Javila nam se Jagoda Kljaić! Pronasla ponovo Parkic. Vidi da je nismo zaboravili. A nismo jer cijenimo njen rad - pokusaj da se od zaborava sacuva jezik koji se, negdje potisnut, nalazi i u svima nama - izmijesanima kakvi jesmo. Procitajte njene pjesme. Potrudite se da vam one vrate sjecanje na neke rijeci koje ste davno culi i na njihov originalni izgovor, jer samo tako cete ih shvatiti i samo tako ce vam pobuditi lijepa sjecanja.
********************************
"Zbirka pjesama Jagode Kljaić, naslova „Sa druge strane štreke“, sadrži 100 pjesama pisanih na narodnom govoru Banije koji je oduvijek postojao u isprepletenom okruženju jezika Bosne i Srbije, uzimajući od onih, koji su kao osvajači prolazili područjem omeđenim rijekama Kupom, Unom i Glinom te Petrovom gorom, poneku riječ, reklo bi se onu koja bi se uklopila u njihovu svakodnevicu."
"Banijski narodni govor oduvijek je postojao u isprepletenom okruženju jezika Bosne i Srbije, uzimajući od onih, koji su kao osvajači prolazili područjem omeđenim rijekama Kupom, Unom i Glinom te Petrovom gorom, poneku riječ, reklo bi se onu koja bi se uklopila u njihovu svakodnevicu. Ne čudi stoga što u jeziku naroda Banije, ali također i Korduna, Like, Dalmatinske Zagore i Istočne Slavonije, nalazimo poprilično turcizama, njemačkih riječi, te nešto manje mađarskih i riječi iz romanskih jezika. A budući da list u proljetnom danu nikad ne miruje, sigurno je da su i prohodnici – privremeni osvajači odnosili sa sobom poneku do tada im nepoznatu riječ, čiji izgovor ih je, poput slike, asocirao baš na određeni pojam, stvar, stanje ili doživljaj kome su tražili odgovarajući naziv. Uostalom, može li jezik i biti nečiji? Može, onih koji se njime koriste, bez obzira kojoj naciji i vjeri pripadaju. Tako je i s riječima u zbirci Sa druge strane štreke. Bile su uobičajene i rasprostranjene među srpskim stanovništvom Banije, slobodno ih možemo definirati kao jezik banijskih Srba, ali je nepobitna činjenica da su mnoge potpuno bile udomaćene i među hrvatskim stanovništvom banijskih sela i nije poznat slučaj da netko nekoga nije razumio onda kad ga je želio razumjeti."
*******
U SNAJE MI ŠÙVAKA
Pravo m je dobra snaja
ni sama ne b sinu bolju izabrala
bilo me
strâ koju će
trevti
oće l
ga kaka loša
šćorlati
voli se
on začikavati
bedevisati i
snâtriti
vavjek sam
se bojala
da kojoj
dijete ne napravi
nije u
njega džabe
špic-namet barabe
sa ovom
se baš šikuje
svi i glêde svake srijede
kad na
sajam pođu
on zađene
duvankesu
njoj đinđe
oko vrata
svima za
oko zapanu
snajka m
je vrijedna i
uredna
gaće joj se
kaj labudovi bijele
čarape joj
cijele
a štrumpajzlini
čvrsti
nema majci
da štogod popusti
jedina je
u nje mana
što joj
glavna ruka šùvaka
čega se
god màši promaši
nàmjesto da
ulije ona izlije
oće dovatti
ono ispane
da će
zagrabti samo raspe
ona b
da dokuči pa srûči
sve joj
snenaruke i naopačke
mi u smîj ona se
rasplače
i uvje
se nabrunji
kad splačne
nosi svinji
nešto s
joj mrski krmci
dosta i čekala dok nije prozborla
nijesam
došla
da
u kući smrdim
ako
ć u svinjac
neć
u krevetac
sin
nek vam odabere
voli
l više debele
praščiće
il
mojije ruku milovanje
ispod ponjave nema šùvake.
ĐEDOVA TUGA
Nikad nisam
viđeo
suze u
đedovim očima
dok se o kamen spotakâ nije
da
sam je bar
kod ovaca spuštio
bilo
b mi laglje
da je ovan
nagazio
od
svog đeda sam
je naslijedio
tebi
ostavti kânio
oštó
sam se to
sapleo
bog
mi se ne
smilio
bilo b bolje da je mene uzeo
đed je svoju staru stûcku razbio.
Rûži
sve u šesnajst
povratle mu
se psovke
što ji
je od starije
pokupio
još dok je dječarac bio
smijem se
đedovom kâranju
al suzne oči me probadaju
ne
govori đede takije
pogrda
greôta je nije
pala glava
ima
zemlje gline i
blata
i kolo kod lončara
nikad više
i nikad niđe
take stûcke moj anđele.
TICA JAREBICA
Onaj moj
luđak
s večeri
izvukâ kuburu
veli mora
je prozračti
kanda u
njoj spava
života će
ga koštati ota
luda glava.
Ranom zorom
u lov pošâ
neđe s čêke
u šumi Pavoša
ponijo slanine
kapulu i pogaču
za pojas šklebu
zadjeno
nije zaboravjo
ni čuturu
u nju
nalijo rakiju
vodu će
na izvoru
na lijevo
rame i duplonku
objesjo
ne bil
sa dve ruke
gađo
kaj što
u kinu jednom
vidjo
pratilac mu
vjerni ćeno
valjdak nije
kaj gazda mu
sa pameti
šêno.
Ostaću
noć i dan
vratću
se sjutra u
sumrak
noseć
o ramenu živu
ticu jarebicu.
Ne
bude l me
dotle
ništa
ne brigaj vàn poćeru
šiljaj.
Nema
opasnosti
morem
sa drveta pasti
iz
kubure se javljam
dvaput
ponavljam
a
ti uši naćuli
ako t je
stalo
kaj
što divaniš dok
sijeno sadijevamo.
Oću l
kako dočekati
paprikaš od
tice jarebice
da m
se taj budalaš
vrati
volim njegovo
neobrijano lice.
No comments:
Post a Comment