Sead Bahtijarević: Sjećanja na početke tenisa u B. Luci (2)

 Moram spomenuti da su klinci iz okoline kluba , godinu – dvije i vise mladji od mene , koji nisu ucestvovali u skolama Huse Arslanagica i Rize Pasica , vec oko 1960 poceli da dolaze u klub i „ kradu „ znanje od onih koji su prosli ove skole i postajali pravi igraci . Tu prije svega mislim na Slobodana – Bodu Vukovica ( doselio 1960 iz Prijedora gdje je vec igrao tenis) , Vehbiju Mujcinovica (ubijen pred rat u svom stanu iznad gostione „Borac „) , Peru Trikica ( umro prije dvije godine ) , Radu Topica ( poginuo od struje u svom dvoristu ), Gagula Franju , Lukic Duska , Siku Katanu , Mladena Zorica i jos neke koji nisu pripadali prvoj ekipi kluba ali su bili kandidati za juniorsku ekipu . 

Za ove momke kao i polaznike nase skole organizirali smo turnir na kom je Bodo Vukovic pobijedio u finalu Radu Topica . Nasa skola 1964 godine je dala novi zamah koji je , nazalost , kratko trajao jer je Ante Grubisic prekomandovan iz Banja Luke i nestala je neophodna veza sa vojnim vlastima. U blizini kluba se nalazio magacin goriva pa smo nakon izvjesnog vremena dobili strazara ispred igralista i jedno vrijeme nismo imsli pristup terenima. Tu je novi gazda na bazenu , Simovic Bozo , odigrao negativnu ulogu , sve dok nije dobio naredbu od pukovnika Kovacica , oca moje skolske kolegice.

U pocetku tenisa u B. Luci smo bili najslabiji u BiH . Zahvaljujuci skolama tenisa Huse Arslanagica i Rize Pasica te knjizi Predraga Brixija , koju smo posjedovali i „bistrili“ , mi smo igrali lijepo i tehnicki dosta ispravno ali smo gubili od objektivno slabijih , koji su mogli duze drzati loptu u igri .Ispadali smo u prvom ili drugom kolu ali smo isli na turnire i ucili. Naravno, mi nismo mogli provoditi mnogo vremena na terenu jer smo imali samo 2 . 

 Nakon par godina , vjerovatno dobrim zrijebom i uz dosta srece , Ante Grubisic i ja smo igrali u polufinalu Republickog Prvenstva u parovima ,u Sarajevu . Ne mogu se sjetiti jos nekog slicnog uspjeha u to vrijeme. 

 Sjecam se da sam u 4. razredu gimnazije pobijedio na takmicenju juniora do 18 god. Bos. Krajine a poslije toga na sletu u Sisku protiv reprezentativca Jugoslavije za veterane doktora Hergesica i najboljeg igraca Karlovca , jednog od brace Mitic . 

 To su tada za nas bili veliki uspjesi . Prekomandom Ante Grubisica iz Banja Luke i odlaskom Fahre na studij u Zagreb 1965. godine , ja sam ostao sam i jedini imao kljuceve kluba (naravno i sef vojnog sportskog poligona) . 

 Arnautovic Husref – Talijan je prestao da igra , Mico Dragovic , zbog sukoba sa Antom oko klubskog reketa takodje . Tu su bili novi , prije svega Denis Galijas . Zoran – Zoka Obrovski se nakon par godina pravo aktivirao ali od 65. pa do potresa smo prakticno Denis i ja bili gotovo jedini koji su igrali i isli na turnire. Tu nam je pomogla cinjenica da se klub nalazio na podrucju MZ Borik a Denisov otac je bio predsjednik MZ-a. Takodjer , predsjednik SOFK-e Hamdija Kadenic je imao dosta simpatija i razumijevanja prema nama . 

Jednog dana , prije potresa , kada se gotovo vise nije igrao tenis u B.Luci , slucajno sam otkrio pokraj terena Todora – Tosu Papica i mog razrednika iz prvog razreda Gimnazije Milenka Jaksica, s kojim sam igrao i stoni tenis . Trava je bila izrasla na terenima . Od tada ih nisam ispustao. 

Fahro sa Ivanom Ljubicicem - Halle ATP turnir na travi- pred u Wimbledon

Nakon potresa osnovana je Direkcija za obnovu Banja Luke (kasnije Zavod za izgradnju). 

Todor – Toso Papic je postavljen na celo pravne sluzbe i bio jedan od glavnih ljudi u firmi . Svaki dan sam bio kod Tose u kancelariji i pisao pisma , razradjivao ideje i , umjesto da studiram elektrotehniku , studirao sam banjalucki tenis . 

Jedina satisfakcija je bila Zlatna plaketa Teniskog saveza Jugoslavije , za koju me je predlozio Toso Papic , zajedno sa tadasnjim predsjednistvom kluba. Naknadno je za isto odlikovanje predlozen i Ante Grubisic i ,takodjer , dobio ali nakon dodjele na proslavi 50 godina TSJ u Zagrebu 1972 godine. 

 Samo je Mima Jausovec , prvakinja Jugoslavije , bila mladji dobitnik plakete u cijeloj Jugoslaviji. 

Toso nije htjeo da se eksponira pa je bio podpredsjednik kluba , ja sam bio sekretar a za predsjednika kluba Toso je uvijek dovodio jednog od aktuelno najutjecajnijih ljudi u gradu , s kojim je on istovremeno bio dobar prijatelj. Tako su se na toj poziciji nalazili Tomislav Javor , Dr Milosevic , Munib Mulaomerovic , Mile Reljic , Josip Stader , mozda Ibro Tabakovic - nisam vise siguran . 

Povratkom Fahre sa fakulteta iz Zagreba , ja bivam rasterecen , da bi se posvetio studiranju i od tada Fahro sa Tosom biva glavni pokretac svih akcija . 

 Ja sam i dalje bio najbolje plasirani igrac iz B. Luke i glavni trener . Prvi sam dospio na Rang listu najboljih tenisera BiH ( prvo medju deset najboljih a onda i medju pet ) . Kad sam bio 5. na rang- listi ispred mene su bila 3 Tuzlaka i Josko Stern iz Sarajeva . Na Rang-listi Jugoslavije sam bio 35. Poslije je bilo mnogo lakse dostici bolje pozicije na rang-listama jer su najbolji igraci iz tog vremena mahom otisli u Njemacku da rade kao treneri ili igraju za neku ekipu. 

 Ekipa je od posljednje stigla na drugo mjesto u BiH i pocela da se bori sa Tuzlom za prvu poziciju. 

Odmah nakon potresa , kada su stigle prve pare , dogovorio sam se sa Tosom da se obratimo TSJ da nam posalje jednog trenera , koji bi preuzeo trening i time se profesionalno bavio. Obecali su nam jednog iskusnog , dobrog , starijeg trenera a stigao je mladi beogradski igrac iz „Partizana“, Mijo Petrov . Odigrali smo par probnih meceva i Talijan i ja smo ga pobijedili . 

 Medjutim , Mijo je radio odgovorno , pedantno i skola je bila uspjesna . Nazalost , Mijo je ostao samo oko godinu dana . Bio je malo mladji od mene ( cca 20 god .) i jako simpatican. Zbog privatnog problema je uskoro napustio B.Luku. 

 Na turniru u Osijeku igraci beogradskog „ Partizana“, na celu sa poznatim igracem Banetom Vuceticem , su se salili da je Mijo u B.Luci naucio igrati tenis . On je stvarno sa nama postao malo bolji igrac ali je kao trener bio jako solidan i imao je nasu podrsku. 

 Nakon Mijinog odlaska ja sam opet preuzeo trening . 

 !972 je organiziran Seminar za trenere TS BiH . Prakticni dio u Dubrovniku a opsti i specificni teoretski dio u Sarajevu. Nastavnik broj 1 u Jugoslaviji – profesor sa DIF-a u Zagrebu Nikica Nadali . 

Po povratku sa seminara, ja sam odlucivao da li cu sam dalje trenirati ili cu trening podijeliti sa Denisom Galijasem i Dulom Crnogorcem . Dogovorili smo se da jedan dio sezone podijelimo trening ali sam ja i dalje bio prvi trener. 

 Sa Milanom Tosicem – Prletom smo se dogovorili da tenis udje u Sportsku dvoranu „Borik“ i ja sam bio prvi i jedini koji je u hali , 2 puta nedeljno , cijelu zimu drzao trenig do proljeca 1975 . godine kada sam otisao na odsluzenje vojnog roka u Zadar . Prle mi je dozvolio da izvucem na parketu hale linije za tenis sto sam ja i ucinio 30 . i 31. decembra , uz pomoc Zorana Obrovskog . Iz hale sam otisao na proslavu Nove Godine. 

Te zime sam trenirao Papic Srdjana-Paparu , Voju Sukala , Igora Radjenovica, Darija Bitorajca , Naskov Vidana , Ranka Djurovica , Zorana Dimitrijevica , Gorana Pecanca , Sonju Knezevic , Sinisu i Zagu Simeunovic , bracu Prostran, Branu Babica i jos neke koji nisu bili redovni. Nazalost , vjerovatno sam zaboravio neke koji su tih godina bili clanovi nase teniske familije. 

 Te zime podpredsjednik naseg kluba Esad Hadzidedic – Pisca je izgubio zivot u saobracajnoj nesreci , zajedno sa Nedjom Hoticem i Pakizom Katana. Sve troje su radili u Zavodu za studije i projektovanje. 

Dolaskom Tose Papica , klub se preporodio . 

Aktivirali su se mnogi rekreativci , bivsi sportisi : Zlatan Ibrahimbegovic , fudbaleri Djulic Fuad-Djula ,Muhamed Ibrahimbegovic – Fiser ,Dzevad Kreso , Eso Hadziomerspahic, Milenko Jaksic , Karalic Milorad , Ibro Tabakovic , Josip Stader, Mario Sladoljev , Paja Patras, i mnogi drugi . 

 Vratili su se braca Arnautovici , Mico Dragovic , Pero Trikic – Trika . 

Vratili su se braca Arnautovici , Mico Dragovic , Pero Trikic – Trika . Teniskoj porodici pristupili su Sejdinovic Zeljo – Ceker ( jer se nakon povrede koljena vise nije mogao baviti kosarkom) , Vukovic Simo – Furak je letenje zmajem i druge svoje ljubavi zamjenio teniskim raketom, Angel Trajkovski je doveo svoju kcer u skolu tenisa a onda se i sam aktivirao (kako sam cuo , pred rat a i u vrijeme rata je preporodio bivsi „ Petar Drapsin „ i omladini stvorio odlicne uvjete trening). Poceli su da igraju vidjeniji momci iz grada : Armin Midzic , Zuco Kulenovic (poceo jos 1964 ), Mrnja Marovic , Faruk Bektas , Adnan Huseinbegovic i mnogi drugi.

 Mnogi bivsi stonoteniseri su se prebacili na tenis : braca Maglajlic , Jovicic , Stader , Tabakovic ,Komlenac Ranko i jos neki.

Mojim odlaskom u vojsku pa do povratka iz Njemacke ,prestaje moj angazman kao trenera u „Petru Drapsinu „ . 

 Tada trening preuzimaju Denis Galijas , Ante Friganovic-Sjor , Zoka Obraovski , Dule Crnogorac i Pero Trikic . 

 Objekti su poceli da se grade. Prvobitno je na terenima u Boriku bio drveni trenazni zid , kucica od salonita ( zidovi i krov ) i sudijska postolja kakva nigdje nisam vidio . To je bila platforma na 3 tocka na kojoj je moglo biti vise osoba ; vjerovatno vise namjenjena za odbojku. Nije bilo kupatila. 

 Dolaskom Tose Papica dobijamo klubsku kucu a povratkom sa fakulteta iz Zagreba ,Fahro zapocinje akciju za izgradnju novog klubskog objekta sa restoranom . Veliki dio svog vremena , na poslu i poslije , posvecuje tenisu. 

Graditelji TK "Mladost" Izmedju Fahre i Seje legendari banjalucki vulkanizer Mili Plavetic - Zuco

 Kada je „Petar Drapsin“ ( poslije „Borac“ ) postao tijesan za velik broj clanova i za nove ideje ,odlucili smo se za izgradnju novog kluba u Parku „M.Stojanovica“, nazalost uz mnogo otpora . Poslije su klubovi nicali kao pecurke , mahom privatnom inicijativom kao komercijalni objekti . 

 Tenis je procvjetao i dobio siroku bazu.