YANIS VAROUFAKIS: Novo poniženje Evrope

 

                                   Foto: Peščanik

„Brutalni čas geopolitike“ – tako je berlinski dnevnik Der Tagesspiegel prokomentarisao saopštenje o formiranju novog bezbednosnog partnerstva Australije, Velike Britanije i Sjedinjenih Država, poznatog kao AUKUS. Novo partnerstvo nije donelo samo veliki finansijski gubitak francuskoj vojnoj industriji, čiji je ugovor sa Australijom o isporuci 12 podmornica vrednih 36 milijardi američkih dolara otkazan bez mnogo ceremonije. Važnije je to što je američki predsednik Joe Biden odabrao da novo partnerstvo obznani na način koji se može tumačiti jedino kao sračunato ponižavanje Francuske, pa tako i ostatka Evropske unije.

Ovo nije prva brutalna lekcija koju su Sjedinjene Države očitale Evropskoj uniji u poslednje vreme. Kada se Donald Trump povukao iz zajedničkog ugovora Obamine administracije i Evropske unije o okončanju iranskog nuklearnog programa, jedan od ciljeva bio je da se Nemačkoj pokaže njeno pravo mesto. Samo nekoliko sati nakon što je nemačka kancelarka Angela Merkel objavila da će evropske kompanije ignorisati sankcije i nastaviti da trguju sa Iranom, nemačke kompanije su se oglasile sopstvenim saopštenjem: budući da nisu spremne da se povuku sa američkog tržišta i propuste Trumpove poreske olakšice za velike korporacije, odlučile su da se ipak priključe američkim sankcijama.

Pomenuti incidenti imali su za cilj očuvanje američke finansijske i geostrateške hegemonije na zapadu. Evropski lideri su se razbesneli dovoljno da počnu da razmišljaju o mogućim protivmerama. Trumpova pretnja sankcijama za evropske kompanije koje nastave da trguju sa Iranom otvorila je temu recipročnih mera za američke kompanije. Na Bidenovo saopštenje o stvaranju novog bezbednosnog partnerstva francuski predsednik Emmanuel Macron je odgovorio merom koja se nekada primenjivala tek pred objavu rata: povukao je ambasadore iz Vašingtona i Kanbere.

Predvidljivo, kada bes jednom prođe i zaboravi se na pretnje uzvratnim merama, evropski lideri će pokušati da trezvenije razmisle o uzrocima svog podređenog položaja u odnosu na Sjedinjene Države. Ali to je samo predstava koja nikoga ne može zavarati.

Kada su se evropske kompanije priključile Trumpovim sankcijama protiv Irana, zvaničnici EU su razumno zaključili da će u konfrontacijama koje uključuju novac Evropa uvek nužno zavisiti od dobre volje Amerike, dokle god Sjedinjene Države budu kontrolisale platni sistem. Zaključak koji otuda sledi jeste da je Evropi potreban platni sistem koji Sjedinjene Države ne mogu blokirati. Takođe, posle ponižavajuće objave o formiranju novog bezbednosnog partnerstva, jedinstvene evropske oružane snage ponovo su važna tema.

U oba slučaja, stvaranje paralelnih evropskih institucija predstavljalo bi ozbiljan izazov američkoj hegemoniji, a evropski lideri bi morali da načine korake o kojima ne žele ni da razmišljaju.

Razmotrimo ambiciju da se ustanovi platni sistem kojim bi dominirao evro i koji bi evropskim kompanijama omogućio da trguju nezavisno od finansijskog sistema koji kontrolišu Sjedinjene Države. Da bi takav sistem funkcionisao, prvo bi morao da bude likvidan, što znači da bi morao da privuče novac iz drugih zemalja – iz Japana, Kine, Indije i svakako Amerike.

To znači da se neevropljanima koji poseduju veće količine evra mora ponuditi bezbedan mehanizam za investiranje rezervi, na jedan dan ili na 10 godina. U finansijskom svetu kojim dominiraju dolar i Sjedinjene Države takav instrument ne samo da već postoji, nego se i svakodnevno uvećava proporcionalno zaduživanju Sjedinjenih Država. U Evropskoj uniji ne postoji ekvivalent američkim državnim obveznicama. Nemačke obveznice jesu izuzetno sigurne, ali nema ih dovoljno da bi se na njima gradio u evrima denominovani konkurent dolarskom međunarodnom platnom sistemu.

Evropski zvaničnici shvataju da je stvaranje evropskog ekvivalenta američkim državnim obveznicama – često pominjanih evroobveznica – zasad previsoko postavljen cilj. Pre svega, kreiranje dovoljne količine evroobveznica podrazumevalo bi prihvatanje velikog panevropskog duga. To bi dalje značilo stvaranje zajedničkog ministarstva finansija, što se može ostvariti jedino ako se sadašnja policentrična arhitektura Evropske unije odbaci i zameni najvećom noćnom morom evropskih elita: jedinstvenom demokratskom federacijom.

Za 16 godina provedenih na vlasti odlazeća nemačka kancelarka nije blokirala inicijative za stvaranje evroobveznica iz pukog hira ili zbog odbojnosti prema takvoj ideji. Činila je to zato što joj nije bilo u interesu da ulazi u sukob sa evropskim elitama, odlučnim da blokiraju proces EU integracija, pre nego što nastane nešto što bi moglo ličiti na demokratsku federaciju.

Isto važi i za vojnu integraciju. Čak ni veoma skroman projekat za formiranje evropskih jedinica za brze intervencije od 5.000 ljudi nikada nije zaživeo. Ko bi ove muškarce i žene slao da krvare u nekom dalekom ratu? Francuski predsednik? Nemački kancelar? Predsednik Evropske komisije?

I ko bi imao pravo da ih preko noći povuče nazad ako to bude potrebno? Bez suverenog parlamenta koji bi stajao iza federalne vlade koja donosi takve odluke nije moguće oformiti evropske oružane snage dostojne tog imena.

Evropski lideri su dobili ono što su zaslužili. Kada ih američki predsednik ošamari da ih podseti ko je gazda, oni nemaju drugog izbora osim da okrenu drugi obraz, jer oni su ti koji su se odrekli evropske nezavisnosti zarad privilegija u kojima danas uživaju. Svaki takav šamar razbesni ih dovoljno da počnu da prete i povlače ambasadore. Ali izduvaju se čim se suoče sa sopstvenim otporom potezima koji su neophodni da bi se Evropa oslobodila američke hegemonije.

Da bismo sprečili buduća poniženja poput onog koje je Trump priredio Angeli Merkel potrebne su nam evroobveznice. Da bismo sprečili poniženja slična onome koje je Biden priredio Macronu potrebna nam je zajednička vojska. Ali da bi evroobveznice i zajednička evropska vojska postali stvarnost, vladajuće klase (naročito u zemljama poveriocima) moraju se odreći moći koju danas imaju i prihvatiti radikalnu ideju o transnacionalnom glasanju za transnacionalnu vladu.

Njihova dilema je očigledna: pretvoriti EU u demokratsku federaciju, i tako izgubiti ogromnu moć nad svim stanovnicima Evrope u današnjoj nedemokratskoj Evropskoj uniji, ili i dalje trpeti ritualna bičevanja od svake američke administracije. Uprkos buci i besu povremenih pobuna, čini se da su evropski lideri odluku već doneli.

Project Syndicate, 23.09.2021.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 28.09.2021.

"Afera medicinski kiseonik"

U nasoj Banjaluci, a to se moze primijeniti na cijelu Bosnu i Hercegovinu, unistene su skoro sve fabrike u kojima je nekada radilo desetine, stotine hiljada, milioni radnika... Rijetko sta se u toj nasoj napacenoj zemlji proizvodi. Najuspjesnije se proizvode afere. One smjenjuju jedna drugu, pokrivaju i sakrivaju jedna drugu, skrecu paznju sa jedne na drugu... Posto iz fabrike afere izlaze kao na pokretnoj traci, narod ne uspijeva da ih prati. Narod je, na primjer, zaboravio veliku medjunarodnu aferu i sramotu poklonjene ukradene ikone, jer su se u medjuvremenu desile deseci novih afera koje su je potisle. I evo, danas vise niko ne govori o "ikoni".

Danas, umjesto televizora, vojne opreme, toalet papira, hladno valjane trake, slozenih masina... citavi timovi kriminalaca koji se  predstavljaju kao politicari, ne radnika vec kriminalaca, proizvode afere, jednu iza druge...

Poslednja afera kojom se narod u Republici Srpskoj, dijelu BiH, zabavlja do besvijesti je "afera medicinski kiseonik". Vrlo jednostavam problem. U najkracem, radi o tome da je u bolnicama u Republici Srpskoj umjesto medicinskog kiseonika kupovan i pacijentima davan kao lijek - industrijski kiseonik. Da ne gubim vrijeme u lavirintu propisa kod nas, citam americku dokumentaciju o vrstama kiseonika, procedurama sa razlicitim vrstama, od onoga za zavarivanje do medicinskog, o atestima, o oznakama i bojama boca u kojima se kiseonik skladisti. Sve to je veoma jasno definisano. U SAD je, na primjer, medicinsi kiseonik cist 99.5% a onaj za varenje (industrijski) 99,2% cistoce. Mislim da je i kod nas slicno. Razlika u cistoci izmedju ova dva je samo 0.3% ali su definisane veoma stroge procedure i atesti kako bi se sprijecilo da se industrijski kiseonik ikada primijeni na pacijenta u bolnici. 

I nema budale u svijetu koja bi mogla reci da ne moze biti opasno po pacijenta ako mu se da industrijski kiseonik i da ne osudi onoga koji je dozvolio da se ta dva kiseonika pomijesaju. Jer nije sve samo u cistoci kiseonika vec i u nacinu ciscenja boca u kojima se kiseonik skladisti. Za zavarivanje nije bitno ako se i neka bakterija pomijesa sa kiseonikaom, ali za sok sobu u bolnici je to veoma bitno. Razlika, kao izmedju zivota i smrti.

Nema u svijetu takve budale, ali ima ih u Republici Srpskoj. Danas predsjednik vlade i ministar zdravlja pravdaju bas to - davanje industrijskog kiseonika pacijentima u bolnicama jer i taj industrijski je po njima bio dovoljno cist i niko nije umro od njega. A sve to da bi bivsi ministar policije zaradio prodajuci bolnicama jeftiniji, industrijski kiseonik po cijeni medicinskog - bez atesta, dozvola, kontrole... Poznata je cinjenica da su u banjaluckim bolnicama bolnicke infekcije, dakle one koje se dobiju bas u bolnici, veoma ceste. Nije ni cudo ako je za direktora Klinicko Medicinskog Centra i ministra zdravlja svejedno da li se u bolnicama koristi medicinski ili industrijski kiseonik. Cak prijete krivicnim prijavama onima koji ukazuju na nelogicnost, opasnost i kriminal! "O tempora o mores!", rekao bi moj prijatelj Ciceron.

Svi oni koji sada, braneci jedan kriminal upadaju u zamku drugoga racunajuci da to narod nece ni primijetiti i da ce i dalje trpiti, samo nastavljaju svijetle tradicije koje je utemeljio stvaralac Republike Srpske Radovan Karadzic svojom cuvenom izrekom " Ko jebe narod!"

Biljana Srbljanović: Dr Nestorović sate provodi govoreći o temama o kojima ne zna ništa

 Posvecujem svima onima koji obozavaju i slijepo slijede dr. Nestorovica, klovna i opasnog manipulatora! 

Tom je covjeku potrebno lijecenje i sudjenje, a vama koji ga obozavate i slijedite njegovo lupetanje potrebno je bar trijeznjenje !

************************

Nema se više šta novo reći o pomahnitalom zlu antivakcinaša i njihovoj aktivnoj, precizno organizovanoj, odlično finansiranoj kampanji u korist širenja epidemije kovida, razvaljivanja zdravstvenog, ali i ekonomskog sistema zemlje, od čijih posledica ćemo na kraju svi pocrkati, ali se ipak i ne može ćutati.

Racionalnim argumentom na magijsko mišljenje se ne može, ali se pitam, kako ljudima još nije jasno da ta propaganda u stvari i nije baš tako iracionalna, nisu baš u pitanju 'ludaci' (kako ih nekorektno nazivamo), naprotiv u pitanju su veoma racionalni, sposobni i uspešni uposlenici tog marketinškog projekta, koji nekontrolisano i nesmetano od svega ubiru veliku korist.

Najbolje od svih ide Nestoroviću, čoveku koji je živi primer kako slava, sujeta, egocentričnost, želja za poznatošću (koja posledično donosi ogroman profit), opijenost sopstvenim prisustvom u medijima, može da sroza čoveka. On je, verovatno, nekada bio uspešan lekar za dečije alergije. Kako smo poslednje godine saznali, uvek je bio sklon graničnim oblastima između nauke i bulažnjenja i već je imao sukobe i skandale (kada je, na primer, antihistaminikom hteo da leči multiplu sklerozu), ali tada nije bilo ovako lako dostupne publike ovako spremnih ovaca da budu šišane, pa je njegov domet ipak bio limitiran.

Svoj uspon u zvezde počeo je, svi znamo, gaženjem Hipokratove zakletve, kada je građane svesno slagao o prirodi virusa i opasnosti od svetske kataklizme. Kada zvezdani put počnete tako, nema se kuda dalje, no u dublje dno i on nam je to svim svojim bićem i dokazao. To srozavanje čoveka pred milionskim auditorijumom, nešto je što se retko viđa, čak i u razvijenijim društvima spektakla od ovog našeg. Njegovi Youtube nastupi naravno da donose zaradu opskurnim medijskim kućama kao što je Balkan info, preduzeću koje se, pod tim imenom ne može naći u APR registraciji, čiji se osnivač, vlasnik, kapital, čak ni adresa prijave pravnog lica, ne zna, ali to ipak nijednoj nadležnoj instituciji ne predstavlja smetnju.

Ovaj penzioner danima snima te svoje internet nastupe, u kojima više čak i nema govora o medicini, antivakserstvo se već podrazumeva, on sada, opijen svojom javnom personom, kao Narcis uranja u duboku vodu, sate provodi govoreći o temama o kojima ne zna bukvalno ništa, o kojima natuca neka imena i neke naslove, o kojima uglavnom greši najelementarnije podatke, a koje izgovara kao mahnit, bez ikakvog reda i konteksta, ta reka reči bez smisla, veze i značenja, samo je ovlašno povezane u iluziju logičkog mišljenja.

U svom poslednjem istupu, koji je, za manje od 24 sata imao više od sto hiljada gledalaca, ipak je prevazišao sebe. Govorio je bukvalno o svemu: o LSD-u kao leku (nije) o Timotiju Liriju kao naučniku (nije), papi koji pokazuje satanistički simbol (ne pokazuje), o Džonu Lenonu koga je ubila svetska zavera (nije), o sekti “Crna ruža” koja je odnosila mnogo života (nije postojala), o satanističkim ritualima kod bogatih elita (ne znam šta da kažem), o tome kako “ako voziš bicikl u Kanadi i staneš u parku da napumpaš gumu, uhapse te” (ne uhapse te), da je Indija kontinent (nije), da Bil Gejts čeka novo telo u koje će prepisati svoje moždane podatke (ne čeka), o tome kako propada prodaja mobilnih (ne propada), kako psihoterapija nije naučno dokazana (dokazana je), ali je dokazano da od dva do četiri odsto gena čoveka dolazi od vanzemaljaca (nije dokazano), kako nismo nastali od majmuna (jesmo), kako ima brod u Jadranu koji hvata zatvorenike za Gvantanamo (nema), kako su “memorijski moduli od 64 gigabajta dokazano deponovani u ćelije ljudskog organizma” (nisu deponovani), kako se svinjama u kliničkoj smrti, šest sati nakon nestanka moždanih talasa, presađuje mozak i one ožive (ne ožive), da je dinar bolja valuta od evra (nije) i kako je sve ovo već opisao Kjubrik, njegov omiljeni reditelj (nije opisao).

Ovo poslednje mi je posebno privuklo pažnju, s obzirom na to da evo, u medicinu se ne razumem, ali su studije filma domen moje akadamske ekspertize. I kada nam Nestorović ispriča kako je on sve gorenavedeno shvatio i sve razumeo, gledajući dva najveća filma njegovog omiljenog Kjubrika, “Apokalipsa sada” i “Lovac na jelene”, a njegov domaćin tupog pogleda klima glavom pred veličinom mitske ličnosti gosta, ja se unervozim. Kjubrik nije režirao “Apokalipsu” nego Kopola. Kjubrik nije režirao ni “Lovca” nego Majkl Ćimino. Nebitno, rekli biste. Pa nije baš. Ako ovako lupeta o nečemu ovako prostom, kako li lupeta o onome što i ne postoji. I pre svega, u čiju to korist?

(Radio Sarajevo)

Lucija Šarčević pjeva Crvenu jabuku│Supertalent 2021│Audicije

Angel Trajkovski: 7.ZOOM Sastanak kosarkaskih veterana KK"Borac

 

Dragi nasi,

u nedelju,19.septembra je bio nas 7.ZOOM Sastanak,na kojem su buli prisutni:Zelim Sejdinovic-Cek(Svedska),Drago Kopanja-Kop(Istra),Djoko Kaludjerovic-Sopen(USA,trenutno u Zadru),Branislav Majkic-Majk(Canada),Predrag Canak(Canada,trenutno BL),Sait Mustajbasic-Saco(Canada),Lazo Roljic-Zola(B.Luka),Blaz Kotarac-Koki(BGD) i Angel Trajkovski-Gele(USA).Termin Sastanka nije bio najpovoljniji,jer dosta njih su bili na odmorima,putovanjima i stvarno nisu mogli biti prisutni...

Nazalost,nas Sastanak je poceo minutom sutnje u cast nasih prijatelja,koji su preminuli prethodnih dana,neki su od njih bili nasi idoli,velike sportske licnosti...Boba Stanivukovic,bio kosarkas "Borca",pa poslije veliko rukometno ime,Jerolim Karadza,kosarkas,pa poslije u rukometu najbolji pivot svijeta i najvece sportsko ime B.Luke svih vremena,mnogima od nas idol u sportu i u zivotu...Duda Ivkovic,jedan od najvecih kosarkaskih trenera nase Juge,zatim Hamdo Frljak bivsi igrac "Borca" i uspjesan trener mnogih timova...Pocivajte u miru,dragi nasi... 

Znajuci da je sahrana Jerolima Karadze u Zagrebu,naredni dan, u ponedeljak,20.sept.,uspjeli smo da se polozi vijenac KK"Borac" BL na sahrani,gdje je posmrtni govor odrzao Abas Arslanagic...

Kao i prethodni nasi ZOOM Sastanci su poceli pojedinacnom pricom svakog od nas o svom zivotu u mjestima gdje zivimo,nezaobilazna je bila prokleta korona,ali vrlo brzo smo sve pretvorili u smjeh,sale,nase uobicajeno dobronamjerno zezanje...

Bilo je tu raznih potsjecanja na dogadjaje na kosarkaskom terenu, sa korza,sa mnogih nasih putovanja,potsjecanje na neke mladalacke ljubavi...Prici nikad kraja,premda smo skoro u svakodnevnoj vezi preko VIBER-a...

Da, ovi sastanci su jedno osjezenje za sve nas,premda cekamo,zapravo, nadamo se da cemo se 2022.godine ne samo vidjeti i cuti,nego se i prijateljski zagrliti...

Siguran sam da ce na nasem narednom ZOOM Sastanku biti znatno vise prisutnih,jer ce biti krajem godine kada smo skoro svi uglavnom kod kuce.

Pozdrav Vasim porodicama, pozdrav Vama!

                                                     Vas Angel

What's up - EXCELENTE COVER!!!

PORFIRIJE PODVOJENI: "U Zagrebu umiljato janje - u Crnoj Gori vuk naoštrenih zuba..."

Nedavno sam osjetio potrebu da izrazim svoju nadu nakon prvih nastupa i izjava patrijarha Porfilija. Dogadjanja u Crnoj Gori pokazuju i drugu patrijarhovu stranu. Naredni period na Balkanu otkrice stvarnu sliku patrijarha Partfilija jer, cinjenica je, politika je na  Balkanu pod velikim uticajem crkve, bilo koje...   

************************

Piše: ROBERT FRANK

Tiha srpska okupacija Crne Gore u Hrvatskoj prolazi nezamijećeno. Kao da se radi o nečem nebitnom i kao da se zbog istih ovakvih situacija 90-ih ovdje nije ratovalo. Osim predsjednika Zorana Milanovića koji je artikulirao svoje stavove o tome, ostali ni da zucnu. Kao i Europa koja oko ovog problema u potpunosti šuti. Ignorira politiku „srpskog sveta“, izvorišta još jedne u nizu beogradskih destabilizacija trusnog Balkana u kojem je mir kao trajna vrijednost postavljen na fragilnim temeljima i na trusnom području. Opterećena internim neslaganjima, krajnje dezorijentirana po pitanju svoje pozicije naspram ostalih velesila koje na indopacifičkom prostoru otvaraju novo krizno žarište i potencijalni (pred)nuklearni sukob, Europa i njena unija uobičajeno kasne naspram onoga što se događa u njenom dvorištu. Povijest je pokazala: dok EU nešto primijeti, već će se zaratiti.

Ključni akter novog-starog sukoba je, očekivano, predvidivo i neminovno opet - Srbija. Današnja vlast na čelu s Aleksandrom Vučićem je ranjena zvijer koja se samo novim plijenom može održati na životu. Meta je Crna Gora, koliko površinom i brojem stanovnika mala, toliko geostrateškim položajem važna. Preko nje se vodi proxi rat, pozadina je u svojoj suštini američko-ruska. Po toj jadranskoj državi golemog potencijala, ali i demokratskog deficita, stanovništva podijeljenog na proeuropske Crnogorce i prosrpske Srbe, porazmješteni su špijuni koji samo čekaju znak za aktiviranje, stvaranje programiranog kaosa uvezenog, naravno, iz Srbije u koju ga je izvezla, naravno, (ne)službena Moskva.

Step by step, odmjerenim ritmom, uz zvuke ratnih truba i huškačkih javnih istupa, po unaprijed određenom scenariju motiviranom nekim od brojnih srpskih mitova o toj navodnoj velesili koja pobjeđuje u ratu, a gubi u miru, Vučićeva politička čizma gazi sve do duše Crne Gore - Cetinja.

Crna Gora, koja s jedne strane želi biti moderna, tolerantna i građanska, ugrožena je na doslovnoj i simboličnoj razini. Zavaljana je u živo blato koje je vuče na dno, tamo gdje je u Hadovom podzemnom svijetu čeka konačni obračun s velikosrpskom hegemonističkom politikom u čijem je ostvarenju, kao i mnogo puta u novijoj povijesti, aktivno sudjelovala Srpska pravoslavna crkva.

Neposredan casus belli je nedavno ustoličenje Joanikija za mitropolita SPC-a u Crnoj Gori. Helikopterskim desantom na Cetinje, diverzantskom akcijom koja kao prizor potpune groteske i ludila podsjeća na lošu scenu iz nekog od filmova o Rambu, Srbija je (polu)nasilnim i provokativnim ustoličenjem Joanikija udarila u samo srce crnogorstva. Oduzela je Crnogorcima čojstvo, pravo na tradiciju, povijesni značaj Cetinja.

U službu takve srpske politike stavio se patrijarh srpski Porfirije, donedavni stanovnik Zagreba, kažu oni koji su ga znali simpatičan, pristojan, razuman, progresivan. U našem dvorištu umiljato janje, u susjednom vuk naoštrenih zubi. U istom čovjeku dvije suprotnosti: prvo, prijateljstvo kojim je obasipao Hrvatsku i Hrvate predstavljajući se čovjekom kakvog samo možemo poželjeti, drugo i nasuprot tome, aktivnosti kojima sudjeluje u suludoj pripremi velikosrpske agresije na Crnu Goru, za što predsjednik Aleksandar Vučić samo traži pravi, provedivi i efikasni model realizacije.

Tko je pravi Porfirije? 

Tko je u svemu tome pravi Porfirije? Porfirije podvojeni? Onaj mirotvorni, čovjek evanđelja koji kaže „Hrvatska i ja volimo se javno“? Ili se radi o (pred)ratnom patrijarhu spremnom sa Srpskom pravoslavnom crkvom kao predvodnicom slavodobitno umarširati u Podgoricu, nakon što je već ustoličenjem mitropolita Joanikija osvojeno procrnogorsko Cetinje?

Može li patrijarh Porfirije u jednom dijelu nesretnog Balkana, ovog našeg, prvenstveno oko Zagreba, biti dobar čovjek, produhovljen, ekumenist, osoba pomirenja, uvažavanja i tolerancije kojoj će se klanjati hrvatska lijeva intelektualna elita, ali ne i samo ona jer mu se klanjalo i s desnice, dok je istodobno, u susjednoj Crnoj Gori, (ne)posredni provoditelj nacionalističke politike koja će vjernike umjesto približavanja oltaru odvesti u vojne rovove, gdje će im se umjesto križa u ruke tutnuti puška?

Pravo je pitanje jesu li svi koji su u Hrvatskoj prakticirali neformalna, opuštajuća i intelektualna druženja s glorificiranim patrijarhom Porfirijem nasjeli njegovoj blagotvornoj retorici i slatkorječivosti kojom je izgovarao sve što se ovdje željelo čuti, ali je to u suštini možda bila jedna velika laž, obmana, predstava za naivne političke strukture koje su mu naivno povjerovale?

Patrijarh Porfirije je čovjek u službi SPC-a kao dijela „srpskog sveta“, još jednog velikosrpskog projekta, čijim se inače provedbama, a nedavna je povijest to pokazala, razmještaju narodi, uništavaju gradovi i pune groblja.

e li čovjek koji je, eto, bio dobar prema nama, a loš prema onima do nas, biti dobar čovjek? Može li Hrvatska zanemariti i ignorirati Porfirijevu negativnu ulogu u Crnoj Gori samo zato što je ovdje izrekao neke dobre stvari, u koje sada, u kontekstu recentnih zbivanja, svatko pametan ima pravo posumnjati? Može li mu se u Hrvatskoj, zato što je šarmirao lijevo-intelektualnu elitu, umanjiti odgovornost za ono što propagira oko Crne Gore kojoj se odriče državnost, a Crnogorcima nacionalnost?

Porfirijevi zagrebački kružoci

U svemu tome čini se da aktualna srpska vlast koju predvodi Levijatan Vučić patrijarha Porfirija nije ni iskoristila ni (zlo)upotrijebila. Nisu ga njegovi uvukli u bitku u kojoj nije želio ratovati. Nisu ga opili srpskim nacionalizmom kad on već teče njegovim venama. Našu je lijevu intelektualnu elitu obmanuo, odradio, zaveo. Poigrao se s njom. Kao da su zaboravili što je taj pjevač četničkih pjesama otpjevao. Podsjetimo: „Što se ono na Dinari sjaji, Đujićeve kokarde na glavi; Sa Dinare svanuće sloboda, doneće je Momčilo vojvoda“. Već nakon tog saznanja o veličanju četničkog ratnog zločinca, za što nema ni trunke opravdanja, Porfirija je trebalo društveno izolirati, od njega se u Hrvatskoj trebalo distancirati. No takva je reakcija izostala. Porfirije je unatoč tome dulje vrijeme okupljao zagrebačke intelektualce koji bi s pravom osudili bilo kojeg katoličkog svećenika s ustaškom pjesmom u ustima, no ostaje pitanje zašto su njemu prešli preko pjevanja četničkih pjesama.

Osim toga, kako je moguće da je usred Hrvatske ustaška pjesma opravdano neprihvatljiva, dok se četničku na Porfirijevim kružocima, kako se neformalno označavalo njegovo okupljanje i druženje s ovdašnjim intelektualcima, očito smatralo bezazlenom. Čudni dvostruki kriteriji koje je teško protumačiti bilo kako drugačije nego totalnom glupošću onih koji su morali reagirati, ali to nisu. Jedno je, međutim, u svemu tome kristalno jasno – kao da je prošao još i neku drugu obuku osim one službene na Bogoslovnom fakultetu u Beogradu, Porfirije je sa srpske strane savršeno odradio svoj posao: rečenica da je na tim okupljanjima - na kojima je bio jedan bivši predsjednik Hrvatske, neki filozofi, utjecajni, cijenjeni povjesničari, novinari, liječnici i znanstvenici - on sjedio sa strane, krajnje nenametljivo u ulozi neprimjetnog domaćina i pažljivog slušača pametnim bi ljudima signalizirala još ponešto…

( Glas Istre)

In memoriam Kemal Kurspahić 1946 – 2021.

 Piše: Fikret TUFEK

Malo je novinara iz BiH i bivše Jugoslavije s takvim pedigreom, ali malo je i ljudeskara kakav je bio Kemo. Rođen je u Mrkonjić Gradu, osnovnu školu i gimnaziju pohađao u Sanskom Mostu, gdje smo zajedno djetinjstvo i mladost proveli, kasnije porodično vezani, kumovi djeci bili i mnogo toga zajedno dijelili: prvu bračnu noć Kemal je sa svojom Vesnom Praštalo proveo u garsonjeri na Novom Beogradu, u kojoj smo, na istom kauču, zajedno s njima spavali ja i moja supruga Emira.

Da li je slučajnost ili sudbina to što je Kemo, kako smo ga u mladosti zvali, rođen u Mrkonjić Gradu, gdje je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, rastao u Sanskom Mostu, gdje je održano Drugo zasjedanje tog prvog bh. zakonodavnog tijela, na kojem su udareni temelji partizanske demokratije, što je vjerovatno uticalo da je Kurspahić bio veliki pristalica bratstva i jedinstva, ali ne samo parolaški. Tada to nije bila samo parola, mi smo zaista u Sanskom Mostu živili zajedno, Kemo je oženio Vesnu koja je također bila iz mješovitog braka, ali i sve naše društvo iz djetinjstva i mladosti bilo je mješovito, izmiješano nacionalno, što je bila i najveća vrijednost. Kemini prvi dopisnički novinarski članci su iz 1962. iz gimnazijskih klupa, baš iz Sanskog Mosta, kasnije iz Beograda 1969, sve za „Oslobođenje“, gdje je bio 1969. i odgovorni urednik „Studenta“, da bi kasnije i profesionalno bio vezan za naš najveći list „Oslobođenje“, čiji je bio i glavni i odgovorni urednik u najtežim danima.

Često sam se družio s Kemom u Sani, Beogradu i Sarajevu, prijateljstvo je bilo jako i sa Brankom Tomićem, Drvarčanin s partizanskom novinarskom dušom, koji je ostao raditi u Oslobođenju sve do pred sam kraj agresije na BiH. Nije se Kurspahić slučajno početkom agresije obratio javnim pismom Sanjaninu Radovanu Krejiću, sada već pokojnom, pišući kako bi ga bilo sramota biti nacionalista i zbog Krejića, te da ne misle svi Srbi da BiH nije njihova domovina..! Kemo nije ni mogao biti drukčiji, on je čisti „proizvod“ generacije 50-tih, koja je nosila Jugoslaviju u srcu, sve dok nije postala plijen nacionalista i fašista i u rukama JNA, koja se obrukala, a Kemo ostao antifšista u duši.

Na blog mog radnog kolege iz Radio-Banjaluke, Predraga Čanka, iz prijedrorske partizanske čehre, prognanik u Kanadi, koji u svom blogu „Parkić“ piše 27.6.2012. veoma interesantnu kolumnu posvećenu novinarčini, pod naslovom: „Kemal Kusrphić: Heroj ili diktator“ (piše o Titu).

„Ovaj tekst Kemala Kurspahića obajvljujem iz više razloga. Piše ga cijenjeni novinar i urednik, Krajišnik, koga sam upoznao pred sam početak rata devedesetih. Slučajno sam se našao u Sarajevu ispred zgrade Vlade baš tog dana kada je Oslobođenje, čiji je Glavni i odgovorni urednik tada bio Kemal, organizovalo miting protiv nadolazećeg rata. Nikada neću zaboraviti taj dan u Sarajevu kada smo Fikret Tufek, tada direktor Radio Banjaluke, i ja prvo išli u TV Sarajevo, gdje smo se po prvi put susreli sa specijalcima koji su potpuno „okupirali“ ili čuvali ovu instituciju, zatim u Vladu BiH kod ministra  informisanja BiH, V. Ostojića, koji nam kroz prozor svoje kancelarije pokazuje prostor ispred zgrade Vlade gdje se okuplja masa ljudi i kaže da se oni okupljaju da bi njega rušili. Na kraju Fikret, Kemalov školski drug iz Sanskog Mosta, dogovara naš susret s njim, ali ne u njegovoj kancelariji  jer je već kasno, već baš na tom skupu koji nam je minutu ranije pokazivao Ostojić, na improvizovanoj bini sa koje će se i Kemal obratiti okupljenoj masi ljudi“ (Piše Predrag Čanak u svom blogu, 27. 6. 20212. na linku: Kemal Kurspahić: Heroj ili diktator)

Kemo je tokom agresije na BiH bio jedan od najvećih zagovarača multiteničke BiH o kakvoj je glas pronio ne samo u SAD već cijelom svijetu, za to je s pravom dobio najprestižnije svjetske nagrade.

Kemo ima i divnu porodicu: supruga Vesna i sinovi Tarik i Mirza, svaki ima po dvoje djece, Keminih unučadi, za koje je živio, a koji će čuvati uspomene na divnog roditelja i nadasve čovjeka ljudinu!

Pamtićemo Kemu kao novinara velikana, doajena i barda, kakvih je malo bilo na ovome nepravednom svijetu! Zato ga svi žale i oplakuju. Kurspahićevim odlaskom svi smo mi izgubili, mnogo toga..!

SRĐAN PUHALO: Zamisli dijasporo

 

Realno, lakše vam je glasati na izborima nego svaki mjesec slati sadaku porodici, rodbini i prijateljima, a i ljepše ćete se osjećati kada na odmor dođete u Bosnu i Hercegovinu u vašim iznajmljenim autima, da spucate svoje plate zarađene teškim radom

Bio je to 22. avgusta ove godine kada je na mitingu SNSD-a na Kozari Milorad Dodik iznio svoju legendarnu opservaciju dijaspore…

“Mi smo oni koji vole svakog čovjeka, muškarca i ženu koji ovdje žive i koji hoće da žive ovdje bez obzira na one koji stalno govore da je na nekim drugim mjestima nešto kao malo bolje. A onda kada nam se vrate u iznajmljenim automobilima i za nekoliko dana spucaiju sve svoje plate da bi se pokazali kako su moćni, odlaze na teške poslove koje rade tamo negdje na zapadu i kažu da im je dobro, a nama je najbolje ovdje.”

Nakon toga “dijaspora” je odgovorila Miloradu Dodiku otvorenim pismima preko Facebooka, što je Dodika baš pogodilo.

I sve je ostalo na tome, a može biti potpuno drugačije.

Bio je to 22. avgusta ove godine kada je na mitingu SNSD-a na Kozari Milorad Dodik iznio svoju legendarnu opservaciju dijaspore…Realno, lakše vam je glasati na izborima nego svaki mjesec slati sadaku porodici, rodbini i prijateljima, a i ljepše ćete se osjećati kada na odmor dođete u Bosnu i Hercegovinu u vašim iznajmljenim autima, da spucate svoje plate zarađene teškim radom

“Mi smo oni koji vole svakog čovjeka, muškarca i ženu koji ovdje žive i koji hoće da žive ovdje bez obzira na one koji stalno govore da je na nekim drugim mjestima nešto kao malo bolje. A onda kada nam se vrate u iznajmljenim automobilima i za nekoliko dana spucaiju sve svoje plate da bi se pokazali kako su moćni, odlaze na teške poslove koje rade tamo negdje na zapadu i kažu da im je dobro, a nama je najbolje ovdje.”

Nakon toga “dijaspora” je odgovorila Miloradu Dodiku otvorenim pismima preko Facebooka, što je Dodika baš pogodilo.

I sve je ostalo na tome, a može biti potpuno drugačije.

Prema podacima Eurostata iz 2011. godine u Evropskoj uniji je živjelo nešto manje od milion ljudi iz Bosne i Hercegovine, tačnije oko 956.000, a od 2011. godine do danas taj broj se još više povećao.

Sada zamislite da svi oni iskoriste mogućnost i glasaju za neke nove političke partije i pojedince u Bosni i Hercegovini.

Zamislite da od tih 956.000 Bosanaca i Hercegovaca svaki treći glasa 2022. godine i zahvali se SNSD-u, SDA, HDZ BiH, SDS-u na tome što ih je otjerali iz zemlje, to vam je otprilike 300.000 glasova.

Na zadnjim opštima izborima 2018. godine SNSD je u Republici Srpskoj osvojio 213.665 glasova, SDA je osvojila 275.728 glasova, a HDZ BiH sa svojim pačićima 118.375 glasova.

Da li vam je sada jasno kolika je moć dijaspore?

Zamislite da na izbore izađe 300.000 ljudi kojim posao ne zavisi od toga za koga će glasati, koji svoj glas neće prodati za 50 KM ili paket ulja, šećera i sl., kojima popovi, hodže i fratri neće dobronamjerno sugerisati da glasaju za svoje, pa makar bili i najgori.

Zamislite da na te izbore izađu ljudi koji se ne plaše novog rata i kojima smatra smrad etničkih torova.

Zamislite da 300 000 ljutih stanovnika Bosne i Hercegovine glasaju protiv onih zbog kojih su ih otjerali.

Da li ste svjesni u kakvom bi se problemu našli Dodik, Izetbegović i Čović kada bi morali da dijele vlast sa nekim koga nisu planirali i sa kim se ne mogu dogovoriti.

Zamislite parlemente i vlade u kojima sjede neki novi Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Ostali koji žele da rješavaju naše probleme, da se dogovaraju, poštuju zakone i institucije. Zamislite Srbe, Hrvate, Bošnjake i Ostale koji ne prijete ratom, ukidanjem Republike Srpske, raspadom Bosne i Hercegovine, koji poštuju i ne komentarišu presude sudova, koji puštaju javne servise da to i budu.

Zamisli dijasporo kako bi se sve preokrenulo u Bosni i Hercegovini, barem na četiri godine.

Vaš izlazak na izbore 2022. godine je jedini ispravni odgovor svim dodicima u zemlji, umjesto što pišete otvorena pisma i fejsbučite.

Ne sugerišem vam za koga ćete glasati, samo izađite i glasajte protiv ovih sada na vlasti.

Realno, lakše vam je glasati na izborima nego svaki mjesec slati sadaku porodici, rodbini i prijateljima, a i ljepše ćete se osjećati kada na odmor dođete u Bosnu i Hercegovinu u vašim iznajmljenim autima, da spucate svoje plate zarađene teškim radom.

Pomozi dijasporo, mi domaći nismo kadri da se otrgnemo.

(Fokus)

VJEKOSLAV PERICA: Balkanizacija američkog muzeja košarke

 

                                    Foto: Ivana Tutunović Karić

Nacionalizam kontaminira ljude i sukobljava zajednice. Balkanski nacionalizmi uz to balkaniziraju, to jest kidaju, trgaju i komadaju sve živo do kompletne destrukcije. Destruktivni i otrovni nacionalizam u akciji gledamo svaki dan na svim područjima društvenog i ljudskog života, od državne politike i religijskih manifestacija do kulturnih prezentacija. Ovih dana iskazao se u domeni sporta gdje je već afirmiran kao destruktivna, manipulativna i zaglupljujuća sila. Uspio je tako diskreditirati jedno od najvećih dostignuća svjetski prestižne košarke s ovih prostora. U ovom najnovijem slučaju radi se o selekciji i inauguraciju u američku Baskteball Hall od Fame Tonija Kukoča, jednog od najboljih europskih i svjetskih košarkaša svih vremena.

Košarkaška Aula slave ili punim imenom The Naismith Memorial Basketball Hall of Fame, smještena u Springfieldu u Massachusettsu, gradu u kojem se rodila košarka, jedan je od najpoznatijih muzeja sporta na svijetu. Dom je više od 400 do sad primljenih slavodobitnika, sportskih „besmrtnika“, košarkaških genija, najboljih među najboljima, u ovoj globalno superpopularnoj sportskoj igri. Proteže se na 40.000 četvornih metara, a oko 200.000 ljudi svake godine posjeti ovaj muzej koji je najpoznatiji po svojim godišnjim ceremonijama primanja novih članova. Radi se o muzeju iz povijesti košarke i učionici za povijest sporta i društva u vremenu od kraja 19. vijeka kad je James Naismith na toj lokaciji izmislio košarku, pa do danas.

Muzeji ne bi smjeli pogrešno prezentirati činjenice. Pogotovo ne tako ugledan američki i svjetski muzej kao The Naismith Memorial Basketball Hall of Fame. Ali kad ima posla s Balkancima, a mora, jer su baš s ovih naših prostora devetorica nagrađenih i to u periodu od 1991. do danas od kad na Balkanu vladaju rat, nacionalizam i sistematska proizvodnja laži o historiji ovdašnjih naroda – onda će se i tako ugledna svjetska institucija naći u službi propagande i sukoba balkanskih etničkih nacionalizama.

Toni Kukoč svečano je inauguriran u Basketball Hall of Fame 11.9.2021. i bio je u fokusu medija u Americi, svijetu, Hrvatskoj i okolici nekoliko dana. Hrvatski su mediji, osim što su senzacionalistički i provincijski pretjerivali i bahatili se, također lagali, iskrivljavali prošlost, dezinformirali napaćeni narod i manipulirali njime. Podsjetili su na srbijanske tabloide iz 2018. kad je u Hall of Fame primljen Vlade Divac a beogradski mediji objavili: „Izjednačili smo se s Hrvatima, 4-4!“ Zaboravili su da i Divac i Kukoč slavu i uspjeh duguju onom vremenu kad su igrali zajedno za reprezentaciju SFRJ i zato što su igrali zajedno. Jer razdvojeni i balkanizirani postigli su manje nego u zlatno doba Jugoslavije. Napose je hrvatska košarka propala, dotaknula dno dna, a nedavno se i srpska počela po svijetu sramotiti.

I u Hrvatskoj se slava jugoslavenske košarke zataškava. Ovih je dana bezbroj puta ponovljeno da je Kukoč peti Hrvat u američkoj Basketball Hall of Fame i da samo SAD imaju više predstavnika od Hrvatske. To nije istina, iz dva razloga. Prvo, pet predstavnika ima i SSSR. Drugo, nije istina ni da ovih 5 Hrvata predstavljaju Hrvatsku. Ovdje se radi o muzeju, dakle o prošlosti i o slavom ovjenčanim košarkašima nagrađenim za njihova prošla slavna djela i dostignuća. Istina je dakle, da najviše predstavaka u The Naismith Memorial Basketball Hall of Fame nakon SAD ima SFRJ, (Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, 1945-1991). Ova država, naime, njezina košarkaška škola i državna reprezentacija, zaslužuju kutak u ovom svjetskom muzeju i treba lobirati u tom smislu upravu Naismithovog muzeja.

SFRJ u ovom američkom i svjetskom muzeju košarke ima devet (9) predstavnika. To su Bora Stanković, Krešimir Ćosić, Dražen Petrović, Aleksandar Nikolić, Dražen Dalipagić, Mirko Novosel, Dino Rađa, Vlade Divac i Toni Kukoč. Narednih godina biti će ih još više. Naime, greškom i nepažnjom menadžmenta Hall of Fame, kao i zbog neznanja, lobiranja ali i veza i intriga, preskočeno je nekoliko velikana i treba lobirati za njihov što skoriji prijem jer zaslužuju ovu najveću čast. Prvi je svakako, trener Ranko Žeravica, jedan od utemeljitelja jugoslavenske škole košarke i osvajač prve zlatne medalje sa Svjetskog prvenstva 1970, suosnivač škole košarke i sistema košarkaškog razvoja baziranog na državnoj reprezentaciji, kojoj sva ova devetorica duguju to što su postigli. Zatim, Mirza Delibašić, koji je osvojio sve što se s reprezentacijom SFRJ 1970-ih i 1980-ih moglo osvojiti, ali i dvije klupske titule europskog prvaka sa sarajevskom „Bosnom“ i Madridskim „Realom“. Mirza je i ratni heroj, ostao je uz branitelje Sarajeva i podizao moral ljudima pod opsadom iako je u izravnom radio prijenosu bio pozvan da emigrira u Španjolsku. Tu su i mnogi drugi, svi iz jugoslavenske škole košarke, koji zaslužuju članstvo u Hall od Fame koliko i devetorica nagrađenih. Na primjer, Predrag Stojaković, trener Dušan Ivković, Dragan Kićanović, Zoran Slavnić, dva puta nominirani Josip Đerđa, trener Bogdan Tanjević i još mnogi drugi. Svi su oni kao i ova devetorica slavnih, produkti SFRJ i jugoslavenske škole košarke. Svi bi se oni u prigodnim govorima pred svjetskim medijima i američkom javnošću imali ovoj zemlji zahvaliti, baš takvoj kakva je bila, jer bez nje ne bi postigli ni slavu ni ogromno materijalno bogatstvo koje su zaradili.

Ali SFRJ se danas prešućuje, spominje samo negativno ili tek privatno, nitko se ne usuđuje javno „glorificirati totalitarne režime“, kako glasi politički korektna fraza nacionalističke propagande. Tako je u danima euforije u Hrvatskoj povodom inauguracije u Hall of Fame Tonija Kukoča, jedan tiražni hrvatski dnevni list objavio kviz za čitatelje „sve što trebate znati o košarkaškim trofejima Tonija Kukoča“. Sve je u tom kvizu, i tri europske titule s Jugoplastikom-Pop 84, ali se ne kaže koju je državu taj klub na međunarodnoj sceni predstavljao. Tu je i jedna jedina medalja s reprezentacijom Hrvatske, tu su i tri titule iz američke NBA lige i jedna europska klupska, tu se spominju i Brazil, Čile, Argentina, moguće da ima nešto i o Afganistanu i Kataru, sve samo ne one tone zlata i srebra koje je Toni osvojio s raznim selekcijama SFRJ. Kukoč je, kao i ostali iz Basketball Hall of Fame i ostalih područja svjetske afirmacije koji je postiglo na tisuće pojedinca s ovih prostora, dio ljudskog kapitala SFRJ. Taj je ljudski kapital stvoren ne samo talentom nego i investicijom te zemlje i njezinog sistema u društveni razvoj, modernizaciju, edukaciju i prije svega u ljude kao najveće društveno bogatstvo. Post-jugoslavenske države uspjele su uništiti dostignuća SFRJ i rastjerati milijune ljudi u inozemstvo. Sad prebrojavaju i dijele žive i mrtve po vjeri, naciji i porijeklu i svojataju nezarađeno.

U zadnjih 30 godina na ovim su prostorima nastale i djeluju neugledne, diskreditirane i međusobno posvađane državice. Svjesne inferiornosti ne samo spram SFRJ nego i svakoga u civiliziranom svijetu, pokušavaju si dati važnosti konstrukcijom ponosa bez pokrića i svojatanjima zasluga u svijetu afirmiranih pojedinaca čijim porijeklom i plodovima truda i talenta manipuliraju i ne pitajući ih za dozvolu.

Peščanik.net, 13.09.2021.