Jutros nam javljaju da je otisao jos jedan bivsi kosarkas Borca.
U Banjaluci je umro nas drug, saigrac, trener, prijatelj Đorđe Mikeš.
I mi, rasuti po svijetu, smo culi kad je Đoko dobio koronu, pa smjesten u bolnicu. Bili smo sigurni da ce to Đoko preboljeti jer uvijek je bio jak i otporan... A onda smo se zabrinuli, kad je dosla nova vijest: da je na respiratoru. Nedjelju dvije nakon toga cujemo da je bolje i da je skinut sa respiratora. Dobra vijest se zacas prosirila i optimisti, kakvi jesmo, bili smo vec sigurni da ce se Đoko, kao i uvijek do sada, izvuci...
I onda jutros, tuzna vijest, da ga je korona, bolest koja hara zemaljskom kuglom, odnijela sa sobom; upravo u dane kada su se u svijetu pocele davati dugo cekane spasonosne vakcine. Da je izdrzao jos mjesec- dva, slijedece godine, krajem maja, Đoko bi bio medju nama.
Na zalost, nije izdrzao!
Moja prva sjecanja na Đorđa Mikeša vezana su za Gimnazijski kosarkaski teren. Sjecam se, moji prvi dani u kosarci - 1962-63., pocetak ljubavi koja nikad nece prestati, Đoko, tada junior Borca. Pripemaju se za prvenstvo Bosne i Hercegovine. Mi mladji upijamo svaki pokret starijih. Đoko je vec tada imao svoj karakteristican mek ulazak i sut. Mi mladji smo pokusavali imitirati te pokrete, ali nije islo... Tu mekocu ne ucis - s njom se radjas. Sjecam se, nekoliko godina kasnija: ja igram za razred na prvenstvu Gimnazije, Đoko gleda utakmicu. Utakmica "bez veze", kako bismo mi to rekli, jurnjava bez smisla, mene lopta ne slusa jer osjecam i njegov pogled, sramota me... Na poluvremenu on mi pridje, zagrli me kao stariji drug i tiho, da drugi ne cuju, rece: "Igras kao da nikad nisi trenirao! Radi samo ono sto si vec naucio. Ne izmisljaj nista novo, igraj kosarku, ne jurcaj..." Savjet i njegovo bodrenje mi je pomoglo da se u drugom poluvremenu opustim... Te njegove dobronamjerne rijeci sam zapamtio, evo, citav svoj zivot. Od tada smo Đoko i ja postali nekako blizi. I kasnije mi je prilazio, ispravljao, savjetovao...
Đorđe Mikeš je, nakon sto je prestao igrati, dugo bio i trener Borca i Mladog Krajisnika. Na slican nacin, kako je nekada prisao meni, prilazio je svim svojim igracima i igracicama - savjetovao direktno i jasno ali blago - kao stariji drug, ocinski...
Volio je kosarku i ostao uz nju do svog poslednjeg dana.
Porodici i prijateljima iskreno saucesce!
Neka ti je laka banjalucka zemlja, druze moj!
No comments:
Post a Comment