Tuesday, December 22, 2020
Darko Šuković: Mnogo hučiš, Dritane
Da se malo odmorimo od BiH, Srbije, Hrvarske... Imali smo mi i Crnu Goru nekada u zajednickoj nam domovini. U Crnoj gori je na nedavnim izborima, uz obilatu pomoc Srpske pravoslavne crkve, sa sjedistem u Beogradu, Beograda i Moskve pobijedila ujedinjena opozicija. Dobro je sto je nakon tridesetak godina pao Mile Djukanovic, ali nije dobro sto su na vlast dosli oni kojima upravlja crkava, koji bi da Crnu goru vrate vjekove nazad. Pogledao sam neke isjecke sa prvih zasjedanja nove Crnogorske skupstine, i ne mogu se pohvaliti da mi se to sto sam vidio svidjelo. Dramatizovana predstava - tipicno crnogorska. Procitajte ovaj clanak Darka Sukvica koji prilicno ubada u sustinu. Da li je ispravan ili nije, ja to ne mogu suditi ali bilo mi ga je zanimljivo procitati jer se u nekim zakljuiccima poklapa sa mojim vidjenjem prvih sjednica Skupstine Crne gore...
*************
"Ako kvače kao patka, hoda kao patka i izgleda kao patka, onda je to – patka“, kaže stara engleska poslovica. A, ako hoda kao Čarli Čaplin i gestikulira kao Šarlova inspiracija za „Velikog diktatora“, onda je to – Dritan Abazović. Stvarno, otkako je Vojislav Šešelj osvojio Rakovicu, niko nije stvarao toliko buke na političkoj sceni kao predsjednik GP URA, pošto je, zahvaljujući uspjehu „ruskokolonaškog“ DF, postao politički „game changer“ i ambijentalni „osvježivač“ u Crnoj Gori.
Sula Radov kaže: „đe mnogo huči, plitko je“. Kredo je iz vremena „tradicionalne“ Crne Gore pa mu Dritan ne bi smio manisati, ako želi da i dalje bude voljeni „albanski četnik“ koalicionih partnera. No, tim se prije nameće pitanje: koji je vrag šefu bezbjednosnog sektora što onoliko larma po Skupštini, na pres konferencijama, u intervjuima... kad su nosioci te funkcije baždareni da „govore tiho i nose veliku batinu“?!
Huči li Dritan naveliko jer mu je batina mala? Ako je, uopšte, drži u rukama? Nakon postavljenja na čelo ANB advokata za „VIP“ klijente: popove, „kavčane“ i Marka Carevića, Abazović je još morao da Dejana Vukšića pohvali kao dobro rješenje za tu poziciju. Pokazavši, još jednom, impresivnu sposobnost da očas zaboravi principe kojima se do juče busao pred crnogorskom javnošću. Slikovito kazano: daš narkomanu da radi treću smjenu u apoteci – i to proglasiš za kadrovski „bingo“. Amfilohije je za tu vrstu brzog zaborava koristio metaforu „muvlje pamćenje“. Amin i za neku njegovu riječ.
Lišen (barem duge) batine, Dritan kao da pokušava da se nametne decibelima, nadimanjem i grananjem rukama. Nikako mu, međutim, ne uspijeva da ostavi utisak opasnog momka. Zasad, to mnogo bolje ide čuvenom Predragu Ivanoviću iz Budve, koji je ugrabio da patentira tu vrstu političkog izraza, pa potpredsjednik Vlade rizikuje da postane loša kopija lokalnog komunalca. U svakom slučaju, Dritan se odnosom prema Kenani Strujić-Harbić i Ljuiđu Škrelji legitimisao kao političar operisan od elementarne pristojnosti i savršeno predisponiran muškarac da se pojam viteštvo nikad ne izgovori u istoj rečenici sa njegovim imenom.
Možda Dritanu Abazoviću nije cilj da isprepada baš polovinu Crne Gore. Valjda zna da istorija ne poznaje takvoga podvižnika, a, istovremeno, nudi mu kao poduku sudbinu onih koji su imali takve pretenzije? Možda samo, pubertetski ponesen, hoće da opravda novokomponovani termin „dritanizacija“, tako što će da pomete one kojima je sam fasciniran i da obeshrabri one koji javno komentarišu karikaturalnost njegovog ponašanja i beskarakternost njegove politike? I, pride, preži da „grčkom scenariju“ izloži medijske kuće u koje nema petlju da ode ili je na njih kivan što su, kad se prevario da im se odazove, pokazale koliko je nedorastao izazovima pred kojima se našao.
I on i njegova GP URA. Lider i partija koja je podrškom Jovanu Vučuroviću izgubila, ne samo pravo da pogleda u oči bilo kom Bošnjaku, nego i da o sebi govori u kontekstu afirmisanja ljudskosti. Ehej, čovječe, glasati za fana Ratka Mladića i negatora genocida, a sebe predstavljati kao o građansku družinu, pa se još izdavati za moralnu gromadu i garanta vladavine prava... Uraši, s tom šupljom pričom nemojte dalje od pola sedam i četiri es.
Je li svrha onolikog vokalnog napinjanja i dučeovskog podizanja brade, da se spriječi propitivanje „evropske“ poruke o nedopustivosti prebrojavanja krvnih zrnaca? Koja bi bila pun pogodak da je potpredsjednik Vlade njome gađao u čelo svoga premijera. Zdravka SPC Krivokapića, koji je pažljivo prebrojao krvna zrnca svakom apostolu, prije nego ih je pripustio u svoj kabinet. I, sad, Dritan, nehotice uokvirujući sliku o sebi kao novom Sejdu Bajramoviću ili Rahmanu Morini, drži građansku vakelu onima koji konstatuju da je član vlade koju autentični koritar i tv-fašista Aleksandar Raković fali zbog toga što je treća srpska u regionu!
Nije se u prethodna tri mjeseca ovaj doktor politikologije prosipao samo na civilizacijskim pitanjima. Kad neko s njegove pozicije poručuje da ga ne interesuje 1918, ne pokazuje time koliko je progresivan, nego koliko ne razumije društvo u kojem živi i državu kojom mu je dopalo da upravlja. Jer, svako sa dvije funkcionalne ganglije za politiku vidi da je gro problema u kojima se i danas koprca Crna Gora, ukorijenjen u tu mračnu godinu. Uz to, ne postoji teza koju je stvarnost toliko razorila kao što je onu o procvatu ekonomije kao lijeku za kopanje po identitetskim ranama. No, izgleda da se lako pamti, pa lider Ure i njegovi pobočnici jašu nemilice na njoj, dok im se na licu čita samouvjerenost tipična za ljude jedne knjige.
Možda Dritan Abazović, ipak, nije do kraja štetovan za politiku, ali djeluje opasno pogubljen. Njegovo nekontrolisano ponašanje samo je posljedica intimne spoznaje i duboke frustracije što je za 100 dana prošao put od pobjednika do pajaca. Zato mu, i za njegovo dobro, dok još nije prešao crtu nakon koje mu nema povratka, treba skrenuti pažnju na suštinu, na ono što se ne može zabašuriti nikakvom drekom i „helikopterima“ sa govornice. Na odluke koje dolaze i posljedice kojima neće biti potrebno tumačenje: biće apsolutno jasne i istorijske (šta da se radi, biće takve pa se mora upotrijebiti ta, Uri mrska riječ).
Petparačka je manipulacija za površne inostrane i oštećene domaće mozgove, poređenje naših crkava i manastira sa privatnom kućom koju država hoće da otme vlasniku i pokloni drugome. Zdravko Krivokapić možda i vjeruje da je tako? Što da ne, kad čovjek svjedoči da se planine pomjeraju intaktno, možda ga je Leposavić uvjerio da mudro zbori kad ortaku Varheljiju prodaje takvu laž. Premijer je, uostalom, iz tog filma, vjerski fanatik za koga država postoji da bi servisirala crkvu. Izgubljen slučaj za sekularnost i tačka!
Dritanu Abazoviću se, ipak, danas i svakog narednog dana, mora crtati jednostavna i ultimativna istina: izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovijesti istorijska baština države Crne Gore postaje vlasništvo države Srbije!!! Jer, Mitropolija crnogorsko-primorska samo je jedna od eparhija Srpske pravoslavne crkve. A SPC je crkva države Srbije, sa sjedištem u Beogradu! Sve što pripada MCP, pripada SPC, a time, automatski i Republici Srbiji!!! Kraj.
Nema, dakle, alibija u neznanju! Ni Za Dritana, ni za Filipa, ni za Boženu, ni za Aleksu Bečića, ni za Vladimira Jokovića... Onoga momenta kad pritisnu taster ili podignu ruku „ZA“ izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, sa umišljajem će počiniti zločin protiv države Crne Gore i predati ono najvrijednije što ima Srbiji.
Za takve odluke ne sude glasači. Takvim odlukama sudi istorija!
Zato, batalite inferiorne pošalice o tome kako crnogorske crkve i manastire niko neće ponijeti za Srbiju. Ostavite ih Emilu Labudoviću da njima pokriva vašu golotinju sa ekrana Javnog servisa, čim ga „oslobodite“.
Prethodno, valjalo bi da oni koje je zapalo da odlučuju, imaju na umu još nešto: vi, zapjenušani borci protiv čerečenja državne imovine, lelekači nad četiri milijarde duga, možete predati Beogradu najvrijednije što imamo, pokloniti Srbiji neprocjenjiva svjedočanstva našega postojanja. Ali o sudbini Crne Gore ne odlučuje glas bilo kojega poslanika, ni Filipa Adžića, ni Božene Jelušić, niti nekog trećeg „Crnogorca“ u redovima parlamentarne većine. O sudbini Crne Gore odlučuje odnos snaga između onih kojima je ona jedina država i onih kojima je rezervni položaj ili moneta za potkusurivanje. Zato, uprkos apelima i peticijama, Filip Adžić i svi ostali poslanici, a pogotovo Aleksa Bečić, odlučuju, samo o jednom trenutku crnogorske istorije. Nije pitanje da li će Crna Gora opstati, nego da li će nekoga poslanika ove Skupštine 2121. pominjati kao što se danas pominje Savo Fatić.
Eto, to je, zapravo, prava tema za sve, pa i za potpredsjednika Dritana. Zato, umjesto što pokušava da prepadne Crnogorce oslobođenjem, bolje bi bilo da Dritan Abazović poradi na problemu vlastitog straha i uzroka eventualno limitirane svoje slobode. Možda još nije kasno da batali ponašanje i politiku zbog koje se, evo tri mjeseca, naši Albanci, ni krivi ni dužni, izvinjavaju Crnogorcima.
(AntenaM)
Monday, December 21, 2020
KONSTANTIN KAVAFI – GRAD
Kažeš: „Poći ću u neku drugu zemlju, poći ću do drugog mora.
Naći će se drugi grad bolji od ovog.
Svaki moj napor je ovde proklet, osuđen;
i srce mi je – kao leš – pokopano.
Dokle će mi um ostati u ovoj tmini.
Kud god da skrenem pogled, kud god da pogledam,
crne ruševine svog života spazim, ovde,
gde sam proveo tolike godine, proćerdao ih i upropastio.“
Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći druga mora.
Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretati
istim. U istom ćeš susedstvu ostariti: u istim ćeš kućama osedeti.
Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Da nekud drugde odeš – ne
nadaj se – nema za tebe broda, nema puta.
Kao što si svoj život ovde proćerdao, u ovom tako malom
kutu, straćio si ga i na celoj kugli zemaljskoj.
(Fenomeni)
(Prevod: Ksenija Maricki Gađanski)
***************************
Konstantin Kavafi
Malogrčki pesnik rođen u Aleksandriji. Studira i duže vreme boravi u Engleskoj, čak jedno vreme ima englesko državljanstvo, kojeg se kasnije odriče. Više od trideset godina radi u Odeljenju za navodnjavanje u Ministarstvu javnih radova u Egiptu. Počeo je rano da piše pesme I to na engleskom, francuskom I grčkom ejziku, mešavinom oblika iz dva separatna idioma grčkog jezika – katarebuse i dimotike. To je bio razlog što su ga zagriženi narodnjaci odbacivali kao pesnika. U početku Kavafi objavljuje pesme u časopisima, ali se većine tih pesama odrekao 1910. godine i počeo ozbiljnije da se bavi poezijom. Međutim, nikada nije objavio knjigu pesama, već samo nekoliko ciklusa na nekakvim tabacima odštampanim za prijatelje. Prva knjiga njegove poezije izlazi posthumno 1935. godine. Sadrži 154 pjesme. Kasnije je solunski profeosr J. Savidi priredio kritičko izdanje njegovih objavljenih i neobjavljenih pesama. U grčku peoziju uneo je nove teme: Levant, helenizam, vizantijski period, semite, ali ne na romantičarski način, koji je bio previse patetičan, već na jedan svoj privatan kavafijevski način u kojem oči pesnika nikad nisu uprte u glavnu arenu događaja gde su menjani tokovi istorije, već u posebnom pravcu, tako iza pozornice, iza prestola, ispod odežde makar i carske, odnosno, naročito carske. Svojim stilom, bolje rečeno manirom, zasenio je mnoge pesnike ovog veka, istovremeno utičući presudno na modernu evropsku poeziju, posebno anglosaksonsku.
Raša Livada
Sunday, December 20, 2020
"Belo vino se pije ovako!"
... i samo ovako!
Tako to izgleda kad cijeli zivot nosis gajbe sa pivom, pa u kasnim godinama odes u vinariju i naucis lekciju napamet!
Saturday, December 19, 2020
Ikona
Da jeste - kao sto nije, lik sa ikone bi vec do sada pokrenuo istragu,
dobio rezultate istrage... ...pa onda otpustio sefa protokola, savjetnike... i nakon toga i sam podnio ostavku!
... ili bi dokazao da je sva prica o ikoni - laz i nista drugo!
Ali nije...
Friday, December 18, 2020
Vladislav Bodnaruk - Toba: 24. dio Micun svira Marsalu
"Druze Marsale, drhtavim glasom izusti Franjo Kalodzera - Generalni, ovo je nas finansijski direktor Drug Franc Bodnaruk, ekspert za planove i analize, finansije"
"Majku ti boziju , Franc, zar smo na tebe toliko cekali?"... provali veselo inzenjer Babic alias, Josip Broz (inace VK bravar...a u slobodno vrijeme, Predsjednik FNRJ). Pogled je bio prijateljski, neko bi pomislio da su stari znanci!?
Toga se Stari i bojao! Nadao se da se Tito nece sjetiti!
Sa strane u cosku, kao Orao, strelja svojim UDBA-skim ocima General Zezelj (bivsi kocijas iz Gorskog Kotara! Nije on bio bas obicni kocijas iz Gorskog Kotara, nego onaj sto je sa volovima izvlacio balvane ... sumu!), a sada Titov adjutant.
Do njega stoji "Leka" - Aleksandar Rankovic (bivsi abadzija - za neuk svijet...snajder seljackih gaca...onih bijelih...od abe)...taj je jos jebeniji... taj je DB-eeeee (prisluskivanje, Goli Otok i sl...)
Do Tita sjedi Predsjednik BeHa, Djuro Pucar Stari. Celav covjeculjak, za masnim tjemenom izboranim ... isto jeben igrac (bivsi kovac...rucerde mu k'o u Schavrzzenegera - samo ih prikriva ... nije se tada eksponiralo misicima), naprotiv, svaki ozbiljniji razviotka, sakrivao je tu svoju sramotu!
Raja bi odma' skontala da je peder, a to onda nije , iz nekih razloga dobro za zene.
Do Djure sjedi bivsa Titova sobarica Jovanka Budisavljevic, za glavu visa od sviju, natapirana k'o ona Simsonova (samo taj crtic se tada nije smio prikazivati - cak ga od straha nisu jos ni izmislili)... a i ko bi?
Ajd' ti ako smijes?
Drug Mosa Pijade, je vec prije toga umro u avionu na svom putu za Kairo tako da nije mogao biti prisutan. A ni otrovan, kao se pricalo... kad je umro u avionu! Cudno!? Otis'o, cevape probo nije!
Osman Karabegovic, naocit...mudro cuti i gleda u mog Oca. Reklo bi se da je prvi uocio neke anomalije, ali cuti i dalje. Zna on svoj red kad treba da progovori. Snajderski sin i brat...nikad ne bi lano kad ne treba.
Edvard Kardelj, popravi svoje naocale na nosu i tiho se zakaslja...kao ono khkhkh...u smislu...kreni i pocni!
Pepica Kardelj, sa sjajem u ocima vrisnu...:"Franci, ti li si to... i potrca (poleti), mom starom u zagrljaj!
Zagrli ga! I joj rece: "Druze Nas!"
Svi bijelo gledaju tu scenu, jedino se Generalni Kalodzera vrti na stolici k'o da ce mu hemeroid vrisnuti!
"Boga ti poljubim, Francika i meni si ti nesto poznat"...razdragan je Marsal!
Moj stari zapoce igru asocijacija..."Druze Marsale...Ofanziva na Drvar...desant...pecina... Marsal se ibreti...nesto mu to nije dovoljno... duboka rupa u sjecanju!
"I?"... rece Marsal.
"I... padobranci njemacki...pa nas SKOJ...moja zena Zora...Pop Banjac sto ti je na volovskim taljigama dovlacio rakiju prepecenicu iz Prekaje, pa oni Englezi, Randolf Churchil, brat Vilsona Churchila i Evelin Vo sto su s Tobom pili tu rakiju... ko vam je pokaz'o put iz Pecine...da nagulite , o joj kako ne znate... eno vam to u svakoj Citanki!" Tu naglo zastade, malo se presabra pa nastavi: "ili u Citanci, sta je sad pravilnije, uvijek grijesim?!"
"Nesto su mi ti volovi poznati Franci ali da se neki vo zvao Evelin tu nesto nisam siguran!"
"Nije ti Evelin pravi vo, on je Englez, njemo je prezime Vo." usmjerava ga Stari, a volovi popa Banjca nisu ni imali imena!
"Kako nisu imali volovi popa Banjca imena?" trznu se Zezelj.
"Ja sam ih licno nadgled'o posto se razumjem u volove a pop Banjac mi
rek'o manji se zove Rudonja a veci Mudonja! Imali su znaci imena a ti Franci slabo poznajes istorijsku materiju!"
"Kako dragi moj Generale da pop nazve vola Mudonja? Zar to nije malo prosto ... tjera pop taljige kroz Drvar i vice Ojs Rudonja, Ojs Mudonja!"
"Ma Marsale a ti se povrsno razumijes u volove, Mudonja je dobio takvo ime jer svaki put kad naidje kakva dobra krava on jadan mukne: "Muuuu! Sjeti se jadan kakav je bio dok je bio Bik, dok ga nisu ustrojili! Zato mudonja!"
Smijeh, ojhahaha u glas! Imalo je objasnjenje smisla.
A Ofanziva se zvala "Konjicki skok", jel' se toga sjecas?" nastavlja Stari, vec postao dosadan zvanicama.
"Bogami ne ja, nego Zezelju ti si dobar u tim ratnickim stvarima, reci Franciju koliko smo mi Ofanziva preturili preko glave u Ratu!?"
Zezelj cese svojom velikom rucerdom tjeme pa kako mu ni onda ne naleti pravi odgovor rece:"Ofanziva ... fijuuu, ko ce to sve izbrojati ali racunam bilo ih je najmanje 20-30, mislim onih u kojima sam ja ucestvovao!
A to brojim samo one sa Nijemcima! Bugare, Talijane, Madzare, i ostale ja i ne racunam u ozbiljne vojske!"
Marsal je bio pravo prezadovoljan odgovorom!
"O, moj Franci dje Zora, trebao si dovesti Zoru, Marsal bi se sjetio garant!"...izusti Pepica Kardelj.
"Eh, Pepice, moja ona ostala zbog vaznijeg posla, znas vas zene!
"Zar ima vaznijeg posla od Marsala, druze Franci?" kroz stisnute zube prostenja Zezelj! Skrguse zubima!
"Nema, naravno da nema, Druze Marsale ... krivo sam se izrazio! Ostala
zbog onog mog Hajvana njegovog Horoza, kocijasa Sare , Ciganke Have Maltezanke Ingridke i ostalog!"... ujede se Otac za jezik, a ako i nije ...trebalo je!
Tito se plaho razveselio!
"Pricat ces mi sve rijec po rijec ali majku ti boziju prvo da cujemo plan razvoja i nasu perspektivu!
Ono cemo polako uz picence i mezu, kako rekoh - rijec po rijec!
Dobro, Francek, Majku ti boziju ... da cujemo plan i pravce razvoja nase vojne Fabrike, koju sam ja svojim Ukazom, osnovao, da vidimo kako i koliko Marsal moze da grijesi...da budemo samokriticni malo ... pa neka kosta, koliko kosta!"...veseo je Marsal, a i lako mu... njegova casa uvijek puna, drugima niko ne dosipa.
Moj Otac podize svoju praznu casu u vis... ko biva da nazdravi tolikoj samokriticnosti... a onda je onako praznu nagnu, ko biva da saspe u usta...te izusti razocarano... "Praznoooo! Druze Marsale - jebajiga, bas nema nista unutra! Sigurno casice imaju duplo dno, kao one carobnjacke, pa sve lici da unutra nesto ima a kad nagnes ... da cugnes ... a ono prazno!"
Marsal se zavaljo od smijeha ... smiju se i svi prisutni! Reklo bi se , srdacna atmosfera!
Titu se jako svidjao taj covjeculjak, em je zamalo manji od njega, em nije Marsal a jos mu od nekud poznat, k'o naki Glumac!?
"E moj Kalodzera , slab si mi ti domacin...slabo sluziz svoje podredjene -strucnjake ! Da je Franci moj covjek... casa bi bila puna... i mogao bi nazdraviti svome Marsalu!"
Kalodzera skoci ko Bruce Lee, i jos u skoku nasu Ocu tri kapi viskija u casu!
Odmjereno o oka!
Otac pogleda casu, malo je opet nagnu i rece...sta je ovo vec pocela Stabilizacija, ima ovdje crta neka ... treba li ispod nje ... treba li do nje ... treba li preko nje ...vjecno pitanje Druze Marsale ... U smislu nase politike "Stabilizacije", mi bi smo morali praviti manje case... da stane, koliko drugi sipaju. Ili da barem svaka casa moze uvijek izgledati kao puna!
"Normalno, Franci ... dobar zakljucak ... naspi Kalodzera svima pune case ... Majku ti boz'ju!"! rece nas Marsal.
"Pa dje cemo ondak led?"- uguzla se u kabinet, i razrogacenih ociju upita Dosta kuvarica (promovisana za ovu priliku u prvu damu Cajaveca...posto drugih dama nije ni bilo!)
"Meni ne sipaj led ... led je voda a ja kad budem zedan vode, napit cu se iz pipe. Ovako mi razvodnis svako pice a jos se broji ko' puna casa!
Pa , Dostana moja, znaci, led sipaj u prazne case ... vidi koliko ih je!"...zakljuci Otac.
Kalodzera samo prevrnu ocima! (Bilo je to u onom starom smislu ... Ma Mater, cu ti ja , kad - tad! A to kako se zagrepcani znaju lemati to je vec drugi padez.).
Morem ja i ne sipat led, nek' budne u bokalu sam pa vi sami uzimajte! A'l ja ne vodim druze Franco nigdje vode pored leda pa jos ce ispast' da ja mjesam vodu i led ... nisam zivota mi!"... rece Dosta.
Eh, onda nazdravise posteno!
"Zivjeli, moji dragi radnici, zivjeli!!!"... zagrgolja Marsal umilnog uprtog pogleda u moga Oca.
"Da cujemo Franc, izvjestaj o poslovanju!"... stalozeno ce ti Marsal a nasloni obe ruke na svoju trbusinu, tako ih smjestio da je ostalo samo palcevima slobodnog prostora da diriguju. Ili za aplauz ... ako se odluci ili zatreba!
Otac se namjesti na sred prijemne sobe tj. kabineta. Zaboravio Mitrov savijet da se prikloni nekakva zida ili komode, pa malo nagne na onu drugu stranu gdje mu je sako kraci ... i tako razmahan razmota onaj svoj skraceni govor. Mislim, ono samo o brojevima... kako se na Pijaci dogovorio sa seljacima i Mitrom! A i kako to Mitar tamo rece " ko ce to i slusat'?"
"I bla bla bla...onda la bla bla...i poslije...mi moramo...bla! Bez onog drugog bla...tako da su pazljivi slusaoci bili uskraceni za jedno ...bla. Ali, rekosmo, niko to nije ni slusao! I bla..."
"Znaci, Majku vam boz'ju ... pozitivno!? Pozitivno!
Mulja Marsal onu svoju casu viskija, led zvecka u njegovoj casi, njemu halva, istina i casa mu duplo veca kako i treba za viski . Njemu se led u viskiju ne razvodnjava posto uvijek neko hita da mu dopunu casu! Prezadovoljan, pun sebe , cugno bi a onda, opet pomisli , kakav divan trenutak - pa casu vrati u visinu trbuha!
Dragi Cajevcani i Ugledni gosti takodjer poletise da saspu svaki viski u sebe ali stadose na vrijeme. Cekaju Marsala!
On opet ... krene da cugne , pa je opet vrati, vrti dobronamjerno glavom, lijevo - desno ... a prisutni vec popizdili od silnog trzanja ... neki ostali otvorenih usta a sa casicom prislonjenom na njih, cekaju da samo nesto pogresno zine ... pa da roknu sto je u casi! Jebajiga!
Cestitam, drugovi nase oruzje ce biti najmocnije na Svijetu! Ostvario se san! Naoruzt cemo nase prijatelje Zidove naoruzati nase prijatelje Arape ... samo vi napravite tu Fabriku za Rakete i sta ono jos ide uz te rakete!? Bravo, raketne rampe, kamione ... pravite sve drugovi! Lova do krova!"
Kuvarica Dosta proleti drugi ili treci krug sa flasom po svim prisutnim! Vuce i bokal sa ledom ali ljudi ne kontaju sta bi s tim!
Atmosfera postala prijateljska!
Jovanka Budisavljevic - Broz, okrenuta ledjima mome Ocu, nesto
sapce Titu na uho, i sve malo - malo pogledava u mog Starog.
Tito, raspolozen, medju tolikim drugovima ne obraca paznju ni na sta.
Jovanka mu onda prstom pokazuje na mog Starog, tj na njegov kaputic, a sve se nagela prema Titu ko nekakva kvocka, em je visa, em je zajebanija!
Stari u strahu od hapsenja...eksira, jebajiga da se ne baci!
General Zezelj, sagnu se prema Jovanki. Ponovi se ista scena. Jovanka gleda u pod a prstom pokazuje na Staroga. Zezelj, samo svoju glavu okrece prema covjeku koji stoji na sred sobe, ali nista ne primjecuje. Jovanka je uporna, a Zezelj i dalje ne shvata ... no svejedno - povlaci se "diskretno" prema sredini sobe, prilazi Starom , ali svojim tijelom zaklanja tijelo moga Oca ... te ga diskretno podize za kravatu, onu njegovu, jednu i jedinu ... jos od vjencanja -i iznese ga van iz sobe.
"Mater ti jebem , onu ustasku ...dje su ti bombe, bando!"... prosikta Zezelj i spuca Starom samarcinu! Nije iz mrznje, narocito ne na nacionalnoj osnovi ...cisto iz navike!
"I sto ti je govor pri dnu bio mokar...pokazuj!"
Oci krvave... kako i prilici bezbjednjacima!
Stari upravo njegove visine, a kako ne bi bio kad ga je ovaj drzao za kravatu pola metra od zemlje... guseci ga, Stari pokusa da mu objasni ali od onog samara sto mu je supak zavalj'o, mantalo mu se pa sad i sve sto bi i rekao , nije pravno validno, jer Stari i nije bio pri punoj svijesti!
Otac je uvijek uspijevao svima sve da objasni ... kako ne znam... meni nikad nista nije bilo jasno!
"Znaci nemas bombu i kaput ti je u jednom kraju kraci zato sto ti ga je sio Karabegovic, Osmanov brat - snajder - jebote!" zakljuci tihano Zezelj.
"Pa zato, jebem te blentava...dje bi ja sebi nesto tako narucio! - rece Stari! A ti se odma' samars, k'o da sam neki diverzant ili veleizdajnik! Potkrala se neka greska u kroju...a cijelu pricu znas...Horoz, Sare, ono moje bosansko magare, Hava i ostalo ... Eto, tako im reci!"
Zezelj ispusti Staroga na pod a on se doceka kao macak, bas na noge. Pomisli za trenutak da ga sad raspali stosom u jaja ali mu ga bi nekako zao ... pa odustade!
Popravise obadvojica zguzvane kosulje i kravate!
"Ajmo opet unutra!" rece Zezelj. I udjose!
Tito vrisnu od srece kad ponovo ugleda Staroga.
"Hodi , Franci sjedni do mene...i sad mi pricaj po redu o svemu"... rece Stari Starom!
"O nasim buducim bombama i raketama!?"
"Ma ne to ... pusti sad ratovanje, Mi smo nesvrstani, razumijes!? Prijatelji sa svima!"
"Joj, sjetio sam se, sto mi licis na onog Gregora Peka iz filma Kazablanka." pobjedonosno rece Marsal i fisnu onu casu viskija, na eks! Samo ga led spuca po zubima!
Svi ustali, iznenadjeni tim potezom Marsala, brze bolje poletise za svojim casama ... da fisnu i oni!
"Mislis na Hemfri Bogarta iz filma Kazablanka?"
"Ma ne na njega, on je jedan beznacajan lik za svjetsku kinematografiju, nemoj vise da me nerviras, licis na Gregorija Peka iz Filma Kazablanka! Imam film u Bijelom dvoru, na 32 mm, gled'o sam ga sigurno sto puta!""
"Joj mene budale , isto mislimo, samo se ja glupo izrazavam!" rece moj Stari.
"Ma sad se ja tebe sjecam, a podsjetio me malo i nas Drug Leka Rankovic. Govorio si da nam da petogodisnji Plan propast i da nista ne valja, zato sto nije dobar a nije dobar, zato sto nista ne valja, Boga ti poljubim, ti si bio moj ministar za "Ugalj"... do one nesrece u Banovicima, ma sve znam, znam da ti je Boris Kidric rekao da skaces sa prozora, a tebi se ucinilo visoko ... priznaj!"
"Pa...priznajem ... povisoko mi je bilo skakati a treceg kata!"...skruseno rece Otac.
"Pa i jeste...ne bih ni ja skakao...nego zivio ti meni, moj Ministre! Ma nesto nam tisina, ljudi, jel' sve u redu!?" rece pravi Stari.
"Sve u najboljem redu, Marsale!" rece General Zezelj, naravno posto je samo on imao pravo da oslovljava Marsala bez onog Druze.
"Izasle zene malo na zrak, pa sad fina tisina!" dodade.
"A dje mi je to Joca ... ne cujem da mi neko brunda na usi?"
"Osla Marsale sa Pep'com Kardelj ispod ruke, do Cajevackog ginekologa da nesto pita a poslije malo po Gradu do Gospo'ske ulice, da vide izloge ili sta li?!" raportira Zezelj.
"Sto ona do ginekologa Zezelju?" uslanici se Tito.
"Ne znam Marsale, ima i ona picku, valjda zato!" raportira Zezelj, samouvjereno!
"Jesi li ti to dostojno obezbijedio, majku ti boz'ju, Generale?" pita sa dosadom u glasu Marsal.
"Nisam, Marsale ... ma nece to niko dirat'! Stare debelguze!" zakljuci Zezelj.
I Josipu se to ucinilo ... logicno! Ne bi ni on!
"Ko je Sare, ko je Hava, kakav je Horoz, jel Djudjan ... ko ti je taj sin, ko ti je ta Ingrid , Franci... sigurno neka tvoja, a? ... 'ajde pricaj, pricaj, a ti Generalni donesi vino ... eno ima u nasem protokolu! Leti!"
"Hocu li crno ili bijelo?" - naivno upita Kalodzera.
Dva covjeka se samo "zgledase"!
Mozel' biti u Banjaluci gluplje pitanje od pitanja koje cete vino piti...crno ili bijelo?
"Crno!"...rece gospodin sa leptir masnom.
Otac samo klimnu glavom.
Crno i meni ... jakako!
Stari prica Marsalu i ostalima ono sto je znao o meni, a to je bilo malo, posto sam i ja bio malen, pa je malo stalo. Prica ono sto je znao o Sari a i to nije bilo nesto narocito, o sakou i Havi, ponavljao je pricu pet puta i uvijek uz urnebesan smijeh kao da pricu prvi put cuju. Onda pravi Stari pitao mog Starog za Ingrid.
Moj Stari je tu manje pricao posto je Ingrid slabo stajala sa jezicima, govorila samo engleski i malteski a nas jezik skoro nimalo, pa je Stari vise pantomimisao! Tito je narocio volio dijelove oko grudnog kosa kad stari stisne sake kao dvije supene seflje pa ih jos protrese i uzdahne :"ohhoho!!", a bogami i oko nogu ... listova, narocito!
"Uh, sto sam ja tu opasan!" rece Tito i sam se sebi zadivi, jer jadan povjerova u to sto je rek'o! A i nije bilo daleko od istine!
"I, sta kazez Franci ... kakve carape ... crne najlonke, jel' sa savom ili bez?"
"Sa savom, naravno ... Druze Predsjednice!"
"Pisi Zezelju, cim pogine Drug Djuro Pucar Stari, postavit cemo Franceka za predsjednika BeHa!"... izgovori Tile konspirativno svom Generalu.
General se snebiva, ne snalazi se, polako se saginje i sapce Marsalu nesto na uho.
"Uh, uh mene ... greska, greska ... greska do greska ... majku vam boziju!
"Treba drugi tekst za ovu priliku, jel' tako Zezelju?
Cim umre Djuro Pucar Stari a pogine onaj Dzemal Bijedic...ti's biti Predsjednik Be Ha ... valja' li ova?"... pobjedonosno prosapta ili zamisli Marsal, a ja mislim da zamisli ... ali ... cuce se! Vrijeme ce pokazati kakav ko sluh ima!
Neko ce jednom cut', neko ce samo nacut' a neko ce ostati za sva vremena ... gluh!
Istorijski problem, zabiljezen i u Historiji je bio sto je Zezelju alfabet bila slaba tacka pa od sveg razgovora, silnih nominacija, promocije mog jadnog Oca u Predsjednika BeHa osta samo zapisano "c" , ali malim slovom tako da
i najveci eksperti DB nisi mogli dokuciti cuvenu Titovu recenicu izgovorenu u Banjaluci " Cim umre Drug Djuro Pucar Stari ...& dalje ... jebajiga!
Zezelj, zapis'o samo - c! Da je konj barem navisao veliko C, mozda bi neko iz DB shvatio da se radi o pocetku neke pogodbene recenice, nazovimo Titove misli.
Malo za desifriranje!
"Kalodjera, hoce li kakva muzika za Predsjednika? Nesto za na uho!?" pita Tile.
Pravi Stari, zagrlio mog Starog : "Ma isti si mi onaj Gregori! Ma da te pitam nesto, znas li ti engleski, pomalo?" jos uvijek je sumnjicav Tito.
"Ja ponjimajem samo po ruskaja!" rece Moj Stari, a na taj nacin ... posto nije znao ni Ruski.
"E ruski je dobro znati danas, raskrstili smo sa Staljinom i starim problemima!" pohvali Stari Staroga.
Otvaraju se vrata Kabineta Generalnog Direktora Cajaveca a iz onog donjeg dijela gdje je smjestena kvaka, promalja se okrugla masna glava kuma Micuna. Kad Micun u vojnoj uniformi, ugleda mog Starog, razvali vrata da ona stekom opicise u zid pa se vratise nazad istom brzinom spucase Micuna ravno u celo ... na glavusi raste gvrga a on kad je vidio viski na stolu, njemu nista, udje k'o pobjednik, rasirenih ruku, poleti u zagrljaj mome Ocu uzvikujuci : "Kume, Kume ti li si li nas zvao?!"
Tu se plaho izljubise uz ono banjalucko , dje me nadje , jebo ti mater svoju!
" A ko su... papci?" to zadnje prostenja Starom na uho.
Stari mu htjede reci da malo vise obrati paznju na ugledne goste, ali ga Marsalov glas presjece!
"Micune, legendo, ti li si?" zin'o Marsal sav sretan!
"Josipe, Starac, dje me nadje!? Sta s' ti u Banjaljuki!?" poletise jedan drugom u zagrljaj ... tu se i izljubise, i oni kao i oni gore, odvratne scene, pa ih ja sada ne bih ni opisivao, da ne ispadnem ... peder!
U salu udje gomila sviraca , Oficira, i naravno Mitar, jedva prislonjenom guzicom uza zid ali ipak ...stao.
Micun i Tito su bili stari znanci, jos od onog doba prije rata kada je Tito, koji se tada zvao inzenjer Babic sa Ivom Lolom Ribarom neke 1940 godine svracao u beogradsku Skadarliju a obadvojica u bijelim odijelima sa crnim suncanicama na ocima. Boze me prosti, k'o dva slijepca! A nije bilo garancija i da nisu!
Bile su to suncane naocale koje su trebale da se nose kad upre Sunce a posto do tada niko nije imao suncane naocale a ni iskustva, kada se to nosi, tako ni ova dvojica nisu znala kada treba da ih nose ... pa su ih nosali po vazdan za svaki slucaj, ali se ispostavilo da je to nocu jako nezgodno, posto se nista kroz njih ne vidi. Ipak ih nisu skidali, odlucili su da kad hodaju, pipaju po mraku! Tito je volio starogradsku muziku a vise nego ista volio je kad mu Micun svira trubu na uvce. Makar ovaj... razvaljiv'o! Dje se kome svira truba na uho? Al' jebajiga sad!
Ostali gosti su vise preferitali iz istog orkestra violinistu Bege Begica a bilo je i manje bolno!
Poslije Rata, Tito je vrlo cesto znao preskakati tarabe u Bijelom Dvoru i naguliti na Skadarliju. Micuna bi uvijek lako nasao jer se iz te kafana uvijek cula najveca buka a i cika kojekakvih zenturaca! Sumljalo se da nisu SKOJ-evke, iako su bile mlade!
"Koju cemo Stari?" seretski se Tiletu obrati Micun.
Tile odusevljen Micunovom odlukom da se Aktivira i postane Oficir JNA, ne zna sta bi rekao. Nekako mu i drago ...i nije! Ovi danasnji sviraci pojma nemaju ... a repertoar, naprosto uzasan! Nula! Seljacke neke pjesme!
"Jelde, bolje ti je svirati ovako, nego s onim Ciganima? Nego nesto mislim da ti Zezelj zacas napise prekomandu za Beograd. Mogao bi opdmah poci sa nama! Znas, bas si mi puno falio!" rece Tito.
"Ajd' sad pusti to Stari, ne moze, uskoro se zenim a Franci mi je Kum! Mozemo poslije popricati o prekomandi, ali ja vec izgleda imam neke ponude da sviram za Italijansku vojsku, pa cu morati da se konsultujem sa onom mojom!" rece Micun.
"Micune, Micune ... kako moze jugoslovenski oficir preci da svira u italijansku vojsku? to bi bila ... veleizdaja!" vrti glavom zabrinuto Marsal.
To se i Micun ujede za jezik!
"Uuuuh, izgleda meni da sam nesto pogresno protumacio ... kakva italijanska vojska ...nismo mi zabari ... dje bi ja izdao, ovo ovd'e nase?!
A 'ocu li dobiti stan u Beogradu?" preokrenu Micun sve u svoju korist.
"Naravno, ko svi oficiri JNA i to ne u Starom trulom Beogradu nego na Novom, ganjc ... Novom Beogradu!"
"Sta cemo svirati?"
"Sviraj sta hoces, samo nemoj nista zvanicno Micune ... da moram ponovo ustajati ... udri po dusi!"
Mitar ne vjeruje svojim usima! Jebe sam sebi sve po spisku!
Utom moj Stari laganice povuce pjesmu "Sto se bore misli moje..."Imao je dobar glas, bas - bariton nesto k'o Cohan i Bajaga, al' zajedno!
Tito sjedeci na fotelji samo poskoci nogicama i tresnu o pod ... posto mu se nije dalo "ponovo" ustajati, te odusevljeno uzviknu:"Bravo Kume, svaka ti cast!" Pritrca i poljubi Staroga! Izvadi sto maraka , pljunu i prilijepi Starom na celo!
Tako zahvaljujuci Micunovim akrobacijama i moj Stari bi intimno oslovljen sa rijecju "Kum"! I to sa "Bravo Kume! A i lova nije bila mala, istina zaljepljena na celo!"
Micun raspali bozanstven solo uvod pjesme sto je napisa Mihajlo Obrenovic svojoj ljubljenoj Dragi Masin ... orkestar jedva doceka ...i laganice, a zvuk se prolomi nasim praznim dusama!
Marsal spustio glavu, nisko pa mu niko ne vidi oci.
Zivio je u tom istom Bijelom Dvoru, u istoj kuci gdje i ta pjesma! Ali, eto nekako nikad vremena da se sve to obidje stazama ljubavi!
Sta mu je na pameti od njegovih legalnih zena nije se znalo! Ljubavnice se ne broje ni u kakvim knjigama pa ni ovdje! A ovo nije ni knjiga!
Da li mala petnaestogodisnja Pelagija,majka sina Zarka, prognana u Sibir zbog njena, ili mlada Lucija Bauer, streljana u Rusiji zbog njega, ili jos mladja Davorjanka Paunovic, umrla u 25 oj godini od iznenadne bolesti, ili mlada dama Herta Hes? Za Jovanku sam siguran da mu nije pala na pamet, posto je vec bila tu sa njim, pa samim tim posto je vec tu sa njim nema logike da mu ona padne na pamet?
Sigurno je mislio na svoju ludu ljubavnicu Davorjanku jer je i sama licila na Dragu Masin! Draga, bila dvorska dama!
Vodili su ljubav u istim odajama gdje i Draga Masin I Mihajlo Obrenovic! To je dolivalo adrenalin koji se nije mogtao kontrolisati!
Bila lijepa k'o upisana ali grlata i glasna , narocito nocu i u sexu, a bila i malo udarena. Cak je i Partija stavila neke primjedbe na njeno nocno dahtanje ali je Stari nije dao! Samo rek'o: "Ja ne mogu bez nje!"
Kad je umrla, sa svojih 25 godina, sahranio ju je u dvoristu Bijelog dvora tik uz svog konja i onog jednog svog psa sto ga je isto tako volio ... ali nije Rexa, posto je Rex strad'o prije na Sutjesci, spasavajuci Tiletu glavu.
Mitar, tada shvati da je Titu kum i moj Otac, a i Micun ... a kum nije dugme ... uhvati se rukom za srce ... gusio se u bolu!
Nista od Ambulanti nije radilo, bas zbog posjete Marsala a iz bezbjednosnih razloga, pa jadnog Mitra odvukose u Celulozinu Ambulantu jer dislocirana pomalo, a i kontali su da se Dr. Ingrid zacugala pa jos uvijek radi. A sad ako i ne radi ... neko ce je pozvati, a ona ce doletiti ... odnekud!
"I sad idemo svi u Bugojno...ides i ti Franci!"
"Ne mogu Druze Predsjednice, vece obaveze me cekaju, Ujutro
moram dati izjavu Mitru Medovicu, vis -a- vis onog Hroza, a
volio bih naci i svog sina, medju onim kocijasima.".. .rastuzeneo rece moj Otac.
"Pa dobro onda, mozemo se naci u Beogradu...na Skadarliji...jednom!?"
"E to vazda moze Kume, kad mene i tebe zene puste! - osladilo se mom Otacu.
"Onda se ti i ja nikad vise necemo vidjeti!" ... sjetno rece Marsal.
"A sta ovo tukne na paljevinu druze moj?"... upita Stari.
"To je Tile , moj Mujo raspalio rostolj , sad ce i cevapi!"
"Cevapiii ! Bosanski ... jel' u lepinji, sa lukom?"... razrogaci gladno oci Marsal.
"Salji Franci kurira, meni dupla, Joco stas ti...isto dupla, sta ce protokol... duple, Zezelju ti ce sigurno poduplat duplu...i jos za usput nek nam u novine zamota jos toliko !"... naredbu izda Stari.
"Ne valja Stari pakovati cevape za kasnije, uscuje se loj!" rece Stari.
"Ma ne seri, Kume ... podgrijat cemo u Bugojnu!"
"Dobro, onda. Podgrijte!"
"Nego, Franci ... aj ti probaj ovaj moj sako , a ja cu tvoj! Dojmio mi se! Bas mi dezen slican kao u Al Kaponea iz onog filma!
Djoramo se ... meni tvoj ... tebi moj!?"
Kako su razmijenili sakoe to sam bog zna!
Al' moj Otac nikad nije postao Ministar - ponovo. Jebajiga, mozda i nije bilo sve do njega?
Mujo je umro, i nikad nije saznao koga je sve hranio!
Par dana nakon derneka, dosao racun iz "Lovca" u Cajevec , Kalodjeri na stol!
Ispisano tintovplavkom olovkom jasno, 150 porcija cevapa - velikih, sa lukom ... plus tri sindikalne!
Jebajiga da mi je zasnati , ko je jeo sindikalne, ne znam sta bi sve dao!
I to tri ... odjednom!
Tetura Otac sa crnim sakoom preko ruke, a na njemu zlatna dugmad presijavaju se , kako god se Starom zamanta, digmad sjajnu ljepsim sjajem.
"Dje si dosad bio...nesreco moja bosanska ?... Konju moj ... iz potiha upita Majka.
"Dje si se napio, barabo ... eto te ne mozes stajati na nogama? Nadam se da te Tito nije vidi'o takvog!"
"Nije me mogao vidjeti, kad je on pin'o duplo vise!"
"Jel' te vidi'o Kalodjera takvog, jadna ja!?"
"Jest' i stalno mi nesto srao na uho a ja od Micunove trube naprosto ogluvio i nista nisam cuo!"
"O, jadna ja ... gotovo je, dje nadje Micuna, sutra ce te izbaciti iz Partije ... garant! Najebali smo!" udara se Majka, ovaj put ne po grudima vec po glavi. A ono, pravo zveci! K'o po bundevi!
"Nema sansi, nemaaa sansiii da mene neko izbaci iz Partije! Zeno draga ne pratis roman zbivanja... mene su izbacili iz Partije prije ojhaaa vremena!"
"Uh, dobro onda." smiri se Majka.
Onda Stari nesto promrmolja... kao mijenjali sakoe i bla, bla,bla.
"Haman da vidim sako!" ... rece majka.
Vrti Stara sako, kao Hava onu nasu robu sto je odnijela jedanput - nikakve razlike ... te, ko za sebe rece..."nije ovo Titovo, jarane!"
"Kako nije , zeno draga ... licno mi Broz poklonio...ovaj, nije bas djaba, nego smo se mijenjali za sakoe.."- u polupanici rece Otac...i u nevjerici - mozda je onaj njegov Al Kapone sako , sto ga je nakaradno sasio Karabegovic - ipak bolji?
Stara prevrnu dzepove ... izvadi cevap i nesto luka.
"Jel ovo tvoj cevap u zadzepku ... matere ti?...upita skiljeci na jedno oko Majka.
Podize lagano cevapcic, sasusen i nikakav, prema nasem razbijenom lusteru ... okrece ga u zraku ... i sva se snebiva.
"Aj ti Stari probaj taj sako, da ja nesto vidim." Rece, mudra moja Majka.
Stari navuce sako!
"Ajd se sad ti okreni ... i zakopcaj puljke!"
Stari se okrenu, i nekako nespretno zakopca dugmad.
"Okreni se jos jedanput, i spusti ruke!"... e tako. Rece Majka.
Nasta tisina!
Stari se okrenu, jos jednom, ko za svaki slucaj.
"De, ne okreci se vise ... budalo!" Izusti Majka...sva zamisljena.
"Kaputic je cudo jedno ... nekom stoji k'o da je Predsjednik drzave a nekome k'o da je nocni portir hotela Palas!"
"I skidaj to sa sebe!"
Zavuce ruku u unutrasnji dzep sakoa, nesto papirno napipa, povuce a gomila love se rasu po nasoj kuci. A sve strana para, Dolari, Lire, Marke, Silinzi ... jebajiga ... nigdje ni jednog dinara, pa da se i mi okoristimo.
Kakav nered je napravila! Usrala kucu!
"Jebote, ovaj konj nije normalan, sta je love natrp'o u dzepove!" sikti moja Maja! A u ovoj zemlji nista ne mozes kupiti! Ko ce sad ovo sve pokupiti?
Stari podig'o upitno ruke u zrak, svez'o mu se jezik, nenaviknut na federacijsko ispijanja viskija, k'o ne zna o cemu se radi, a posto je to bila naporna pozicija za covjeka u njegovim godinama ... takav se i strovali na nas kauc!
A kauc, tamno-zeleni, zadnja rijec slovenske tehnike ... kupljen u Lesnini, tvrd, sve da od sale, zuljeve na guzici navuces, ispunjen nabijenom morskom travom!
Suhom!
Kad zavaljaju jesenje kise Banjalukom, i vlaga se usulja u nase stanove, uscuje se neki miris iz naseg kauca ... tukne na mrtve ribe, kao kad smo ono jednom bili na moru!
Blago namaaa!
Thursday, December 17, 2020
Nema se šta dodati ni oduzeti uvidu pisaca iz Hrvatske da je Vesić glup i budala. Zato ovde nećemo o Vesiću nego o jednom od pisaca – Viktoru Ivančiću. Pošto je Ivančić primetio da je Vesić budala, Vesić se zapitao – ko je Ivančić? Možda je googlao, možda se raspitao, tek uz Ivančića je verovatno čuo da zajedno ide i Split. A onda su valjda (i kod njega) počela da rade sećanja (na čuvene TV serije o malom i velikom mestu), pa je iskrsnuo i Miljenko Smoje. Verujem da bi Ivančić rekao da je bilo neminovno da se u ovdašnjoj novoradikalskoj ignorantskoj komediji zabuna pojavi i sâm Smoje, kad su se tu već našli Ivančić i Dežulović.
Pošto je demonstrirao kakvu-takvu, ali svakako naopaku obaveštenost, s novim pouzdanjem Vesić se upustio u otkrivanje Ivančićevih motiva da ga nazove budalom. „Još jedan Hrvat koji promoviše knjigu u Beogradu pa bi pljujući po našem gradu da proda koji primerak više?“, retorički se kao pita Vesić, pa odgovara: „Zarađujte pare u Beogradu prodajući knjige jer poznati možete da postanete samo u velegradu“. Je l se to lokalni šerif razmahao pred „strancima“? Deli packe i dozvole uokolo. Srećna je okolnost što ne može da dobaci preko granice. Ako Beograd i može da sravni sa zemljom, što uporno radi, napolju je on – niko i ništa.
Tek, ispravimo Vesića: Ivančić nije pljunuo Beograd, nego je za Vesića rekao da je budala. Meni to ne liči na pljuvanje po gradu, više mi izgleda kao pokušaj da se grad sačuva od budale. S druge strane, ne bi me čudilo da Vesić na sebe gleda kao na simbolično otelovljenje Beograda: reći za Vesića da je budala, isto je što i pljunuti Beograd, biće da rezonuje on. Kako bilo da bilo, kakve to veze ima sa promocijama i prodajom knjiga. Vesić izgleda veruje da baš svi kao on i njegovi novoradikali kada pljuju misle samo na promociju i prodaju? Reč je tu o svojevrsnoj novoradikalskoj kapljičnoj ekonomiji – širi se poput zaraze, a maske, nažalost, ne pomažu. Na tu ste bolest ili rezistentni ili niste. Vesić veruje da niko nije i – greši.
Evo podataka: od 2005. naovamo, Ivančić je u Beogradu objavio sledeće knjige: Robi K., u dva toma (2006); a onda i Robi K. Treći juriš! (2011); zbirke ogleda Animal Croatica (2007), Zašto ne pišem i drugi eseji (2010), Jugoslavija živi vječno (2011) i Sviranje srednjem kursu (2015); romane Vita activa (2005) i Planinski zrak (2009); te zbirku priča Radnici i seljaci (2014). Godine 2018. u pet velikih svezaka izašao je Robi K. 1984-2018. Naredne godine, u jednom tomu, ponovo su štampani Vita activa, Planinski zrak i Radnici i seljaci. Sve zajedno 16 (i slovima: šesnaest) knjiga. Od tih 16, rasprodato je devet prvih izdanja. Od tih devet, šest je imalo novo izdanje.
Sve to, pre nego što je Ivančić primetio da je Vesić budala. Od 2005. do danas, Ivančić nije uzeo doslovno ni jedan dinar ni za jednu od svojih knjiga objavljenih u Beogradu (ni za prva ni za ponovljena izdanja). Iz čega slede barem dva važna izvoda za Vesića: 1) knjige Viktora Ivančića objavljivale su se i prodavale u Beogradu i pre nego što je ovaj grad zadesila nesreća u obliku Vesića; 2) ni pre Vesića ni za vreme Vesića, Ivančića nije zanimalo da uzme – recimo to tako, pomalo patetično – ni prebijene pare od prodaje tih knjiga. Ova dva bitna podatka pred Vesića postavljaju naizgled nerešivu zagonetku: ako nije zbog para, zašto je pobogu Ivančić uopšte osetio potrebu da za Vesića kaže da je budala?
Bez namere da pomažem Vesiću, ali sa željom da svoje mišljenje podelim sa čitaocem, rekao bih da se Ivančić vodio čistim altruizmom.
Peščanik.net, 17.12.2020.
Wednesday, December 16, 2020
In memoriam: Đorđe Mikeš
Jutros nam javljaju da je otisao jos jedan bivsi kosarkas Borca.
U Banjaluci je umro nas drug, saigrac, trener, prijatelj Đorđe Mikeš.
I mi, rasuti po svijetu, smo culi kad je Đoko dobio koronu, pa smjesten u bolnicu. Bili smo sigurni da ce to Đoko preboljeti jer uvijek je bio jak i otporan... A onda smo se zabrinuli, kad je dosla nova vijest: da je na respiratoru. Nedjelju dvije nakon toga cujemo da je bolje i da je skinut sa respiratora. Dobra vijest se zacas prosirila i optimisti, kakvi jesmo, bili smo vec sigurni da ce se Đoko, kao i uvijek do sada, izvuci...
I onda jutros, tuzna vijest, da ga je korona, bolest koja hara zemaljskom kuglom, odnijela sa sobom; upravo u dane kada su se u svijetu pocele davati dugo cekane spasonosne vakcine. Da je izdrzao jos mjesec- dva, slijedece godine, krajem maja, Đoko bi bio medju nama.
Na zalost, nije izdrzao!
Moja prva sjecanja na Đorđa Mikeša vezana su za Gimnazijski kosarkaski teren. Sjecam se, moji prvi dani u kosarci - 1962-63., pocetak ljubavi koja nikad nece prestati, Đoko, tada junior Borca. Pripemaju se za prvenstvo Bosne i Hercegovine. Mi mladji upijamo svaki pokret starijih. Đoko je vec tada imao svoj karakteristican mek ulazak i sut. Mi mladji smo pokusavali imitirati te pokrete, ali nije islo... Tu mekocu ne ucis - s njom se radjas. Sjecam se, nekoliko godina kasnija: ja igram za razred na prvenstvu Gimnazije, Đoko gleda utakmicu. Utakmica "bez veze", kako bismo mi to rekli, jurnjava bez smisla, mene lopta ne slusa jer osjecam i njegov pogled, sramota me... Na poluvremenu on mi pridje, zagrli me kao stariji drug i tiho, da drugi ne cuju, rece: "Igras kao da nikad nisi trenirao! Radi samo ono sto si vec naucio. Ne izmisljaj nista novo, igraj kosarku, ne jurcaj..." Savjet i njegovo bodrenje mi je pomoglo da se u drugom poluvremenu opustim... Te njegove dobronamjerne rijeci sam zapamtio, evo, citav svoj zivot. Od tada smo Đoko i ja postali nekako blizi. I kasnije mi je prilazio, ispravljao, savjetovao...
Đorđe Mikeš je, nakon sto je prestao igrati, dugo bio i trener Borca i Mladog Krajisnika. Na slican nacin, kako je nekada prisao meni, prilazio je svim svojim igracima i igracicama - savjetovao direktno i jasno ali blago - kao stariji drug, ocinski...
Volio je kosarku i ostao uz nju do svog poslednjeg dana.
Porodici i prijateljima iskreno saucesce!
Neka ti je laka banjalucka zemlja, druze moj!
Tuesday, December 15, 2020
Vojin Mijatovic : NOCNO PISANIJE BIVSEM PREDSEDNIKU I BIVSOJ STRANCI
Steta mogli smo mnogo, ali....
