Jagoda Kljaić: SA DRUGE STRANE ŠTREKE

Javila nam se Jagoda Kljaić! Pronasla ponovo Parkic. Vidi da je nismo zaboravili. A nismo jer cijenimo njen rad - pokusaj da se od zaborava sacuva jezik koji se, negdje potisnut, nalazi i u svima nama - izmijesanima kakvi jesmo. Procitajte njene pjesme. Potrudite se da vam one vrate sjecanje na neke rijeci koje ste davno culi i na njihov originalni izgovor, jer samo tako cete ih shvatiti i samo tako ce vam pobuditi lijepa sjecanja.

********************************

"Zbirka pjesama Jagode Kljaić, naslova „Sa druge strane štreke“, sadrži 100 pjesama pisanih na narodnom govoru Banije koji je oduvijek postojao u isprepletenom okruženju jezika Bosne i Srbije, uzimajući od onih, koji su kao osvajači prolazili područjem omeđenim rijekama Kupom, Unom i Glinom te Petrovom gorom, poneku riječ, reklo bi se onu koja bi se uklopila u njihovu svakodnevicu."

"Banijski narodni govor oduvijek je postojao u isprepletenom okruženju jezika Bosne i Srbije, uzimajući od onih, koji su kao osvajači prolazili područjem omeđenim rijekama Kupom, Unom i Glinom te Petrovom gorom, poneku riječ, reklo bi se onu koja bi se uklopila u njihovu svakodnevicu. Ne čudi stoga što u jeziku naroda Banije, ali također i Korduna, Like, Dalmatinske Zagore i Istočne Slavonije, nalazimo poprilično turcizama, njemačkih riječi, te nešto manje mađarskih i riječi iz romanskih jezika. A budući da list u proljetnom danu nikad ne miruje, sigurno je da su i prohodnici – privremeni osvajači odnosili sa sobom poneku do tada im nepoznatu riječ, čiji izgovor ih je, poput slike, asocirao baš na određeni pojam, stvar, stanje ili doživljaj kome su tražili odgovarajući naziv. Uostalom, može li jezik i biti nečiji? Može, onih koji se njime koriste, bez obzira kojoj naciji i vjeri pripadaju. Tako je i s riječima u zbirci Sa druge strane štreke. Bile su uobičajene i rasprostranjene među srpskim stanovništvom Banije, slobodno ih možemo definirati kao jezik banijskih Srba, ali je nepobitna činjenica da su mnoge potpuno bile udomaćene i među hrvatskim stanovništvom banijskih sela i nije poznat slučaj da netko nekoga nije razumio onda kad ga je želio razumjeti."

*******

    U  SNAJE  MI  ŠÙVAKA

 

Pravo  m  je  dobra  snaja

ni  sama  ne  b  sinu  bolju  izabrala

bilo  me  strâ  koju  će  trevti

oće  l  ga  kaka  loša  šćorlati 

voli  se  on  začikavati

bedevisati  i  snâtriti

vavjek  sam  se  bojala

da  kojoj  dijete  ne  napravi

nije  u  njega  džabe

špic-namet  barabe              

 

sa  ovom  se  baš  šikuje

svi  i  glêde  svake  srijede 

kad  na  sajam  pođu

on  zađene  duvankesu

njoj  đinđe  oko  vrata

svima  za  oko  zapanu

 

snajka  m  je  vrijedna  i  uredna

gaće  joj  se  kaj  labudovi  bijele

čarape  joj  cijele

a  štrumpajzlini  čvrsti

nema  majci  da  štogod  popusti

 

jedina  je  u  nje  mana

što  joj  glavna  ruka  šùvaka

čega  se  god  màši  promaši  

nàmjesto  da  ulije  ona  izlije

oće  dovatti  ono  ispane

da  će  zagrabti  samo  raspe

ona  b  da  dokuči  pa  srûči

sve  joj  snenaruke  i  naopačke

mi  u  smîj  ona  se  rasplače

i  uvje  se  nabrunji

kad  splačne  nosi  svinji

nešto  s  joj  mrski  krmci

 

dosta  i  čekala  dok  nije  prozborla

 

nijesam  došla 

da  u  kući  smrdim

ako  ć  u  svinjac

neć  u  krevetac

sin  nek  vam  odabere

voli  l  više  debele  praščiće

il  mojije  ruku  milovanje

 

ispod  ponjave  nema  šùvake.  

       ĐEDOVA  TUGA 

Nikad  nisam  viđeo

suze  u  đedovim  očima

dok  se  o  kamen  spotakâ  nije 

da  sam  je  bar  kod  ovaca  spuštio

bilo  b  mi  laglje  da  je  ovan  nagazio

od  svog  đeda  sam  je  naslijedio

tebi  ostavti  kânio

         oštó  sam  se  to  sapleo

bog  mi  se  ne  smilio

bilo  b  bolje  da  je  mene  uzeo 

đed  je  svoju  staru  stûcku  razbio. 

Rûži  sve  u  šesnajst

povratle  mu  se  psovke

što  ji  je  od  starije  pokupio

još  dok  je  dječarac  bio 

smijem  se  đedovom  kâranju

al  suzne  oči  me  probadaju 

ne  govori  đede  takije  pogrda

greôta  je  nije  pala  glava

ima  zemlje  gline  i  blata

i  kolo  kod  lončara        

nikad  više  i  nikad  niđe

take  stûcke  moj  anđele.   

   

TICA  JAREBICA

 

Onaj  moj  luđak

s  večeri  izvukâ  kuburu 

veli  mora  je  prozračti

kanda  u  njoj  spava

života  će  ga  koštati  ota  luda  glava.

 

Ranom  zorom  u  lov  pošâ

neđe  s  čêke  u  šumi  Pavoša

ponijo  slanine  kapulu  i  pogaču

za  pojas  šklebu  zadjeno

nije  zaboravjo  ni  čuturu

u  nju  nalijo  rakiju

vodu  će  na  izvoru

na  lijevo  rame  i  duplonku  objesjo

ne  bil  sa  dve  ruke  gađo

kaj  što  u  kinu  jednom  vidjo

pratilac  mu  vjerni  ćeno

valjdak  nije  kaj  gazda  mu

sa  pameti  šêno.

 

Ostaću  noć  i  dan

vratću  se  sjutra  u  sumrak

noseć  o  ramenu  živu  ticu  jarebicu.

Ne  bude  l  me  dotle

ništa  ne  brigaj  vàn  poćeru  šiljaj.

Nema  opasnosti

morem  sa  drveta  pasti

iz  kubure  se  javljam

dvaput  ponavljam

a  ti  uši  naćuli  ako  t  je  stalo 

kaj  što  divaniš  dok  sijeno  sadijevamo.

 

Oću  l  kako  dočekati

paprikaš  od  tice  jarebice

da  m  se  taj  budalaš  vrati

volim  njegovo  neobrijano  lice.

Soj korona virusa

Kaze virusolog Tanja Jovanovic da 

britanski soj korona virusa ima trecina zarazenih u Srbiji!

Sreca da je britanski soj. Jos bi veca sreca bila da je ruski.

Ali Rusi jos nisu izmisli svoj soj.

Nesreca bi po Srbiju bila da je soj turski ili, ne daj boze, arapski...

Miljenko Jergović Zlatan Saračević, ljevica jača od srca

 

Najbolji se rukomet za naših života oduvijek igrao po unutrašnjosti. U Doboju, Šapcu i Metkoviću. A godinama i desetljećima ranije, dok smo po oznojenim posteljama bolovali zaušnjake, ospice i šarlah, u Bjelovaru i u Banjoj Luci. Najprije je Partizan, a zatim i Borac, postao prvak Europe. Bilo je to vrijeme kada naši ni u čemu nisu bili prvaci Europe, osim u vaterpolu i rukometu. Košarkaši Bosne, pa Cibone i Jugoplastike, poslije će doći.

Od bjelovarskog Partizana, i te prve generacije koja je s betona otvorenih igrališta i školskih dvorišta prešla u komfor dvorana i dvoranskih parketa, jasno pamtim Hrvoja Horvata, najboljeg igrača i timskog gurua, i Miroslava Prodanića, mrkog krilnog igrača, zastrašujućeg, već podebljeg kapetana Partizana, proćelavog, s golemim brcima, kakve su još nosili Kraljević Marko i Ivan Ivančić, koji je ulazio u igru samo kad je trebalo izvoditi sedmerce.

Borca se već bolje sjećam, njegova najboljeg igrača Nebojše Popovića – kojeg je televizijski reporter vazda zvao doktor Nebojša Popović, jer je tada već bio završio medicinu – pa plavokosog Zdravka Rađenovića, Milorada Karalića, Seleca i braće Golić. A na golu Abas Arslanagić, koji je vrlo rano poprimio fizionomiju sredovječnog gospodina, nekog profesora geografije, i branio je onako kako pred očima ovog kibicera nije nitko prije ni poslije njega. Za dječaka koji ga je tada gledao, i za ovog krivotvoritelja uspomena koji sad piše pameću tog dječaka, Abas Arslanagić ostao je najbolji golman kojeg je u životu gledao u bilo kojem sportu.

Bjelovarski Partizan je već negdje krajem sedamdesetih ispao iz prve lige i zauvijek nestao iz naših imaginarija, a Borac je ubio rat. U godinama raspada zemlje, koji su pratili raspadi specifičnih dugo stvaranih stručnih, cehovskih i umjetničkih zajednica, raspadale su se postupno i velike sportske ekipe. Posljednji veliki tim Borca, građen sredinom i krajem osamdesetih, i sastavljan dijelom od Banjalučana, dijelom od rukometaša sa svih strana Jugoslavije, prelio se, skoro sasvim, u Hrvatsku. Neće se to nikad riječju spomenuti, ali igrači ponikli u banjalučkom Boriku bit će glavnina i okosnica hrvatske reprezentacije koja će 1996. osvojiti olimpijsko zlato. Među njima su bili tada mlađi igrači Ćavar, Jović i Iztok Puc, i dvojica veterana Zlatan Saračević i Irfan Smajlagić. Saračević je, skupa s golmanom Mirkom Bašićem, u reprezentaciji Jugoslavije osvajao još ono svjetsko zlato u Švicarskoj 1986. Smajlagić i Puc bili su uz njih dvojicu, te uz Perkovca i Načinovića, u reprezentaciji Jugoslavije koja je 1988. osvojila broncu.

Kada su u Portugalu 1994. prvi put na nekom velikom natjecanju, bilo je to Prvenstvo Europe, zaigrali za reprezentaciju Hrvatske, Zlatan Saračević i Irfan Smajlagić imali su, obojica, po trideset i tri godine. Ali se iz ugla promatrača, televizijskog gledatelja koji živi od prvenstva do prvenstva, čini da su nakon toga igrali još veoma dugo. Premda je Iztok Puc u toj reprezentaciji

igrao najljepši rukomet, i da, bio je moj najdraži igrač – zbog nečega, rukometni diletanti uvijek imaju tog jednog najdražeg igrača – postojali su razlozi zbog kojih su mi Saračević i Smajlagić bili najzanimljiviji. Ne samo zato što smo dijelili domovine, te ponešto i od ratne sudbine, nego zato što kao da je u njima dvojici bilo i živo zrcalo mentaliteta tog svijeta iz kojeg smo sva trojica potekli. Promatrao sam ih kao tipove, kao karaktere iz života, koji se zatim pretvaraju u književne likove.

Zlatan Saračević imao je staturu nekadašnjeg, starovremenog rukometaša. U načelu, rukometaši danas ne izgledaju tako. Visoki su po dva i pol metra, izgledaju kao košarkaški centri, samo fizički još jači, a Saračević je pomalo podsjećao na Prodanića. Istina, nije bio debeo, ali nekako se činilo da je širi nego viši. Jak kao zemlja. Previše jak da bi dugo živio. Obični rukometaši, kao i obični ljudi, vazda imaju jednu ruku i nogu. Druga ruka im je pomoćna, druga im je noga radi ravnoteže. Saračević je imao obje ruke i noge. U njima je bilo snage, činilo nam se dok smo ga gledali, za dva-tri čovjeka. Ali lijeva mu je djelovala neprirodno. Zatrčao bi se, u dva-tri koraka, skočio, zamahnuo cijelim tijelom, ili lijevom stranom tijela, i rukom iz šake ispalio loptu, koja bi zatim letjela onako kako lopte inače ne lete. Ili bi krenuo, kao da će se zaletjeti, i prije nego što bi se obrana skupila, iz prvog bi koraka ispaljivao jednako snažno. Lopta Zlatana Saračevića, kojeg se uvijek zvalo Zlatko, ali ime mu je Zlatan, pa neka danas ostane Zlatan, letjela je kao da se na nju ne odnosi otpor zraka. Čovjeku koji sve to gleda, pritom dešnjaku, u tome je bilo još nekog dodatnog čuda. Ne znam jeste li ikad gledali nekoga tko lijevom rukom baš jako lijepo crta, ili tko lijevom ispisuje kaligrafska slova. Nešto je u tome nadprirodno i neshvatljivo. Nedohvatljiva ljepota svijeta koji ima samo pomoćnu lijevu ruku, i sve mu se događa zdesna. Takav je, kao crtež i kaligrafija, bio šut Saračevićeve ljevice. Ništa nasilno nije bilo u tom šutu. Samo ljepota, i rastvaranje protivničke obrane, koja, kao i sve ljudsko dešnjačko, unatoč svoj pameti i svim znanjima i iskustvima, suštinski ne očekuje takav šut lijevom rukom.

Djelovao je blago. Onako kako često djeluju prejaki ljudi. Nema se on s kime tući, nema se on od koga braniti. U izjavama i intervjuima bio je sav od one sindikalne duhovitosti, karakteristične za neki bolji gradski i građanski svijet po bosnama onoga doba. Nastupao je poput onih fiskulturnika iz “Društva za tjelesno vaspitanje Partizan”, kakvih je bilo u svakoj varoši i kasabi, širom republike, i u kojima su uvijek radila dvojica trojica entuzijasta, bivših hrvačkih šampiona, dizača utega, sedmobojaca ili gimnastičara. Osim što su u čaršiji bili pojam fizičke kulture, i što su se oko njih vazda širile legende o snazi, brzini i spretnosti, te o nesretnom slučaju koji ih je spriječio da budu bolji od Cerara i od Mate Parlova, od tih je ljudi započinjao sport. Premda je postao veliki rukometaš, kažu i najbolja ljevica u povijesti rukometa, Zlatan Saračević imao je nagodnu narav, karakterističnu za te varoške i kasablijske fiskulturnike. I bilo mi ga je lijepo slušati kada bi u novija doba kao sukomentator asistirao histeričnim domoljubnim televizijskim prijenosima utakmica hrvatske rukometne reprezentacije. Instinktivno je razbijao svu tu

pretjeranu ozbiljnost ratobornih reportera, i rukomet je u priči vraćao onome što on zapravo jest: igra i nadmetanje u igri, fiskultura u nekom produbljenijem smislu, nadmetanje u tjelesnosti i u mudrosti tijela, u kojem sudjeluju neki malo darovitiji ljudi, a ne raja sa školskog igrališta… Iako, u diskursu Zlatana Saračevića uvijek je postojalo to nešto što je povezivalo raju s igrališta i rukometne šampione. Moralo je postojati. Veliki fiskulturnici, čak i kada postanu šampioni, vode računa o tjelesnom zdravlju širokih narodnih masa. Tko god misli igrati rukomet, neka računa na to da će stalno dobivati batine. Ponavljao je to, veselilo ga je varirati tu rečenicu, koju bi, kunem vam se to, spremno izgovarao, primjenjujući je u različitim oblicima na različite sportove, svaki bosanski fiskulturnik u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, u tom posljednjem dobu kad cilj baš svakog bavljenja sportom nije bio da se pod svaku cijenu postane svjetski prvak. Zlatan Saračević sigurno nije planirao da bude svjetski prvak. Samo je bio najbolji.

On je bio blag, dobroćudan i prejak. Irfan Smajlagić je bio ters. Tako je barem izgledao. Uvijek nekako ljut, nezadovoljan stanjem stvari. Izgledao je kao da ga svi nerviraju i stalno mu nešto smeta. Princ, aristokrat s krila, gospodar među pučanima. Ne bih mu se obraćao da sam slučajno bio u prilici. To je ta vrsta ljudi u Bosni, kojima svi priznaju to pravo da su na svoju ruku, da su tersovi. Kad god bi, nakon svršetka karijere, Smajlagić s nekim došao u nekakav sukob, a događalo se to, ja sam ga razumio. I gotovo da bih osjetio potrebu da javno objašnjavam u čemu je problem. Ali naravno da nisam. Ono što je negdje samorazumljivo, drugdje je skroz nerazumljivo. No, volio sam ih gledati u paru Saračevića i Smajlagića, kao dva suprotna karakterna tipa iz moga zbiljskog i fikcionalnog svijeta.

I onda javljaju, umro Zlatan Saračević. Srce ga je prekinulo na semaforu, za volanom, dok je Barbaru Stančin, svoju pomoćnicu, trenericu golmanica u Podravki, vozio njezinoj kući. To je tako strašno tačna i istinita slika: on, veliki šampion, najjača ljevica u povijesti, nakon treninga razvozi one koji nisu s autom, ili nemaju vozački. Biva još, čak i u ova zla doba, kada je sve lažno i namješteno, da neki ljudi prožive život u skladu sa svojim ljudskim karakterom i svojim duhovnim ili fizičkim genijem. Zlatan Saračević.

Bosna je paradoksalna, pričljiva, sasvim fikcionalna, fiktivna i fantastična zemlja, pa tako Zlatan Saračević nije bio jedini jaki Zlatan Saračević. Nije bio ni najjači. Drugi Zlatan Saračević, pet godina stariji, rodom Zeničanin, bio je prvak u bacanju kugle i šampion u dizanju utega. Svjetlokos, kao i prvi Zlatan. Poslije rata je završio fakultet za fizički odgoj (kako li se to već danas zove), i doktorirao. U vrijeme obrane doktorata, bio je zaposlen u tuzlanskom preduzeću Vodovod i kanalizacija, i to u odjelu – kanalizacija. Istina, koja zvuči kao neka šala onoga velikog Zlatana Saračevića, kojeg smo upravo ispratili.

Miljenko Jergović (vecernji.hr)

"Očevi nacije"

 Svaki novi vladar postaje "otac nacije"!

Tesko je nabrojati koliko ih je bilo u poslednje tri decenije.

Toliki broj oceva nacije, budi sumnju u njen moral!

Vladislav Bodnaruk - Toba: 33. dio Burne vijesti

"Nisi me ni pogledala od kako si usla u kucu." rece Stari. 

"Nisam , jadna, nisam ni stigla!  A pogleda li ti mene moj Hemfri, onda kada sam se vratila sva iscrpljena jadna i propala sa djecom s mora neki dan!? Nisi se jadan sjetio, sve od silnog rada i brige za Cajavac. 

"Vidio sam da si malko ... umorna ali da si propala ne bi se dalo reci,  jer si nabacila barem pet kila! A i curice se popravile, kilu-dvje!" 

"Pet kila, pet kila, ti si vidio, naravno ... kad smo svaki dan morali jest duple suhe sendvice, "Made in Hungari-a!" 

 "A jel' ti i ona Zdenka jos u pripomoci ili i dalje sve moras sam? Vidila sam ja jos iz voza kako si sa njom kreno ka Hotel Palasu! I jos da te pitam, ovo ... sta ta Zdenka, radi sa vama Direktorima?

Onako nepismena i bez dana skole, k'o nasa Hadzihafizbegovicka moze vam biti samo k'o neki ... konsultant ... za posebna pitanja! Mislim, ona ... intimnija, jeldeee!?

Bar da si podig'o koju konzervu graha preko Sindikata, kad smo dolazili s puta,  ... pa da podgrijemo!

Sreca nasa pa imamo komsije da nas docekaju i sa svjezom kafom i sa vrucom pitom, onom, kvrgusom ... ako se kvrgusa racuna u pite!?" 

"Eto, vidis ti tebe, to je ta tvoja pamet! Nisi me vidjela deset-petnaest dana a tebi odmah jos s voza,  do jela! Pa da, naravno, dojela se na moru pa bi i kod kuce bila ... apetitli! 

Odmah sam znao da ces ti od svih vaznijih i vitalnih zivotnih problema i stvari  kad-tad pitati za jadnu Zdenku!

Zeno draga, ja da imam nesto s tom jadnom zenom, pa ja bi to sakrio ... ne bi' da me bas cijela Banja Luka sa njom vidi! I jos u Palasu! Jebote! 

U Palas smo isli po pozivu Komande Grada na sastanak sa radnom Grupom za pripreme i organizovanje smjestaja za novog Komadanta Grada posto ovaj stari, Pukovnik, kako li mu je vec ime, odlazi na novu duznost u Beograd, a dolazi nam novi Komadant Grada General Loncar. Eto ti, to je sva prica!" Zavrsi Stari svoje izlaganje a vec pri kraju price, osjetila se neka strepnja u glasu. Takav mu bio i pogled ...pun straha! 

"Auuu, bas ti je jaka prica!" Pravi se da je odusevljena Majka!"Izvini, molim te, ja se preletila, navikla da si Finansijski Direktor a ti preso u intendante, domare!" 

"Pa dobro, kad bas hoces eto i to da ti kazem, zamolio me Generalni Cajevca da ja kao neko od ukusa i smisla za estetiku organizujem novi smjestaj za novog Komadanta Grada i to ovaj put Generala!" ljutnu se Stari. 

"Aaaa, to ... sto odmah ne kazes!? A sto se General ne useli u staru Pukovnikovu Vilu ... kameno zdanje, pa na sprat, plus kamin ... sta tome fali?" lupka Majka nestrpljivo prstima po stolu. 

"Ne fali nista ... ali ona Pukovnikova droca, nece da se iseli iz Vile a dovela jos i gomilu Rodjaka sa sela! Pola od njih Borci izmedji 44 i 45 te godine!" 

"Pa to je lako! Izbacite je! Noga u guzicu ... svima!" isprsi se Majka . patriotski! 

"Eto , vidis tu smo ... tu je problem!

Niko ne zna na kakvu novu funkciju odlazi Pukovnik ali na ma sta god da ide tamo u Beograd, sleduje mu da postane General! Takav je red u Armiji!

Zato ne smije niko! Zato je Generalni Cajevca mene podmetnuo! Ma, da je sve cisto, on bi prvi potrc'o da se podmetne!

Sta ti mislis, draga moja, kako se postaje Funkcioner i Generalni? 

Pa podmetnes se bolan pod neke vazne stvari k'o da si ti to uradio! Ne trabas imati zasluge! Samo se  podmetnes, prikazes kao da si ti napravio nesto vazno i dobro!

E, zato sam ja odlucio da Opstina nabavi novu montaznu Vilu  kod Slovenaca a smjestio sam je odmah do Dispanzera, tako da je novi General blizu i Zdravstvu i Cajevcu! Sve u istoj ulici, eto!" klima Stari glavom, sam sebi odobrava! 

"Uuuu, super ideja, novi General dobiva Vilu u centru Grada! Bas ce mu biti drago sto ne mora svako jutro pjeske da tabana na posao, od onih kamenih vila s pocetka Grada.

A sta ce tu ... ona rospija Zdenka!" neda se Majka. 

"Sta sta ce ... sta sta ce ... kakvo je to glupo pitanje ... pa ko ce da pocisti i pomete po novoj vili ... necu se ja valjda naguzivati da tarem pod!?" gotovo ocajnicki, bas ono pravo iznerviran odbrusi Stari. 

"A takooo, pa sto odma' ne rece, Sreco moja   da ce se ona tamo naguzivati! Djaba nam bi ovolika prica, djaba nam prekomande, djaba ovo ili ono! Sve je jasno, novom Generalu, Komadantu Grada zena ce ostati u nekom drugom gradu u staroj zaposjeloj Vili, a i takav je red,  a on ce sam doci nama u Banja Luku, u sklepanu montaznu kucicu kod Dispanzera a za kucne poslove naguzivat ce mu se  Drugarica Zdenka! 

Eh, mog blente, koliko ti je vremena trebalo da mi objasnis ovako jednostavne stvari! Sad mi je jasno, zasto nekim ljudima, da ne kazem zenama, ne treba skola. Pa da, sta ce im skola, nece ju Genaral valjda propitivati Kosovski Boj? Jos onako, jadnu naguzenu ... taman posla! 

Takva, ne bi ni ja nista znala! 

A to sve samo zato, sto ti nisi htio da se naguzis, kako rece!" e moj Hemfri, dgje ce ti Bogart! 

 Pa crce od smijeha! 

"Samo se ti smij! Eto, nek ti bude, ali da znas, kad ju je upozn'o, General je odmah odlucio da ostane kod njega u radnom odnosu!" rece Stari. 

"Naravno u odnosu, u odnosu ...pa nek se i radi! Ma pustimo mi te vase kurvetine, nego ... pogleda li ti ovo nase dijete? Opet zaboravio , jelde, kao i docek sa Mora!?

Upita li se gdje smo mi bili danas? Nisi se sjetio ... ma razumljivo, ne znas, naravno! Jesi li ti , zalizani majstore ikad cuo za Prvi Dan Skole? 

Ko to ide prvi dan u skolu? 

 Da ne racunamo one tvoje partijase u doskolovavanju! Iako mi nije jasno na sta se ti tvoji Idioti doskolovavaju kad nemaju  nista prethodno od skole!?

Osim ako ne racunamo neki jebeni inostrani menadzment!

Ko ide Prvi dan u Skolu? To ne znas!" 

"O, joj ode to daleko draga zeno ... otkud znam ko ide prvi dan u skolu ... prvacici naravno , samo htjedoh  reci , nisi me ni pogledala kako si usla u kucu! I nista vise!

Tako smo poceli ovu pricu!

A ti si meni ...najvaznija na Svijetu!" rece u maniru velikog Glumca. 

Majci se osmjehnu ... brk! Sad dobro, znam i sam da neke zene nemaju ...brk, ali joj se osmjehnu taj dio lica gdje bi mogao biti, brk! Razveseli se! 

 "Bravo, eto te blizu, skoro si pogodio ... prvacici idu Prvi Dan u Skolu!" 

 "Ah, da, skoro zaboravih", Stari ustade pa izvadi iz tasne nekakvu sarenu kutiju!

Unutra vatrogasac! Mislim, nije pravi covjek vatrogasac jer ne bi ni stao u tu kutiju. Vatrogasni kamioncic! Ima i male lojtrice, vrtis ruckicu, vrtis a one se razvlace u duze lojtrice ... sve dok ne pukne ona spagica sto vuce one druge lojtrice! Ostane ti da okreces ruckicu ali nista se ne dize! 

Kad jednom pa'ne ... vise se ne dize! 

I jos mi dade veliku a tanku knjigu Petra Slemila. Naslov :"Kako sam prodao  vlastitu sjenku" U knjizi i posveta ispisana pravilnim ispisanim rukopisom moga Oca, ali ja jos nisam znao citati, pa je djaba On i pis'o, spominj'o Prvi Dan skole i sta se sve ne pise da udobrovoljis nekog kad mu za za poklon uvaljujes knjigu! Od samo dvadeset listova!  Dobro, i vatrogasca! 

Majka se zaleti u njega, lemajuci ga rukama po misicama! "Slago si me konju onaj jedan galcijanski, slag'o! Sigurno me volis, ma mozda manje nego ja tebe ... ali i to se racuna." 

Pa nastavi sava uzbudjena! 

"Jedva utjerali djecu u skolu. Nas Mali bio prilicno dobar, nista se nije otim'o. Neka djeca plakala, vriskala, boze me prosti odgoja. Sve proslo u najboljem redu jedino mi nekako Uciteljica, cudna ... sva nekako izgubljena. Isto misli i Ingrid.

Popile mi po pivu u Mostaru sa njom al' mi ne djeluje posve cista!" 

"Sta, zar tukne?" uskliknu Stari. 

"Ma ne to, tukne, prljava ... nisam joj gace zagledala, nego mi ne djeluje sva cista ... ono, u pamet, sta ja znam ...fijufic!" pa okrece i vrti rukama po zraku, pokazujuci to fijufic.

 "Gledaj, prvo, cinilo se je da je vec dobro cugnula, drugo, izgleda pobjegla sa casa ... i to prvi dan skole, trece najsmjesnije ... hoda s Dnevnikom po Gradu. Ingrid kaze, da je prije imala bolne menstruacije, pa se sad to u ovom postklimaksnom periodu mozda negativno odrazilo na licnost! 

Jelde, ti mislis da ja jos nemam takvih problema!?" pita zabrinuto Majka. 

Stari se pravi da nesto naporno konta, krivi glavu, sakriva pogled, pa je onda tako sagnutom glavom, ispod oka promatra. Ko kad te ispituju u policiji za nesto a ti ...nisi! 

Raspalise u smijeh, obadvoje! 

"Pusti Uciteljicu sad, ajd' Stara raspali jednu kafu, pa da ti pricam burne vijest!" 

"Burneee! Pricaj, pricaj ... prvo, burne ... pusti...kafu!" 

"Slusaj doslo mi otvoreno pismo  iz Amerike za onog covjeka od Ingrid!

Ustvari, nije pismo doslo, nego ga donjeo jedan iz UDBE. Ne brini, i sam mi je rek'o da je sve u redu. Znaju oni da je Ovaj njen Komunista! Joj, da mu vidis slike! Slikalo ih k'o na nekoj livadi , gomila njih oko nekog kazana! On vise zensko , nego musko! Ima zensku kecelju na sebi a ispod izgleda kratke hlacice tako da mu vire ispod te kecelje tanke nozice, ko dva stapica, pa sve lici na nekakvu kurvaju! Ima i dugu kosu i rajf na glavi! Sipa hranu ljudima." veli Stari. 

"Pa kako si prpozn'o koji je On, matereti, kad ih ima vise?"  brine se Majka. 

"Lako, jebogati i ti bi! Sve okolo crnci i crnkinje!" mudro odgovori Stari. 

"OK, sto si eliminis'o crnkinje i ja bi jer On sigurno nije zena, ali Crnceee, sto Crnceee?" , sve ljulja zabrinuto glavom. 

"Sto Crnce , pa dijete im je Bijelo, zeno ... istina malo tamnije ali Malta je to ... Sunce pici po cijeli dan, moraju biti malo tamniji! Znaci ne moze Otac biti Crnac!" zakljucuje Stari. 

"Vidi se da ti je obrazovanje u tom pogledu malo tanje! A govorila sam ti Ja da procitas koji americki ljubavni roman!

Moze biti i bijelo dijete kad ga napravi Crnac a kad je majka bijela. Citala sam to u americkim romanima. Poslije se generacijski to prenosi, malo uspava, pa kad se najmanje nadas, moze da se roditi i crno dijete i u dvoje bijelih roditelja! Onda jadne americke majke muku muce da dokazu da se nisu palicale one sa crncima!" rece Majka. 

"Nego,k'o se palico sa Crncima?" zbunjen je Stari. 

"Pa, njihove Babe!" mudro zbori, Majka, navukavsi vjedje. 

"Sta nam to govori?" gleda u Staroga. 

"Govori nam to da se ne trebamo mijesati s Crncima!?" ko iz top rece Stari. 

"Ja budale i rasiste! Jesi li ti normalan? Govori nam to da je ljudska vrsta ...cudo i sve je moguce u toj genetici!" poucava ga Majka. 

"I jesi li sada siguran koji je on na slici? Daj sliku da vidim!" 

"E, sad pravo vise ... ne znam!" rece Stari. 

Uzela sliku, pazljivo gledala ne trepcuci.Klima glavom, sretna da se odgovor da naslutiti i sa fotografija. 

"U pravu si, ovaj kraj kazana je On!" bio je njen jasan zakljucak. 

"Sad mi samo reci kako si ti to tako sigurna kad znamo da je Gospodin Otac ... Doktor! Sta onda radi kraj ovaj kazana? Jel On kuvar? Da nas Ingrid nije slagala u pogledu profesije, sta mislis!?" dvoumi se Stari. 

"Ne vjerujem, nisu ti kuvari revolucionari! To dok odluci pa nabavi na pijaci sta treba, pa isjecka za rucak ... ode revolucija. Revolucionari su dokoni ljudi! Uglavnom oni sto nista ne rade pa onda imaju i vremena da podjebavaju!" zakljuci Majka. 

"E, bas se slazem s tobom. I ja mislim, tako. Ovo je On, vidi mu na rukavu traka k'o u Njemaca u ratu samo mu krst nema one kuke. Pa da, to je to, crveni krst, samo se mi tako ne obiljezavamo jer je krst ... ipak, krst i jos crven! Zna se sta je crveno ... zvijezda! Zato se odmah nismo smasli!" i odahnu, kao da mu kamen pade sa srca! 

"A, kako ti znas da mu je krst na ruci crvene boje kad je forografija crno-bijela?" Majka isplazi vrh jezika prema Ocu! 

"Znam, nemoj me vise provocirati, pamet si mi pomutila sa kombinovanom djecom u raznim bojama! Cuj bijelci radjaju Crnce, Crnci radjaju Bijelce! Ne laprdaj vise, ko Boga te molim!

 Ja imam takav osjecaj i gotovo! A i cuo sam za Crveni krst isto k'o i ti. I pismo koje smo poslali preko Kuma Pappinija naslovljeno je bilo da se preda tom Crvenom krstu. Zato znam da je ... crveni! I gotovooo!" Lupnu sakom Otac od stol u nadi da se tako moze zavrsiti ova prica. 

Ma tesko! Uvijek se nadje nesto ili neko da te vrati na pocetak! 

"Samo da te pitam jos samo jedno, ako mogu al' bez uzrujavanja ...i vise nista necu." progovori umilnim glasom. 

"Pitaj, ako bas moras!" 

"A da li je Drugarica Zdenka dobila sada povecanje plate i da li je izfinansirana iz budzetskog proracuna ili je i dalje na platnom spisku Cajaveca?" pa se brzo okrenu ka kuhinji, prevrcuci neke serpe, glumeci nehaj a za odgovor, ako ga bude - bude, njoj kao nevazno!

Pitala samo onako,  da se ne pomisli da je povrsna te nesto propustila iz prethodne price. 

Stari duboko uzdahnu!

 "Slusaj, treba neko dati garanciju da ce se preuzeti taj AAron, posto ide u onim UNRA avionima pomoci za sirotinju, za Afriku pa ce da ga izbace  kod nas, zajedno sa orandz sirom u konzervama i mlijecnim prahom te jajima u prahu, kad slete na Batajnicu, taman  oko Miholjdana ali ne znaju tacno kada.

Doktor je vec priveden, sigurno ga cuvaju negdje u nekom kavezu! Cekaju nas pozitivan odgovor! Ja se samo bojim da ga greskom ne zalede ...k'o orandz sir!" rece Stari. 

"Salji odm'a sve garancije ... sta treze? Salji, da ga ne zalede!" ubrza Majka.

"Me, nece ... zezam se! Ko je vidio lediti zive ljude. Zaledjuju mrtve, one sto prije toga ubiju!" Smije joj se Stari, srecan sto je na cas zaboravila Zdenku.

"Poslao sam americkoj Ambasadi pismo u ime Fabrike a dali smo i prijedlog da bi ga mozda mogli i zaposliti u nasoj Ambulanti, ako mu odgovara!"

"E, svaka ti cast! Jel' potpiso Generalni!" 

"Nije, negdje zurio pa rek'o da ja sve sredim i potpisem!" 

"Pa, jesi li?" 

"Naravno!" 

"Svaka cast, jos jednom al' bi' ja vise volila da je Generalni potpiso!  Al', dobro, i to smo rijesili! Ja danas zamalo kupila burme za Kumove i to u Na-Mi." 

"Sto u Na-Mi, rekla si da ces kupiti kod Skendera!"

"Rekla, rekla i porekla! Prodaje govna, izgleda mi sam ofarbo halke sa forangi u zlatno! Sta kad spa'ne boja sa burmi? Nisam htjela da se brukamo pred Kumovima!" rece Majka. 

"Neka si, ej, vala! Mora biti kavalitet!" odgovori Stari pa se onda kao naglo trze skoro poskoci i rece: "Mi ko nesto zaboravili, Stara, jeldeee?" 

"Sta, jadna li mi majka? Da nisam Ja nesto usrala!?" vrisnu zabrinuta Majka. 

"Sto poskoci tako?" 

"Pa, po pivu, pogledaj u horizont ... vidis navukli se oblaci, cini se i kisa ce, izgleda mi da to ljeto umire!" rukom mahinalno popravi kosu! Isti Bogart, a malo visi! Prezadovoljan kao kakav brod harabatija kada se poslije bijesne oluje, veseo i citav vraca u bezbjednu luku! 

Pomisli, jebajiga, sad ga mogu i vezati!

Ma ne Staroga ... mislio sam na Brod! 

Drugarica Stamena jedva se vukla Gospodskom ulicom. Jos joj je i onaj odgromni skoloski Dnevnik pravio dodatne smetnje pri hodu. Zna ona dobro da bas  ne ide pravim putem za Komitet ali ova malo produzena setnja joj je bila potrebna da se malo pribere. A i ponesto alkohola ispari iz nje, preko koze!

Pokusavala je smisliti svoju prvu recenicu koju bi rekla, tamo kod Drugova. Nista joj nije padalo na pamet. Ma to mozda sto joj se cinilo da ce joj od onih silnih rakija i dvije krigle piva, mjehur popustiti.

Utrnuli joj zubi! 'Oce to ako se dugo ne popisa! 

Tek kad se  u jednom mracnom haustoru malo olaksala, samo zadigla suknju i smakela gacone ... toliko je stigla ... brzinom vjetra, preskacuci potocic tekucine koji netom nije bio tu, tek zbog toga da je ovaj ne stigne i ne poplavi ... izleti ponovo u Gospodsku ulicu. Odahula je ... lakse se dise. Sad moze pravac, ravno u Komitet, pred Drugove, pa onda ono ... Drugovi, tak'a i tak'a stvar a evo i Dnevnika kao dokaz, pa vi vidite i odlucite. 

"Aj, dje mi je Dnevnik? O, dje moj Dnevnik, majko moja? Mora da je ost'o, tamo dje se popisah!?" 

Pojuri nazad u haustor te u tom polumraku negdje u sred haustora udari u Foto Boska. Isprva nije znala u sta je udarila dok Foto Bosko ne upali svjetlo u dnu haustora, instalirano pred njegovom radnjom."Sto me prepadoste Gospodjo, treba li sta, fotografisanje, evo sad cemo to odmah!"

 Tek sto to rece zavapi: "Ljudi, poplava, izgleda pukla vodovodna cijev, kanalizacija, sta li ...poplavit ce mi radnju!!! Sta ovo pliva na podu u vodi?" sav je u cudu Foto Bosko. 

"Sta pliva, to trazim, pliva moj Dnevnik, ukrala djeca u skoli, djubrad mala gdje ga bacise! Ma pofatat cu ja to sve pa za usi, kad - tad! Idem iz ovih stopa u Komitet da prijavim! Dohvati mi taj dnevnik, da ne gacam po mokrom, suplja mi lijeva cipela! Daj, pozuri , Foto!" sva se trese, i jos k tome glumi kao neku nervozu. 

"Komitet, nego sta ... pravac u Komitet!" 

"Polako, Gospodjo ... polako, evo dohvatit cu vam Dnevnik, mada ni meni nisu cipele u boljem stanju! Samo bih vas malo zamolio da se moje ime ne spominje u Komitetu. Znate ja sam ipak privatnik, ugledni banjalucki fotograf no ipak ... privatnik, ba bas ne bih volio da se moje ima povlaci po Komitetu!" 

"Normalno, ajd' daj, dohvati mi taj Dnevnik!" rece glasom Drugarice Uciteljice.

Foto Bosko proseta na petama do dnevnika, podize ga sa dva prsta pa rece: "Ovo tukne, konda se neko popis'o na Dnevnik. Bas interesantno tukne na popisano a on odozgo suv. Kako se popisase ispod?" Bio je i ostao u nedoumici. 

Foto Bosko, posmatrajuci na stvar analiticki rece: 

"Ovako nesto je jedino moguce ako je neko naslonio Dnevnik na zid dok se ne popisa pa kad se popis'o, voda je navrla i podlila Dnevnik, on samo curno niza zid! Pa da, samo tako!

Gospodjo, da ti nisi dolazila u moj haustor malo prije?" upita zabrinuto a sa onim istim analitickim pogledom u Drugaricu Stamenu! 

"Nisam, sto pitas? Nisam ti ja vise za slikanje!" rece Drugarica Stamena.

"Vidim i ja da nisi vise za slikanje ali ..." i tu zastade!

Sjetio se da ova ode u Komitet. 

"Supak jedan, sta on misli o meni?" ponavljala je u sebi bezbroj puta istu recenicu! "Supak, dabili , supak! Ja da pisam po banjaluckim haustorima!?" 

S tim rijecima na usnama otvori treskom vrata od Komiteta! Kako ih odvori ona vrata tresnuse k'o bomba, a iznenadjena i prepadnuta zena velike glave i sa ogromnom bradavicom na vrh nosa, poskoci sva prestravljena, jedva uspijevajuci da kontrolise svoje neartikulisane krikove, i jos za kraj vrisnu nekakav odbranbeni poklic, sve u duhu obnove i izgradnje FNRJ. Kako poskoci tako se na njenom mjestu, odnosno mjestu gdje je ova Drugarica sjedila sekundu prije, nekim cudom ukaza tj. pojavi takodjer valika ali celava glava! Brkovi opusteni, k'o Marko Kraljevic. Covjek bi rek'o da sve sto mu je trebalo rasti na vrh glave, naraslo na mjesto brkova! 

"Sigurno su ga u Ratu, ako je bio,  zvali ...Drug Brko?" pomisli Drugarica Stamena. 

"Ti li si Stamena, jebla ti sliku svoju, sto me pripade!" Rece velika glava sa onom isto  bradavicom na nosu. 

"A, joj , Majko moja ti li si to Djuko ... bas me obradova! Nisam znala da radis u Komitetu, mada sam uvijek osjecala da si ti bas prava osoba za te povjerljive stvari." Pokusava se prilagoditi situaciji Drugarica Stamena. 

Pa se polako i prilagodi situaciji, a to je znacilo da je provirila u staklenu kancelariju iz koje su virili ovo dvoje. 

"Au, pa vi to jadni imate samo jednu stolicu a oboje sjedili na njoj! To me zbunilo kad si ti Djuko skocila, kako se ovaj Drug odjednom tu pojavio na mjestu gdje si ti bila!?

Znam, znam dijalekticki materijalizm ... uvijek je i bio tu al' je bio pokriven drugim subjektivnim okolnostima, pa je stvarnost izgledala nestvarno! Ne vidi se ono sto se ne da vidjeti! Pluralisticki monopolizam, sto bi rek'o Drug Kardelj, il' se ja sad ...zajeba?!" 

"De Stamena ne laprdaj!  Sto si dosla ...sigurno da nekog prijavis, ne valjda da se uclanjujes u Partiju po stare dane!?" Dosla i Djuka malo sebi pa se jos prestrojava! 

"Prvo, Drugarice Djuko, da se razumjemo,  nisam tol'ko stara kol'ko ti mislis, da ne mogu da se prijavim za kandidata za Partiju, drugo ... dosla sam da nesto ... prijavim!" Rece sad vec veoma sredjeno Drugarica Stamena. Bila je prezadovoljna svojim prvim nastupom u Komitetu a i onaj celavi glavonja bas izgleda ono, nekako muzevno! Uzbudjivala ju je pomisao na razgovor s njim!

Samo da joj se ne pripisa!

U to ime i pogleda u nebo, ne bi li tamo nasla Boga, pa njega licno zamoli ... to da joj se u Komitetu ne pripisa kad je bude saslusav'o celavi brko! 

Stisnu palceve u sakicama! 

Slaba vajda, to ... Boga moliti u Komitetu! Ne ide jedno s drugim! 

"Stamena, udji u prijemnu sobu dok se Drug Pantelija ne pripremi za "primilamarani" razgovor." 

"Idem ja , idem odmah, ne treba ...pripreme!" veli Drug Pantelija a sve rukom trese mjesto u krilu gdje mu je sjedila Drugaruca Djuka! K'o da otresa neke mrve sa pantola i jos izvuk'o kosulju napolje k'o da nesto pokriva. 

"Fin neki Drug", pomisli Drugarica Stamena, "sigurno je haliso neku slaninu i lukac pa se ufle'ko ... kanulo mu, ili sta!?" 

Razgovor je bio milina jedna! S pametnim covjekom je lako pricati. Rakoljila se Drugarica Stamena! Istine razgovor je tekao bas kako joj je Drug Gvozdeni ispricao. Drug Pantelija je prvo zelio saznati detalje u Drugarici Stamenoj, na nacin iz kog je Sela, ko su joj bile prve komsije! Koliki je doprinos za Revoluciju dalo njeno selo?!

Eh, kad je sve to Drug Pantelija saslu'so, te  smjestio u neizbjezan dio istorije gdje vec svi pripadamo samo kad kazemo ko smo i ciji smo, pa jos odakle, sve je vec poznato! 

Mozez ti laprdati sta hoces, ali ako si sa Manjace, mala je sansa da si bio u Partizanima ili ako si iz Imotskog i okolo, pa od  Duvna i okolo, Livna, onda bi ti trebalo stodvadest zivih svjedoka najmanje da dokases da si bio u Partizanima. Za one ostale vojske ne trebas svjedoke! Mozda po onoj narodnoj " S kim si , takav si!" 

Onda je upita uctivo: "Sto s' Ti dosla!?" 

"Ne znam kako da pocnem, Druze Pantelija, bas si me nekako zbunio tim svojim izgledom! K'o neki narodni junak!  Nisam mogla ocekivati takvu Gromadu od covjeka u Komitetu! Vidi se, Rat te prekalio," pa onda dodade ..."sa svih strana!" i zacrveni se kao djevojcica. 

Valjda je one rakijice i krigle pive, povukle je da muz'jak pre njom promatra sa one opasne ... zenske strane! Oce to, kad ne znas gdje ti je granica! 

I kad niko ne zna ... kako si napaljena!

I spontana! 

Sad , bas zene nemaju cunu pa da se tu napale, ali i njima se nesto digne!? 

Ja bi to opis'o, evo bas ovdje, to na sto se napale, al' ni jedna to nece mi da kaze! 

"Hajde, hajde ... neka te ...sad cemo mi to polako" pa vrisnu basbaritonom: "Djuko dvije rakijice, odmaaa'!" 

Izostalo mi"H", na odma'! 

Tako i recenica dobila na snazi! 

Djuka uleti iste sekunde u prostoriju! Jebote koja organizacija pomisli Drugarica Stamena. Nista se ne ceka! 

"Nece li joj to biti puno, Druze Pantelija?" upita zabrinuto Djuka.

"Stooo, Drugarice Djuko?" zacudjeno upita Drug Pantelija.

"Pa vec tukne na rakiju, eto zato "sto",  k'o da je vec pola flase popila!"

"Ti znas, "K'o da je pola flase popila", ova zena je nas obrazovni kadar, Uciteljica, jebem ti sve Tvoje, ponasaj se dostojanstveno ... i ostavi nam tu flasu i ... mars iz kancelarije, govedo jedno grmecko!" zatrese se Drug Pantelija. 

"Nemojte Druze Pantelija, samo polako ..." ne snalazi se ni Drugarica Stamena. 

"Mars napolje! Bjez' kuci, da te ne vidim vise!" potvrdi Drug Pantelija. 

Sad je tacno znala , gdje je i pred kim je! Nema vise dilame k'o drema Gradom. Zato se osmjehnu! Koketno! Dobro je znala, k'o zensko da je za barem pet klasa bolja od Drugarice Djuke! 

A jos ni jedne bradavice na nosu! 

Sumno prebaci nogu preko noge, pazeci da joj strumpandle ne zjevnu dje ne treba, gledajuci ravno u oci prilicno prisno u Druga Panteliju! Sta Druga ... mozda bi se moglo reci u ... Panteliju!? 

"Da zapalimo?" 

"Palimo, palimo!" trepce , za nas jos uvijek, Drug Pantelija. 

Samo jos da se razgovor paravilno usmjeri ...da ide u zeljenom smjeru, pa nek' traje do jutra! Ima se vremena a niko ne smije ni da prigovori! A jos se presvukla i oprala, sve zahvaljujuci onim malim govnima u razredu! 

"Aha, aha ... tako znaci mislis da je Dnevnik neka neprijateljska provokacija?" klima glavom Drug Pantelija.

"I dje to sve pise? Daj da vidim!" pita. 

Na to "Daj", srce joj ustrepta ali to nije bilo taj Daj! 

 Mislim na onu stvar , Daj, (zensku), sad ne smijem zbog Canka napisati, ali autor misli na Pi..u ... e to Daj, tako se  i njoj ucinilo a imalo veze sa tom ...Pi..om! Pa dje jadna bila, godinama zakopana!? Posj'edila jadna! 

Ponovi Pantelija: "Dje to pise!?"

 "Evo ovdje pise u Dnevniku, vidi od pocetka do kraja, sve, ja bi rekla fasisticka mrska imena sam Njemac do Njemca!" 

"Uh, Stamena, izjeba ti mene!" uzdahnu nemocno Drug Pantelija. 

"Ma evo citaj sam!" Uzbudjeno govori Drugarica Stamena. 

"Nemoj me sad da ja citam, sjela mi Djuka na naocale jos jutros, pa sad nemam!" slaga Pantelija. 

"Joj, nosi naocale, ko Mosa Pijade, jebote pravi  revolucionar!" stisnu se za grud, tamo na srcanu stranu Drugarica Stamena. 

"Sta ovo pise?" tapnu Drug Pantelija, malo sa dosadom u glasu,  na ime Beherani. 

"Pise, Beeheerani." prosapta konspirativno Drugarica Stamena. 

"Stamena, eto ti odma' prve greske u Dnevniku, ne idu Zidovi s Njemcima u istu skolu. Nikad ni u iste klupe! Ovo je veca provokacija nego si ti mislila! Ovo je Zavjera!  I sto ovaj Dnevnik tukne k'o da ga je neko ... popis'o? To je jos cudnije!" 

"Ja bas ne vidim sta je tu cudno!? Mozda je tu osobu nesto pritjeralo dok ga je nosila, pa je ga je mozda ... malo zalila!? Il' je samo curn'o niza zid kad se ova osoba popisala, pa podlilo? Povuklo ga! Men' se ovo cini logicno.'" prosapta Drugarica Stamena. 

Drug Pantelija nategnu , rakijicu pa se strese, te samo rece:"Dobraaa!" 

"Pini i ti , matereti ... trebace ti ...tak'a situacija!" rece mutan k'o Dunav. 

"Drugarica Stamena, nategnu ... pa se i ona strese! 

A sto si rek'o "dobra", bil' i ja to rekla? 

"Pa reci i ti kad je dobra, a kad nije ti suti!" provali Drug Pantelija. 

"Dobraaa!' povika Drugarica Stamena iako nije razumjela te komunisticke sifre!

Jebajiga, nek je dobra, pa ma kakva bila! 

"Dobro, problem je ozbiljan i ti si ga oucila ali to je visi nivo! Trbalo je da  Mi dodje Direktor licno skole da nas o tome izvjesti." prjekorava je Drug Pantelija. 

 "Kako mu je ime?" upita rezervisano. 

"Kome!? A to! Nemamo mi jos Direktora, cekamo odluku Komiteta! Samo ste nam postavili Druga Gvozdenog za pomocnika, njega imamo!" a sve mu gleda one Marko Kraljevic, brcine! Joj, da ih se dopadne, ma cosav bi Pantelija hod'o danima Banja Lukom ...do novi brkova ...kad opet niknu! 

"Cekaj, cekaj , koji Drug Gvozdeni, odakle je iz kog je Sela on?" zabrinu se Drug Pantelija. 

"Ma ne znam tacno, nece da kaze ... mislim, on nikad nista ne prica, sve radi pogledom! Samo pusi k'o svi vi Komunisti! Ja nislim da negdje sa Manjace, on je nama poznat i kao Drug Spanac a pric'o jednom da je pres'o i Albaniju!" rece u dahu Drugarica Stamena. A sirom otvorila oci ... od uzasa ili ono zenski ... da se svidi Panteliji! 

Registrov'o to i Pantelija! 

Nije on znao bas sta je to "svidi", al' nekako mu legla! 

 Nije Baba jos za obaciti iako kuca na vrata penzije, a i brat - bratu, bolja od one Djuke! A i ona njena bradavica na nosu!  Fuj! To pomisli Drug Pantelija! Ali rece nesto sasvim drugo, sto sa seksom i zivotnim ljepotama nema ama bas nikakve veze. 

"Ma da to On nije sam Djeneral Misic, Stamena!? Sta seres?! U ovom Ratu nismo isli preko Albanije!" 

"Eto, vidis da je istina, to i on kaze, isli samo neki!" pokusa se izvaditi Drugarica Stamena. 

"Kako izgleda, opisuj u detalj, brzo!" 

Drugarica Stamena ga bas opisa u detalj, k'o da njegovu sliku drzi pred sobom! 

Misli, Drug Pantelija, misli pa onda i provali: "Naravno, pa naravno ... i jos velis, stomacinu izbacio! On ti Stamena ne prica no sto je dobar, no sto ne moze da smisli brzo odgovor kad ga pitas. Kaze on sve to sto si ga pitala, ali kada ti odes!

Misli malo sporije a i nije sa Manjace, tamo samo su vukovi ... ovaj vas je ovca iz Vrbanje, Drug Goja, nepismen a dobar, zaposlili smo ga, nazovimo tako kao ... Portira, mada nismo imali taj broj odjece da ga obucemo, pa dos;o u svome,  da pazi na Skolu a i zato sto je rodjeni ... Djukin brat. Ne bi ja nikakve protekcije ali me Drugarica Djuka lijepo zamolila!

Ma ja tada bio nesto, flustarviran, pa joj nisam mog'o da odolim! Do mene je! 

Em, mi dala , Djuka, kasnije ...podrsku! 

Pa, eto ... sevap je i Djuki ...uciniti. 

"Joj, Druze Pantelija, skin'o si mi kamen sa srca, da nije zvanicno sad bi' te poljubila ... i odgrizla mozda taj brk!" 

"Nego, prije no sto se malo opustimo, reci mi ko su one dvije mlade Uciteljice?

Kako rece imena, Suarda i Usorka!

Da me jebes ja tako nesto nikad nisam potpis'o! Moraju na provjeru, i one ... obe! Jedna po jedna! Posalji ih na provjeru, mozda u subotu jer ovih dana plan mi je ispunjen do daske, javit cu ti kad  mognem! 

Cekaj, cekaj, neka obe dodju zajedno odjednom, u subotu! Mogu ja obe zajedno ...odjednom, imam toliko iskstva!" 

"A sto se tice ljubljenja Stamena draga, to fuj ...mi ti Komunisti preziremo ta seksualna prenemaganja! Mi samo direktno na stvar! Znaci otpada grizanja ... brkova! Sta bi ti rekla da ja tebi odgrizam brkove? Ne bi ti bilo bas pravo! Jeldeee!?" rakolji se Pantelija. 

"A, os ti poslat' izvjestaj onima gore u Komitetu?" hoce potvrdu Drugarica Stamena.

"Kojima gore Stamena, nema gore, Stamena ja sam ti i gore i dole! A ako mislis na vise spratove, ma mi to iznajmljujemo na sat zainteresovanim pojedincima ali i onim sto uce nocu ... ma kako se zovu ... studenti! 

Ma ja imam samo jedam mali Partijski sobicak ... os da ti pokazem?" 

"Lazez, Pantelija!" usplahiri, se lazno Stamena, konacno sigurna da od sad i ubuduce pa  nadalje, ona vodi igru! 

"Sto bi lag'o ... ajmo gore, pa se sama uvjeri! He, heee!" 

Tako i bi ... bas ono drugarski! 

Stamena u svom zivotu i nije bila najsretnija zena! O seksu je najvise znala kako se sama snalazila, a posto nije bilo ni adekvatne literature, o slikama i da ne govorimo!  Nije bilo!

A ni za savijet se bas nije smjelo pitati! Odma' ispadnes ... kakva napaljena kurvetina! Mislim sama se sa sobom snalazila! A to bas i nije neka dobra zamjena! Dobro, i to ponekad posluzi ... ama ne valja za dugu upotrebu! Monotonija, pa dosadi! 

Imala je i ona ono jednom, bas po izlasku iz Uciteljske skole, onaj je jedan na maturskoj zabavi prvo zaveo pa onda povalio,  a onda i nagulio, negdje u Svijet, supak jedan! 

Ma ni lice mu nije posteno vidjela! 

A, ona jadna rodila, ni sama ne zna kako! Vidjela stomak raste, raste a ona mislila to je njoj od rasola! Pa prekinula sa rasolom, ali nista! Rodila i pored toga! 

 Zna samo da je uvijek bila sama! 

A sada tu sa Komitetlijom, momcinom, ma nek' radi sta god hoce, mislila je! 

Nek' i jebe ... ako treba! 

Pomisli: "Samo da mi se pica nije zacepila odnosno zarasla, od neupotrebe!?" 

Sve je licilo da nije! 

A i sve se oteglo skoro pa cijelu noc! Nekom' posmatracu bi to bilo i dosadno, ali ako si ucesnik , ehe, drug moj, to je onda druga stvar! 

Stamena je prvi put u zivotu  procvjetala! 

Sama se sebi cudila! Ama bez nekih priprema biti u ovakvoj kondiciji! U zivotu nije ljudski potrcala a niko je nikad nije ni ganj'o, da bi trcala ... evo sada bi mogla, sve ispocetka! 

Sa Pantelijom je bila potpuno drugacija stvar! Onako prekaljen, vec se zamorio, zamalo nije ...umro! Zato samo suti. Cim Stameni popusti paznja, on hvata zrak otvorenim ustima!

Ne bi prizn'o da mu je dosta iako se vidjelo da mu je dusa u nosu! Al' takav kadar! 

Izdrz'o je! Satra kost! Titina skola! Kad navale Komunisti, nikad se prvi ne skidaju ili ne daj boze ...odustaju! 

O predaji ... ni govora! 

A i flasa planula!  K'o da nikad u njoj nista nije bilo! Nikakvog traga nije ostalo! 

Jebajiga! 

Zato, sve se cini, da se ovo mora ponoviti! 

Naravno, ispocetka!

Maja BJELAJAC: POPULIZAM ILI REFORMIZAM: Hoće li Stanivukovićevo upravljanje Banjalukom biti novi performans?

 Potezi novog gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića i tri mjeseca nakon njegovog imenovanja izazivaju prave cyber ratove po društvenim mrežama. Javnost je polarizovana do te mjere da su virtuelni prostor preplavili ili izlivi obožavanja i oduševljenja, ili uvrede i diskreditacije.

Utisak je da je realnog pristupa ponajmanje.

Sam Stanivuković o sebi je dao više informacija nego ijedan političar do sada. Formirati sliku o njemu znači uzeti u obzir miks različitih portreta koje je imao u javnosti: mladog političara odlučnog da se obračuna s kriminalom; infantilnog performera s velikim političkim ambicijama; neumornog humanitarca spremnog da pomogne najslabijima; harizmatičnog i neustrašivog provokatora vlasti; populistu odgojenog na nacionalnom kiču 90-tih. I tako dalje..

OČEKIVANJA OD STANIVUKOVIĆA VELIKA

Šta god (ili možda sve) od ovoga bio Draško Stanivuković, izgleda da je to najbolje što je banjalučka politička scena realno mogla iznjedriti kao antipod koruptivnoj vladavini SNSD-a.

Polarizacija javnosti zapravo i ne čudi jer je SNSD sa svojim satelitima zadržao ogroman broj pristalica u najvećem gradu Republike Srpske, što potvrđuje i skupštinska većina u gradskom parlamentu. S druge strane, kritičari vlasti su nakon nekoliko decenija jedva dočekali političara koji obećava da će u Banjaluci suzbiti kriminal i korupciju.

Zato su njihova očekivanja od Stanivukovića velika, ali pitanje je da li su takve i realne mogućnosti novog gradonačelnika.

Banjalučanin Damir Miljević, inače ekonomista po struci, podsjeća da Stanivuković radi u „neprijateljskom okruženju“ (skupštinska većina) te da mu zbog toga treba dati barem šest mjeseci i onda donositi sud o rezultatima.

Miljević: Stanivukoviću ne treba skupštinska većina da dovede pet investitora

„Ono što je do sada uradio ima dvojaku funkciju: jedna je da se stavi do znanja da će se postojeće prakse mijenjati, a druga da se stvori marketinška klima da se može drugačije“, kaže Miljević.

On pozdravlja Stanivukovićeve dosadašnje poteze, ali i dodaje:

„Mi još nismo vidjeli nijednu mjeru za koju se može reći da predstavlja temelj promjene politike rada gradonačelnika. Neke stvari on ne može uraditi bez skupštinske većine, ali vidjećemo da li će uraditi ono za šta ima mogućnost. Njemu ne treba skupštinska većina da dovede pet investitora“, zaključuje Miljević.

Od prvog dana svog mandata Draško Stanivuković pokušao je javnosti staviti do znanja da će se dosadašnja praksa upravljanja gradom promijeniti: objavio je diplome zaposlenih u gradskoj upravi, zabranio upotrebu službenih automobila u privatne svrhe, ukinuo nelegalne bilborde u gradu i smijenio rukovodstvo Akvane.

Foto: Stanivuković sa namještajem koji je od budžetskih para za svoju kancelariju kupio Ćućun

Zbog nezakonitih radnji, novi gradonačelnik podnio je krivične prijave protiv bivšeg gradonačelnika Igora Radojičića, šefa Odsjeka Civilne zaštite Mladena Ćućuna, načelnika Odjeljenja komunalne policije Milenka Letića, te bivšeg direktora “Akvane” Vedrana Mitrovića. Da se ne šali, Stanivuković je pokazao i poništavanjem postupka javne nabavke za grupu ponuđača čiji je dio Prointer ITSS, firma koja se dovodi u vezu s Igorom Dodikom.

I KAO GRADONAČELNIK OSTAO PERFORMER

Ipak, socijalni psiholog Srđan Puhalo mišljenja je da su dosadašnji Stanivukovićevi potezi više kozmetičke prirode, ali poput Miljevića, smatra da mu treba dati još vremena.

„Novi gradonačelnik je zagrebao po površini i to je njegove glasače oduševilo. Ali još nismo vidjeli kvalitativnu promjenu u funkcionisanju grada“, kaže Puhalo i dodaje da je ipak rano za konačne ocjene.

Puhalo: Dosadašnji Stanivukovićevi potezi više kozmetičke prirode, ali treba mu dati još vremena

Neke od Stanivukovićevih poteza smatra populističkim i objašnjava da su više odjeknuli nego što su nešto promijenili.

„Populizam je, naprimjer, kada preko Instagrama najaviš da otpuštaš direktora Akvane“, objašnjava Puhalo. Takođe je svjestan da skupštinska većina ne dopušta Stanivukoviću „da se razmaše“, ali i da sam gradonačelnik muku muči da realizuje ono što je obećao. A obećao je dosta toga.

Obećavali su svi, posebno u predizbornim kampanjama, ali novinarka iz Banjaluke Milkica Milojević smatra da se Draško Stanivuković razlikuje od većine političara:

„Ne mogu tvrditi, ali moj utisak je da on zaista vjeruje da će to što radi donijeti suštinske promjene. Vidjećemo koliko je to realno i koliko on ima kapacitet za to“, ističe ona.

Milojević: Javno je dopadljiv, performer, ali ta vrsta harizmatičnosti i entuzijazma sama po sebi ne znači ništa

Draško Stanivuković je još kao opozicionar u Narodnoj skupštini Republike Srpske na sebe planski skretao pažnju konstantnim provociranjem vlasti, performansima, pojavljivanjem na društvenim mrežama i promocijama vlastitih aktivnosti.

I dok je dio javnosti uživao gledati to „guranja prsta u oko vlastima“, politički oponenti optuživali su ga da je puki perfomer, te da od politike pravi reality show. Prelaskom u vlast, Stanivuković prestaje s performasima, ali ostaje i te kako prisutan na društvenim mrežama.

„Javno je dopadljiv, performer je, ali ta vrsta harizmatičnosti i entuzijazma sama po sebi ne znači ništa. Za vladanje gradom treba imati vještine, mrežu saradnika, podršku iskusnih ljudi i još dosta toga, što on nema. Uz poštovanje prema njegovoj harizmatičnosti, on je do sada dva puta pobijedio na izborima, a još je student 2. godine Ekonomije i nije položio ispit od februara 2018. A došao je na mjesto doktoranta elektrotehnike“, kaže ova novinarka.

Foto: Stanivuković sa ključevima svih vozila Gradske uprave Banjaluka

Ističe da se Draško Stanivuković i sada ponaša kao da je u predizbornoj kampanji, mašući odlukama za koje je pitanje da li će pravno opstati.

“Ali to dobro izgleda i zvuči”, zaključuje Milojevićeva.

Kolike su šanse Draška Stanivukovića da sopstvenim kapacitetima, a bez skupštinske većine, očisti Banjaluku od korupcije i kriminala, kako i dalje samouvjereno obećava, teško je sagledati iz perspektive birača koji su decenijama čekali oponenta kriminalu i korupciji, pa su spremni povjerovati i u čudo.

U toj ravni, otprilike, kreću se i mogućnosti novog gradonačelnika, ukoliko njegov entuzijaam za promjenama ne proprate i adekvatni mehanizmi da ih sprovede.

U suprotnom, opstaće upamćen ipak kao performer, koji je svoju gradonačelničku karijeru popločao tek dobrim namjerama. A Banjalučanima u tom slučaju „put do pakla“, čini se, ne gine.

"Zašto ga toliko žale?!"

....je pitanje koje ovih dana postavljaju svi oni koji mrze Jugoslaviju u kojoj smo odrastali, rasli, ucili, drugovali, radili, djecu podizali, svi oni, ali i njihova djeca, ujedinjeni. Cetnici, ustase i balije, pitaju zasto se na prostorima te bivse nam domovine toliko zali za jednim Balasevicem koji nije bio ni najbolji muzicar, ni najbolji pjesnik, ni najbolji covjek, ni...

Zasto se nije toliko i tako zalilo kad su umirali "nasi" velikani?! pitaju mali, jadni ljudi koje ponovo ujedinjuje samo jedan osjecaj - mrznja. 

I svi oni, i cetnici, i ustase, i balije, omalovazavajuci Djoleta i sireci izmisljotine i lazi o njemu,  pokusavaju ubijediti nas, tebe, mene da je nas, tvoj, moj zivot bio jadan i bijedan kao sto je to njihov danas. 

Jadni, u mrznji ujedinjeni i mrznjom zasljepljeni, ne vide - jer nece da vide, ne cuju - jer nece da cuju jednostavnunu istinu da su oni bili mali i jadni kao sto su i sada mali i jadni samo zato sto su bas takvi: i mali i jadni i beznacajni marginalci.  A mrznja u kojoj su odrasli ili su im je usadlili im ne da da se pomjere i izidju iz toga svog  stanja. 

Pocivaj u miru, Djole jer te sa tugom ispracaju najbolji od nas. Jedan od njih je i Dino Radja, kosarkas, osvajac svih mogucih medalja koje su se u korasci mogle osvojiti, Splicanin, igrac Jugoplastike,  reprezentativac Jugoslavije i Hrvatske, igrac legendarnog NBA tima Seltiksa iz Bostona.... 

A vi, patuljci ostajte u svojim rupama, dok vas jednog dana, neki novi ljudi ne istjeraju iz njih i protjeraju iz vasih kuca kao sto ste vi, silom i lazima, prostjerali nas.

Jer znajte, iako vam se to sada cini nemogucim - istina ce jednog dana pobijedi laz kojom ste se ogradili i koja vas danas stiti!

In memoriam: Đorđe Balašević

 Otisao je i Đorđe Balašević, nas Panonski mornar, pjesnik pjevnih nota, pjesnik pjesama koje smo voljeli,  uz koje smo voljeli, uz njih rasli, odrastali...  Sudbina Đorae Balaševića je nekako bila vezana i uz Banja Luku. Tu je sluzio vojsku, druzio sa Banjalucanima, zaljubljivao u Banjalucanke, pjevao im... Vracao se cesto u Banja luku sve do onih "je..nih devedesetih"...

I kada su te devedesete dosle, kada je otpoceo taj "nas" rat, nije se mirio s njih, nije ga prihvatio kao svog. Nije htio puskom rjesavati probleme koje i nisu bili njegovi.  Pokusao ih je rjesavati pjesmom, porukom mira, ljubavi prema ljudima...

Neki ga tada nisu razumjeli. Nisu htjeli da ga razumiju jer im je svojim pjesmama minirao ono sto su gradili. Osudili su ga. Ali, njegovi su oncerti i dalje bili veoma posjeceni. 

U Banja Luku se vise nije vracao, jer Banja Luka vise nije bila njegova, niti je Panonski mornar bio njen. 

Pocivaj u miru dobri covjece.