Thursday, March 11, 2021

Vladislav Bodnaruk - Toba: 34. dio Dobro je kad ti sve uzmu, bogatiji si

 Znas sta ja mislim Zovo , kao Doktor kao Zena i kao covjek  i kao tvoja Jaranica drug ... ako se onaj tvoj Brader iz Beograda ili sta li uskoro ne dodje da mi se ponudi na pregled, ja ce da pobudalavim." 

"Pobudalavis!?  Jesl' bolan normalna, muskaraca je povazdan! Ni jedan ne vrijedi da pobudalavis, sto bi ti rekla! Samo to nemoj, rodjena!

Bil' te mogla pitati nesto Indridga ... jesi li si ti zaista volila onoga tvog cupavog Arona?" 

"Cuj tebe zene, volila vise nego sta! Ali umreo, nestao ... nema ga!  Ne more sama zena u Bosni ... bosanci svi dobri ljudi  ali oce svi da jebu, a onda  begaju kuci ... posle! Svojim zenama! I jos me svi lazeju mene da su Doktori. A kako ti znades da je moj AAron bio cupav? A!?" Tu stala, jer je i nju zadnja recenica zatekla zbunjenu! 

"Lako, znam, jebogati, jel' on ima dva slova A na pocetku imena, mora biti neki majmun! A kakvi su majmuni ... cupavi, to svi znamo!", i tu se Majka ugrize za jezik ali bolju ispriku niko nije mogao smisliti, nego na brzinu nastavi:

"Sacekaj jos malo! Sacekaj u diskreciji! I ne laj toliko!  O'ladi se , malo Ingridka! Men' se cini da si imala vise djecki, onih tvojih bojsa, nego sto je Cajevac ugradio katodnih cijevi u televizore!

A Cajevcu godisnja pozitivna nula je dvadesethiljada komada!

To ti govorim zato sto je i to nova tehnologija a ti se izgleda uklapas u nove stvari, ali ne treba pretjerivati!

Prihvati sebe samu ponekad, raspali rucni rad, ako si desperativna! Rekla sam ti vec jednom! Rjesenje ti je pred nosom ... ceka sa pa i ti sacekaj,  sacekaj malo! Eto tebi tvoga dragoga tj. moga brata oko Miholjdana, obec'o, ne brigaj!" uzdahnu Majka, pogledom trazeci bilo sta da zapocne novu temu! Ali nema, sve unaokolo vec prodiskutovali! 

"Joj, Zova ... bas si me opet obradovala, drago mi sto ne spomenu kao prosli put, da ce doci na bijelom konju kao kod Sare! Jelde, to za konja si slagala!? I za katodne cijevi i to si slagala,... sigurno ugrade mnogo manje!?

 Jedva cekam, ma sam ipak sva nestrpljiva! Mogul' da te pitam ... dolaziva li nam tvoj Brader, moj buduci dragi,  za Miholjdan, po novom ili po starom Kalendaru!?" a rasirenih ruku gleda u Majku. 

"Ma za Miholjdan, rekoh, sta seres vise Ingrid, kakva je razlika, po starom ili novom Kalendaru!? Vazno je da dolazi i to je sigurno! A za Kalendar,  kako to da ti kazem, kad ni sama ne znam razliku! Cuj, po starom ili novom Kalendaru!? Kad dodje, vidjet ces ga!" k'o biva ljuta je Majka. 

Gleda je Ingrid pronicljivo, a ne trepnu : "Ti jadna ne znas razliku, jeldeee, a razlika ti je cetrnaest dana! Sta su vas prije Rata ucili vasi Popovi kad nista niste zapamtili!? Sto on prije dodje ja ga prije ...prihvatim." 

"Znam, znam ja to, toga se i bojim, ma kad ga prihvatis ... ne's ga pustiti do Nove Godine! I po starom i po novom Kalendaru!" rece Majka. 

"E, sad ga jebi Zovo,  imaju dva Bozica ispred! Mora mala pauza!" cereka se Ingrid.

"Otkud dva Bozica draga Ingrid, kad je samo jedan!? Jesi li ti normalna?" namrstila Majka obrve. 

"Pa po novom i po starom Kalendaru! Ima ...dva, Bozica! Eto!" 

"Nema to Ingrida, neko vas na Malti prevario!" 

Ingrid prstom sara po stolu, nakrivila glavu pa nesto mumla. 

"Sta je sad, da se nisi naljutila, nisam ti ja kriva sto pripadas pogresnoj vjeri pa niste naucili ni kako se racuna. Da sam Ja na tvom mjestu, Ja bi' sama izracunala pa bi onda shvatila da nema dva Bozica. Izvini, ali tako je! Jer, Jedan je Bog! Evo ti moj mali crkveni Kalendar pa ti vidi. Ako nadjes dva Bozica, ti si u pravu!" i pruzi joj mali sivi pravoslavni Kalendar. 

"Ma begaj, pusti to! Nije meni do Bogova i Vjera, ja bi te nesto posebno ...pitala," i nastavi da vrti onim prsticem po stolu. Na srecu naslo se tu i par mrva kruha, pa i taj pokret dobi smisao. 

Majka zabezeknuta glada u nju. Nije joj bas bilo potpuno pravo. Bojala se da ju nije necim gadno uvrijedila. Nedoumicu i neizvjesnost prekinu na njoj svojstven nacin. Dakle, grubo, poluuvredljivo i glasno! 

"De, ne seri ni ti vise Ingrida, prestani da mi vrtis tim prstom i skupljas mrve po stolu ...reci sta je problem! I pitaj vec jednom!" 

"Paaa ... ovakooo, ako je tvoj Brat ozbiljan covjek i ako bi ceo da me zeni da li je dozvoljeno po tom vasem crkvenom zakonu da mu rodjena sestra bude vjencana kuma a njen muz vjencani kum ... naravno bez obzira na Kalendar, mislim, stari i novi!" Sve ovo izgovori Ingrid poluglasno, jedva cujno, kao vrapcic kad cvrkuce, a vrlo razgovjetno bez i jedne greske, osim ako ne racunamo ono"ceo" ali svako pametan da naslutiti da to znaci "htio" a kod nekih, znaci "htjeo". Sagela glavu jos vise, skoro nosom dira stol a prstom okrece jos uvijek, bez veze ... mrve sve ostale mimo kruga. Vrti uprazno! 

"Aaaa," ohrabri se Majka: "to si smislila kujo ona jedna da ja ponovo prodajem stvari iz kuce, znaci Zora ostaje i bez sparheta Gorenje i bez naftare sa staklenim prozorom?! A? I sta meni onda ostaje ... ostaje mi samo Kredit a vas dvije palicare, Hadzihafizbegovicka i ti natakarite moje burme na vase sape pa pravac na bracno putovanje. Saljete mi dopisnicu sa Medenog mjeseca i pitate kol'ko rata kredita mi je ostalo do otplate dugova?! Oce li mi ostati koja kinta da nakiselim kupus u kacu? Ma ne moze to, Ingrida! Ja mislim da ni vjera to ne dozvoljava! 

Hadzihzfizbegovicka i njen Micun mi oteli Himu i Labuda, Ti i tvoj Dripac mi uzimate sparhet Gorenje i Staklenu Naftaru, mislim da ne moze!" bila je na izmaku snaga. 

"Mi onda nemamo nista! Osim nas, samih! A to je pomalo ... prazno!" pruzila ruke otvorenih dlanova prema nebu, a savijene u laktovima prema Ingrid. 

"Ma Zova ako je do vjere, ne brigaj, ja cu platim Popu i on ce da odobri! Znas kakvi su Popi, lagani na lovu? A sto si rekla "Ti i tvoj Dripac" ...k'o da ti on nije brat?!"

"Izvini ... zajebala se ... izvini. Tako je njega iz milja ponekad zovem!"snadje se Majka. 

"Znaci moze, Ti i Stari budete nasi Kumovi kao Hadzihafizbegovicima!?" 

"Dobro, Ingrid ... moze, sve moze ... samo nisam mislila na tu vjeru kad sam rekla da to vjera ne dozvoljava, da ti podmicujes Popove, mislila sam na onu ljudsku vjeru, kad covjek ponekad treba da se zamisli do koje granice ide! E tu!" 

"Ma ne brigaj", poskoci sretna Ingrid i prodrma Majku za ramena, "ako ti nemas musteriju da kupi sporet Gorenje i Staklenu naftaru ... mogu ja kupim, isto k'o i Hima i Labuda ...dogovoreno? A burme idemo birati ... zajedno." razdragana je Ingrid. 

"Neka, neka, ajd' ti sama biraj burme kad dodje vrijeme. Ja cu biti sigurno u velikom poslu! Treba obrisati sve one tragove gdje je nekad stajala moja bijela tehnika! Nafatala se prasina za ovih par mjeseci!

Nego mislim, nesto gdje ces se ti to udavati kad ti je garsonjera jedva pet kvadrata, pa kad nakrcas sve sto si otela od mene, ne ostaje ti bas nesto puno mjesta!?" sad je Majka vec po malo sarkasticna. 

"Joj bas si me to dobro pitala, na to sam i sama pomislila. Mogli bi smo evo ovdje kod vas, cim zavrse Hadzihafizbegovici za Miholjdan svoje. Naravno, ja se ne bih udavala prvi dan kad upoznam svog dragog! Uzela bih barem nedelju dana vjerenickog staza ... na Malti je takav obicaj ... istina traje godinu dana, ali s druge strane danas se znatno brze zivi pa bi ja isla na ... tu jednu nedelju ... mozda? Ako ti ovo ima ikakvog smisla?" zavrsi Ingrid. 

"Nema!" rece Majka. 

"Sta nema, draga Kumo?" glumi Ingrid prepast. 

"Ma nema mi smisla to sve sto si ispricala! Sto ti jednostavno ne predjes u moj stan a mi odemo u potkrovlje? Ne treba da vuces gore sparhet Gorenje i Staklenu naftaru, samo prebacis ovdje ponovo Hima i Labuda ...i gotovo ... a za nas petoro ne brini ... djeca se mala, mogu se povaljati po podu ... ne trabaju in kreveti, a Stari i Ja,  nema problema,  popodnevnu pivu i kafu mozemo popiti i na onom vasem golubarnik prozoru, samo on malo nakrivi glavu kad pije pivu iz flase, da flasom ne trehne o strehu.

Eto nas, k'o dva goluba! I jos pod strehom ... nemore bolje!" 

Ingrid nije saslusala ovo gornje! Bila je sva u organizaciji iscekivanog. Cudno, nekako ju je najmanje brinuo maldozenja? 

"Iz solidne je porodice" ... pomisli, "znaci mora i on biti solidan a jos i Doktor bas kao i ona!" 

Jutro je bilo znatno hladnije nego proteklih nedelja. Drugarica Djuka nas je poredala u kolonu po nekom svom kriteriju. Vise nije komandovala glasom, nego samo pistom! Usavrsila pistanje!

Mi smo picili k'o poslusni psi!

Zbog onih nesporazuma sa mojom Majkom, Djuka me na neki nacin nije podnosila!

Zato sam ja uvijek bio najzadniji u koloni. Znam da je to nepravilno, ma ne mislim to sto me je natjerala na kraj kolone, to je do nje,  nego to kad kazem "najzadnjiji" jer to ne bi moglo nikako da postoji! Kad si zadnji onda nema vise iza toga pa da budes najzadnjiji.

 No desi se ponekad da ona odzvizdi svoje u pistu a da neko djete zakasni na postrojavanje! Onda se ona iznervirana izdere na njega: " mars na kraj kolone,  ti si zadnji!", e pa nije ... imalo je samo jos i ja da stanem iza zadnjega! 

To je najzadnjiji! Kada si iza poslednjeg! Zadnjeg! 

 Dobro, da ne dramim, uvijek je bilo ljudi i iza mene, narocito ... Gospodskom, al' je fazon bio sto oni nisu bili djaci, ma i ja sam se pravio da nisam djak. Hodao sam metar, mozda metar i po iza ostale djece, s vremena ne vrijeme zastajao, k'o cudio se zivotu u prolazu! Bas onako kako idu dokoni ljudi! Samo oni mogu kad stanu i da pogledom dobace u po koji izlog. Ja nisam mogao ... izlozi povisoko postavljeni! Ali, islo se! 

U Skoli, Drugarica Stamena me takodjer uopste nije ni za sta zarezivala. 

Sigurno opet iz onih istih razloga kao i Djuka!

 Drugarica Stamena me nije primjecivala ma sta god napravio. U jednom momentu sam poceo vjerovati da sam postao nevidljiv! 

Da, to ce biti to! 

Sjeb'o me moj rodjeni Stari kad mi je umjesto pravog rodjendanskog poklona uvalio neku djabnu knjigu! Poslije mi i procitao tu tanku knjigu nekog Petra Slemila, "Kako sam prodao svoju sjenku". Nocima sam se budio u bunilu, nerazumijevajuci kako to izgleda hodati gradom bez vlastite sjenke! Ma ne znam kako se taj Petar i sjetio da nesto tako napise.

U Banja Luci da hodas bez svoje sjenke ... ma niko ne bi ni primjetio. Da se to meni desilo, da sam ja morao djavolu prodati svoju sjenku, ma meni nikakav problem. Jos ako bi bila dobra lova! Ojha! 

Hvala Bogu Banja Luka puna Aleja, lako se uhvatiti hladovine gdje god krenes! To znaci ... kad hodas hladom,  nema tvoje sjenke!

Dohak'o sam i Petru Slemilu i Djavlu, mislo sam ... naravno!

Jednu noc sanjam da me prodrma Sare! Ja skocim! 

"Sta me drmas Sare tako snazno? Prep'o sam se!" uzviknuh.

"Nisam te ni vidio a kamo li dirn'o! Ja uz'o da povucem deku pod Sabana, a ti se oglasi ... nit te vidim, nit te nesto, opet cujem! Bit ce to od one moje rakije, pricinjavaju mi se glasovi! Korak do bijeli miseva!" to rece.

Brze bolje, ja se tiho probudim iz svog sna, da ne zbunjujem dobru dusu Kocijasa! 

Bunovan, ulazim u trpezariju. Miris bijele kafe sa cikorijom, kriska kruha  sa margarinom na stolu, na mjestu gdje bih ja trebao da sjednem. Stari objasnjava Majci da mora hitno sa Milom soferom u onom novom sluzbenom Taunusu 17M za Beograd do americke Ambasade, pa kad dobije neke potvrde da leti do maltezanske Ambasade ako bude otvorena a ako ne bude, morat ce ostati u Beogradu ... neodredjeno, dok se ne ostvari ...kontakt ... tj. otvore Ambasadu. 

 A mene niko ne vidi! 

Izgleda mi da sam pros'o gore od Petra Slemila, on prodao samo svoju sjenku a ja post'o ... nevidljiv!? Nema nista od mene! 

"U redu, ako tako mora", govori zabrinuta Majka, "ali nemoj da te djavo nosi da cujem da si se zapijo sa nekim iz Marsalata ... sta blenes ... znas ti dobro sta ja mislim!" 

Eto to je bilo to, moja konstatacija da sam nevidljiv ... a nevidljivi ljudi nemaju sjenku! Naravno, ni ja! Nikad se nece naci nesto iza mene da se vuce! Zato Drugarica Stamena, mene uvijek preskace! Ma?

Eh, dok krava nije otkrila da ono malo govno Mirjam moze da upravlja i sa nevidljivim ljudima.

Prvo je osvojila Mirjam davajuci joj lovu i povjerenje da ode do kafane Mostar i donese joj veliku porciju cevapa sa lukom. Meni bilo drago gledati je kad jede zilavu lepinju a jos i nepropisno natopljenu! Dok je halisala cevape, nalakcena na katedru, stiskala je lepinju sa obe ruke. Pazila da koji cevap slucajno ne izleti!

 Ocim streljala po svima, naravno mene preskakala posto sam nevidljiv, a na kraju nagradi Mirjam sa pola cevapa i lukom koji nije pojela. Tada je znala prisapnuti nesto povjerljivo, maloj Mirjam na uho a ova kujica samo bleha u mene! 

Tih dana sam dobio vise udaraca u cjevanice, nego od tog svog prvog razreda Osnovne skole , pa evo do danas! Nekad mi se znalo ... skupiti pa i suzu da pustim, ali kako rekoh, bio sam nevidljiv, tako da ni Drugarica Stamena to nije mogla vidjeti! Cak i da je htjela! A suze jos i bezbojne. 

Jedno jutro se otvorise vrata ucionice ... treskom! Uleti ogroman brko, k'o Marko Kraljevic, samo ovaj bio celav! Ogromna okrugla masnosjajna glavurda, ja pomislih kako bi' tu mogao nacrtati Globus Bosne i Hercegovine, ali sam odmah skont'o da na masno nece ni jedna boja!

Sa njim uleti i smrad rakije brlje, one od 22%! 

"Diz' se Stamena ... ides sa mnom!" zagrmi.

"A djecemo?!" prostenja Drugarica Stamena.

"Idemo kod Maticara!" naredi.

"Nemoj sada, jela sam cevape ... cujem se na luk!" brani se Drugarica Stamena.

"I sta cemo, kod Maticara?" jos uvijek se cudi Drugarica Stamena. 

"Diz' se bolan Stamena, nemoj da se predomisljavam!" uzvrati Brko. 

Skoci i jadna Drugarica Stamena, a i sta bi drugo, zvernja po Razredu ali nista ne konta! Ukopala se , reklo bi se ... usrala se! 

"Oce Brko da te zeni!" podviknuh. 

Drugarica Stamena podize ruke na predaju trazeci glas razuma, pogleda u mom pravcu, pa pravo u mene ... a ja odjednom iz nevidljivog postadoh... vidljiv ... sudarise nam se pogledi a to je ono kad je u ocima, "oce da te zeni Stamena!" ponovih! Ovaj put malo tise posto i meni nije bilo svejedno. Nekako mi bilo zao Brke! Onakva ljudina, ni sam ne zna u sta se upustio. 

Jos mislim da se Stamena upisala od srece! 

Naravno, tog trenutka smo postali na TI! Gledajuci me pravo u oci, gledajuci fejk lik Petra Slemila koji je od nevidljivog covjeka postao vidljiv, ma bar za ovaj trenutak, Stamena, se trazeci materinsku podrsku,  obrati djetetu u zadnjoj klupi: "Da idem?" 

"Idi!" rekoh! 

"A sta cu sa djecom?" k'o za sebe pita Stamena. 

"Kojom djecom?" upta Marko Kraljevic. 

"Pa ovom!" mazno rece Stamena, rukom pokazujucu na cetrdeset i pet djecaka i djevajcica. 

"Izvini, onaj izvini ... nisam obratio paznju...Jebote, koliko ih je ...ispucaj im neku loptu daj neke klikere ili sta vec imate! Ajmo, bolan Stamena ...brak je svetinja, ne smije da ceka!" 

"Joj, da sam znala da cu se udavati, pa da se barem malo plahnem!" 

Odose! Stari Moskvic dizel, polomi pola vrata i tarabe koja ionako ni za sta nisu sluzili! Mi ostali sami! Mirjam se usrala! Gleda me ko zmija, ne trepce! 

Pustili su nas kuci ali da idemo bez graje. 

Ide iza mene Gospodskom! Prvi put u zivotu, ona iza! 

Nista joj ne rekoh! A i sta bi? 

U kuci Ingrid i Majka, obadvije stoje, k'o isle bi svaka negdje , ma ipak ima jos stosta da se kaze.

Ma zene su mutljaga jedna! Ne traba se upustati u razumijevanje! Desi se da pojedes ...govno. Uvijek je drukcije, nego sto mislis. 

"Otkud vi ranije?" zacudi se Majka.

"Morali, udaje se Stamena pa nas otjerali!" rekoh. 

"Za koga?" pita Ingrid. 

"A, to ... za nekog ...co'jeka!" nije mi se dalo objasnjavati ono sa brkovima k'o Marko Kraljevic, a sjajne celave glave. 

"Pa jel' ju pred vama zaprosio?" radoznala je Ingrid. 

"Nije nista prosio ... men' se vise ucinilo da ju je oteo!" rekoh. Mirjam samo skruseno potvrdjuje klimanjem glavice sve sto sam rekao.

Jebajiga ... posla mala slusati! 

"Jaooo, mila moja Majko, znaci oteo je kao Princ Princezu ...gdje su meni oci bile? Ode Stamena kao Princeza,  eto ode i ona ... i ta krava se udala ... samo ja cekam Zovo a ni sama ne znam sta!?" skoro zaplaka Ingrid. 

Taman tako, neko snazno zalupa sakam po vratima. Obe zene se stresose i poskocise od straha, netom izazvanom bukom. 

"Opet neki seljak na vratima, zvono mu pred nosom a on voli sakama, ostani tu ... idem ja da otvorim! 

Pred otvorenim vratima, stvarno dva grmalja, skoro diva, pripijeni ko priljepljeni, jedan drugom rame uz rame. Isto obuceni, u smedjim sakoima i tamnoplavim hlacama! Nikako da upare iste boje, pomisli Majka!

"I?" rece ljuto Majka. 

"Sklon' se s puta! Dje su ti dvije zice da upletemo!?" i vec usli u hodnik. 

"Kakve dvije zice ljudi moji, sta da uplicete, pogrijesili ste kucu, nemamo mi zice po kuci! Sve poskidali kad samo prodali Himu i Labuda, eno vidite, ostali samo oni ekseti sto nismo mogli iscupati a tamo gdje smo ih iscupali, ostale rupe! Ali zagipsat cemo cim mi Muz uhvati malo vremena i cim gips stigne u Tehnometal, ovaj, pod Plocu! Nema vise zica!" govori neuvjerljivo! 

"Moraju zice biti u hodniku, taki propis!" vrte se obadvojica na sva strane te zakljucise da su zice sigurno iza tzv. "zidne stijene" tj. skalamerije nacinjene od svijetlozelenog sjajnog skaja sa po nekim kukama pri vrhu a za vjesanje kaputa, kisobrana, kapa ili sta! 

"Dela, zeno neku sprulju, "sraumciger" il' slicno da odvalimo!" skoro naredise. 

"Ma mi nemamo majstorske alate u kuci, moj je Muz financijski, on samo sa olovkom!" jedva isusti Majka! 

"Dobro, nemamo ni mi vremena vas cijeli dan s tobom naprdati ... odmakni se malo da iscupamo!" rece jedan. 

"Stas' cupat?!" vrisnu Majka al' ne zavrsi vrisak! 

Oni vec iscupali! Papadase objeseni kaputi, dzemperi, salovi ... neke davno zaboravljene stvari od prosle zime ... svasta!

I jedan elegantni crni sako sa zlatnim dugmicima, po izgledu potpuno nov ni Caru ga ne bi bilo sramota odjenuti. 

"Stanite da pokupim!" toliko se uspjela snaci, te tako i pokupi sve na hrpu i ljuljnu u trpezariju. 

"Imas neku stolicu, da ti ne treba?" upita jedan. 

"Jel' da sjednete!?" 

"Dje, zeno draga sad da sjedimo ... u poslu smo ... da stavimo telefon da se ne saginjes do poda kada telefoniras! Nezgodno je cuceci telefonirati! Zna razgovor potrajati pa ti utrnu noge!" mrzovoljno joj odgovori opet onaj jedan a mozda i onaj drugi! 

"Kakve da mi noge utrnu? Sto da mi utrnu? Reko' ja da ste se zajebali za kucu, sta ce nama telefon, ma u Banja Luci mi nemamo puno Raje za pravi razgovor! Greska, ljudi! Nosite to iz moje kuce! Vidi ...sto mi zidnu stijenu sjebaste ... gdje sad da nabavimo toliki gips i zagipsamo sve rupe, sto Vase, sto nase!? A znate li vi u kakvim smo mi govnima i kreditima i ko ce sve to platiti?" Bila je u cudu Majka. 

"Ovo nije tvoja briga, Drzava instalira, Drzava ...placa! I usuti vec jednom!" 

Upertlase dvije zice! 

"Alo, ko je tamo?" vice onaj jedan ili onaj drugu u slusalicu, zavisi s koje strane u njih gledas! A cuci, posto Majka nije nasla neku stolicu u kuci a da nam ne treba. 

"Opet ono crvenoglavo govno kibicuje trebe kroz prozor! Alo Zivko, Zivkooo, provjera veze ...i opet nista!" obadvojica nervozno cokcu zubima. U paru! 

"Jel' vi to zovete crvenoglavog Zivka iz poste, onog sto visi na postanskom prozoru i dobacuje prostakluke postenim zenama!?" upita Majka. 

"Da njega!" rekose. 

"Ma da ja probam da viknem sa balkona, mozda bi se culo do poste?" predlozi Majka. 

Oni se zgledase: "Ajd' vikni, probaj!" rekose. 

"A kako da ga oslovim, ne mogu vikati sa balkona alo crvenoglavi Zivko, jel' tako? A moze se on poslije i naljutiti na nas zbog toga pa da nam ne uspostavlja vezu!? A?" 

"U pravu si." rekose bezidejno. 

No Majka izadje na balkon te podviknu: "Djeco trcite do Poste i recite Zivku da sjasi sa prozora i da javi se na telefon!" 

Dvoristom se razvali  nevidjena dreka i graja! Potrcase djecurlija k'o Indijanci, glavu dajem i sam Dzon Vejn bi se prestravio! U sekundi preletise tih dvjestapedeset metara do Poste. 

Majka je zbunjeno kontala bil' je cuo Zivko da je podviknula! Ostala je bez odgovora. 

U medjuvremenu "sijamski blizanci" mic po mic udjose u nasu trpezariju. Kako se sudarise pogledima sa Ingrid, stadose, vec na samim vratima, pa ni pokreta ...ni makac ...vise. Samo se jos vise priljubili jedan uz drugoga! Ukocila se sva cetiri oka! Blenula u Ingridina samo dva! 

Jer, toliko ih i ima inace! Njena dva oka! A Crna, k'o cumur! 

Totalno, onemocali, obadvojica, otromboljili ruke! A ona jadna sjedi na kaucu k'o Kraljica, podvrnula noge podase pa joj one crne carape ispale providne na koljenima a i butine dobile na snazi. E, sad kad se sve tako postavi, suknjica se sama od sebe digne cak do polovine tih butina! Mora tako jer se sve zategne, a suknjica sama od sebe postane kraca ...onda! 

To se zove "zenska finta!" Svaka onda ima dobre noge i super izgleda! 

Grmalji u raspar odijelima, mozda i jesu bili glupi ... ali volovi nisu bili ...definitivno!

Da prekine ovu po malo smijesnu situaciju Majka upita: "Dok cekamo crvenoglavog Zivka da ja turim zacas kafu? A, moze?" 

"Neeemoj, ne pijemo ti mi kafu, fuj ... gooorko!" rece onaj jedan u svoje ime i u ime onog drugog. 

"A stavimo malo secera, kocku, a? Moze?" pokusava ponovo Majka. 

"Boze, Zova sto ti komplikovas situvaciju, mozda momci oceju rakijicu ili tako? Pravi muzjaki piju samo ljutito!" 

"Znas li ti sta sam ja skontala Ingrid, ti kad god hoces da se postavis u centar paznje ... pocnes srati sa tim svojim stranim, kako to zovete ...laprdanjem!" 

Na receno od moje Majke , niko ne obrati paznju. 

"To, ako ima ... e onda je to druga stvar, secer je za djecu ...pustimo to. Mi smo odrasli ljudi, ovde, samo idu ozbiljne stvari. Jelde Gospodjo? Ljutooo!" a gledaju u Ingrid, pohotno. 

Ingrid, poskoci ko pudlica sa kauca, one crne carape zacvcase, njima se mozak okrenu. Pogledi im lete po Ingrid, gore dole, ni jedan pogled ne zna gdje bi se zaustavio. Bil se fato crne frckave kose, bil se fato filigranski izvajane zenske figure, sad sa milimetar dva jacim butinama a bokovima pristalim samo Venerama! I jos kad se okrenu k'o ono u 3D, a  obadvojica sagledase i taj prizor , pardon ... aspekt doticne osobe zenskog spola ... urnebes! 

Ingrid se siroko od srca nasmija! 

Jebajiga! Stari Vuk! Odnosno ... Lisica, ali se kod nas tako ne kaze, lisica, kaze se Vuk iako je lisica u pitanju. 

Utom, bjesomucno nesto zazveca iz hodnika! Zvecalo je k'o da neko vrti kurblu na pokvarenom automobilu a ovaj nikako da upali!

Zvoni, jednolicno bez prestanka i sve to u jednom komadu! 

"Ja cu!" pomjeri se onaj jedan a mogao je i drugi, samo kad se o tome pise u prici, mora se znati koji se pomjerio! Znaci, jedan od dvojice! 

"Alo, ko je to?" vristi onaj jedan u slusalicu a cuci, bas zbog one stolice koja mu nije bila dostavljena, jer nismo imali stolica koje nam ne trebaju! 

"Alo, ko je to?" vice onaj jedan treci sto nije bio sa nama, sa druge strane zice.

"Alo, k'o prica? Prvi sam pit'o?" dere se onaj jedan nas! 

"Alo, Posta odje, prestavi se!" urla onaj treci sto nije sa nama. 

"Alo, Raj-ko, odje, R-a-j-k-o, ti li si li Zivkooo?" pita ovaj nas. 

"Alo, kakav Raj-ko, nema to ime na spisku?" konstatuje onaj treci sto nije sa nama. 

"Alo, Zivko, jebacu ti ja mater kad' te uhvatim!" 

"Alllo, aaa, ti li si to Rajkaneee, sto odma' ne kases, odje Rajko ... zbunjujes sluzbenika Poste! Nego, cujemo li se?" 

"Molim!?" vristi nas. 

"Cujemo li se?" pita crvenoglavi Zivko. 

"Ne znam, de ti reci nesto!" vice opet onaj jedan nas. 

"Alo, alo ... jesil' cuo ovo?" vice Zivko. 

"Koje?" pita ovaj nas. 

"Alo, sta koje ... ovo sta te pitam ... jesi li cuo?" Vice Zivko. 

"Nisam!" konstatuje nas. 

"Pitaj ponovo!"

 "Slusaj, djaba prica, izgleda da nesto nije u redu sa vezama! Sredicemo! Pisi ili reci korisnicima, njihov broj telefona je lokal 32, ako hoce da zovu gradsku ili medjugradsku, moraju prvo da lupnu prstom po tom dugmicu sto drzi slusalicu,  i ja cu ih spojiti dje treba ... samo treba ...malo pricekati! To radi samo do pet sati popodne! Ja sam na liniji svaki dan osim nedelje, do pola tri a posl'je dodje cistacica koja radi honorarno, pa ponekad i ona udobe sta se trazi. Moj je savjet za sigurnu vezu, neka zovu dok sam ja u sluzbi. Poslije pet nema nista, djaba lupkaju prsticem,  i radi ponovo ujutro oko osam, mozda pola devet ... recimo oko deset!

Reci im to! I nek' ne drkaju po telefonu za svaku sitnicu!! Imamo mi i preca posla!

Nek' zapisu, da poslije ne zaborave, broj telefona im je lokal 3...2!" odahnu Zivko. 

"Kako lokal 3...2 kad si maloprije rekao lokal 32, Zivko, konju, jesi li ti to opet p'jan?" 

"Alo, reci im ti samo lokal 32!" jesi l' razumio? 

"Alo, razumio, prekidam vezu!" rece ovaj nas. Gotovo ... ende! I tresnu onu slusalicu po aparatu! Tako valjda treba!? 

Jedva je ustao iz cuceceg polozaja sve glasno stenjuci! Pridizuci se iz telefonskog polozaja u normalan polozaj, prvo se oslonio na ruke, nesto malo guzicom uzazid, pa se i ispravio. 

"Eto, Gospo'jo, vidis zato treba stolica! Zapisi ili zapamti ...telefonski broj ti je ...broj ti je ... lookal ...?" pa zin'o u cese bradu. 

"Znam, cula sam, lokal 32, lupkam prstom po dugmicu  pa se prikaci Zivko da mi bira broj koji hocu a on digne noge na stol i ukljuci slusalice te se i on prikljuci!" rece ogorceno Majka. 

"Sto slusalice da ukljuci Gospo'ja, mislis mikrofon?"

"Mislim slusalice i jos naculi one klempave usi pa ujutro odmah leti u Komitet ili Muriju da izvjesti sta se laprdalo! To Mislim!" 

"Uf, taman, kakva ti je to politika ... dje bi to Zivko!?

Znam Gospo'jo da ste mozda malo nezadovoljni servisom Poste, ali je Zivko uz sve nedostatke, za nas nezamjenjiv Kadar! Ko bi mog'o, sto on moze?" 

"Pravo ni sama ne znam? A jeste li pitali nekoga na ulici moze li taj?" rece ravnodusno Majka. 

"Hvala na servisu, Drugovi, moj ce Muz vec ujutro obavijestiti Drugove u Republickoj Vladi kako ste se napatili sa ovim nasim bosanskim vezama! Vazno je da se instaliralo ... a hocete li po rakijicu sada?" razrogacila upitno a radoznalo oci. Uz svu muku ne da joj se sakriti osmjeh sa lica. 

Kako cuse za Komitet, prestravise se a malo i prestrojise! 

"Kakva rakijica ... mi smo ljudi zadatka!" to rekose i nagulise niz stubiste.Tutanj, k'o da si konje potjer'o! 

Zatvarajuci vrati naseg stana, Majka je cula priguseno pri dnu stepenica: "Joj kakva p***a, vidju li ti to, sto bi ja to kar'o!" 

" I Ja bi!"

"Na koju si ti mislio?" upita onaj prvi.

"Pa na Garu!" rece onaj drugi.

"I ja!" znaci imamo isti ... ukus.

"Koji li im je ono broj?  Zovemo je ujutro, odma' pa na rakijicu! Vodimo je kod Pantelije u Komitet!" razdragan je onaj prvi. 

"Super ti je ideja! A za koji me broj pitas!?" rece onaj drugi. 

"Kako koji broj, broj telefona, kako cemo je zvati ako nemamo broj? Sto nisi zapamtio?" 

"Sto da ja pamtim, mislio sam da ces ti zapisati! Kud ne zapisasmo? Rekoh ja ovo je tezak zadatak, trebalo je ukljuciti i treceg covjeka! A Komitet ko Komitet, dosta ste vas dvojica ... ma zamota li ti flasterom one dve telefonske zice sto sam ih zavrn'o, ili si ih ostavio onako ogoljene, da ferceraju?" pokusava srediti misli onaj prvi. 

"Jesi li mislio na ovaj flaster?" izvadi iz dzepa kolut flastera onaj drugi.

"E, taj!"

"Nisam ga ni naceo!  Ja mislio ti to meni onako dao, za pete kad zazuljaju cipele!" 

 "I za pete a i za izolaciju ... jebajiga kad nemamo izolirband!

Posluzi!" 

Bucno silazeci stubistem naletise na zenu iz zemlje snova, Hadzihafizbegovicku.

Pribili se obadvojica uz gelender ne bi li joj umogucili laksi i nesmetan prolaz. Ne rekose ni rijeci!

Ne bi ni mogli i da su htjeli!

Ona, rasna i ogromna koraca po dva stepenika a svaki taj stepenik koji savlada razmahne joj slafrok pa sjevnu gole zenske noge sve do strumpandli. A za Hadzihafizbegovicku je bilo poznato da ih jako visoko nosi! Taman blizu ... gaca!

 Ne ko ove obicne zene, taman iznad kpljena, da ne stezu. Hadzihzfizbegovicka je svoje strumpandle navlacila do vrha butina. Pa nek' onda i stezu ... isplatit ce se jednom.

Narocito kad joj se jadnoj iskrivi zadnji sav na carapi pa bude prisiljena, tako na sred ulice da se naguzi, cak i pred muskarcima ... da navlaci carapu od dna pa sve do vrha noge. 

U to doba, to je bilo naormalno a i u skladu sa moralom. 

Ako krenes od Hotela Palas, pravac Hotel Bosna, barem ces vidjeti pet puta takvu scenu i to samo sa one strane gdje su kestenovi! Aleja!

Prolazeci pored na gelender priljepljenih Grmalja, mirisna Hadzihafizbegovicka rece: "Samo da znate da sam cula sve sto ste pricali!"

"Sta si mogla cuti Zeno!?" ljutnu se onaj jedan od dvojice a ipak malo zbunjen.

"Cula si o flasterima?!" eto to si mogla cuti.

"Cula sam ono sto ste rekli i prije flastera!" kaze Hadzihzfizbegovicka.

"Cula si da spominjemo Komitet, pa sta?" pita onaj drugi umjesto prvoga.

"Cula sam i nesto sto ste rekli prije Komiteta i flastera!"

"Sta ima prije Komiteta i flastera, izmisljas, zeno?!" rece prvi od dvojice. 

"Ima "dobra p***a, sto bi ti kar'o!" to ima iznad Komiteta, to sam cula! A sve otvorenim dlanom mase sama sebi pred nosom! Tjera vazduh da dahne! K'o biva... zaprepastila se! 

U sekundi skontase obadvojica, obli ih obadvojicu znoj od glave do pete, bez obzira na redosljed kako kojeg, tacno je tako bilo! Tako su rekli! Onu stvar su postavili ispred Komiteta! Na samu pomisao da tako nesto cuje Sekretar Zoka, znali su nista im na Svijetu ne bi moglo pomoci. Ni sam Josip Broz!

Osim, mozda da i mali Sekretar Zoka upozna tu Garu! 

Gledajuci u ledja veseloj Hadzihafizbegovicki, kakokao gazela preskace stepenike, osjetise samo lagani vjetric, k'o povjetarac ... onaj mirisni sto je uvijek ostajao za  njom. 

"Joooj, kakva je tek ova!?" rece onaj drugi Grmalj.

"De ne seri vise, Matereti, moze opet neko da naleti!" rece onaj prvi.

"Men' se cini, prava lafica ... nece ta ici traziti malog Zoku da nas prijavi, uostalom sta mi seremo, otkud ona zna gdje radimo. Mogli smo ti i ja biti dva radnika GP "Krajina"i slicno!"

"Bil' moglo i'l' "Kozara Putevi!?" dodade odobrovoljen drugi. 

Hadzuhafizbegovicka upade u kucu k'o razbojnik! 

"Sta se i ti kliberis i bez dobar dan ... upadas u kucu?" obrati joj se Majka.

"O, Kumo moja, dje zapelo? Dje si Ingrid, Legendo, sta ima? Ti uselila kod moje Kume! Zauzela poziciju na kaucu pa moj jadni Kum Hemfri mora sada tebi u krilo? Ne ozbiljno , ne zajebavam se, Ingrid je l' ti stvarno ovdje spavas ili sta!?"

"Stvarno si aspida Hadzihafizbegovicka!" rece Ingrid.

"Ma sala mala, ja samo navratila da vidim jesu li stigle burme ... da se mozda probaju!"

"Sutra idem, placam i donosim! Bila sam u nekoj guzvi pa nikako stici." rece Majka, k'o ni sebi ni svome.

"Imam ja lijepe vijesti za tebe Hadzihafizbegovicka, Zova i Hemfri ce i meni biti Kum i Kuma!" inati se Ingrid. 

"E, to ne more, draga moja maltezanko! Zauzeto! To ti je kao prvo, a kao drugo moras uhvatiti ... muza! Za brak je potrebno dvoje. Ha, ha! Pa sad ako si i izbunarala nesto za Brak, da znas  Kumstvo i kosta. Ti bi natjerala ove jadne moje Kumove da sve sto imaju i rasprodaju, pa namire za te tvoje burme. Jos i kakva si, sigurno bi raspalila i Svadbu kao i mi, u njihovom stanu, jelde?!" sad se vec nije zajebavala Hadzihafizbegovicka.

Samo suvo rece: "Zoro, Kumo, jel' to tacno!?" 

"Tacno!" rece Majka kratko. 

"Pa kako ces jadna namiriti za jos jedne burme?" zinula Hadzihafzbegovicka.

"Lako, skontali smo ... prodat cu sparhet Gorenje i Staklenu naftaru!" puhnu Majka.

"Pa zar i staklenu naftaru?" kriknu Hadzihafizbegovicka stavljajuci ruku na usta da prigusi taj krik!

"I, nju ... jebajije!" sapnu Majka. 

"E, Ingrid, Ingrid dje ce ti kraj?" bjesna je Hadzihafizbegovicka. 

"A imate li musterije za sparhet Gorenje i Staklenu naftaru, da mi mozda uletimo i kupimo ... ako je cijena OK?!" puna je razumijevanja Hadzihafizbegovicka.

"Prodato, prodato Draga ... kupila Ingrid, jucer!" zavrsi Majka pricu. 

Nakon krace tisine sa one gomile stvari na podu, a koja je netom bila objesena na zidnoj stijeni, Hadzihafizbegovicka lagano nogom poce da izvlaci nesto sa zlatnim puljkama. I njoj se ocinilo da je pravo zlato. 

"Boze, Zoro, kod tebe u kuci svakakvih govana, eto i po podu, al' covjek ipak moze da iscupa i nesto dragocijeno, vidi ovo ... sako prestolonaljednika Franca Ferdinanda, taman ga presvuk'o stanicu prije Sarajeva! Ni jedne rupe na njemu! Kako bi ovo mom Micunu stajalo na vjencanju ... bio bi k'o sam ... Drug Tito. Uz, burme, ovo bi nam bio najljepsi vjencani poklon."... pogleda u Majku, puna nade. 

"Tvoj je, samo da ja ispraznim u spavacoj sobi dzepove, da papiri ne lete po trpezariji." sjetila se Majka onih stranih para sa puno nula, po Titovim dzepovima, sto kod nas nista ne vrijede, ma ipak puno ih je pa da se Hadzihzfizbegovicka ne naljuti. 

"E, jesi dusevna! Bog ce to morati nagraditi, kad-tad! Ako ne nagradi ... imat ce sa mnom ozbiljan razgovor, kad se vidimo!" rece Hadzihafizbegovicka.

"Men' se cini, slaba ti je sansa da se ti ikad s Bogom sretnes! Mozda s onim ... dole, to mi je realnije!" k'o za sebe promrsi Majka. 

Uze onaj sako i odnese ga u spavacu sobu. Minut zatim izadje. Gledam ima li tu kakva kutija, pun sako racuna, pa da se ne zajebemo i nesto ne platimo na vrijeme. Nema kutija, nista onda, uzet cu ja ovaj lonac za sarmu i u njega tutnuti!

Trpa Majaka u lonac za sarmu sveznjeve njemackih para, americkih, talijanskih, sve sama bezvrijedna govna ... sve po tri nule i vise iza broja jedan pa ni sami ne znamo ... koliko je to! Kod nas ne pisu pare sa toliko nula! Nismo glupi!

Skoro da napuni lonac!

"Ovo  je izvjestan madjionicarski trik, ili bolje receno marsalski trik ... kako je sabio toliku lovu u sako a da se iz vana ipak ne vidi. Mozda u tajne dzepove?" 

"Tajne!?" 

Majka krenu ponovo u pretragu!

Ostala otvorenih usta! 

Umorna od hrljanja, pomisli kako je Drug Stari mozda bio zimogrizljiv pa nabijo stranu lovu u postavu, rukave ... svugdje. Pomisli: "Nek sam , jadna sve izvadila, da se ne sramotim sa Kumom, a dugmici svejedno nisu zlatni ... zagrizla ja ... nek' nam sve uzmu, neka nose ... jebo bijelu tehniku, bogatstvo je kad imas ljude koji u nevolji mogu da ti priteknu, otkupe nesto tvoje kad' si bez para, a da bi ti namirio nesto dje se podmece obraz umjesto dzona! 

A ko ce koga , nego svoj svoga! U sali pa zavali! 

Dobro je kad ti sve uzmu, osjecas se bogatiji! 

Samo sto to nisi! Al' si dobio ... osjecaj!

A to ... vrijedi!

Tuesday, March 09, 2021

Angel Trajkovski: NASA PUTOVANJA(4)-Prag (CSSR) 1969

Dragi nasi,

po zavrsetku nase kosarkaske sezone,redovno smo putovali negdje,a u ovom periodu smo najcesce bili u nekadasnjoj CSSR.Jedno od najljepsih putovanja nam je bio odlazak u Prag (sada Repub.Ceska),grad svima nama drag,grad u kojem sam bio vise puta i za mene je to najljepsi od svih glavnih gradova Evrope,a to nije samo moje misljenje...
U samom centru grada je mnogo predivnih istorijskih objekata,a Bato (Slobodan Jelic) se sigurno sjeca kada smo obilazeci te objekte,zeljeli da proslavimo nase uspjesne igre i mi udjemo u restoran(kafanu) u samom centru grada u ulici Vaclavske Namjesti...Kafana prepuna,golisave mace nose ogromne krigle sa Plzenskim pivom,a to se pivo smatralo najboljim pivom na svijetu (to zvanicna ocjena Komisije pri Ujedinjenim Nacijama)...Mi nikad nismo pili pivo,ali hajde da probamo...Bogami,popijemo po tu ogromnu kriglu,malo nas "uhvatilo" pice i izadjemo van i priredimo si trku Vaclavnim Namjestima trceci gore do spomenika Vacvalu...
Evo 2 slike iz Vaclavnih Namjesti:



Setajuci centrom Praga imali smo poneki lijepi i nezaboravan susret, a sa Lazom sam posjetio otvorenu izlozbu najstarijih tipova auta...




U prelijepom sjecanju su ostale uspomene prilikom obilaska Koleje Strahov (Studenski grad) i Stadion,imali smo toliko lijepih iznenadnih prijatnih susreta,domacini prijatni gostoljubivi,vidjeli mnogo lijepi Cehinja...
Domacini su nam preporucili da odemo u Restoran "U FLEKU" (u rupi)...Odemo tamo,ogroman prepun restoran,uglavnom turisti iz Njemacke i pred svima ogromne krigle sa crnim pivom...Cudno nam je to bilo...Crno pivo? Nismo pili,ali sam saznao da se to pivo sluzi samo u tom restoranu...zove se "CRNO 13".Naime,to pivo prave katalocki jezuiti i recept moze da zna samo jedan vodeci lider,koji kada dodje vrijeme svoje znanje prenese da njegovog nasljednika...Neko mi je rekao da je taj katolicki red isti kao kod nas sto je bio Trapistima i slicna je storija za Trapiskim sirom...
Sa Lazom sam otisao u drugi restoran na moje drugo "Plzensko pivo"



Sunday, March 07, 2021

Jagoda Kljaić: SA DRUGE STRANE ŠTREKE

Javila nam se Jagoda Kljaić! Pronasla ponovo Parkic. Vidi da je nismo zaboravili. A nismo jer cijenimo njen rad - pokusaj da se od zaborava sacuva jezik koji se, negdje potisnut, nalazi i u svima nama - izmijesanima kakvi jesmo. Procitajte njene pjesme. Potrudite se da vam one vrate sjecanje na neke rijeci koje ste davno culi i na njihov originalni izgovor, jer samo tako cete ih shvatiti i samo tako ce vam pobuditi lijepa sjecanja.

********************************

"Zbirka pjesama Jagode Kljaić, naslova „Sa druge strane štreke“, sadrži 100 pjesama pisanih na narodnom govoru Banije koji je oduvijek postojao u isprepletenom okruženju jezika Bosne i Srbije, uzimajući od onih, koji su kao osvajači prolazili područjem omeđenim rijekama Kupom, Unom i Glinom te Petrovom gorom, poneku riječ, reklo bi se onu koja bi se uklopila u njihovu svakodnevicu."


"Banijski narodni govor oduvijek je postojao u isprepletenom okruženju jezika Bosne i Srbije, uzimajući od onih, koji su kao osvajači prolazili područjem omeđenim rijekama Kupom, Unom i Glinom te Petrovom gorom, poneku riječ, reklo bi se onu koja bi se uklopila u njihovu svakodnevicu. Ne čudi stoga što u jeziku naroda Banije, ali također i Korduna, Like, Dalmatinske Zagore i Istočne Slavonije, nalazimo poprilično turcizama, njemačkih riječi, te nešto manje mađarskih i riječi iz romanskih jezika. A budući da list u proljetnom danu nikad ne miruje, sigurno je da su i prohodnici – privremeni osvajači odnosili sa sobom poneku do tada im nepoznatu riječ, čiji izgovor ih je, poput slike, asocirao baš na određeni pojam, stvar, stanje ili doživljaj kome su tražili odgovarajući naziv. Uostalom, može li jezik i biti nečiji? Može, onih koji se njime koriste, bez obzira kojoj naciji i vjeri pripadaju. Tako je i s riječima u zbirci Sa druge strane štreke. Bile su uobičajene i rasprostranjene među srpskim stanovništvom Banije, slobodno ih možemo definirati kao jezik banijskih Srba, ali je nepobitna činjenica da su mnoge potpuno bile udomaćene i među hrvatskim stanovništvom banijskih sela i nije poznat slučaj da netko nekoga nije razumio onda kad ga je želio razumjeti."

*******

    U  SNAJE  MI  ŠÙVAKA

 

Pravo  m  je  dobra  snaja

ni  sama  ne  b  sinu  bolju  izabrala

bilo  me  strâ  koju  će  trevti

oće  l  ga  kaka  loša  šćorlati 

voli  se  on  začikavati

bedevisati  i  snâtriti

vavjek  sam  se  bojala

da  kojoj  dijete  ne  napravi

nije  u  njega  džabe

špic-namet  barabe              

 

sa  ovom  se  baš  šikuje

svi  i  glêde  svake  srijede 

kad  na  sajam  pođu

on  zađene  duvankesu

njoj  đinđe  oko  vrata

svima  za  oko  zapanu

 

snajka  m  je  vrijedna  i  uredna

gaće  joj  se  kaj  labudovi  bijele

čarape  joj  cijele

a  štrumpajzlini  čvrsti

nema  majci  da  štogod  popusti

 

jedina  je  u  nje  mana

što  joj  glavna  ruka  šùvaka

čega  se  god  màši  promaši  

nàmjesto  da  ulije  ona  izlije

oće  dovatti  ono  ispane

da  će  zagrabti  samo  raspe

ona  b  da  dokuči  pa  srûči

sve  joj  snenaruke  i  naopačke

mi  u  smîj  ona  se  rasplače

i  uvje  se  nabrunji

kad  splačne  nosi  svinji

nešto  s  joj  mrski  krmci

 

dosta  i  čekala  dok  nije  prozborla

 

nijesam  došla 

da  u  kući  smrdim

ako  ć  u  svinjac

neć  u  krevetac

sin  nek  vam  odabere

voli  l  više  debele  praščiće

il  mojije  ruku  milovanje

 

ispod  ponjave  nema  šùvake.  


       ĐEDOVA  TUGA 


Nikad  nisam  viđeo

suze  u  đedovim  očima

dok  se  o  kamen  spotakâ  nije 

da  sam  je  bar  kod  ovaca  spuštio

bilo  b  mi  laglje  da  je  ovan  nagazio

od  svog  đeda  sam  je  naslijedio

tebi  ostavti  kânio

         oštó  sam  se  to  sapleo

bog  mi  se  ne  smilio

bilo  b  bolje  da  je  mene  uzeo 

đed  je  svoju  staru  stûcku  razbio. 

Rûži  sve  u  šesnajst

povratle  mu  se  psovke

što  ji  je  od  starije  pokupio

još  dok  je  dječarac  bio 

smijem  se  đedovom  kâranju

al  suzne  oči  me  probadaju 

ne  govori  đede  takije  pogrda

greôta  je  nije  pala  glava

ima  zemlje  gline  i  blata

i  kolo  kod  lončara        

nikad  više  i  nikad  niđe

take  stûcke  moj  anđele.   

   

TICA  JAREBICA

 

Onaj  moj  luđak

s  večeri  izvukâ  kuburu 

veli  mora  je  prozračti

kanda  u  njoj  spava

života  će  ga  koštati  ota  luda  glava.

 

Ranom  zorom  u  lov  pošâ

neđe  s  čêke  u  šumi  Pavoša

ponijo  slanine  kapulu  i  pogaču

za  pojas  šklebu  zadjeno

nije  zaboravjo  ni  čuturu

u  nju  nalijo  rakiju

vodu  će  na  izvoru

na  lijevo  rame  i  duplonku  objesjo

ne  bil  sa  dve  ruke  gađo

kaj  što  u  kinu  jednom  vidjo

pratilac  mu  vjerni  ćeno

valjdak  nije  kaj  gazda  mu

sa  pameti  šêno.

 

Ostaću  noć  i  dan

vratću  se  sjutra  u  sumrak

noseć  o  ramenu  živu  ticu  jarebicu.

Ne  bude  l  me  dotle

ništa  ne  brigaj  vàn  poćeru  šiljaj.

Nema  opasnosti

morem  sa  drveta  pasti

iz  kubure  se  javljam

dvaput  ponavljam


a  ti  uši  naćuli  ako  t  je  stalo 

kaj  što  divaniš  dok  sijeno  sadijevamo.

 

Oću  l  kako  dočekati

paprikaš  od  tice  jarebice

da  m  se  taj  budalaš  vrati

volim  njegovo  neobrijano  lice.


Thursday, March 04, 2021

Soj korona virusa

Kaze virusolog Tanja Jovanovic da 

britanski soj korona virusa ima trecina zarazenih u Srbiji!

Sreca da je britanski soj. Jos bi veca sreca bila da je ruski.

Ali Rusi jos nisu izmisli svoj soj.

Nesreca bi po Srbiju bila da je soj turski ili, ne daj boze, arapski...

Wednesday, March 03, 2021

Miljenko Jergović Zlatan Saračević, ljevica jača od srca

 


Najbolji se rukomet za naših života oduvijek igrao po unutrašnjosti. U Doboju, Šapcu i Metkoviću. A godinama i desetljećima ranije, dok smo po oznojenim posteljama bolovali zaušnjake, ospice i šarlah, u Bjelovaru i u Banjoj Luci. Najprije je Partizan, a zatim i Borac, postao prvak Europe. Bilo je to vrijeme kada naši ni u čemu nisu bili prvaci Europe, osim u vaterpolu i rukometu. Košarkaši Bosne, pa Cibone i Jugoplastike, poslije će doći.

Od bjelovarskog Partizana, i te prve generacije koja je s betona otvorenih igrališta i školskih dvorišta prešla u komfor dvorana i dvoranskih parketa, jasno pamtim Hrvoja Horvata, najboljeg igrača i timskog gurua, i Miroslava Prodanića, mrkog krilnog igrača, zastrašujućeg, već podebljeg kapetana Partizana, proćelavog, s golemim brcima, kakve su još nosili Kraljević Marko i Ivan Ivančić, koji je ulazio u igru samo kad je trebalo izvoditi sedmerce.

Borca se već bolje sjećam, njegova najboljeg igrača Nebojše Popovića – kojeg je televizijski reporter vazda zvao doktor Nebojša Popović, jer je tada već bio završio medicinu – pa plavokosog Zdravka Rađenovića, Milorada Karalića, Seleca i braće Golić. A na golu Abas Arslanagić, koji je vrlo rano poprimio fizionomiju sredovječnog gospodina, nekog profesora geografije, i branio je onako kako pred očima ovog kibicera nije nitko prije ni poslije njega. Za dječaka koji ga je tada gledao, i za ovog krivotvoritelja uspomena koji sad piše pameću tog dječaka, Abas Arslanagić ostao je najbolji golman kojeg je u životu gledao u bilo kojem sportu.

Bjelovarski Partizan je već negdje krajem sedamdesetih ispao iz prve lige i zauvijek nestao iz naših imaginarija, a Borac je ubio rat. U godinama raspada zemlje, koji su pratili raspadi specifičnih dugo stvaranih stručnih, cehovskih i umjetničkih zajednica, raspadale su se postupno i velike sportske ekipe. Posljednji veliki tim Borca, građen sredinom i krajem osamdesetih, i sastavljan dijelom od Banjalučana, dijelom od rukometaša sa svih strana Jugoslavije, prelio se, skoro sasvim, u Hrvatsku. Neće se to nikad riječju spomenuti, ali igrači ponikli u banjalučkom Boriku bit će glavnina i okosnica hrvatske reprezentacije koja će 1996. osvojiti olimpijsko zlato. Među njima su bili tada mlađi igrači Ćavar, Jović i Iztok Puc, i dvojica veterana Zlatan Saračević i Irfan Smajlagić. Saračević je, skupa s golmanom Mirkom Bašićem, u reprezentaciji Jugoslavije osvajao još ono svjetsko zlato u Švicarskoj 1986. Smajlagić i Puc bili su uz njih dvojicu, te uz Perkovca i Načinovića, u reprezentaciji Jugoslavije koja je 1988. osvojila broncu.

Kada su u Portugalu 1994. prvi put na nekom velikom natjecanju, bilo je to Prvenstvo Europe, zaigrali za reprezentaciju Hrvatske, Zlatan Saračević i Irfan Smajlagić imali su, obojica, po trideset i tri godine. Ali se iz ugla promatrača, televizijskog gledatelja koji živi od prvenstva do prvenstva, čini da su nakon toga igrali još veoma dugo. Premda je Iztok Puc u toj reprezentaciji

igrao najljepši rukomet, i da, bio je moj najdraži igrač – zbog nečega, rukometni diletanti uvijek imaju tog jednog najdražeg igrača – postojali su razlozi zbog kojih su mi Saračević i Smajlagić bili najzanimljiviji. Ne samo zato što smo dijelili domovine, te ponešto i od ratne sudbine, nego zato što kao da je u njima dvojici bilo i živo zrcalo mentaliteta tog svijeta iz kojeg smo sva trojica potekli. Promatrao sam ih kao tipove, kao karaktere iz života, koji se zatim pretvaraju u književne likove.

Zlatan Saračević imao je staturu nekadašnjeg, starovremenog rukometaša. U načelu, rukometaši danas ne izgledaju tako. Visoki su po dva i pol metra, izgledaju kao košarkaški centri, samo fizički još jači, a Saračević je pomalo podsjećao na Prodanića. Istina, nije bio debeo, ali nekako se činilo da je širi nego viši. Jak kao zemlja. Previše jak da bi dugo živio. Obični rukometaši, kao i obični ljudi, vazda imaju jednu ruku i nogu. Druga ruka im je pomoćna, druga im je noga radi ravnoteže. Saračević je imao obje ruke i noge. U njima je bilo snage, činilo nam se dok smo ga gledali, za dva-tri čovjeka. Ali lijeva mu je djelovala neprirodno. Zatrčao bi se, u dva-tri koraka, skočio, zamahnuo cijelim tijelom, ili lijevom stranom tijela, i rukom iz šake ispalio loptu, koja bi zatim letjela onako kako lopte inače ne lete. Ili bi krenuo, kao da će se zaletjeti, i prije nego što bi se obrana skupila, iz prvog bi koraka ispaljivao jednako snažno. Lopta Zlatana Saračevića, kojeg se uvijek zvalo Zlatko, ali ime mu je Zlatan, pa neka danas ostane Zlatan, letjela je kao da se na nju ne odnosi otpor zraka. Čovjeku koji sve to gleda, pritom dešnjaku, u tome je bilo još nekog dodatnog čuda. Ne znam jeste li ikad gledali nekoga tko lijevom rukom baš jako lijepo crta, ili tko lijevom ispisuje kaligrafska slova. Nešto je u tome nadprirodno i neshvatljivo. Nedohvatljiva ljepota svijeta koji ima samo pomoćnu lijevu ruku, i sve mu se događa zdesna. Takav je, kao crtež i kaligrafija, bio šut Saračevićeve ljevice. Ništa nasilno nije bilo u tom šutu. Samo ljepota, i rastvaranje protivničke obrane, koja, kao i sve ljudsko dešnjačko, unatoč svoj pameti i svim znanjima i iskustvima, suštinski ne očekuje takav šut lijevom rukom.

Djelovao je blago. Onako kako često djeluju prejaki ljudi. Nema se on s kime tući, nema se on od koga braniti. U izjavama i intervjuima bio je sav od one sindikalne duhovitosti, karakteristične za neki bolji gradski i građanski svijet po bosnama onoga doba. Nastupao je poput onih fiskulturnika iz “Društva za tjelesno vaspitanje Partizan”, kakvih je bilo u svakoj varoši i kasabi, širom republike, i u kojima su uvijek radila dvojica trojica entuzijasta, bivših hrvačkih šampiona, dizača utega, sedmobojaca ili gimnastičara. Osim što su u čaršiji bili pojam fizičke kulture, i što su se oko njih vazda širile legende o snazi, brzini i spretnosti, te o nesretnom slučaju koji ih je spriječio da budu bolji od Cerara i od Mate Parlova, od tih je ljudi započinjao sport. Premda je postao veliki rukometaš, kažu i najbolja ljevica u povijesti rukometa, Zlatan Saračević imao je nagodnu narav, karakterističnu za te varoške i kasablijske fiskulturnike. I bilo mi ga je lijepo slušati kada bi u novija doba kao sukomentator asistirao histeričnim domoljubnim televizijskim prijenosima utakmica hrvatske rukometne reprezentacije. Instinktivno je razbijao svu tu

pretjeranu ozbiljnost ratobornih reportera, i rukomet je u priči vraćao onome što on zapravo jest: igra i nadmetanje u igri, fiskultura u nekom produbljenijem smislu, nadmetanje u tjelesnosti i u mudrosti tijela, u kojem sudjeluju neki malo darovitiji ljudi, a ne raja sa školskog igrališta… Iako, u diskursu Zlatana Saračevića uvijek je postojalo to nešto što je povezivalo raju s igrališta i rukometne šampione. Moralo je postojati. Veliki fiskulturnici, čak i kada postanu šampioni, vode računa o tjelesnom zdravlju širokih narodnih masa. Tko god misli igrati rukomet, neka računa na to da će stalno dobivati batine. Ponavljao je to, veselilo ga je varirati tu rečenicu, koju bi, kunem vam se to, spremno izgovarao, primjenjujući je u različitim oblicima na različite sportove, svaki bosanski fiskulturnik u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, u tom posljednjem dobu kad cilj baš svakog bavljenja sportom nije bio da se pod svaku cijenu postane svjetski prvak. Zlatan Saračević sigurno nije planirao da bude svjetski prvak. Samo je bio najbolji.

On je bio blag, dobroćudan i prejak. Irfan Smajlagić je bio ters. Tako je barem izgledao. Uvijek nekako ljut, nezadovoljan stanjem stvari. Izgledao je kao da ga svi nerviraju i stalno mu nešto smeta. Princ, aristokrat s krila, gospodar među pučanima. Ne bih mu se obraćao da sam slučajno bio u prilici. To je ta vrsta ljudi u Bosni, kojima svi priznaju to pravo da su na svoju ruku, da su tersovi. Kad god bi, nakon svršetka karijere, Smajlagić s nekim došao u nekakav sukob, a događalo se to, ja sam ga razumio. I gotovo da bih osjetio potrebu da javno objašnjavam u čemu je problem. Ali naravno da nisam. Ono što je negdje samorazumljivo, drugdje je skroz nerazumljivo. No, volio sam ih gledati u paru Saračevića i Smajlagića, kao dva suprotna karakterna tipa iz moga zbiljskog i fikcionalnog svijeta.

I onda javljaju, umro Zlatan Saračević. Srce ga je prekinulo na semaforu, za volanom, dok je Barbaru Stančin, svoju pomoćnicu, trenericu golmanica u Podravki, vozio njezinoj kući. To je tako strašno tačna i istinita slika: on, veliki šampion, najjača ljevica u povijesti, nakon treninga razvozi one koji nisu s autom, ili nemaju vozački. Biva još, čak i u ova zla doba, kada je sve lažno i namješteno, da neki ljudi prožive život u skladu sa svojim ljudskim karakterom i svojim duhovnim ili fizičkim genijem. Zlatan Saračević.

Bosna je paradoksalna, pričljiva, sasvim fikcionalna, fiktivna i fantastična zemlja, pa tako Zlatan Saračević nije bio jedini jaki Zlatan Saračević. Nije bio ni najjači. Drugi Zlatan Saračević, pet godina stariji, rodom Zeničanin, bio je prvak u bacanju kugle i šampion u dizanju utega. Svjetlokos, kao i prvi Zlatan. Poslije rata je završio fakultet za fizički odgoj (kako li se to već danas zove), i doktorirao. U vrijeme obrane doktorata, bio je zaposlen u tuzlanskom preduzeću Vodovod i kanalizacija, i to u odjelu – kanalizacija. Istina, koja zvuči kao neka šala onoga velikog Zlatana Saračevića, kojeg smo upravo ispratili.

Miljenko Jergović (vecernji.hr)