Vladislav Bodnaruk - Toba: 28. dio Cuga u Aleksincu

 Nesto dalje od naseg stana tamo prema zeljeznickoj stanici na fijakerskoj stanici u oronulom fijakeru, Sare i Saban.  Gledaju u mene! 

"Budis li se ti to Kuriru nas, il' jos samo sanjas?"... rece milo Sare. 

"Sanjam ... garant!"- pomislih otvorenih ociju!

"Slusaj ovu moju ali nikome ne reci!" Rece Sare ispodglasa. 

I ja sam uvijek sanjao, sanjao dugim snovima, poneke sne i vise od sto godina, poneke sne preko hiljadu godina! Dodav'o misli, neraelne misli u zivote voljenih, u moj zivot, u konje, pa onda sve naslanjao na stvarno sivilo - vjerujuci da je moje sanjano stvarno! Dotakeo sam krajicak kriticne mase svemira i shvatio kako sam ponekim putem vec odavno prosao,  mada se u zvijezde nisam upustao, il' od straha od Alaha, il' od sama sebe, a i to mi je bilo dovoljno.

 Otkrio sam sta je san a sta java! Da budem ... iskren ... razlike su skoro nikakve ...covjek traje vjecno, ama bas kao i san! Ima ga i tu i tamo! Samo to svi jos ne znaju!

Kada ti se neki put ili staza ucine poznatim, to je samo zato sto si tu nekad vec bio ... mozda, prije sto, dvjesta, hiljadu ... godina!

Covjek se ne snalazi najbolje ni sa samim sobom u tom svom snu a to zato sto se sa sobom samim ne susrece nikad u istom obliku, jer nikad se ne susrece u isto zivotno doba! To je nemoguce jer proslost zaostaje za sadasnjicom a sadasnjica je proslost onome sto dolazi sutra! 

Samo treba znati sanjati! Snovi su prenos energije, nas, sa onima na koje mislimo! Oni su svi tu oko nas, svi traju beskonacno i prenose nam poruke, dok je i nas i dok na njih racunamo! Kada to prekinemo, ucini se da se lanac na trenutak prekida no nasa Dusa je zapisana i realana u svakom trenutku! Posto je materija neunistiva, neunistivi smo i mi! Treba samo sacekati momenat kada se te mase spajaju a izgubljene komponente budu opet na broju  ... i ti si opet tu ... u sadasnjosti!

Naravno nekoj ... buducoj, ali tvojoj ... sadasnjosti! 

Jedno je sigurno, ponovo si u svom zavicaju jer je to komponenta koja spaja sve ostale komponente. Problem je u tome sto sa tobom nisu i oni koji su tu nekada sa tobom bili! Oni traze sebe Svemirom dio po dio, bas kao sto si i ti sebe. Taman kad se nadju, sretni pojure u Zavicaj a to bas ponovo otisao! 

Ali ces uvijek osjetiti njihovo prisustvo, pa ma u kojoj varijanti ponovo dodjes! To je potpuno sigurno!

Zato ces uvijek neke ljude zavoljeti i pri prvom susretu a neke nikada! Jer ces ih odmah prepoznati! 

Ma dokaz si ti sam! Pogledaj se! Vidis li se?

Eto, vidis da ne lazem! 

Da ne bih dalje laprd'o,  dohakaj sam kada letis nebom a kada zamljom hodis!

To moze svako!" 

"O, jesi se ti nacug'o Sare. Pricas budalastine k'o ludi Jozo." rekoh razocarano. 

"Nacug'o, ne nacug'o, to ti je tako."... rece ravnodusno, gledajuci u zemlju. 

"Jesi, gad god se nacugas samo seres!" 

"Dobro, serem ...ali ti probaj ovo zapamtiti, pa jednom kada odem, aakooo, ikad odem, samo gledaj dje ces me sve naci! A onda se zacudi ... sebi u guzicu!" rece Sare , po malo ljut ... ili je samo glumio? 

"Ja sam s tobom dobar, jer ponekad pomislim da si ti ja ... bas ja ... al' ... kad sam bio mali! Nekim cudom moja proslost uletila u sadasnjicu pa ja svaki pokret znam, cak mi je s tobom dos'o i moj Horoz ... isti onaj sto mi ga je Babuka za Bajram poklonio one godine kad sam ja bio ... ti!" 

Ja se malo prep'o takvih razmisljanja pa pit'o jednom Ingrid znaju li doktori zasto se covjek  ponovo radja u istom Gradu, na istom mjestu, a uvijek isto blesav. Sto jednom ne osvane, pametan, bogat?

Ingrid me prvo pitala jel' to Sare nesto srao? Ja rekoh i njoj kao sto je i ono gore napisano. Ona trazila da ponovim! Ja ... ponovim! I jos dodam , da vidi mog Horoza u svom snu a ne svog Horoza u mom snu! 

Ingrid zunula k'o pes!  (To je riba! Pesh!)  Tako zjevala neko vrijema a ni rijeci iz nje.

Pa onda pazljivo, vrlo zabrinuto upita: "Malac pijes li ti sta?"

"Pijem!" rekoh spremno.

"E, pa tu smo onda, sine! A sta pijes?" upita tuzno.

"Vodu, a sta drugo!" rekoh.

"Samo vodu?" upita Ingrid.

"Ma i mlijeko u prahu, kad ima, jebajiga!" rekoh.

"Dobro je Malac, onda ... pade mi kamen sa srceta! Nego pitaj Sareta vidi li on u tom svom snu osim horoza i ... bijele misove? Tu bi mi bilo lakse postaviti diagnozicu!  Alkohol je cudo! Delirijum tremens ... bijeli misovi, svuda u Svijetu a u Bosni ... mogu mozda i Horozovi! Sad sto nisu bijeli , nego sareni ... pa ni rakija nije bezbojna! Mozda boja ... otud'?" rece Ingrid, vrlo srecna. 

"A snovi ... Ingrida?" upitah. 

"Snovi dodju kada ti java kaze ... zbogom! Dao nam Bog slikovnicu naseg zivota da listamo, da nam ne bude dosadno, da ne budemo sami ... u toj nasoj samoci!" rece Ingrid, opet bez greske. 

"Ma postoje ti ljudi koje to bolje znaju od mene ... drzi se ti Malac ... Sare!" rece Ingrid. 

Miris bijele kafe za cikorijom, ne da lagati ... to je  budjenje , i meka ruka Majcina na celu,  to je zivot!  Garancija za zivot! 

 Ja sam , cini mi se jedini covjek na Svijetu koji je u snu sanjao da sanja san. U momentu kada sam se probudio, nisam znao iz kojeg sam sna tacno izasao, pa je poslije godinama ostalo da vucem nesto sto je vec davno i prosanjano a i prospavano! 

"Ma pusti ta sranja o snovima, Malac ... nemoj me vise ispitivati, matereti,  da me neko cuje sta pricam, poslali bi me garant u Ludaru! Treba misliti o ljepsim stvarima, " -  rece Sare svojim nenadmasnim basom ... "Vidi ovo ... nasla se lova, Hava vratila sve do u dinar ... a i morala , znas mene, znas kad sam joj ono prisapn'o na pijaci ... a i Ceba je pritisla, tako , sad smo mirni. Ici ces i ti na more, ne brini! 

 Ostala jos jedna sindikalna smjena do pocetka skole! Istina, ona zadnja, ona za trecu smjenu,  ona sto zovu ... sirotinjska  za fukare ... ali sta tebe boli ... patak, sav se u to uklapas!

A te su ti smjene najbolje, more najtoplije, grijalo se cijelo ljeto, jos halva ... nema puno raje da zajebava i prska se!" 

Mitar me bezbojno gleda , razoruzan, a u civilu! Podig'o lijevu nogu na tocak fijakera na onu zbirnu sredisnju osovinu, namazanu kolomascu, cisto iz navike! Ni sam svjestan da to vise ne moze da cini! Taj istup sile i manifestacije vlasti ... nestao!

Ostalo , samo on da shvati ... a hoce! Poslije svih onih laznih Uzbuna i Dojava kao i gubitka pendreka a na zadatku, a i iz samog straha da se mozda ne zamjeri dragom Marsalu ... sam se penzionisao! Micuna i Albance te Camel kartone cigareta i sanduke americkog viskija ovom prilikom necu ni da pominjem! 

Civilno odijelo mu stoji k'o piletu sise, vidi se da nije njegovo! Garant pozajmio!

I ... nesto bi i rekao, ali iz njega ne izlazi ama bas nista ... posto sluzbeno nije imao nista ni da izjavi, jer nije vise mogao ni biti sluzben, civilne izjave mu jos neprirodne i ne uvjezbane ... ipak dodade: "Jebajiga, Malac!"  te uvuce glavu u ramena! K'o stid ga! Jos se ne zna izrazavati ... banjalucki ... a htio bi ... pa vjezba! 

Velika , zabranjena banjalucka rijec, to Jebajiga, ne knjizevna ... a bogata rijec, objasnjava sve ... dakako, onima sto znaju slusati i prastati. 

Postar Ostoja se rastrc'o po komsiluka ali prvo naleti na Micuna i Hadzihafizbegovicku. Oni taman vukli neke vojnicke vrece natrpane necim kabastim! Digla se mala prasina, dvoristem! No vrece nisu bile providne pa se sad u ovom momentu ne zna sta je tacno u vrecama! Udari, Ostoja zadihan u njih! Ne u vrece! U Micuna i Hanumu mu!

Istina ... buducu! 

"Dje gori O, moj Ostoja?" uhvati ga Hadzihafizbegovicka za ramena , kako ovaj, jadan ne bi pao ili prevrn'o se preko onih vreca! 

Ispustili vrece na zemlju oboje, k'o da malo i oni odahnu! 

"Ma, nidje nista ne gori, nego Zori ispala neka velika lova iz Banjaluckih Novina pa me natjerala da zovem sve komsije da hvale Boga svi zajedno a kod nje kuci!" 

"A jesi li ti Ostoja siguran da su to pare? Da nisu samo poderane novine, pa se tebi ucinilo? Znas, zna Zora ... zajebat' levata!" rece sumnjicavo Hadzihafizbegovicka.

"Lova je , nisam lud ... barem ja znam sta je prava lova, svaki dan je prevrcem po rukama ... druga je stvar sto sam nemam svoju lovu!" ljutnu se Ostoja.

"Ali ko zna ... jednom ... mozda i ja nesto hapim ... kao i vi!" 

"Nemas, nemas, zato sto ne kontas, a svaki mjesec vuces tone para za penzije!" rece Hadzihafizbegovicka. 

"Vucem, ali opet ne kontam, Hadzihafizbegovicka!" rece Ostoja i bezazleno rasiri ruke i podize ramena. 

"Ha, ha ... imas li ti pasos?" upita komsinica. 

"Pasos, nemam, sta ce mi? Ja nikad nigdje ne putujem!" blesavo odgovori Ostoja. 

"E, pa izvadi pasos, pa onda kontaj!" rece mudra Hadzihafizbegovicka. 

"Naci ce se vec neka lova ... sama od sebe!" 

Na trenutak a i poslije njega se ucinilo da ni Micun nista ne konta! 

"A koji ce mu kurac pasos Hadzihafizbegovicka, ne kontam ni ja?" pita Micun. 

Hadzihafizbegovicka islpazi jezik, zavrnu ga i rece pfrrrr! 

A to je inace tako! Muskarci su gluplji od zena, vise im je stalo do one stvari nego do love! 

"Zaboravi sve sto smo pricali dragi Ostoja, nego leti komsijama i zovi ih u nasu kucu, odmah!"

"Sta da zaboravim draga Hadzihafizbegovicko?" Ostoja isplazio zbunjeno jezik.

"Nista, nista ... izgleda da vec jesi! Trci po komsije! Kad sve obavjestis, Kumove Franciku i Zoru zadnje zovi! Dodji i ti, a ako je problem podijeliti penzije ... sutra cemo to Micun i ja uraditi to za tebe! Samo donesi torbu sa lovom , od Zore! Sad , leti, Ostoja!" 

Ostoja poleti! Pa stade! 

"Hocu li i Saru?" 

"Zovi, ako ti je uz put!" rekose. 

Ostoja i dalje stoji! 

"Sta sad stojis, leti!" vice Hadzihafizbegovicka. 

"Hocu li i Ingrid?" 

"Sta ... Ingrid?" Micun i Hadzihafizbegovicka ga gledaju kao komad ... budale! 

"Nista, samo pitam!" 

"Ne treba Ostoja ... doci ce ona sama!" rekose. 

Falilo je svega uvijek vise nego sto pristojnom covjeku treba, a nama je i tada bilo dovoljno, savrseno dobro.

Mozda nismo bili dovoljno pristojni, ali se znalo sta treba povremeno raditi!

A mi smo svi bili po malo nenormalni, dakako gledajuci iz ugla nekog drugog  grada. 

Unose zene u kucu Hadzihafizbegovicke  sve sto je u spaizu bilo neangazovano.

Muskarci nikad nista nisu donosili. Ja sam tada shvatio... nase je bilo samo da dodjemo...i da se uvalimo. Mi smo muskarci ... jos malo eto i mene! Bilo je realno ocekivati da budem ... muskarac. Jadnom!

Tada se nekako i razvila strasna banjalucka bolest nazvana - uvalitis! Bolovali su samo jadni nasi Ocevi! Nema pravde na ovom svijetu!

Nikad je nece ni biti!

Elem, zene svijetle obraze nasih casnih porodicnih imena. Svaka nosi nesto sto prilici muslimanskoj kuci ... sto rece neki Adem... jal sudjuk, jal pastrvu... jal ... muskatle u saksiji zamotane u novine! Naravno, sto se ne pojede i ne popije tu vece, svako vraca kuci svoje. Osim pita i bureka, a to se uglavnom sve i pojede, jos s vrata! Vruce, pa prsti gore!!! Lizes! 

Moja Majka izabrala svinjsku susenu na dimu, plecku ...veliku ... i pride mladih cvaraka!

Zamotala i ona u novine!

Hadzihafizbegovicka, razmota radoznalo novine pa kad ugleda dar ... samo ga spuca nogom u kupatilo, pravac pod lavabo! 

Meni se ucinilo da ne voli svinjetinu ... ali sto je osjetljiva na  ... cvarke!? 

Kad god Micun zacuti sa trubom, narod se malo rasprica. 

 Tako uleti Ingrid Majci sa pricom: "Blago tebi, udata si imas lijepog muza, gomilu djece, znas kuhati, a i ti si k'o iz nekog filma, sad bas se ne mogu sjetiti kojeg, imas i bijelu tehniku, Hima da ti hladi pice, Labud ves masinu ... naftaru ... imas sve. Imas Brata u Beograd koji oce mene a ne dolazi! Ja cekom, cekom, Zova ... jebajiga!

 Ja is'o da nakupovam bijela tenika u Lesnina ... kad dodje Brat iz Beograd,  kad ono, nista nema. Reklo mi , samo za Sindikat.

Majci odjednom svanu ideja! "Ma dat cu ti ja Hima, jebo te on i Labuda, al' da niko ne zna od Raje a za pare sto smo platili ... plus kamate za dvije godine, sto trebamo platiti! Samo, nikome ne reci, Ingrid, molim te!" 

"Ja sam mrtva usta Zova ... nema prica laprdavim komsijicama!" 

"Joj, samo da znas, otpala nam ona zlatna slova sa Hima, pa ih nidje ne mozemo naci a znas i sama da ga nikad nismo ni koristili!" 

"Eto me sutra sa paricama, ne brigaj! Dodji Saro do mene da te pitam, ti cim dodjes sebe, kad se otrizjeznis ... prije nego se ponovo napijavas,  da mi preneses od Zove bijelu tehniku ... jel' oce?" 

"Oce, oce, a ako se napije ponovo, prije nego se otrijezni ... posalje ja tebe svoje ... asistents!" ... i zavaljase se od smijeha! 

U tom raspolozenju i razdraganosti ... opuca Sare Ingrid po guzici! Ova poskoci k'o oparena. 

"Ovo tebe Sare drugi put u zivotu ti mene opucavas po guzovama rucerdom!" vrisnu zblanuta Ingrid. 

"Pa, mora tako, Doktor'ce ... dva guzova imas ... takav je red! Svaki po jednom!  Izvini, ljepoto, ponjelo me nesto ... k'o bi ti odolio? Ti si nesto drugo, nisi obicna zena, ti si boginja ...a Bogovima se nemore odoliti!" 

Ingrid to prihvati kao Sarino izvinjenje. A nekako joj i bi drago jer joj se ucini da je Sare izrazio stav svih muskaraca.  

Posto je napravila sporazum sa Ingrid da se kotarise Hima i Labuda, Majci se navukla neka tamna zavjesa na oci. Majka vise nista nije pila a ni okusila. Nije ju zanimala ni Micunova truba.

Brojala je u sebi pare koje ce dobiti od Ingrid. "Kad dam Skenderu, skenderovo za one seljacke burme ... ostane i nama ... vise od pola!

Uzdahnu snazno! Isprsi se!  Sad je sjedila nasmijana, razdragana, bezbrizna. Mislila je na Skendera i scenu kako ce ga iznenaditi s parama za nakaradno debele burme za Kumove. A od turskog zlata ... sto je isto sto i pravo, al' jeftinije! 

"Jedva cekam ... ponedeljak!" ...  pomisli te pogleda u Oca! A On naslonjen na stok od vrata sa pivom u ruci kao onaj supak Boro u nasem stanu, sapce nesto Ingrid a ova od silnog smijeha stisce noge u iks i fata se rukom za picu! Ha, ha ha!

Nikome to nije nista cudno! Tako se zene smiju kad su razdragane a kad se malo popije, skupljaju noge u iks i fataju se za pice ...i u kafani a i na Korzu kad neki mladac provaljuje ... fore i fazone ... valjda da se ne upisavaju, ili iz nekih estetskih razloga ili nekih drugih razloga kao npr. seksualnih ... ili sta li? 

Tako i Majka ne obrati paznju na to!

Ili mi se cinilo?

Ali joj nije bilo ... svejedno.

Dernek je bio nezaboravan! Trajalo je sve do ujutro a onda su zene otisle svaka svojoj kuci! 

Muskarci nisu ... posto nije bilo nikoga da ih nosi! 

Hadzihafizbegovicka Majci zapakova opet one nase darove u banjalucke novine, i samo veli ... "evo Zoro ... preteklo je a ti hranis pet usta - trebace!

Grehota je od tebe uzimati." 

Duvnu i vjetric, pomjeri pramen kose , mome ocu. On otrese glavom, pogladi kosu rukom, i vrati svaki pramicak na svoje mjesto! Ucini mu se da to sve radi sam! Djaba prica! Djaba vjetric. 

U ponedeljak, vec s ranog jutra dodjose neki mladi momci, Crnogorci, inace dosli u Banjaluku da studiraju Pravo, ali fakultet jos ne misli biti otvoren i nece biti barem slijedecih  petnaest godina al' oni dosli ... da uhvate red! Ili , sta li!? 

Kazu Sarini Asistenti ... te poklepase i Himu i Labuda. 

Majka je dugo gledala u prazna mjesta gdje je stajala nasa bijela tehnika!

Nekako za to kratko vrijeme kako smo posjedovali te uredjaje ... sazivila se! 

Jedino se bojala po malo one struje i stekera sto je komsija Milan zakuc'o ekserima svuda po zidu, a i spoja s vodom! 

Lijepo je imati ... pa i kada ti ne treba! 

Kroz glavu joj kao munja proleti misao kada joj je Stari saopstio na balkonu uz 'ladnu pivu vijest o nabavci bijele tehnike. Bunila se, to njoj ne treba! 

Dobro se sjecala svega! 

 Htjede zaplakati ...  onda odjednom kao da skonta da u toj prici nema nista sto bi se nje ticalo! 

Stvarno ... nema! Stvari k'o stvari! Te'nika, k'o tehnika! 

Pokusa naci sebe u svemu, ali nista! Prazno! 

Izvadi iz kecelje kutiju Hercegovine bez filtera. Strpa na brzinu cigaretu u usta pa onda probrabonja po dzepu kecelje trazeci kutiju subica.

Kresnu, sibicu ali nekako joj se kutijca kofrcnu i izleti iz ruke! Pade na mjesto gdje je stajao Himo! Osta suho drvce prislonjeno na cigaretu. Htjede povuci, plamen ... a ono ... nista! 

Vidi i ona sama kroz svoje naocale, ogromne dioptrije da tu vatre vise nema! 

Nema vatre! Definitivno! Sve se samo ugasilo! Nekako , odjednom! A da niko nije primijetio! 

E, sad zaplaka! 

Moja Majka! 

Jebajiga! 

"Morski voz", sa onim dugim lijepim vagonima, isti kao Titov plavi voz, i plavi  vagoni. Nasi vagoni elegantnoblatnjavozeleni, samo zato da se neko ne bi zajeb'o i poletio, na nas, misleci da smo mi drug Tito ... pa vik'o za nama ... zivio, zivio zivio! 

Morski voz, dugih vagona, bas sam ga volio, polazio je iz Banjalike oko devetnaest casova.

Mi nikad nismo brojali te sate vise od dvanaest. Mi brojimo, brojimo pa kad dodjemo do dvanaest ... mi onda ponovo ... nazad ... jedan, dva, tri ... kako i pise na satu. 

Razdragana raja se ubacuje u vagone kroz prozore, hvataju se bolja mjesta. 

Jaci muskarci, gaze zene i djecu! 

Voz nigdje ne zuri. Na tenane smo mogli birati gdje ce mo sjesti...ali ipak mi smo banjalcani, mi moramo kroz prozore. Koferi se takodjer ubacuju kroz prozore, meni iz nepoznatih razloga. Bit ce da je sve to jednom tako vidjeno

u nekom americkom filmu. Opet! Mozda? 

Samo, mi smo se derali, mnogo jace! A na nasem! Jebajiga, nismo znali indijanski a americki jezik je bio tek u povoju! Jos nerazvijen! Nismo znali ni taj  americki jezik!

Sve je bilo popraceno tom velikom vikom i grajom. 

Jedva smo se ukrcali u "nas" kupe, moja Majka i moje dvije sestre.

Marini je ispala jedna crvena masnica vezana za pletenicu.

Bit ce neko ... povuk'o a neko ... poslije mazn'o!

Marina je plakala!

"Suti, ne placi sreco, ne placi, ne nose se vise pletenice, nismo mi vise seljaci  ... veze tebi to tvoja majka kose u konjski rep to je "sada IN" i jos ... dodamo preostali masnu! Crvenu!"

Marina vristi : "Necu rep, necu konjski rep ... nisam ja krava!" 

"Dobro, ljubi Majka ... sutra sisamo na nulu!" pokusava je vratiti na zemlju Majka. 

"Nes' mene na nulu ... rekli smo konjski rep!" ljutito lupa nogom o pod kupea,  Marina. 

"I crvenu masnu!" ... naredi Majci! 

Sare nam je kroz prozor ubacio nase platnene kufere. "Drzi,  fataj, jebote u sta gledas , koji kurac Zoro, fataj kufer!?" 

Na peronu stoji i Mitar Medovic, kao vostana figura! U slampavom civilnom odijelu, bez uniforme a sa "titovkom" na glavi . Skin'o zvijezdu!

Mor'o! Prisiljen ... takav Zakon! 

Sakrio je u zadjepak! Samo zato da mu Vlast ne bi pravila kakav problem! 

Dobro , sad bas i nije bio u Partizanima, ali je zato uvijek zestoko ... navijao a i titovka je tu!

Prava Raja tesko prihvata promjene. Pomislih ..."Poslednji Mohikanac"... 

"poslednji banjalucki posteni policajac!" 

Niko mu na ovom Svijetu ne moze zamjeriti za tu kapu! Nije sluzbena, zvijezda je skinuta, a kapa, k'o kapa!

Izgleda k'o svi drugi ... klosari! 

Brzo se sleti s vrha na dno ... valjda zato sto je nizbrdo! Tako i ovdje! 

Oca nigdje ne vidim, a cekam ga. On bi trebao bit taj sto iskace iz voza na malim prljavim zeljeznickim stanicana i puni nam prazne staklene flase vodom, onda ceka da voz dobro krene ... te se u zadnjem trenutku hvata za poslednji vagon. 

Taj film nisam vidio u svom zivotu. 

 Jesam u Kinu, al' to je nesto drugo! 

Moj Otac je ostao na banjaluckom peronu, ali sa druge strane kolodvora , u dogovoru sa Majkom ... a da ga ja ne vidim. 

 K'o biva da ja ne bi' zaplak'o i pravio sranja po kupeu! K'o da ja nisam imao preceg posla u tom morskom vozu nego da se razvalim od placa!? Nisam ni ja budala! A i kupe me sokir'o! Jebote, sve u nekoj plasticnoj kozi pa kad sjednes, samo ... kliznes guzicom na stranu! Tako klizeci dodirujuci plastiku golom nogom cuje se zvuk k'o kad neko ... pr'ne al' jace! To ce nas zabavljati cijelim putem, cak i duboko u noc. Osim kad neko iz tame kupea vikne, "otvaraj prozor, ovaj se pravo cuje a mog'o je biti i tihaner!  Dakle, necujan!" 

Kakav luksuz ... i jos svi imamo na secijema upisan broj iznad glave ... k'o u nekom logoru! Organizacija ipo! Ja sam svoj zapamtio za vjek -vjekova ...029! 

 Dan prije puta, postar Ostoja nam je donjeo i jedan racun iz banjaluckog "Lovca' ... navodno neki supci na Ocev racun pojeli 150 i nesto porcija velikih cevapa, i to Mujinih,  plus tri  sindikalne! 

Mater mu jebem, ko je jeo sindikalne? 

Kad smo platili "Lovcu" ceh, ispalo je da Otac ne moze na more. Badava je Hava vratila sto je spontano i u neznanju "hapila', badava se Sare trudio da se sve nadomiri, badava je Mitar odlagao hapsenja. Love nije bilo! 

Sad bas, to i nije neko opravdanje .... nama je svima , sve falilo! 

Utjeha je , ipak uvijek se nesto nadje! 

Sef stanice zviznu u pistu i podize nekakvu malu lopaticu. 

"Stanite, stanite ... voz stanite ... Zovo ti sustavi voz, oce Mirjam da vidi more ... i Malca ... evo pare!" trci Ingrid pobacala cipele na sve strane, pa bosonoga, a pod rukom joj Mirjam! Sustavite i voz! I mokolotivu! 

"Uzmiteeee i menneee, uzmite i meneee!" vristi mala Mirjam. 

Ubacise je dobri ljudi kroz prozor, kao i one kofere! Sreca prozor bio otvoren! A i da nije, Mirjam bi prosla ... garant! Kroz zatvoreno! 

Maloj, spade sa nogice na Peron, jedna crna lakovana cipelica ... jebo jednu cipelu, ima onu drugu! 

A isto tako ... lakovana! 

"Ima li mala sta za presvuci?" bori se Majka sa vjetrom , hvata naocale da ne budu otpuhane, bori se sa dimom i vatrenim iskrama sto prce iz lokomotive. 

"Nema, nista , nista za svuci i presvuci , na brzinu sam je spremila pa tako nista nisam spakovala Zova,  neka nosi od Malca ... eto para puna kesa, kupi ako ima ... da se kupi, ljubim te Zova, cuvaj Mirjam ... ona volu vas ... misli vi porodica! Zajebala se, meni se dodaje od same mene!" 

Baci onu kesu para prema otvorenom prozoru a prozor vec otisao, pa kesa trehnu u stranicu vagona i pade na peron!

Ingrid razljucena poleti da kesu spuca nogom, zatim stade pred kesom, il' se sjeti da nema cipele il' da je steta sutat' toliku lovu. 

Strpa kesu u tasnu! 

Voz cugnu, naprijed, pa nazad, mi se posudarsmo glavama! Svako trehno svog najblizeg!  Takav je red! Majka ... nikoga! Ma ni u nas djecu ... posto joj nismo bili toliko bliski! 

A kol'ki bi joj treb'o vrat da spuca Starog na stanici!? 

Smijeh!

Ojhaaaa, idemo na more, neku uzviknu. Krenulo!

Faruk izvadi trubu ispra pisak, puhnu u njega i zasvira, "Samo jednom se ljubi"... dohvati ga njegov bend, i nasta opsti rusvaj. 

Voz lijeno potece , i cu se kao takatak, takatak, takatak, pa sve brze i brze , takatak.

Priljubljen nosom uz prozor vagona, u daljini vidim na peronu Oca, kako stoji, sam i napusten, prebacio onaj drugi sako sto mu je sio Karabegovic, isto nakaradno, pa ga je samo tako mogao nositi, prebacenog preko ramena. 

O, da, davalo je to i njemu,  mladalacki izgled! 

Skida naocale, brise nesto iz ociju i on ... ja pomislio ... place ... kad kurac ... ono samo piljevina, zar i pepeo! 

Znao sam, pravi muskarci, nikad ne placu! To mi je On rekao, jednom! 

Ono jednom, kad se i meni nesto skupilo ... jebajiga! Ali to je druga prica! 

Prilazi mu teta Zdenka sa nekakvim papirima, k'o da nesto potpise a on se bori sa onim svojim suzama u ocima ili pepelom, dje nas je izgubio ...

a, sam ... i tuzan ... a sa teta Zdenkom koja nesto forsira ... jadnicom , raspustenicom i udovicom, i jos sto sta u isto vrijeme, ali ona ... vrijedna ... vrijedna radnica! Onom teta Zdenkom  sto ju je poslije jednom imitirala Lepa Brena, samo je Brena imala manje sise, sto jest', jest ... i krace noge od Teta Zdenke, a o guzovima i da ne govorimo.

 Naravno ova teta Zdenka nije bila ona Titova teta Zdenka tj. Davorjanka, ovu Tile da je vidio ne bi se prislonio ni jednoj drugoj a mozda bi dao i da streljaju mog Starog. 

Mozda bi, Tile preselio u Banja Luku da ju je vidio, a Banjaluka bi bila glavni grad Jugoslavije? 

Sare mi jednom rece: "Malo je 'vakvih guzica u zena danas po Banjaluci! Uglavnom su pljosnate! Vrbaske! Valjda od ladne vode! Il' sto nista ne rade, samo sjede na tim guzicama!? Oprce po krompirusi i bureku i to im je sve!" 

Da sam ja imao takve guzove ... ja nikad po Banjaluci ne bih prohod'o!

Sram i stid ... ides ti sa takvim guzicama , a ono svi rokcu, hrkcu ... narocito muskarci, sramota od Boga!  Jebajiga, jadna zena ... ta Teta Zdenka! Sad, dobro, jadna ona , mogla je nositi i prikladniju odjecu pa se nista ne bi ni primjecivalo tako drasticno, no ona nosila sve sprceno dva - tri broja manje. 

Guska! 

Valja nije imala ukusa ... ili love da kupi posteno?  Moj Otac nije imao predrasuda, narocito prema garderobi ... uvijek je govorio... vazno je ko je kakav covjek, a  ona dobar i pozrtvovan radnik. Zato sam i gotivio mog Oca ... sto je bio hrabar i ... posten!? 

Sva sreca Majka mi je objasnila da moj  Stari ... gradi nekakav komunizam ... pa samim tim mi nista i nemamo! Onda mi je bilo i to  po malo lakse. Mislio sam  ... dok se mi kupamo na moru, moj Stari ... radi! A radio je ... garant! Licno sam iz voza vidio kako sa teta Zdenkom ode dijagonalno kroz Park, pravac Hotel Palace ... valjda na radnu kafu!? A za kisalu vodu ... ako preostane! 

Nismo stigli ni do Predgradja, a vec se razmotava iz banjaluckih novina smotana pohovana piletina, preslikala se slika druga Djure Pucara Starog na karabatak, druga Rankovica, se preslikala slika blize ... guzici! Domaci lebac, a nosnice ispuni smrad domace rakije, smrduljice! Svi zapalise, i oni sto ne puse! Takav je red kad se ide na daleki put! Kad se stigne u Dalmaciju na odrediste, vonjat cemo na dimljeni bakalar a Dalmosi ce biti uvjereni da  to tako tuknu samo pravi radnici, proleteri! Temelj ove Drzave! 

Dalmatinci ne tuknu ni slicno tako! Mozda zato sto niko nista i ne radi ... pa se i ne znoje ... a i ko bi se jebav'o po vrucini! Tuknu, na ribu ... pokvarenu! 

I ode moj voz, ode daleko od Banjaluke. 

Sare i Mitar se zgledase! 

"Ode, Malac." rece Sare. 

"Cudan djecak!" rece Mitar. 

Krenuse s guza na guz,  prema Aleksincu. A i dje bi, kad u Gradu nije bilo nikakvih kulturnih dogadjaja i priredbi!? 

"Stanite idem i ja sa vami, samo da nadjemo moje cipelice." Okrenuse se obadvojica.

U susret in trci Ingrid , uiksila noge  u tom trku pa leprsaju na sve strane a lijevom rukom zadigla crnu suknju ne bi li uhvatija jaci korak, te pritisnula suknju rukom,opet na picu ... k'o da nesto ne ispa'ne! 

Momcinama se od dragosti razvukla usta ud oha do uha! 

" Ajde, da nadjemo, tvoje cipelice doktor'ce, zajedno cemo lakse naci a dobit cemo i na vremenu" ... rece Sare! 

  "Naravno, zajedno cemo lakse"... kaze Mitar ..." a koliko si ih imala?" 

"Cega, Mitro? Mislis, cipelas? Ah, da po jedna cips na svakas nogas!" sornu Ingrid seretski laktom odrpanog Saru u rebra. Ovaj se bolno nasmija isto tako, seretski, te ispuhnu gomilu ugljen dioksida iz pluca, sto od popusenih Zeta sto od popusenih  Drava, te rece:" ali sto po jetriiii draga moja jaranice , doktor'ce? 

"Osim duse ... to mi je jedino bolno i ranjivo mjesto!" 

"De me onda oprostivaj!

Idemo na cevapas u Lovas, kod neki Mujaga, ovaj otkrio kiosk , ja oplacam! Poslije moze i da se nesto popijava! Ali samo ... lagano!" 

"More, ako cemo poslje u Aleksinac ... Mitar i ja placamo ... samo u Aleksinac nema  klozet ... tj. cenifa , tj ono za soranje, tj. ima ali je uv'jek poplavljeno, voda do koljena, a i tukne na pisu,  pa mi pisamo na ulicu! Ti mozes ... u grmlje! Ili tako!

 Ili stegni zube, do kuce,  ako te pritjera!" 

"Idemo li?" 

"Idemo! A mogu ja , pisat' prije u Lovas! Moja briga!" 

Mitar opet krisom skide kapu titovku bez zvijezde, presavi je na pola i tutnu u zadnji dzep. Ide korak iza njih. I nista na ovom Svijetu ne misli vise! Samo stavio ruke na guzicu, pa tako ... polako! A dalje ... sta bude! 

"Mitre, dje si kupio to odijelo, pravo ti dobro stoji? Samo je malo ... onako! Jesi li prob'o da zavrnes nogavice da ne gazis po njima?" 

"Ne znam, zena don'jela odnekud!" rece Mitar bezvoljno. 

"A jel' novo?" nastavi Sare pricu koju ni sam ne slusa. 

"Ne znam, mozda i jeste ... ali sam nas'o neke bonove za topli obrok u zadzepku iz 1950 g. pa mi malo sumnjivo! 

A izgleda, i ti  bonovi i ne vrijede vise, firma propala!" 

" Ako je tako, ne sekiraj se ... sigurno su skinuli sa nekog bivseg covjeka ali odijelo je u dobroj kondiciji ... boli te ona stvar!!!" 

"Koja ga to stvar boli Saro?" zabrinu se Ingrid razrogacenih ociju. 

Sare joj sapnu na uho. 

Ingrid se zacrveni k'o prezreli paradajiz!

Vama koji danas slavite...

Vama koji danas slavite pocetak Nove 2021. godine zelim sretnu Novu godinu!

Franjo Kluz i Rudi Čajavec: Život i smrt slavnih partizanskih pilota

 

Narodni heroj Franjo Kluz rodio se u selu Jošik u blizini Bosanske Dubice, 18. septembra 1913. godine

Učio je za advokata, ali dalje od pisarske službe nije došao. Bližio se rat, a Franjo je stupio u vojnu školu, među buduće pilote. Početak rata na prostoru Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941. zatekao ga je kao pilota izviđačke eskadrile u Rajlovcu.

Kad je Kraljevina Jugoslavija kapitulirala, stupio je u vazduhoplovstvo Nezavisne Države Hrvatske, no ubrzo se, razočaran takvom državom i takvom nezavisnošću, povezao s pokretom otpora, s Titovim antifašistima u Banjoj Luci, i samo je čekao pravi trenutak da im preleti.

Avionom “Potez 25”, francuskim dvokrilcem pogodnim za isporučivanje bombi, u maju 1942. sletio je na oslobođenu teritoriju kod Prijedora. Tog istog dana to isto napravio je i Rudi Čajavec.

Pošto je, kao rezervni oficir-pilot, povremeno letio u jedinici Vazduhoplovstva NDH, koja se stacionirala na aerodromu Zalužani, uspostavio je vezu s Franjom Kluzom i avio-mehaničarom Milovanom Jazbecom, koji su, takođe, u okviru zajedničkog plana gradskog komiteta i Operativnog štaba NOP odreda Bosanske krajine, pripremali prelijetanje na oslobođenu teritoriju.

Rudi Čajavec i Jazbec preletjeli su na sletilište Urije kod Prijedora 23. maja 1942. godine, avionom “Brege-19”, neposredno poslije pilota Franje Kluza. To je bio početak stvaranja partizanske avijacije.

Prvi i jedini ratni let Čajavec i Jazbec izvršili su 4. jula 1942. godine. Oni su nad Banjalukom bacali letke, a zatim su bombama napali aerodrom Zalužani. Poslije uspješno izvršenog zadatka, u posljednjem naletu nad aerodromom Čajavec je ranjen u koljeno, pa je bio primoran da poleti ka oslobođenoj teritoriji. Morao je, međutim, da prinudno sleti kod sela Kadinjana, gdje su ga opkolili četnici; poslije kraće borbe, Čajavec je izvršio samoubistvo, da ga ne bi živog zarobili.

Kluz je bio prvi partizanski pilot, najiskusniji i najhrabriji, pa je bilo logično da upravo on dobije nalog da u avgustu 1944. povede novu eskadrilu na prvi borbeni zadatak. A odmah potom i na drugi. I na treći, četvrti …

Bio je to jedan od prvih primjera u svijetu da pokret otpora u okupiranoj zemlji raspolaže vlastitim vazduhoplovstvom.

S ranije pripremljenog uzletišta kod sela Međuvođe, Kluz je, s mehaničarom strijelcem Ivicom Mitračićem, izvršio dva borbena leta. Četvrtog juna 1942. godine bombama i vatrom iz mitraljeza napali su, kod Međeđe, ustašku crnu legiju, a 7. juna bombardovali su Bosanski Novi i Dvor i bacali letke nad Dubicom i Kostajnicom. Zbog neprijateljske ofanzive na Kozaru, Kluz i Mitračić prebacili su se 14. juna na novo uzletište kod Lušci Palanke.

Šestog jula 1942. godine, jedan njemački lovac otkrio je i zapalio “Potez 25”, što je onemogućilo dalju akciju prvih partizanskih pilota, koji su, u uslovima neprijateljske nadmoći u vazduhu, uspjeli održati se punih 45 dana, što je imalo znatan moralni i politički učinak. Ostavši bez aviona, Kluz je ušao u sastav Operativnog štaba za Bosansku krajinu, gdje je ostao sve do novembra 1943. godine, kada se priključio Prvoj vazduhoplovnoj bazi u Livnu.

Zajedno s ostalim vazduhoplovcima koji su se tu okupili na poziv Vrhovnog štaba prešao je u Italiju, pa u sjevernu Afriku, gdje je ušao u sastav 1. eskadrile NOVJ, koju su nakon intenzivne obuke saveznici naoružali lovcima “spitfire”. U činu kapetana Kluz je u ovoj eskadrili, pored pilotske dužnosti, obavljao i funkciju političkog komesara.

Kao prvom partizanskom pilotu i iskusnom letaču, Kluzu je bilo povjereno da, kao pratitelj komandanta eskadrile majora Protića, izvrši prvi borbeni zadatak ove eskadrile. Od tada iz vazdušne luke u Cani u Italiji, a kasnije iz baze na oslobođenom Visu, Kluz je izvršio više borbenih letova, napadajući njemačke snage u Dalmaciji i dijelovima Bosne i Hercegovine te osiguravajući lovačku zaštitu partizanskim i savezničkim avionima.

Poginuo je 14. septembra 1944. godine, nekoliko dana prije 31. rođendana. Vodio je četvorku spitfirea kada ga je iznad Omiša srušila njemačka protivvazdušna odbrana. Narodnim herojem proglašen je 18. maja 1948. godine.

Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 20. decembra 1951. godine i Rudi Čajavec je proglašen za narodnog heroja.

Za vremena SFRJ izdata je poštanska marka s likom Rudija Čajaveca i Franje Kluza.

Ulica u Kaknju u kojoj je rođen Rudi Čajavec danas nosi njegovo ime.

Izvor: slobodna-bosna.ba/6yka.com

Angel Trajkovski: Kosarkaski klub Borac pedeetih

 Dragi nasi,

prelistavajuci po mojoj pozamasnoj arhivi,odabrao sam dvije medju mojim najstarijim slikama sa kosarkaskih terena napravljene 30.maja 1958 god. na nasem nezaboravnom Stadionu sportskih igara.

Na prvoj slici je prvi tim KK"Borac",naime, poslije neuspjesnih 

kvalifikacija u Zadru 1957 g. za ulazak u Prvu Saveznu YU Ligu (usao je "Zadar") kompletan tim kosarkasa "Borca" je presao na rukomet.Mi,kadeti i juniori smo vec uveliko trenirali pod vocstvom trenera Milana Tosica-Prleta.Poceli smo na sljakastom kosarkaskom igralistu starog Doma Armije,a u zimskom periodu u sali Uciteljske skole.Uskoro je nas Prle morao na otsluzenje vojnog roka,pa je tim preuzeo  Aleksandar Juric-Aco...

Ovo je slika poslije osvojenog juniorskog prvenstva BiH u B.Luci 30.maja 1958g. i to je ujedno bio i seniorski tim(nekoliko nas su bili kadeti) za pretstojece Republicko prvenstvo BiH. Treninzi su bili vecernji,a prije podne smo mi individulalno trenirali na otvorenim terenima Doma JNA,Gimnazije...igrali baskete 3 na 3...

Stadion Sportskih igara,30.maj 1958. prvi tim KK"Borac": 

S lijeva na desno:Hasan Mravac-Cinana,Ratko Prohaska-Proko,Milan Jelic-Mico,trener Aleksandar Juric-Aco,Radoslav Adzic-Adzija,Tomo Pavlicic i Esad Hazdic-Eso

Cuce:Davor Crnic-Dejvi,Angel Trajkovski-Gele,Rajko Kacavenda,Zecic,Kadic i Momcilo Kalinic-Kendo

Angel Trajkovski-Gele "pozira" sutem s penala na zagrijavanju prije finalne utakmice juniorskog prvenstva BiH 1958. Na slikama se moze vidjeti da je teren sljakast i da svi nosimo "Borovo" patike,to su prve poklonjene patike od Kluba,a poslije su dosle nezaboravne "Superge"...

Eto,kratko potsjecanje na nase davne nezaboravne godine...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama!

                                                    Vas Angel 

FEDERIKO GARSIJA LORKA – NEVERNA ŽENA

 

Povedoh je do reke

misleći da devojka je,

ali udata ona beše.

Tu bi, u noći Svetog Jaga,

skoro po dogovoru

fenjeri gasili se,

svici počeli da svetle.

Iza zadnjih gradskih kuća

dotakoh joj grudi snene,

i one se rascvetaše

kao zumbul grane nežne.

Šuštanje sam slušao

uštirkane suknje njene,

kao kad komad svile

deset oštrih kama seče.

Krošnje drveća bez sjaja

postajale su sve veće.

Vidik pasa lajao je

u daljini iznad reke.

I prođosmo kraj kupina,

trnja i trske zelene.

Ispod njene punđe na tlu

napravi se udubljenje.

Tad odvezah svoju mašnu,

ona skide vel sa sebe,

ja opasač s revolverom,

ona jeleke svilene.

Niti smilje nit puževi

nisu kože tako lepe,

ni kristali mesečevi

takvim sjajem ne trepere.

Noge njene bežahu mi

kao ribe uplašene,

dopola još uvek hladne

a otpola sasvim vrele.

Najlepšim sam od puteva

jezdio te noći cele,

na ždrebici sedefastoj

bez dizgina i opreme.

Sad ne mogu ponoviti

stvari koje ona reče,

da obazriv budem pamet

nalaže mi i poštenje.

Prljava od poljubaca

i od peska pođe s reke,

a na vetru ljiljani su

potezali sablje bele.

Kao pravi Ciganin sam

vladao se celo veče,

najzad sam joj poklonio

košaru od svile meke.

Ali u nju se ne zaljubih

jer udata ona beše,

a reče da devojka je

kad povedoh je do reke.

Vladislav Bodnaruk - Toba: 27. dio Banjalucko rjesenje

U Bugojnu osvanu maglovito jutro!

Iznad onih razguzanih planina i planincina, spustili se niski oblaci.

Rosa pala na sve strane. Mokro sve! Sjebano i zdrkano!

Medvjeda ni s glave! I to se sakrilo.

Ustaje Tito iz kreveta u pidzami "Borac -Travnik" 50% pamuk 50% ostalo - razno, protegne se ali ga nesto jako zategnu u glavi!

Jeknu, Stari k'o vo , Majku vam boz'ju ... Boga i bosansku rakiju!", a onda se obrati Jovanki :"Ustajete li vi Gospodjo, ili sta ?"

"Ustajem, Stari... ustajem a i sta bih drugo ... kad me vec tako mazno budis, k'o one Stuke, sto bombardovase Beograd!" rece Jovanka, sva zapletena u one svoje ruse kose, jer pundjosavu, sinoc od onih silnih rasprava , pa zatim seksualnih napada, vise promasaja, nego stvarnih hitaca ... nije stigla raspremiti.

"Ni sama ne znam zasto se povlacim po ovoj vukojebini pored onakvog Beograda ili ... Azurne obale?" ... pomisli treskajuci se i jecajuci ...brrrrr!

"Gdje mi je Zezelj, gdje mi je jutarnja "Politika"?

"Gdje mi je kafa? ... i sto je u Bosni uvijek ovako hladno, majku vam boz'ju?"

"Pa ovdje ne griju nikada!"

Ulazi Zezelj u sobu, podocnjaci mu se navukli do poda, izgleda k'o kakav rakun!

"Druze, Predsjednice ne mozemo zagrijati c'jelu Bosnu na brzaka, a jutarnji "avtobus" iz Beograda nije stig'o ..."gumi - defekat" kod Sida ... nema jutarnje "Polit'ke", al' sam uz'o "Banjalucke Novine"... nek' se ima za prvu informaciju."

"Pa , dobro, majku ti boziju ... daj i te "banjalucke", rece Stari smireno, i dodade ..." Zezelju, nalozi neku vatru ... zapali sumu ako treba, hladno je u Bugojinu i u sred ljeta!"

Vatrica zapucketa u lovackom kaminu ... Stari uze u ruke Banjalucke

Novine!

"Sta je ovo Zezelju, kakve su ovo novine, rucni rad, vidi kakav smijesan format, aj ... i pustaju boju, usrah ruke tintom!" vristi Marsal.

"Kako cu sada doruckovati?"

"Nije tinta, Tito ... to ti je olovna boja, ne treba prati, ne pere se, samo ce od sebe do ujutro nestati! Izgleda, ljudski organizam sve upije! Dobar stos! Covjek je cudo!"... savjetuje Zezelj a sve vragolasto vrti glavom a u vezi pomenutog stosa.

"Dobro onda, mrzi me peruckati ruke na ovoj hladnoci!"

Otvori Tito Banjalucke Novine sumno, sirom! Gleda lijevu stranicu, mrda glavu na desnu stranicu, vraca na lijevu ..."Zezelju, jel' vi ovo mene zajebavate, testirate svog Predsjednika, lijevo novine napisane na latinici na desnoj strani cirilica, jel' vi to mene vjezbate da ne zaboravim oba pisma? Ko mi je smjestio ovo sranje? Imam ja smisla za humor ali je ovo vec previse ... ovo je provokacija!" gotovo histrericno podera a sto ne podera zguzva banjalucke novine i baci Zezelju u glavu!

Zezelj se trgnu, doceka novine na celo i spuca ravno u kamin!

"Izgleda mi da si i ti svoje odsluzio, mene ste nasli zajebavati sa latinicom i cirilicom ... i da znas nije ti nikakvo opravdanje to sto si nepismen ... ovakva provokacije se nije smjela meni Marsalu, servirati! Hocu imena i ideologe ... odmah!"

Uzjebalo se cijelo obezbjedjenje, islo se cak do Banja Luke i nazad, a odgovora nema, znaci leti ponovo u Banjaluku i ... nazad ... kad ono opet odgovora nema!

Zakljucak ... zna se, takve novine ... jedna strana 'vako, jedna onako ... da svi budu zadovoljni. Tako se Bosna nikad nece moci podijeliti!

Misli Tito, misli ... taman posto je pojeo mrsni dorucak ala Bugojno, medvedji prsut posut jajima ... a odozgo, mesi narezak iz vojnih rezervi, pa se sav dezintegris'o sa onim jajima ... misli, misli ... "Ovo, majku vam boz'u k'o ... tartufi!"

"Tartufi, tartufi, ali JNA, rece glavni Kuvar!

Onda se vrati na temu i rece: "Bogamu, odmah sam uocio prednosti takvog novinarstva! Svaka cast novinari! Zezelju, nemojte streljati Urednika Banjaluckih ... dajte mu nekakav Orden!" prezadovoljan, Marsal se zavali u fotelju, a i ugrijali cijelo Bugojno pa nije vise hladno! E sad , Novine su na redu ... da se procita kakva pametna!

Otvori Banjalucke, tj. Krajske, tj. jebajiih ...imena se mijenjaju! Sirom!

"Ko je ovo pisao, sunce li mu poljubim!"...vrisnu Stari opet sludjen i omadjijan!

"Gdje sam ja na "naslovnoj"?

"Sta je ovo ... Horoz ... banjalucki kriminalci... ko je ovaj Glavonja ?...vidi mog Ministra ! ... Romi u borbi protiv organizovanog kriminala ... pa Zezelju - jesi li ti normalan - sta ti se desava sa narodom? Misli li se to na Cigane kad se kaze Romi?"

Stari zguzva ponovo banjalucke novine i baci ih u lovacki kamin.

Vatra se raspali jos jace. Sto i nije bilo tako lose, jer se dobilo stepan dva na sobnoj temparaturi!

"Jesam li se jednu noc opustio ... i vi vec pravite sranje!" Bijesnio je Marsal.

"Zezelju, hapsi ... vodi govna na "Goli"! Neka onaj vrati Orden! Sta nisi mu ga ni dao? Svejedno, goni na Goli!" Naredi Stari!

"Pa, ne moremo dva puta istog covjeka slati na Goli ... mozda da ga roknemo, lakse je a i Narod bi razumio!? Svejedno je supak a i lici na onog americkog glumca !" zbunjeno ce ti Zezelj. "Iz Cassablance!"

Mislio je na mog Starog!

"O znam, djubre Franci, mislis lici na Bogarta, znam ... supak uobrazio da je Gregori Peck! Joj sto ne volim kad' se neko tako puse! Cuj , on Gregori ... on je Gregoriju do ramena! Dobro, nemoj Goli, nemoj rokanje ali ga krizaj sa liste ... nikad mi taj nece biti Ministar ...vidi ga samo na slici - krade kokoske i sakoe!" odbrusi Tito.

Jovanka mu samo dodade: "Ma ... Ustasa, uvijek sam ti govorila, svaki pristojan Hrvat je Ustasa! Tako i ovo Poljsko - Galcijansko govno! Smrad!"

Tek sto to izgovori, uleti neko iz obezbjedjanja: "Marsale, Marsale ... medo uset'o u hraniliste, halise !"

"Sta halise?" razrogacenih ociju pita Marsal.

"Sta halise, halise ... postavljeno!" kaze taj neko sto je uletio u pricu!

Stari poskoci ozaren, ostavi Jovanku I Zezelja da rjesavaju drzavne probleme a on zgrabi dvocijevku , trocijevku, sta li, a sa onim americkim snajperom: Moglo se ubiti Kenedija i sa dva kilometra!

"Moj si, moj si , mrtav si!" prosikta.

"Josipe, bil' ja ikad mogla ubiti ijednog medjeda?" umilno upita Jovanka.

"Ne moze, ubijanje je muski posao, ti ces dobiti ... tepih, ovaj kozu od medvjeda za spavacu sobu!" rece Tito pun sebe.

"Jebote, vise mrtvih medvjeda nego nas i pasa u nasoj spavacoj sobi." k'o za sebe prosapta Jovanka." Sta si ti svasta pobio a ja jadna ne mogu ni jednog , jedinog medjeda!" a u ocima joj ... tuga!

Onda naglo ustade, prevrnu se grubo odgurnuta stolica ... izlazeci iz apartmana tresnu tako vratima da se Bugojno zatrese!

"Uh ... sto me zaboliii!" rece Marsal i isplazi jezik prema zalupnutim vratima!

Meni tada pade na pamet kako me prije nekoliko Miloje tresn'o, tj. raspalio olimpijskom cvokom i prosuo ljutu rakiju po mojoj glavi.

Kada me je ugledao uplakanog, mislim, nisu mi lile suze, samo sam se tresao u ramenima i ridao ... skoro na suho! Samo bi po neka suzica prhnula! Sare je izuo svoje zepe, i potrcao prema Zupskom podrumu, k'o bez daha ali ja nikako ga stici! On iako debeo i truntav, a i u huji sto me je Miloje nateg'o olimpisjkom, valjda zbog mase dobio i na brzini.

Sad bas nesto ne znam tacno to o brzini, ali ima nekakav zakon kad se nesto mnozi, kao brzina sa vremenom ili sa masom ili nesto necim dijeli pa se dobije to ubrzanje, ali ima logike.

Na ulazu u "Zupski Podrum"... Sare mi rece: "Sacekaj!" Ja stao, valjda je to taj , sacekaj!?

"Oj, Miloje jesil' mi doleeee!... zapjeva seretski Sare.

"Dolje, doljeeee!"... cu se glas iz podruma. Dje bi bio radni co'jek?! Nego pod zemljom!"

"E, pa ide ti inspekcija , Milojeeee!"

Iz podruma se niko ne oglasi. Miloje se usr'o! A i ko ne bi?! Mislio ide prava inspekcija!

Udje Sare!

"O, ho , ho , koga vidimmmm!?"... posprdno rece Miloje. A sa olaksanjem!

"E, pa vidis, onog koga si najmanje pozeliooo!"... rece Sare.

"S'a ima, moj Miloje, radi li se?"...upita Sare.

"O, crko' od posla, moj jarane!"... zapjeva Miloje.

"Neka , neka, nek se radi ... loce narod, ko nikada, jeldeeee?"... veseo je Sare.

"Ma sta to pretaces u te prazne flase, Miloje, moj jarane? Bil' se dalo pogoditi sta je kad' bi se probalo? A?"

"Eto , tebeee, ti si "eksperat" za cugu, pa vidi ... probaj!"... prijateljski a namrgodjeno rece Miloje.

Sare, nategnu!

Ko svaki iskusan borac i degustator, promrlja tekucinu po svojim ustima, napravi taj nobles - idiotski test, prevrnu ocima, pa ih zaklopi ... ko biva uziva - to se zove analiza ... a onda se naglo ispravi i sve ispljunu u pravcu Miloja!

"Fujjj, fujjjj ... otrov! Sta si Miloje turno u ovu flasu ... i pivu i brlju i crno i "belo"... dod'o si i himbera zbog boje , haman si turno i one "kokte"... a ja bi rek'o , da si na kraju , i prn'o u flasu! Fujjj!"

Zajapurena glava Sarina spusti flasu na pult, i kao umorni borac, naivno ... Sare upita Miloja.

"Miloje , rode sta to pises u tu tvoju teku?"

"Pisem, jarane - prihode i rashode!", rece Miloje brisuci svoju tintaru.

"Ohohooo, eto ti se greska potkrala, vec u prvom redu , tu kod zbrajanja!" lupnu Sare svoj debeli prst, taman po sred teke.

"Ma, dje...Sare, dje greska?", natakari zbunjeno Miloje svoje masne naocale blehajuci po teci.

"Evo , tu ... jebem te corava!", i kako to rece, trehnu prstom po sred teke ponovo, jos jace - zamalo probi teku i sank ... zajedno!

Miloje nabio svoj nos u teku, noge mu pravo stoje, a u ledjima se savio prema teci, tacno u 90 stepeni. Dalje nije mogao! Il' zbog matematike, il' zbog , one anatomije!

Taman tako!

"Tu, tu , tuuu", lupka Sare prstom po teci a okren'o svoju veliku glavusu prema meni ... i sve se plazi jezikom a po malo vrcne glavom! I prevrne ... ocima!

Miloje dodiruje skoro nosom teku, a tada Sare zategnu "Duplu" "Olimpijsku"... i razvali Miloja u glavusu sa dva debela zuljevita prsta tako zestogo, da se samo cuo potmuli zvuk, k'o kad neko zvekne nogom u prazno bure.

Ili ne daj Boze, k'o kad nekom ispadne sa vrha stepenica nekakva ... bundeva! A sve one kosice ... odu u kurac!

Miloje se strovali u svom polozaju od 90 stepeni, bez ikakve nade da se uskoro ispravi. Prvo trehnu guzicom na blatnjavi pod ... pa odvali glavom u prvo rakijsko bure. Istina ... hrastovo ... a hrastovina je cudo! Zveknu i bure!

Bang!

Tako i ostade... zakovan.

Sare, ljutito zgrabi onu degustiranu flasu "pica" i dodade..."Ovo ti je "konsfiskovano", i nosi se u "Opstinu kod Munevere" na analizu... Miloje ... picko ... pr'no si u fenjer! Ima da ti opstinarka Munevera guzove razvali! Hem je balinkusa, hem ne podnosi Srbe, hem ne podnosi, alkoholicare!

"Pisi, Miloje...radnja ti je zatvorena! Pr'no si u fenjer! "... kroz smijeh dodade Sare.

Miloju, oci staklene, smijulji se, ne zna gdje je.

Sjedeci raskrecnih nogu, poslije zestokog nock out - a, na zemljanom podu u svojim masnim hlacama ... ostalo mu jedino sigurno da spusti svoje rucerde na debeli stomak. Toliko se imalo snage!

Samo rece: "Sirotinju nit' , jebi, nit' kuci vodi!"

Meni nije nesto bilo pravo to sto je rek'o, jer kao odnosilo se na mene! Ali ja sam "mali" ne pripadam Svijetu koji vi razvlacite, jer ja nisam ... sirotinja!

Mi imamo , kao i drugi ... samo moji ne polazu na mene! A ne paze ni na ... rashode!

Imao sam ja jos jedne gace za presvuci ... ali se ... zagubile!

Na izlaski iz "Podruma", Mitar Medovic sa isukanim pendrekom!

"Jel' na mene red, Sare?"... sav uzbudjen upita.

"Jest , na tebe je red, al' nemoj jako ... van sebe je sav! Nek ti sastavi zapisnik do sutra! Bit ce to za njega najveca kazna, ne zna supak pisati!"... promrmolja Sare.

"Ama, Malac ... nasmija li se to Mitar ili me je to alkohol povuk'o?" ... bas je bio u cudu.

"Bome, Sare ... nasmija se!" rekoh.

"O, jeste , vi banjalucani zajebani ... sve do jednoga!"... rece Mitar, slecuci u

"Podrum"..."Zupski"... jakako! Sve po dva stepenika!

"Bit ces i ti Mrkelja, banjalucanin ... ako ikad uspijes izaci iz tog mraka ... kao covjek!"... rece Sare, uze me za ruku i povede Gospodskom, pravo prema Rahmanovoj slasticarnici.

Samo da je ne preskocimo ... a hocemo .. .garant.

Nismo!

Poslasticari obadvojica debeli preko svake mjere, glavati , jedan znatno visi od drugog, a vec dobro u godinama, sprdili skoro cetrdeset, jedva hodaju, nisu imali nekog interesa da se klibere raji! Ozbiljni! Radnja je kvalitet, govori sama za sebe ... pa izvolite!

U slasicarni red, fini ljudi sa finom djecom strpljivo cekaju da im prvi debeljko sa natakarenom visokom bijelom pekarskom, u ovom slucaju, poslasticarskom kapom na glavi, uctivo servira trazeno. On sluzi prvi pult, boza, limunada i sladoled ! Zimi , samo vruc, salep!

Drugi pult, pola metra dalje od prvog, pult sa kolacima, tortama to sluzi nizi debeljko!

Udjosmo u radnju! Sare pomete i pogazi sve sto je stajalo ispred nas, istina vise u neznanju, no sto je htio biti grub, te nasloni trbusinu na staklenu vitrinu. Vitrine se zaljuljase, a samim tim i one visoke sampite. Mali kolaci i baklave nista, mislim nisu se zaljuljli!

"Biraj!"

"Sta je ovo braon, da prostis k'o ... i to sto ne izgovori, sapnu mi na uho! Zapjenio je od smijeha, sam sretan da je tako duhovit!

Jebajiga, ja nisam imao isti smisao za humor ... pa me malo bilo stid onih finih djevojcica. Znao sam da svaka od njih zna sta je to govno, ba eto, bas zato mi je bilo neugodno!

Ali i meni se ucini ista boja! ... a ovo zuto ... fuj! Ista govna! Uzmi ovaj bijeli taj ti je najbolji!" rece.

"Ali, Sare, bijeli je citron ... kisalo!" rekoh.

"Vitamini!" odbrusi mi.

Servirase mi citron a i sta bi drugo?

Sare spusti onu zapljenjenu flasu rakije na pult, te stade rukama hrljati po dzepovima ne bi li negdje pronasao kakvu lovu! Nespretno spuca laktom onu flasu na pultu, flasa se prevrnu i prosu smrdljivu tekucina debeljku po stomaku. Nesto malo spricnu u citron i u cokoladu. Meni to bi drago ali nisam smio pokazati. Radovat cu se veceras, kuci, sam! Kad ne bude sramota smijati se na glas!

"Pet dinara!" rece zabezeknuti visi debeljko.

"Pet ... cega?" razrogaci oci Sare. Zabezekn'o se i on!

Ja taman kreno da liznem, pa ... stao! Ako budem morao vracati da ne ostetim!

"Aluminijski petodinarac, za citron, pa jesi li ti normalan ... vece je pet dinara od te tvoje kugle, da si rek'o dva dinara ... pa hajde da se dogovorimo nekako ... ovako nista od posla ... sram te bilo debeli, sram vas bilo ...obadvojicu ... ujutro cu ja u Opstinu kod Munevere, cuj ovo citrongovno pet dinara i ... djeci prodavati alkohol! Eto te sav smrdis na rakiju! I radnja ti se osjeti na alkohol!

I to ... zestoko! Fujjj!"

Rano, slijedeceg jutra, postar Ostoja, zvoni na nasa vrata. Zvoni, nekoliko puta! K'o postari u americkim filmovima ... samo Ostoja nikad nije isao u Kino pa to nije znao ... zvoni sam od sebe, valjda mu se svidja tako!?

Nije cuo ni onu : "Postar zvoni dva puta!"

"Evo Zoro, imas telegram iz Sarejva. Pise ti Ivica!"

"Kad bolan Ostoja, Ivica preseli iz Sarajeva u Sarejvo? Ti si to cit'o, opet Ostoja?!"... Mater ce mu sumljicavo a rukom rasteze ve izrez na bluzi, dje bi trebala staviti naocale ... ako iznenada zatreba!

"Nisam, Zoro, ociju mi ...a i nema nista vazno ... samo Ivica javlja da je Franci pr'no u zizak ... eto! Najebali ste! Misli se Partijski, nije vise Kadar!

Skinulo ga sa liste kadrova ! ... a i jos evo me zaskoci ona Ciganka Ceba i dade mi nesto umotano u novine da ti predam. Kaze, dala joj Hava za tebe!

"Jel' Hava nesto porucila preko Cebe?" pita Majka zabrinuto.

"Nije!" kaze Ostoja, "samo ti je Hava opsovala Mater Vlasku , rece mi Ceba!"

"Sta mi je opsovala?" vrisnu Majka, ocajnicki.

"Ceba mi kaze da ti je Hava rekla: "Jebem joj Mater Vlasku!"

Stara razmota "Banjalucke novine"...vidi sebe na fotografijama, vidi Staroga, vidi mene kako me Sare dize iz Crkvene ...vidi postara Ostoju kome se oci sire na pare koje se prosipaju po podu!

A onda, jadna i Ona ... vidje i pare ... pare prosute svuda! A dinari, nasa lova, moze se upotrebiti, nista kao ona devizna sranja kojih smo se dokopali u neogranicenim kolicinama, a iz raznih deviznih promasaja. Dinari, dragi dinari ... Titina slika na svakoj novcanici, dragi nas Drug Tito, osim one, naravno, sa likom Alije Sirotanovica ali uskoro ce ta biti izbacena iz upotrbe.

"Jebo te, Zoro, kol'ko para!"... prsti Ostoja otvorenih usta.

"Da ih pokupimo, Zoro?"... rece zblanuti Ostoja.

"Ma, kurac, kupiii ... nes' mi ti po kuci praviti red, nego zovi komsije ... leti po Paulu, leti po Hanku, leti po Nadu, leti , bolan po Nadju, leti po Anu, Bosu, Daru, leti jadan po Fabicku, Hadzihafizbegovicku, aman leti i po oni prdaru , bla , bla , bla ... leti nadji Ingrid, leti po one oficiruse ... leti po Picija ili Paju - da nam kokos koju zakolju - pohat cemo i supe praviti, aman, Ostoja, sta se stis'o ... nisu ovo tvoje pare ... leti!!!

Dobili lovu nazad, ici cemo i mi na more kad dodje opet vrijeme za more, a sa ostalim Cajevcanima! Ima Boga, ima Boga, ima pravde ... o Sare , konju stari, hvala ti dje cuo i ne cuo!"... suze frcaju iz ociju moje Majke. Vise i ne zna za sebe, slafrok joj se otvorio ... onaj Ve izrez, totalno razguzan! Neupotrebljiv! Ostoja se paralizov'o! Sto od seksa, sto od para!

Na muskarce to isto djeluje, seks i pare! Uzbude se pa ne znaju sta ce!

Zene su tu racionalnije, uzbude se samo na pare a na muskarce ... samo odglume!

Zbog para ... naravno!

"Ma , hajde, bolan konju, sta si blehn'o ... leti Ostoja!"

"Letim, Zoro ako ces mi pricuvati torbu ... unutra su penzije! Puna torba! Lova do krova!"

"Jeble te penzije, da znas ... ko ce ti to dirati?"

"Prvo leti zovi Picija i Paju ... eno im "sikira" u podrumu! Znaju oni!

O, Moj Boze ... ovak'e srece nidje nema ... hvala ti Cebo sto izganja lovu od Have, cigancure one jedne najgore, hvala ti Sare ... spasitelju nas ... sto naredi Havi da nam vrati nase pare ... hvala ti ... o jebo te hvala ti ...o, o, o , Ostojaaaaa, ne dolazi mi kuci bez ... Sareeee ! I nemoj gubiti vrijeme i zvati Ingrid, ona ce sama doci! Ako vec nije pred vratima!? Pazi da ne nagazis malu Mijremu! Mirelu, Merimu ...

Mirjam, Mirjam, sad' znam!

Nisam se zajebala!

Ostoja , pazi da ne nagazis nasu malu ... Mirjam!"

Jagoda Kljaić: Kuća sa zelenim barkodom

Jagodu Kljaić smo na ovom blogu upoznali jos daleke 2013. kada je, u Banjaluci, imala promociju  svoje knjige "Pjesma za korzo". Jagoda nam se jos jednom javila svojom "Setnjom Banjom i Lukom" i, kao sto to cesto u zivotu biva, daljina i zivot su, iz ko zna kojih razloga, ucinili svoje. Nismo se culi niti citali sve do prije neki dan kada mi je Mario poslao link prema Jagodinoj prici "Kuci sa zelenim barkodom" koju procitah i osjetih kako Jagoda svakodnevnom zivotu, pa i muci koju donosi tragicni zemljotres, prilazi drugacije, kao da ga posmatra kroz neki poseban filter koji naglasava detalje koje drugi ne vide.

Uostalom, procitajte ovu njenu lijepu pricu.

***********************

– Imam dok sam živ – govori na cesti muškarac poznat mi izviđenja – bome i ja, dodaje kompanjon mu.

Misle na paštete, mesne doručke, grah u konzervi, tekuće sapune u plastičnim pakovanjima od litre, gelove za tuširanje, toalet papir – ovo zadnje im baš i ne vjerujem, svašta se u crijevima događa kad trese i drma.

Ako samo tutnji, onda najprije moramo provjeriti ne prolazi li bager, viljuškar, vatrogasno vozilo, dok mi provjerimo, tutanj stane.

Samo se njiše voda u dopola punoj čaši, ostavljenoj na sigurom mjestu da se do kraja ne prolije ako zaljulja jače. Pola čaše vode je naš seizmološki centar. Važnija je od regala, ti su već uglavnom podignuti na svoja slavna, pobjednička postolja, prazni. Za kristal i ostalu jednostavniju staklovinu je lako, baš nam nedavno Evropska unija naredila da moramo imati posebne kontejnere za staklo, ali ih nitko ovaj tjedan ne prazni pa stakla okolo po blatu i otpornoj travi. Ni gliste iz tih porazbijanih čaša i šalica neće da piju kišnicu. Ne plaze ni puževi.

Prijatelji zovu, i oni iz vremena kad smo bili brucoši, šta bi poslali i kome, mislim na deke, tople jakne, raspitujem se kod osobe koja je dobro upućena, preklinje: neka nitko ništa ne šalje, nemamo gdje skladištiti, svega ima napretek, neka se dobronamjerni ljudi strpe mjesec-dva, do tada ćemo biti zaboravljeni, proći će Nova godina i Božići … samo se smijuljim.

Kad me Miljenko Jergović prije nekoliko dana upitao kako sam, a ja odgovorila da je sve u redu, taj čovjek koji sve razumije piše: Istinski dobri su oni koji za mjesec-dva budu pomagali, ili koji se barem budu brinuli za Petrinju, Sisak, Glinu.

Sad je najvažnija zelena naljepnica. Garantira da možeš biti u životnom prostoru, bio stan ili kuća, zidovi se ne bi smjeli urušiti na tebe, ali, ali … onaj opaki od 6,2 po Richteru podigao nas je u zrak pa onda bacio na zemlju, povaljali se oni koji se nisu za nešto čvrsto držali, kao što sam sama s obje ruke za dva zida i dva štoka jednih vrata, između predsoblja i kupatila. Al’ je on bacio na zemlju i naše dimnjake i krovove. Mogu biti u kući, mogu i drugi u stanu, ali kraj je decembra i početak januara, sredina zime, pametan zaključak na cesti: dobro je što nema zime … ma uvijek ima nešto dobro i u najgorem, ali mi se tresemo od hladnoće.

I vapimo: ne trebamo paštete, mesne nareske, sapune i toalet papir, trebamo uljne radijatore na struju, da olakšamo i državi jer kažu da oni dobro griju a ne troše previše struje. Ma dobra je meni i Iskrina grijalica iz donacije od 2000 W, evo je kraj nogu, gore ruke ledene, ali me već pitaju zašto ništa ne pišem, pa se dogovorih sa prstima, topli mantil ima džepove pa ćemo polako sa jednom rukom, onda promijeniti ruku.

I još mi je Miljenko Jergović napisao: I bilježite to što se oko vas zbiva. Bit će Vam važno, a ono što Vama bude važno bit će i čitateljima. Svaka sitnica tu je bitna.

A priča u mene, već sad, kao u priči. Rekoh jučer četvorici vatrogasaca iz Ogulina da će se naći u jednoj priči, naravno da mi nisu povjerovali, a hoće, zato što su bili na tavanu moje stare “ježeve kućice”, našli složen biber crijep od tko zna, nitko ne zna, prije koliko desetljeća i promijenili na krovu sve razlupane koje su povukla dva dimnjaka kad su se stropoštavala. Poslije toga kiša, već jučer popodne i danas cijeli dan. A na koliko krovova nisu stigli …

– Vaša je sreća što je kuća mala i niska, pregradni zidovi debeli i čvrsti – statičar lijepi zelenu etiketu. Barkod kuće.

Prosto mi neugodno što danas zahvaljujem onima koji razvoze “Da li šta trebate” – ne, hvala, ne trebam ništa, znam da ima ljudi koji trebaju, samo, hoće li svi do njih stići.

– Kako je kod tebe – odlično, ja prezadovljna, samo neka ne ide iznad 4 Richtera, ako bi se zemlja naglo umirila ne bi slutilo na dobro.

Ja sam u Glini, ovo sve se događa u Glini, jesmo zdrmani, ali ipak rubno, usudim se to reći sugrađanima.

U Majske Poljane smo odlazili na noge ili na biciklu, Miljenko je sve o tom lijepom selu napisao u tekstu naslova “Majske Poljane, kratka povijest jednoga sela u Hrvatskoj”, a moja malenkost samo će jednoga dana dodati priču o čovjeku koji mi je povremeno rado donio friško izmuženo, još toplo kozje mlijeko. Ne znam gdje su sad koze, on je poginuo u kući, a žena je u bolnici.

A moje drage Petrinjke? Sve tri sam upoznala u jeseni koja je tek minula. Spojile nas knjige.

Najprije Zrinku, agilnu i istinsku antifašistkinju koja za svakog partizana uvijek ima i nalazi pravu riječ i ne da ni slovo nikome protiv NOB-a, divizija i odreda, ofanziva i Tita. Nije u Petrinji. Ali će još mnogim drugovima govoriti na posljednjim ispraćajima. To je njena pobjeda. Slavica, snaha ugledne petrinjske familije, godinama medicinska sestra u glinskoj Hitnoj pomoći, jučer otišla za rodno Valjevo, to je ranije zasluženi godišnji odmor, ali će se brzo vratiti sa sanitetom iz Beograda i tko zna otkuda još jer su već pitali kako bi i šta bi. I kad se vrati ne može biti u svom stambenom prostoru jer se iz sobe vidi nebo. To je njena pobjeda. (Inače, u glinskom Domu zdravlja rade na vlastitu odgovornost. Ali svi rade.) Nevenka, nastavnica, u duši umjetnica, slikarica i kiparica, sad je kod sina u Sisku, kuća za rušenje, nema sprata, a u ateljeu sve pretumbano, polomljeno. Slikat će nove, nepredvidive i nikad viđene petrinjske vedute, možda i podzemlje koje trese nadzemlje oblikuje u glini ili kamenu. To je njena pobjeda.

I jučer, prve moje suze, nakon puno, puno mjeseci, tvrdo je srce u mene jer je obloženo čelikom ličnih tragedija. U kutiji higijenskih potrepština pristiglih u Glinu iz Vukovara, pa od volontera u moju ledenu kuću, na vrhu crtež drvenim bojicama: snješko, bor, djed mraz, kutije sa nevidljivim poklonima, potpis: Martin Blaževac. Drugi-treći osnovne, rekla bih. Ne piše.

Divan crtež, vrele suze, hladne ruke i noge, ali, sve je to naš život i idemo dalje, ne plačemo, ne kukamo, javimo se nekima trećima da čujemo kako su i možemo li nešto za njih učiniti.

Nadzemlje je jače od podzemlja! Mi smo stupnjevani po ljudskosti koja još nema neko posebno ime. To je naša pobjeda.

U Glini, 3. 1. 2021.

jagoda kljaić 03. 01. 2021.

https://www.jergovic.com/ajfelov-most/kuca-sa-zelenim-barkodom/?fbclid=IwAR3eULOeLhc0XbT8ZCDunKdNN5kM5cHfVPzPfy8eGaegwQxmBMzsxffxLKk

Sretan vam Božić!

 

Svima vama koji slavite želim sretno Badnje veče i  
Božić!

Христос се роди !