/. Da bih vas zainteresovao nudim vam nekoliko izvoda iz clanka. Obzirom da se radi o svjedocima i direktnim ucesnicima vaznih politickih dogadjaja u Jugoslaviji za vrijeme i poslije Tita, smatram  knigu vjerodostojnom istorijom dogadjaja koji su odredili sudbinu Jugoslavije i nas zajedno s njom.

**********

 "....Tokom leta avionom iz Malezije, 6. juna 1990. godine, mladom makedonskom diplomati Srđanu Kerimu, na njegov komentar „Bit će rata, ako ovako nastavimo“, Borisav Jović (od 15. maja 1990. godine predsednik Predsedništva SFRJ) je rekao: „Pa što? Ako treba i bit će“. „Sloveniju ćemo izbaciti, Hrvate ćemo zajebati i podijeliti, a vi ostali se ne brojite“ Jugoslaviju treba urediti prema željama Srba, jer ne može najveći narod imati najmanje vlasti, govorio je Jović. „Malo ćemo ratovati, malo pregovarati. Nađemo li s Hrvatima rješenje, Bosna će pasti“ (autentičnost razgovora potvrđuje sam Jović u svojoj knjizi Poslednji dani SFRJ. Izvodi iz dnevnika, Beograd 1995)..."

******

Svet je na kraju Hladnog rata bio zainteresovan za mirno rešenje jugoslovenske krize i njenu stabilnost. U Jugoslaviju su dolazile delegacije Evropske zajednice. Međunarodne finansijske institucije podržale su reformsku vladu Ante Markovića. Smanjena je bila i napetost između velikih sila. Na čelu SAD-a (od 1988) bio je Džordž Buš, na čelu SSSR-a Mihail Gorbačov. Došlo je do pregovora.

Na globalni odnos Istoka i Zapada, raspad istočnog bloka i uspostavljanje novog svetskog poretka reagovale su sve socijalističke federacije. U SSSR-u i Čehoslovačkoj kao stvarno priznato je do tada samo deklarativno pravo naroda na samoopredeljenje. U jugoslovenskoj federaciji nije više bilo jednog prioriteta: republike su uspostavile svoje prioritete.

U Srbiji je kao prioritet postavljeno rešenje srpskog pitanja: centralizacija Republike, srbizacija Jugoslavije ili stvaranje etničke države srpskog naroda. Donet je novi Ustav Republike Srbije kojim su ukinute autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodina. Počelo je političko organizovanje, a zatim i naoružavanje Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: „Sad ili nikad“. Srbija hoće u Evropu, govorio je Slobodan Milošević, ali na „belom konju“.

U Sloveniji su predlagane reforme: ekonomska (tržišna privreda), politička (pluralizam i parlamentarna demokratija) i partijska (napuštanje demokratskog centralizma). Sve kao preduslov za evropske integracije. Drugim rečima: „Europa zdaj“. Reakcija na to bilo je najavljeno izbacivanje Slovenije iz Jugoslavije. Ono je počelo mnogo pre oružanog sukoba: odlazak beogradskih intelektualaca, na čelu sa Dobricom Ćosićem, u Ljubljanu na razgovore sa slovenačkim intelektualcima; pokušaj državnog udara u Sloveniji; suđenje Janši, Borštneru i Tasiću u Ljubljani na srpskom jeziku; pritisci na predstavnike Slovenije u Predsedništvu SFRJ (koji su dobro istraženi u savremenoj slovenačkoj istoriografiji); skup u Cankarjevom domu povodom štrajka rudara u Trepči i kao odgovor – bojkot slovenačke robe u Srbiji.

Da li je u takvom razvoju događaja SSIP mogao ostati alternativa i zastupati politiku integriteta i jedinstva zemlje kao racionalnog okvira za unutrašnje reforme? Naročito posle proglašenja državne nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, kad je i sam počeo iznutra da se raspada. U razgovoru sa nemačkim ministrom inostranih poslova Ditrihom Genšerom (2. decembra 1990) Budimir Lončar je rekao: „Buduća Jugoslavija bit će još elastičnija Federacija, s jakom samoupravom“. Bio je to i za uvek analitičnog Lončara više izraz želje nego mogućnosti.

********

Ostavku je podneo 12. decembra 1991. godine: „Užasnut sam i potresen žrtvama i razaranjima u Hrvatskoj i u mojem užem zavičaju, koji sam nosio sobom svuda po svijetu i bez kojeg ne bih bio to što jesam. Moja je ostavka, zato, i protest protiv rata u Hrvatskoj i izraz moje osobne odgovornosti i gorčine što savezna vlada, član koje sam bio, nije uspjela i mogla spriječiti tragediju.“

Rešenje jugoslovenske krize ratom imalo je alternativu koja je odbačena: „Bili smo na vratima ulaska u Vijeće Europe, u punopravno članstvo OECD-a, najperspektivniji kandidat za asocijaciju sa Europskom zajednicom i za dobijanje velike finansijske pomoći. Sva ta vrata su zatvorena“.

Pre podnošenja ostavke, Lončar se savetovao sa prijateljima. Od Koče Popovića stigla mu je poruka: „Neka onda ovo bude trenutak istine, neka svako od nas ispita svoju savjest“. „Mada se previše držao svojih prerogativa i rijetko išao cestom koja više nikamo nije vodila“, kaže Jakovina, Lončar je odstupio kada je bio uveren da ništa više ne može da uradi a nije hteo da preuzme odgovornost za sve ono što će doći (podeljena Hrvatska, totalni rat u Bosni i Hercegovini, međunarodne sankcije Srbiji, rat na Kosovu i intervencija NATO-a). Sa svim sastavnicama svog složenog identiteta, a možda upravo zbog njih – „Hrvat sam po nacionalnosti, demokrata i Jugoslaven po vokaciji, Beograđanin po mjestu boravka. Sve je to moj izbor i neću ga se odreći“ – Budimir Lončar je, u promenljivim ulogama države, ostao pojedinac sa nepromenjenom ulogom.

(iz nove knjige Tvrtka Jakovine, profesora Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, o poslednjem ministru inostranih poslova Jugoslavije: „Budimir Lončar. Stoljeće pregovaranja“ )

Budimir Lončar, foto: Stevan Kragujevic

(Pescanik)


Sunday, August 23, 2020

Kazu da...

..."Nije sramota biti siromašan - sramota je biti jeftin!" 

"Sramota je biti i nevaspitan - velika sramota je biti ponosan na to!"

*****************

(Htio sam uz ovo dodati i neke fotografije kao ilustraciju.

Odustao sam - bilo bi ih previse!)

Thursday, August 20, 2020

Bodirogić: Zemlje nastale raspadom Jugoslavije prepune su mržnje i straha

 Piše: Nedim Sejdinović


Novosadski književnik i izdavač Milenko Bodirogić, s početka ove godine, pre korona-cunamija, bio je u centru pažnje kulturne/književne javnosti ne samo Srbije nego i celog regiona. Tada je, setimo se, grupa srbijanskih "nacionalno svesnih" književnika (od Vladimira Kecmanovića do Emira Kusturice) napalo najprestižniju književnu nagradu na srpskom jeziku, NIN-ovu nagradu, što zbog navodne nekompetentnosti žirija, što zbog toga što su u najuži krug ušli romani "iste ili slične ideološke matrice" (čitaj, nenacionalne). Napadačima je zasmetalo to što su dva prvoplasirana romana (Pas i kontrabas laureata Saše Ilića i Po šumama i gorama Milenka Bodirogića) – "projugoslovenska". A za oba ova romana vezano je ime našeg sagovornika: on je izdavač i urednik prvoga i autor i izdavač drugoga. Njegova izdavačka kuća zove se "Orfelin", a ovo su prva dva dela u novoj ediciji pod imenom "Noć republike". Ako se po početku knjiga poznaje, biće to veoma uspešna biblioteka.

Po šumama i gorama je prvi Bodirogićev roman, a on je odranije poznat književnoj javnosti ne samo kao izdavač već i po kratkim prozama i proznim delima namenjenim mlađoj populaciji. 2011. godine Bodirogić je dobio nagradu “Politikinog zabavnika” za knjigu Prognana bića. Autor je priča u ovoj bogato ilustrovanoj knjizi koja otkriva neobični i zaboravljeni svet mitologije ovih prostora. Početkom devedesetih izdavao je u Novom Sadu alternativni književni časopis pod imenom Čas;Opis.


U romanu Po šumama i gorama pripovedač i njegov prijatelj Rajić besumučno hodaju po planinama i gorama bivše Jugoslavije, i to po stazama i bogazama kojima su se kretali partizani, prisećajući se Narodnooslobodilačkog pokreta i sudbina ljudi koji su žrtvovali svoje živote u borbi protiv neuporedivo jačeg okupatora. U ovom bernhardovskom, jugonostalgičarskom romanu prepliću se sadašnjost i prošlost, a glavni junaci sumiraju paralelno položaj partizanštine u sadašnjim nacionalno-nacionalističkim državama – i vlastite živote.

  • Ne možemo, naravno, u ovom dobu korona-virusa i vanrednih stanja ignorisati pandemiju i sve ono što je prati. Ovo što se dešava odista podseća na negativnu utopiju. Kako proživljavate ovo vreme, čime se bavite, o čemu razmišljate?

Nastojim da održim privid normalnosti, da činim ono što sam i pre činio, koliko je to moguće u ovim uslovima, a sve je manje moguće, jer se osim pandemije na nas sručila i prosta brahijalna sila koja hoće da je priznamo za zakonitu. Ovo vanredno stanje me duboko vređa. I čitam, mnogo čitam, ali to sam oduvek činio. I kao i pre – družim se sa životinjama.

  • Ako biste nekada pokušali da literarizujete ovo vreme, koji segment bi vam bio interesantan za umetničko transponovanje?

Autoritarnost, uticaj autoriteta. Ovo je džinovski Milgramov eksperiment u kojem su se udružili politički i znanstveni autoritet, oba neskriveno pokazujući svoja totalitarna stremljenja.


  • Ne mogu da vam ne postavim pitanje o Aleksandru Vučiću i njegovoj glavnoj ulozi u životima ljudi koji žive u Srbiji. Nedavno se pojavio tekst na hrvatskom portalu Index, pod naslovom "Vučić u pandemiji koronavirusa Srbiju vodi u propast". Kako gledate na političko-medijsku dimenziju pandemije?

Marsel Prust na jednom mestu kaže da se nekulturan čovek može prepoznati po tome što uvek daje nekakav glas od sebe: on se ušmrkuje, kašlje, kija, podriguje, viče, raskalašno se smeje, preglumljuje i prenemaže se. Nekulturan čovek gradi jedan svet buke oko sebe, buke čiji je cilj da preplavi tuđe svetove čiju intimu ne priznaje. Na ovim pandemijskim konferencijama za medije ta je vrsta nekulture dostigla paroksizam: čini se da postoji samo jedan čovek. Onda se ta infekcija nekulturom i samoljubljem prenosi na čauše pa epidemiolozi, nesvesni ulagivačkog poriva, mogu sebi dopustiti da poput razmaženih derišta i bubuljičavih tinejdžera, patetično i demonstrativno ustanu pred zabezeknutim novinarima, ustanu u tobože pravednom gnevu prema neposlušnom narodu, stoci jednoj grdnoj, ustanu i odu. Oni bi, valjda, za sebe i za svog influensera želeli, poput kralja Ibija, neki drugi narod. I dok gledam u leđa teatralno uvređenih i odlazećih epidemioloških stručnjaka odjednom mi biva jasno na koga me podsećaju predsednik i premijerka: oni su Tata Ibi i Mama Ibi.

  • U romanu Po šumama i gorama skoro na svakoj stranici čita se visoka senzibilisanost za životinje i njihove sudbine. Ne mora čovek da vas poznaje, dovoljno je da pročita knjigu pa da shvati koliko ih volite. Iz dnevnika, objavljenih na sajtu novosadskog Multiradija, saznajemo da ovih sedmica, ali i ne samo ovih sedmica, pomažete "najboljim čovekovim prijateljima" i onima koji se o njima brinu. O čemu se radi?

Ja već godinama, skoro svakog dana, idem u gradski azil za pse koji se nalazi na putu za Šangaj, romsko naselje “savršeno i sigurno” izolovano pet-šest kilometara od Novog Sada, odvojeno Kanalom DTD i Dunavom. Tamo izvodim pse u šumu, hranim ih i pomažem u njihovom lečenju i trpim raznorazna poniženja jer upravi tog javnog preduzeća, Zoohigijena se zove, nije jasno odakle nekome poriv da to čini, da brine za “džukele”. I nikada o tome nisam pričao, to je moja stvar, sa Zoohigijenom se nosim kako znam i umem, sve dok mi nisu u ovom vanrednom stanju zabranili pristup prijateljima, što su više puta pokušavali i ranije, ali im nije uspelo. Tako sam napisao tu dnevničku belešku za Multiradio, bremenitu psećom patnjom, jer prvi put nisam imao nikakav valjan argument protiv novih mera. U njihovim je rukama bila savršena batina vanrednog stanja, a ono što me je dodatno uznemirilo pomisao je da će nešto od toga ostati i kad sve ovo prođe. Stajao sam ispred zakatančene žičane kapije, visoke preko dva metra, iza su po boksovima radosno lajali psi koji osete moje prisustvo i čekaju da ih izvedem, i bio sam nemoćan. Zoohigijena je bila Srbija u malom.

  • U romanu Po šumama i gorama vaš narator kaže da su se naši gradovi pretvorili u "licemerne religijske brloge i jazbine u kojima ne može da se diše, koji su nitkove i ubice proglašavali za svetitelje i velikomučenike". Šta treba da se desi da ti gradovi ponovo prodišu? Ima li nade za nas?

Ove zemlje nastale raspadom Jugoslavije prepune su mržnje i straha, pa su takvi i njihovi gradovi. S tim se ne može živeti, s tim vapijućim nedostatkom identiteta koji onda traži surogat: mi nismo ono što jesmo, jer ni sami ne znamo šta smo, mi smo ono što nisu naši dojučerašnji bližnji. S tim negativnim identitetom, ponavljam, ne može se živeti jer ste poput sužnja vezani za ono što vas frustrira i jer ćete poput galijota skončati kad vaš ropski sabrat crkne i prestane da vesla. Političke elite na pramcima naših sirotinjskih galija složno dobuju ritmove mržnje i straha, a sad, kad se pojavila pandemija, straha je isuviše, ne mora se dodatno generisati, i dobošari su utihnuli. Uz to, uticaj religije, popova, svećenika i hodža, poguban je. Mi kao da se nalazimo u predprosvetiteljskom dobu, pa se o odvojenosti licemernih bogomoljaca od države, karikaturalnih republika, ne može ni govoriti. A što se nade tiče, nje je bilo i zvala se Jugoslavija. Ako nade i dalje bude bilo, ona će, na ovaj ili onaj način, morati da se kreće u tom pravcu.

  • Ovih dana je objavljena vest da je ponovo, po ko zna koji put, oskrnavljeno Partizansko spomen-groblje u Mostaru, kojeg je projektovao čuveni Bogdan Bogdanović. Vaši junaci u romanu Po šumama i gorama idu tragovima partizana i evociraju sećanje na Narodno-oslobodilački pokret, obilazeći i oskrnavljena partizanska spomen-obeležja. Šta je razlog toga da se skoro svi na ovim prostorima tako loše odnose prema partizanskom nasleđu, koje je omogućilo nekoliko decenija normalnog, relativno bezbrižnog života na ovim prostorima?

Druga, socijalistička Jugoslavija bila je nadnacionalna tvorevina nastala partizanskom borbom. Sve današnje zemlje naslednice Jugoslavije nacionalne su i nacionalističke, one se, zapravo, manje-više skriveno naslanjaju na vlastite kvislinške tradicije iz 1941-45, i šta u tom kolaboracionističkom weltanschauungu imaju da traže partizanski spomenici? Negde ih ruše, negde skrnave, ili jednostavno prepuštaju propadanju, a u Srbiji ih u poslednje vreme travestiraju, prekriju ih nekim novim mermernim plohama, umesto zvezde stave krst i proglase spomenicima nečeg drugog. Menjaju se imena ulica i škola, proglašavaju se novi nacionalni praznici i tako se zaseca duboko u prostor i vreme, u ono što određuje svakodnevni život čoveka, a sve u nadi da će taj istorijski inženjering poroditi neka nova preplašena pokolenja spremna da mrze još više.

  • Da li ste vi "jugonostalgičar" i ako jeste, šta podrazumevate pod tim terminom?

Ja nisam jugonostalgičar. Ja sam jednostavno Jugosloven i to je tako, niko ne može iz svoje kože. Ja ne čeznem za nekim povratkom u izgubljenu, iščezlu zemlju koje više nema. Uostalom, ni onog mene negdašnjeg više nema i tamo ne bi imao ko da se vrati. Ja žalim za prekinutim procesima koji su nam, između ostalog, omogućili, kako vi kažete u prethodnom pitanju “nekoliko decenija normalnog, relativno bezbrižnog življenja na ovim prostorima”. Ti su procesi bili epohalno emancipatorski i prvi put su nam se dogodili u povesti.

  • U romanu spominjete da su devedesetih simboli emancipacije u titovskoj Jugoslaviji, kao što su bolnice, domovi kulture, škole, itd, pretvarani u logore smrti. Može li se napred ako se ne suočimo sa onime što se dešavalo tih devedesetih?

A ko će se suočiti i kako? Svugde su na vlasti ili oni koji su inspirisali zločine, ili njihovi naslednici.

  • A da li se slažete sa mišljenjem glavnog junaka vašeg romana, Rajića, da bi za zajedničku zastavu svih zemalja nastalih iz bivše Jugoslavije trebalo proglasiti "razderane najlon kese koje plešu na vetru, u tišini, bez zvuka"?

Naravno da se slažem. Osim toga, ima u Rajićevoj zamisli, pored ogorčenosti, i neke lepote. On kaže da kese plešu, naglašavam plešu, i da to čine u tišini, bez zvuka, kao neke fantazmagorijske meduze.

  • Podsetimo se i "frke" oko ovogodišnje NIN-ove nagrade. Nikada valjda u istoriji izbor za NIN-ovu nagradu nije, kao ove godine, izazvao tako žestoku polemiku i osporavanja dela književnika i "javnih radnika" (od Muharema Bazdulja, preko Vladimira Kecmanovića, do Emira Kusturice). S obzirom da ste izdavač prvoplasiranog romana (Pas i kontrabas Saše Ilića) i pisac i izdavač drugoplasiranog (Po šumama i goram"), kako sa sadašnje distance gledate na te dane?

Da, bilo je to vreme buke i besa i smrada nacionalističkog testosterona koje sam u čudu gledao. Prvo je osamnaest pisaca potpisalo nekakvu peticiju protiv NIN-ove nagrade, a posle im se pridružilo još dvadeset univerzitetskih profesora i gnevnih akademskih radnika. Sve je bilo izrežirano i pokrenuto u kulturnoj redakciji RTS-a, koji opet beleži svoje sramne trenutke kao da mu nije dosta onog beščašća iz devedesetih, a potom se poput kloake prelivalo na TV Hepi, Kurir, na društvene mreže i portale i na jedini dnevni list koji sam do tada čitao, na Danas, perjanicu u harangi. Tada sam in vivo mogao da posmatram kako funkcioniše medijska hajka i nikada to neću zaboraviti. Znate kako inače izgledaju hajke: mnogo ljudi i mnogo buke, prangije, bubnjevi, doboši i talambasi, trube i čegrtaljke kako bi se izludele sirote zveri. Hajkači su najčešće pijani. Nekada su im u Srbiji davali da piju pričesno vino, puno vina. Sada je svu tu buku i bes prekrila fina, nevidljiva prašina korone. Ostaće posle svega Pas i kontrabas, roman Saše Ilića.

  • Koji su po vama duboki razlozi tih napada? Da li ste imali problema zbog njih? Čini se da vas je ipak dobar deo javnosti, ne samo srbijanske nego i regionalne, podržao.

Razloga je više i ti hajkači su prilično raznorodni. Znate, svako iz svog razloga kreće u hajku: neko zbog kože odrane zveri, neko zbog toga što može besplatno da se napije i da arlauče, a neko naprosto što voli da ubija. U početku je to bio napad na NIN, jedan u seriji takvih napada, na NIN kao retko preostalo nezavisno glasilo u Srbiji, i taj je napad bio najavljen skoro mesec dana ranije kad su se u Novom Sadu pojavili plakati na kojima glavni urednik NIN-a dodeljuje NIN-ovu nagradu Zvezdanu Jovanoviću, čoveku koji je ubio Zorana Đinđića. Potom su se umešali nacionalistički porivi, koji bi jednom za svagda da definišu kanon srpske književnosti, a u tom kanonu nema mesta za antifašizam, jer antifašizam je u tom svetlu napad na Dražu Mihajlovića, Milana Nedića, Dimitrija Ljotića, dakle na ustrajnim revizionizmom ustanovljene nove vrednosti, kao što kanon ne trpi ni socijalističko jugoslovenstvo, ni preispitivanje zločina počinjenih u ime naciona. Onda, razmišljaju hajkači, kada se jednom na širom otvorena vrata književnih tema uvede Jugoslavija to je samo na korak do povratka NIN-ove nagrade kao nagrade za roman na omraženom i upokojenom srpskohrvatskom jeziku, što je ravno propasti sveta i tu onda hajka prestaje i počinje amok, više se ne biraju sredstva.

  • Za kraj bih vas vratio na te strašne, ratne devedesete. Tada ste u Novom Sadu izdavali mali, alternativni književni list Čas:Opis. Kako se danas sećate tog vremena?

Na prvoj unutrašnjoj strani nultog broja Čas;Opisa (sada to “nulti” ima konotaciju “nultog pacijenta”) kao datum izlaska naznačen je “prosinac 1993”. Baš tog prosinca, decembra, hiperinflacija je dostigla vrhunac, pojavila se novčanica od petsto milijardi dinara na kojoj je bio lik Jovana Jovanovića Zmaja. Mesečna plata profesora bila je pet maraka, a štampanje časopisa koštalo je trista, dakle kao petogodišnja plata. Štamparija je bankrotirala, ostala im je na zalihama samo jedna boja pa smo nulti broj štampali crvenom, sve je unutra bilo crveno. Bio je neopisivo ružan taj prvi broj, ali nama se u onom paklu rata, progona i bede, činilo da ta crvena sveščica svedoči da smo još uvek živi.

Izvor: Al Jazeera

Tuesday, August 18, 2020

THOMAS BREY: Politika EU i SAD-a je krahirala, ne smijemo dopustiti ponavljanje Balkana 90-ih

 

Prije 21 godinu NATO je bombardirao Srbiju i Crnu Goru. Od tada zapadna politika s cijelom jednom armijom diplomata i eksperata - kao i puno milijardi eura - pokušava reformirati, a time i demokratizirati države, potomke bivše komunističke Jugoslavije. Rezultati su otrežnjujući. Bosna i Hercegovina je propala država u kojoj se ne nazire kraja mizeriji. U svađi između Srbije i Kosova nema rješenja na vidiku. Crna Gora i Srbija klize u autoritarne forme vladavine. Albaniju, zbog problema s politikom droge, smatraju “Kolumbijom Europe”. Sjeverna Makedonija je postala igračka u geopolitičkom razračunavanju između SAD-a i Rusije. A Bruxelles ne uspijeva razriješiti ni granični spor dviju članica EU Hrvatske i Slovenije na sjevernom Jadranu.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je - upravo ovo imajući u vidu - povukao ručnu: nema više nikakvih prijama u Europsku uniju bez dubinskih reformi u zemljama-kandidatima. A novoučlanjenja može biti samo poslije temeljite reforme struktura same EU. Pa iako je većina zemalja EU, na čelu s Njemačkom, bila šokirana francuskim vetom: Macron je u pravu.

Vladavina jakih muškaraca

Političko-diplomatske “jednakosti u oružju” do sada bilo nije. U zemljama tzv. Zapadnog Balkana skoro svuda vladaju “jaki muškarci”, najčešće već decenijama na vlasti. Kao partnere za razgovore imaju zapadne političare, koji se ponekad smjenjuju u godišnjem ritmu. Pregovarački partneri za Zapad su, znači, ovi tzv. jaki muškarci, koji reforme samo simuliraju - jer znaju da bi prava modernizacija ugrozila njihove pozicije na vlasti. Do sada su se vlade u Berlinu, Londonu ili Parizu time zadovoljavale i ove pseudoreforme prodavale kao uspjeh svoje politike.

Vlastodršcima u zemljama Balkana na ruku ide i raspolućenost zapadnih političkih koncepata. Primjer: u Njemačkoj tamošnje Ministarstvo vanjskih poslova radi po konceptu koji nije posve kongruentan s konceptom Ureda savezne kancelarke. Važnu ulogu ima i europska vanjskopolitička služba, specijalni izaslanici EU i NATO-a: i ovdje se slijede djelomično različiti, pa sve do   potpuno suprotstavljenih cijeva. Što dokumentira rušenje vlade Kosova krajem svibnja, poslije samo šest tjedana mandata: Washingon se otvoreno stavio na stranu protivnika tadašnjeg premijera Albina Kurtija dok je EU sve moguće radila ne bi li Kurtiju spasila fotelju. Zapadnoj politici nedostaje srednjoročna strategija za Balkan, koja bi nadilazila državne i stranačke  granice, a ne bi bila ograničena na trajanje mandata jedne vlade na Zapadu.

Iskusni njemački diplomati, koji su proveli puno godina na vodećim pozicijama u zemljama Balkana, u međuvremenu izražavaju duboku sumnju u izglede za uspjeh berlinske politike prema Balkanu. Umjesto tzv. jakih muškaraca u pokušaje rješavanja bi trebalo puno više uključiti civilno društvo. Prije svega se podcjenjuje uloga medija, koje vladajuće političke klase instrumentaliziraju ne bi li utjecale na ljude. Jer dok se vlastodršci na Balkanu verbalno prezentiraju kao vatreni Europljani i još vatreniji demokrati, njihovi mediji sirovim lažima i najdrskijim manipulacijama stanovništvo pozicioniraju protiv EU, NATO-a, SAD-a i zapadnih vrijednosti.

I nepostojanje migracijske strategije EU nanosi velike političke štete. Kad je 2015./16. više od milijun izbjeglica preko “balkanske rute” dospjelo prije svega u Austriju i Nemačku, tzv. jaki muškarci ubrali su poene u zapadnim prijestolnicama jer su zatvorili granice, a time i blokirali ovaj izbjeglički koridor.

Danas problemi leže na drugom mjestu. Dok Njemačka iz balkanskih zemalja ciljano privlači liječnike, medicinske sestre i IT-eksperte, na Balkanu ionako nedostatnoj medicinskoj opskrbi prijeti kolaps. Osim toga, već godinama traje bukvalno masovni egzodus radne snage, školovane i neškolovane. U vlaku prije četiri godine uvedenog “Zapadnobalkanskog propisa” desetine tisuća jedva obrazovanih radnika došlo je u Njemačku: važenje tog propisa je produljeno. A problem će se zaoštriti jer je Njemačka od ožujka dodatno olakšala dobivanje dozvola za rad i boravak stručnjacima iz Jugoistočne Europe.

U međuvremenu, vlastodršci na Balkanu s onima koji su ostali u domovini - često manje obrazovanima koji nerijetko migriraju iz provincije u gradove - imaju lakši posao nego s emigriranim kritičkim intelektualcima. Ali i EU i SAD to ne žele vidjeti. Balkan, kojim dominiraju krize, srednjoročno bi mogao opet skliznuti u vojne konflikte.

Plan se može iščitati iz krvavih ratova pri raspadu višenacionalne Jugoslavije. Tada su vodeći političari svih nacija svoje zemljake godinama sistemski poticali protiv susjednih naroda, a sve ne bi li skrenuli pažnju s vlastite nesposobnosti da pokrenu zamašnjak privrede i time omoguće makar malo blagostanja za izrabljeno stanovništvo.

Naznake te “tehnike” danas su vidljive. Bosna i Hercegovina blokirana je permanentnom svađom muslimanskih Bošnjaka, pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata. Isti političari već decenijama utvrđuju svoju vlast time što u jednom perpetuum mobile propovijedaju napade dviju nacija na njihovu treću i tako pridonose homogenizaciji “svojih” zemljaka. A kako EU kao partnere prihvaća korumpirane političke elite, “ona se faktički stavila na stranu protivnika reformi i odvela proces EU integracija ad absurdum”, kaže Bodo Weber, njemački ekspert za Balkan.

'Velika Srbija light'

U Srbiji se opet radi na zaštiti Srba u susjednim zemljama, ovog puta u stilu “Velikosrpskog-light-programa”. Albanija i Kosovo tiho i skoro nečujno odrađuju program njihova ujedinjenja: nema više carinskih nameta i graničnih kontrola, a planirane su i zajedničke ambasade u inozemstvu. I opet EU i SAD ne žele ništa vidjeti jer nitko ne zna kako na to treba reagirati.

Jedan od najiskusnijih njemačkih diplomata u regiji je slavistkinja Gudrun Steinacker, koja je bila njemački ambasador u Makedoniji i Crnoj Gori. Ona žestoko kritizira politiku EU prema Jugoistočnoj Europi: “Jarca proglasili za vrtlara. Pa je l' sad iste vlade sa skoro pa uvijek jednim te istim političarima (koji su od Zaokreta 1989. na vlasti na Zapadnom Balkanu i to s ne baš beznačajnom podrškom EU i njenih država-članica koji su odgovorni za ovu žalosnu situaciju) trebaju tu situaciju dovesti u red? Začudno je da se EU čini tako ignorantnom, naivnom, arogantnom i nezainteresiranom.”

Jedan od razloga političkog neuspjeha EU je i taj bukvalno balkanski biotop - nastao prije koju deceniju - po kojem se mota na desetine tisuća diplomata, Balkan-političara, ekspertnih političara zapadnih vlada i stranaka kao i gomila ekspertica i eksperata na terenu. U svakoj od mini-država Jugoistočne Europe članice EU imaju bilateralne ambasade. Paralelno s njima su svuda predstavništva EU, personalno i financijski itekako osigurana, uz puno predstavnika internacionalnih organizacija poput UN-a, UNHCR-a, UNESCO-a, FAO-a, UNEP-a, OESS-a, Vijeća Europe, MMF-a, Svjetske banke, EBRD-a - da samo poneke navedemo. I što se onda događa: političari i “eksperti za Balkan” iz zapadnih političkih savjetovališta jedni drugima izdaju potvrde o ispravnosti politika koje vode te cementiraju tako vlastite navodno bezalternativne političke koncepte.

Stoga se nije čuditi da praktično ni jedan od tih silnih eksperata nije prošlog listopada očekivao blokadu pristupnih pregovora za Albaniju i Sjevernu Makedoniju od strane Francuske, Danske i Nizozemske - vladao je sveopći konsenzus da će oni započeti. A i ono što je proizašlo iz te blokade je tako tipično za EU: Komisija je krajem ožujka ipak otvorila put za pristupne pregovore s ove dvije države: naširoko kozmetičkom revizijom pregovaračkih principa.

No, u strukturalnim deficitima balkanske politike Bruxellesa to ne mijenja ništa. Podjela pozicija u samoj EU - po svezadovoljavajućem nacionalnom ključu - često znači da stvarna ekspertiza ostaje u zapećku. U Europskoj komisiji je Španjolac Josep Borrell, kao visoki predstavnik za vanjske poslove, istovremeno zadužen i za balkansku politiku Unije. Grčka vrhunska diplomatkinja Alexandra Papadopoulou, danas ambasadorica u Washingtonu, dvije je godine na Kosovu vodila EULEX, najveću EU misiju u inozemstvu, koja je 2018. poslije deset godina postojanja spektakularno krahirala. Bivši slovački ministar vanjskih poslvoa Miroslav Lajčak je novi EU izaslanik za pregovore između Srbije i Kosova.

Samo: sve ovo troje top-ljudi dolazi iz zemalja koje em odbijaju priznati nezavisnost Kosova em zastupaju principijelno prosrpske pozicije. I kako onda da pod tim okolnostima Kosovo bude podržano da izgradi demokratsku, suverenu državu? Kako da Srbija bude dovedena u situaciju da se pomiri sa samostalnim Kosovom, što je službeni cilj europske politike na Balkanu?

U svjetlu puno drugih internacionalnih kriznih žarišta i vrelih ratova, tema Jugoistočna Europa ni u SAD-u ni u EU nije na listi prioriteta. Zapadna politika se najčešće iscrpljuje u tome što gomilu konflikata pomete pod tepih da ne bi buknuli u oružane sukobe. Ta politika čekanja i  zamrzavanja - bez konkretnih rješenja za probleme - tjera puno eksperata i diplomata da djeluju "štedljivo". Trošiti što manje sredstava. Što se onda oslikava i u njihovim često besmislenim izjavama. Srđan Borovčanin, direktor Transparency Internationala u Bosni i Hercegovini, kritizira neobvezujući politički govor vodećih reprezentanata u zemlji, koji sliči na slavnu “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti”.

Zakukuljeni izvještaji o uspjehu

U sličnoj općosti - i čitljivi samo za involvirane - i redovni su godišnji Izvještaji o uspjehu Europske komisije za svaku pojedinačnu balkansku zemlju; zakukuljene formulacije više zamagljuju, nego što pojašnjavaju situaciju. Iz njih političari na Balkanskom poluotoku mogu skrpati ono što navodno njihove pozicije ojačava. Konkretni deficiti - s jasnim ukazivanjem na problem i uzrok problema kod napora u reformama i modernizaciji - ne spominju se. Jer to bi bilo miješanje u unutrašnje stvari suverenih država, što je, jelte, dostojno prezira.

Osobne veze vodećih političara i službenika EU s političkim elitama u Jugoistočnoj Europi teško je procijeniti. Svako malo su aktualne optužbe za korupciju. Već 2016. je Služba za reviziju EU u jednom specijalnom izvještaju konstatirala da je veliki dio  financijske pomoći iz Bruxellesa za približavanje država Balkana Uniji (IPA-sredstva) "često bio pogrešno usmjeren". Izgradnja pravne države ili suzbijanje bujajuće korupcije nisu ostvareni. Također je kritizirano nedovoljno uključivanje i jačanje civilnog društva te nezavisnih medija.

I novčani tokovi EBRD-a, MMF-a ili bilateralnih razvojnih organizacija poput DEG-a ili GIZ-a često su vrijedni diskusije. Kao primjer budi navedeno: gradnja jednog hotela u Crnoj Gori (koji je ruinirao cjelokupnu plažu primorskog Petrovca) ili  financiranje na stotine malih hidroelektrana u svim zemljama regije (koje po analizama ekoloških organizacija nanose ogromne ekološke štete) nailaze na široki otpor kod stanovništva i bivaju zloupotrebljene za preraspodjelu javnog novca u privatne džepove.

Balkanski poluotok je tradicionalno povezan sa Zapadnom Europom kroz mnogobrojne i široke lepeze kontakata. Samo u Njemačkoj sada živi preko milijun ljudi iz ove regije. Sličan broj njih se naselio u Austriju. A i Švicarska je omiljena među iseljenicima. Čak i iz najmlađe članice EU, Hrvatske, se - u prve tri godine od učlanjenja 2013 - oko 5% cjelokupnog stanovništva preselilo prije svega u Njemačku i Austriju.

Ekonomije zemalja Balkana su skoro u potpunosti orijentirane na EU. S druge strane: milijuni Nijemaca i Austrijanaca svoje odmore provode na jadranskoj obali Hrvatske. EU tvrtke su apsolutni lideri u direktnim investicijama i u regiji zapošljavaju na desetine tisuća ljudi. Napokon, šest država Balkana: Srbija, Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Kosovo su, u međuvremenu, okružene samo još članicama EU.

Jugoistočna Europa je za SAD i Rusiju tradicionalno sporedno bojište za njihova svjetsko-politička sučeljavanja. I dok se čini da SAD i EU u natjecanju s Moskvom na puno polja pobjeđuju (primjer: Crna Gora i Sjeverna Makedonija su najnovije članice NATO-a), Rusija dobiva svojim soft-power (meka moć) instrumentima.

Utjecaj ruskih državnih medija poput “Sputnika” i RT-a je u međuvremenu ogroman. Mediji Jugoistočne Europe, koji su vazda bili i ostali u ekonomskim problemima, rado preuzimaju besplatne priloge iz Moskve, koji svoju atraktivnost pojačavaju objavom na tamošnjim lokalnim jezicima. Sadržajno se u njima širi atmosfera protiv “Zapada” i iznose “dokazi” kako je ruski model nadmoćniji od zapadnog načina življenja.

Ruski predsjednik Vladimir Putin sa svojom “dirigiranom demokracijom” veliki je idol za “iliberalnu demokraciju” mađarskog premijera Viktora Orbana, kojega sa svoje strane obožava premijer Slovenije Janez Janša. Putina kao idola doživljavaju i srpski predsjednik Aleksandar Vučić, vođa bosanskih Srba Milorad Dodik kao i smijenjeni dugogodišnji makedonski premijer Nikola Gruevski.

Iz vizure milijardi eura troškova (za izbjeglice prije svega u Njemačkoj i Austriji za vrijeme jugoslavenskih ratova 1991.-2000. kao i vojnog osiguravanja krhke situacije na Kosovu od strane Bundeswehra) regija Balkana uopće nije tako nebitna da bismo je tek tako u Berlinu smjeli ostaviti u zapećku.

Vrijeme je za kriznu prevenciju

Suštinski koordinacijski sistem za budućnost Jugoistočne Europe bi morao uzeti u obzir sljedeće točke:

1) stvaranje nadstranačkog i naddržavnog programa EU i SAD;

2) obustavu suradnje s autokratima u regiji;

3) davanje EU pomoći samo u slučaju realizacije reformi;

4) reformu stranačkog sustava u pojedinim zemljama Balkana;

5) jačanje civilnog društva kao partnera za razgovore i pregovore;

6) podršku nezavisnim medijima uz obuzdavanje ruske propagande;

7) uspostavljanje “komisija za istinu” za sučeljavanja s prošlošću;

8) temeljnu reformu školskih udžbenika i obrazovanja nastavnog osoblja;

9) širenje omladinske razmjene;

10) podrška znanstvenoj razmjeni i suradnji;

11) profesionalizacija Balkan-političara, diplomata i službenika na Zapadu.

Iako je trenutačno puno problema na Balkanu na prvi pogled pacificirano, ne smijemo doći u situaciju poput one s kraja 1980-ih i početka 1990-ih kad su prijeteće nasije i tektonski poremećaji u regiji bili omogućeni našom pasivnošću. Europskoj uniji i SAD-u balkanske države nude mogućnost da kroz kriznu prevenciju pozitivno utječu na politički razvoj.

*Dr. Thomas Brey je docent na Univerzitetu Duisburg-Essen, dugogodišnji šef-dopisnik njemačke novinske agencije “dpa” na Balkanu.

Tekst je originalno objavljen u International Politik, Das Magazin für globales Denken.

Prijevod: Mirko Vuletić

jutarnji.hr