Viktor Ivančić: Jezik za očnjacima

 

Vremena su ozbiljna. Nužno je odazvati se gromkim jednoglasjem i punim emotivnim angažmanom. Ukrajinskim izbjeglicama valja pružiti siguran smještaj i humanitarnu pomoć, ukrajinskim braniteljima poslati oružje i borbenu opremu, a jednima i drugima osigurati pune torbe solidarnog šovinizma. Nije dovoljno zadržati se u protuputinovskom raspoloženju. Traže se i proturuski osjećaji.

Stoga su i udarne hrvatske lektorske brigade proglasile opću mobilizaciju. Jutarnji list u ponedjeljak na naslovnoj stranici masnim slovima obznanjuje: "Harkiv, a ne više Harkov!" A u podnaslovu daje sažeto objašnjenje: "Nećemo koristiti jezik agresora i zato ukrajinske gradove odsad pišemo kao što ih pišu Ukrajinci."

"Jezik agresora", to mu dođe kao eksplozivno punjenje granata. Tri dana ranije program koncerta Zagrebačke filharmonije u dvorani Lisinski izmijenjen je "u znak solidarnosti s ukrajinskim narodom", tako što su s repertoara skinute skladbe Petra Iljiča Čajkovskog i zamijenjene onima Ludwiga van Beethovena. Čajkovski je također u bojevim glavama? "Glazba agresora"?

Na istoj naslovnici Jutarnjeg lista gdje je gordo oglašena nova jezična politika – "Harkiv, a ne više Harkov!" – najavljena je reportaža "s izbjeglicama u Lavovu", kao i intervju s kirurgom koji se javlja "ekskluzivno iz Kijeva". Zašto ne Kijiv, ako je već Harkiv? Zašto ne Ljviv? Zašto ipak ostaci ruskoga kulturnog zagađenja ako odsad "nećemo koristiti jezik agresora"?

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, naime, u prošlu je subotu pozvao "sve medijske kuće u Hrvatskoj" da se – "iskazujući solidarnost s ukrajinskim narodom", dakako – "u svojim izvješćima služe ukrajinskim imenima gradova i naselja". Prema tome, ne samo da treba biti Harkiv, nego i Kijiv, i Ljviv, i Dnjipro, i Doneck, i Luhansk…

Objašnjenje je, u tekstu preko dvije stranice, ponudio redakcijski jezični tutor Inoslav Bešker, naglasivši najprije da je Jutarnji list svoj leksički zaokret poduzeo "neovisno o sličnome sadašnjem stavu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje" – što bi nas imalo uvjeriti da slobodarski nastrojeni dnevnik ne slijedi upute državne institucije, nego ih samostalno primjenjuje dva dana nakon što su upute isporučene – a zatim i da su bili neizbježni minimalni kompromisi, jer "svako pravilo ima iznimke": tako Kijev i Lavov ostaju na "jeziku agresora", sam vrag zna zbog čega, a usvajaju se Doneck, Dnjipro, Luhansk, Sevastopol i tome slično.

Zašto se, međutim, uopće išlo u brzopoteznu jezičnu reformu? "Odluka je", piše Bešker, "u ovom času motivirana zapravo emotivno. Nekako se doima neumjesnim koristiti nomenklaturu agresora i okupatora, a ne žrtve, odnosno okupiranoga".

Lektorska se policija, dakle, odala osjećajima. Komesarijat je preplavljen emocijama, do te mjere da i pseudoznanstvena elaboracija u Jutarnjem listu, pošto je bliža srcu nego razumu, zvuči prilično stupidno. A ispod svih tih slojeva uzavrelih strasti – mržnje prema okupatoru, suosjećanja prema žrtvi – drhturi objekt udružene skrbi, poput zatočenika mentalne sobe za mučenje: jezik kao polje nesputanoga ideološkog iživljavanja.

Piše li se ili govori Harkov ili Harkiv, da ne bude zabune, ovome je potpisniku savršeno svejedno, tim više što se u korištenju jezičnih resursa ne osjeća obaveznim slijediti propise i zadane konvencije, no kad se uzme u obzir obrazloženje odluke po kojoj je odsad "umjesno" da bude Harkiv, a ne Harkov, čovjek koji odbija podleći ideološkoj prisili – odnosno šovinistički nadahnutoj komandi – nekako se refleksno opredjeljuje za Harkov.

Bit će da je stvar u nedostatku emotivnosti, jer Bešker je u tom pogledu neumoljiv. "Pored lingvistike i tradicije", veli, "i čuvstva imaju svoju logiku. Kriterij nam ne može biti ruski."

Kriterij nam, drugim riječima, ima biti antiruski. I to čuvstveno antiruski. Etienne Balibar je slične strategije nazivao "metarasističkim", polazeći od toga da je metarasist onaj koji zagovara rasističke metode kao sredstva u borbi protiv rasizma. No hrvatski jezični tutori u pravilu se ne obaziru na čudnovate optužbe, te ih ne brine ni ono meta dok god su u prilici da metu: da čiste kulturni teritorij od pogubnih neprijateljskih utjecaja, što već decenijama pasionirano čine, i u tu svrhu politički instrumentaliziraju takozvani materinji jezik. Promijenilo se tek to što je neprijatelj nekoć bio lokalni, a danas je globalni.

Zbog nabujalih negativnih emocija prema "jeziku agresora" u Hrvatskoj je tokom devedesetih uništeno blizu tri milijuna knjiga (oko 14 posto ukupnoga knjižnog fonda), a tiha izlika intelektualne kreme za kulturocid dotad neviđenih razmjera svodila se valjda na to da je u nacionalnim bibliotekama "neumjesno koristiti nomenklaturu okupatora". Zbog uskovitlanih čuvstava prema "pismu agresora" barbari su čekićima razbijali table ispisane ćirilicom u Vukovaru.

Zbog mračnih osjećaja prema "jeziku agresora" šefica Upravnog odbora korčulanske knjižnice – nakon što je petstotinjak knjiga s njenih polica završilo u obližnjem kontejneru – uvjeravala je općinske vijećnike da školsku omladinu valja zaštititi od zaraze, jer bi djevojčice i dječaci u protivnome mogli "da nauče šta je to, recimo, tačka, ili da govore zapeta, da nauče riječi kao što je sirće ili sulundar", što je bilo stilski tako različito od Beškerovih učenih lingvističkih propovijedi, a tako slično u izvornoj motivaciji.

Nije mi namjera izjednačavati beznačajnu simboličku preobrazbu Harkova u Harkiv, ili Dnjepra u Dnjipro, ili Kijeva u Kijev s težim vidovima kulturnoga nasilja, niti je dovoditi na isti nivo s onim paničnim strahom uz koji je "tok" uzmicao pred "tijekom", a "hiljada" bježala od "tisuće". Podsjećam tek na istu staru metodologiju leksičkog žigosanja i na tamnu stranu takvih zanosa, nastalih iz svijesti kako je jezik, kao sirovina za ideološku obradu, podoban da se od njega skroji uniforma. Zašto bi bilo neophodno solidarnost sa žrtvama agresije – zaista potrebnu, važnu i plemenitu – obogatiti provincijalnom šovenskom euforijom?

Osim svega, mnogo je bolje kada čovjek govori ono što misli, nego kad misli kako govori, navođen strepnjom da će ga vlastiti jezik odati kao vlasnika nedopuštena mišljenja. Ne treba precjenjivati domete hrvatskoga kulturnog topništva, ali ni zaboraviti da hrvatskom inteligencijom, čim onjuši miris baruta u zraku, upravlja nagon ka postrojavanju.

Jurica Pavičić, na primjer, požurio je u istome Jutarnjem listu detektirati "tri Putinove sljedbe u Hrvatskoj", pa uskoro možemo očekivati i razrađenije analize petokolonaških i saboterskih odstupanja od općeusvojena stava. Po njemu, u rečene "tri sljedbe" otprilike spadaju tuplji među desničarima, gluplji među ljevičarima i ciničniji među centristima, kakav je Zoran Milanović. A zapravo bi se svi – i desni, i lijevi, i srednji – trebali ujediniti u pružanju otpora zlostavljanju, smatra autor. "Suprotstaviti se nasilniku – to je nulta točka i polazište čestitosti, jednako u geopolitici kao i u školskom dvorištu."

Samo što se ta "čestitost", uvjetovana figurom definirana neprijatelja, lokalnog ili globalnog, skupa sa svojom "nultom točkom" znade iskazati i u veselim pozadinskim harangama. Kada je u devedesetim godinama u našem "školskom dvorištu" krenulo ujedinjeno kamenovanje pripadnika nepoćudnih "sljedbi" i izdajnika nacionalne stvari – Rade Šerbedžije, Lordana Zafranovića ili Rade Iveković – Pavičić je imao toliko naglašen zazor prema nasilništvu da mu se srčano pridružio.

Kao mudriji i odgovorniji, Bešker je u ta doba barem držao jezik za zubima. Perspektiva je sada nešto izoštrenija. Nosi se jezik za očnjacima.

(Portal Novosti 2022)

Tajni njemački dokumenti o raspadu Jugoslavije

 Tekst je dugacak, ali ga vrijedi procitati i podsjetiti se nekih detalja.

******************

Od početka godine su dokumenti Njemačkog ministarstva vanjskih poslova o procesu priznavanja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske 1991. dostupni javnosti. Potvrđuju li oni tezu o krivici Njemačke za raspad Jugoslavije?

Da li je Njemačka kriva za izbijanje najgorih ratova u Evropi od 1945. godine do danas? Snosi li njemačka politika odgovornost za raspad jedne države, za višegodišnje krvoproliće s brojnim pokoljima, za više od 120.000 mrtvih i stotine hiljada protjeranih i izbjeglica? Kada bi oni koji optužuju bili u pravu, to bi značilo da je Savezna Republika Njemačka agresivna razbojnička država koja bezobzirno započinje ratove.

To otprilike tvrdi legenda koja se širi već decenijama u raznim varijantama, ali u osnovi uvijek govori kako je Njemačka 1991. godine „preuranjenim priznanjem Hrvatske i Slovenije" pokrenula krvavi raspad Jugoslavije. Ovisno o zagovorniku, ovaj se narativ proteže sve do danas, pa se Berlin tako može djelomično učiniti odgovornim i za aktuelne sporove na Balkanu.

Među onima koji zastupaju takve optužbe su i umovi kao što je američki lingvist Noam Chomsky. On tvrdi da je politika Bonna 1991. bila „recept za građanski rat" u Jugoslaviji. Godinama on neuvijeno insinuira da su Helmut Kohl i njegov ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher kao neku vrstu nastavljanja Hitlerove osvajačke politike oživjeli savez koji je Njemačka imala od 1941. do 1945. sa zločinačkom i ubilačkom hrvatskom ustaškom državom. Njemačka je navodno željela rat na Balkanu kako bi povratila prevlast u jugoistočnoj Evropi na ruševinama multietničke socijalističke države.

Nije svaka apsurdna tvrdnja vrijedna raskrinkavanja. Ali Chomsky nije sam u tom uvjerenju. Knjige, članci i navodno naučni prilozi o „njemačkom razaranju Jugoslavije" čine teško preglednu zbirku prebacivanja krivice sa stotinama tekstova. Nije iznenađujuće da su bivši akteri poput francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda ili britanskog premijera Johna Majora kasnije u memoarima ili intervjuima pothranjivali različite varijante te legende. Od 1992. godine Pariz, a prije svega London, igrali su kobnu ulogu u Bosni i Hercegovini i sa toga su kasnije pokušavali skrenuti pažnju. Kada je „Le Monde" 1991. bio uvjeren da se ponovo čuju njemačko-hrvatska nacistička zvona ili kada je britanski publicist Mischa Glenny u „New York Review of Books" optužio Njemačku da je priznala Hrvatsku i Sloveniju u političkom aktu „sumnjive moralne vrijednosti" i ne obazirući se na demokratske standarde, to su bili primjeri novinarskog pisanja na način koje je i danas prisutan: Njemačka je kriva. I na njemačkom govornom području ovo gledište ima svoje pristalice do dan danas.

No, zagovornici teze o destruktivnoj njemačkoj posebnoj ulozi dosad su bili uskraćeni jednog centralnog izvora: dosijei pohranjeni u političkom arhivu Njemačkog ministarstva vanjskih poslova nisu bili dostupni. Tek od početka godine, nakon uobičajenog razdoblja blokiranja od 30 godina, oni su otvoreni – i svako ko prouči materijal vidjet će da nema nikakvih naznaka koje bi potkrijepile tvrdnju da je Bonn namjerno doveo do razbijanja Jugoslavije 1991. godine. Baš suprotno: stotine izvještaja o stanju na terenu iz njemačke ambasade u Beogradu i generalnog konzulata u Zagrebu, bilježaka, transkripta sastanaka u kabinetu ministra, zapisnika Kohlovih i Genscherovih razgovora sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, njegovim hrvatskim pandanom Franjom Tuđmanom i drugim akterima u Jugoslaviji sugeriraju da Bonn dugo, predugo nije htio uvidjeti da se jugoslovenska država, decenijama cijenjena kao nesvrstani faktor stabilnosti, već i zbog toga nije mogla spasiti jer je vlasti u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani iz različitih razloga uopšte nisu htjele spasiti.

Tačno je, međutim, da se njemačka pozicija promijenila pod dojmom eskalacije sukoba. Stav, koji se još uvijek čvrsto branio početkom 1991., da se Jugoslavija mora sačuvati po svaku cijenu, postupno je gubio podršku, iako se prije svih njemačka ambasada u Beogradu držala fikcije da se jugoslovenska država može nekako zakrpiti i protiv volje njenih najvećih naroda. Budući da se to iz dana u dan pokazivalo sve iluzornijim, u jesen 1991. prevladala je druga linija. Kohl i Genscher su došli do zaključka da bi priznanje Slovenije i Hrvatske predstavljalo manje zlo u jugoslovenskoj dilemi. Nakon toga su bili spremni - i u toj tački je bajka o samostalnom njemačkom djelovanju donekle tačna - braniti svoje stajalište od prigovora iz Washingtona, Londona i Pariza.

Očuvanje Jugoslavije je interes Zapada

Međutim, još početkom 1991. Bonn je slijedio jednu drugu liniju. Među mnogim dokumentima koji to dokazuju je bilješka Ministarstva vanjskih poslova od 4. januara 1991., napravljena u okviru pripreme za predstojeće francusko-njemačke konsultacije, koje su trebale uključivati ​​i usaglašavanje stavova o Jugoslaviji. U njoj se navodi njemački stav: „U interesu evropske stabilnosti, interesi Zapada moraju i dalje biti usmjereni na očuvanje Jugoslavije." Tako je bilo i krajem mjeseca kada je njemački ambasador u Beogradu Hansjörg Eiff, napisao izvještaj Bonnu u kojem je sažeo pedesetominutni razgovor koji je vodio s Franjom Tuđmanom u Zagrebu. U svom standardnom šifrovanom teleksu, koji je zaprimljen u Bonnu 30. januara, ambasador izvještava da je Tuđman nakon razgovora odletio u Beč, „gdje su ga primili predsjednik Waldheim i kancelar Vranitzky.” U Bonnu su u to vrijeme još uvijek striktno odbijali susret s Tuđmanom na najvišoj razini, kako ne bi bili optuženi za miješanje u jugoslovenske unutrašnje stvari. Eiff sugeriše da bi možda bilo dobro da Bonn slijedi primjer Beča i razmisli o „popuštanju dosadašnjeg standarda". No to ne nailazi na dobar odjek. Jedan službenik - vjerovatno Michael Libal, šef odjela za Balkan u Njemačkom ministarstvu vanjskih poslova – komentariše prijedlog rukom uz opasku: „Austrija NIJE mjerilo za nas!”.

I Tuđmanovi pokušaji da zaobilaznim putem dođe do izravnog susreta s Kohlom i Genscheron su propali. O tome svjedoči izvještaj njemačkog ambasadora pri NATO-u u Bruxellesu Hansa-Friedricha von Ploetza. On je 26. februara izvijestio Bonn da je na "privatnom ručku” ambasadora NATO-a bilo riječi i o tome da je generalni sekretar NATO-a Manfred Wörner bio suočen s Tuđmanovim zahtjevom za razgovore `putem privatnih kanala` (očito preko bavarskih predstavnika) ". „Njegova - negativna - reakcija naišla je na nepodijeljeno odobravanje", izvještava Von Ploetz.

Čak i kada su Slovenija i Hrvatska 25. juna 1991. proglasile nezavisnost, stav Bonna je ostao negativan. Još istog dana su ambasador Eiff u Beogradu i generalni konzul Hans Julius Boldt u Zagrebu dobili iz Bonna upute s naslovom „Izjava za novinare“. Na sva pitanja o njemačkom stajalištu oni su trebali odgovoriti: „Njemačka savezna vlada, zajedno sa svojim partnerima u EZ, uvijek se zalagala za očuvanje jedinstva Jugoslavije na demokratskim osnovama i uz poštovanje ljudskih i manjinskih prava…Pitanje priznavanja samostalnosti Slovenije i Hrvatske trenutno se ne postavlja." Za internu upotrebu u razgovorima s jugoslavenskim političarima Bonn diplomatama predlaže i sljedeći argument: budući da se ne može predvidjeti hoće li ostale jugoslavenske republike prihvatiti odvajanje Hrvatske i Slovenije, "rano priznanje bi predstavljalo miješanje u unutrašnje stvari Jugoslavije. U svakom slučaju, ostvarivanje prava na samoodređenje ne može se posmatrati odvojeno od obaveze suzdržavanja od jednostranih radnji na štetu ostalih pripadnika multietničke države i nastojanja da se s njima nađe sporazumno rješenje.” Dva dana kasnije, u izvještaju o situaciji stoji da su Genscher i talijanski ministar vanjskih poslova Gianni De Michelis telefonom uvjeravali jugoslovenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara da će „samo Jugoslavija biti priznata. Oba ministra podržavaju proces demokratizacije u Jugoslaviji i njenu teritorijalnu cjelovitost”.

„Raspad i ponovna uspostava Jugoslavije. Teze i antiteze”

Ali interno je već u to vrijeme počelo unutar njemačkog Ministarstva dolaziti do promjene u razmišljanju. Potvrda za to je tekst pod naslovom „Raspad i ponovna uspostava Jugoslavije. Teze i antiteze”, koji ima 13 stranica i klasificiran je kao „Tajno. Samo za službenu upotrebu". Taj dokument, što je sasvim neuobičajeno, nije niti datiran niti potpisan, niti je zabilježeno iz kog odjela dolazi. Osim toga ne postoji ni popis osoba koji bi upućivao na to koliko je širok krug ljudi koji ga je dobio. No, s obzirom na to kako je dokument arhiviran, može se pretpostaviti da je bio napisan u junu i da je došao iz Štaba za planiranje.

To je neka vrsta think-tanka Ministarstva vanjskih poslova koji ima službenu dozvolu za nesputano, neortodoksno i slobodno razmišljanje. Oslobođeni ograničenja i obzira koji proizlaze iz svakodnevnog rada, tu okupljene pametne glave bi trebale razmišljati nekonvencionalno i analizirati sve moguće scenarije vanjskopolitičkog razvoja neke situacije. U tom se tekstu uspoređuju argumenti za i protiv priznanja Slovenije i Hrvatske. Protiv priznanja raspada Jugoslavije odnosno zalaganja za neku “obnovu” Jugoslavije govori procjena da u tom slučaju prijeti rat. Mora se osigurati da Hrvati i Srbi "ponovo ne podlegnu iskušenju i pokušaju anektirati Bosnu i Hercegovinu, uključujući i muslimane koji tamo žive", navodi se. Osim toga je važno uključiti Srbiju: "Izolirana Srbija će vjerovatno pokazati još manje sklonosti reviziji svoje politike na Kosovu od Srbije koja se, zajedno s drugim republikama, pokušava približiti Evropi." Stoga se Jugoslaviju, „u nekom obliku”, mora sačuvati jer su „s izuzetkom centralne Srbije, krajevi u kojima žive Srbi, Hrvati i bosanski Muslimani toliko međusobno isprepleteni, da je stvaranje čistih nacionalnih država nemoguće", navodi se u toj argumentaciji.

Promjena stava

U mjesecima koji su uslijedili, međutim, u Bonnu su sve više na težini dobili oni argumenti izloženi u dokumentu prema kojima bi priznanje Hrvatske i Slovenije bilo manje zlo. Između ostalog se tu ukazivalo na drastičan pad autoriteta jugoslovenske vlade, koja više gotovo da nema nikakvog uticaja na republike. Pritom su anonimni autori sve prije samo ne oduševljeni krajem Jugoslavije koji je bio na pomolu: „Svakako je jasno da bi međunarodnoj zajednici, a posebno evropskoj zajednici bilo lakše imati posla s jednom jugoslovenskom državom nego s nizom manjih, nužno nestabilnih i u nekim slučajevima (Bosna i Hercegovina, Makedonija) jedva održivih država sljednica”, navodi se. Ali potom se u tekstu dodaje: „Ako ovo bude vodeće načelo našeg ponašanja naspram pojedinih jugoslovenskih naroda, a da pritom ne pokažemo barem razumijevanje za brige i želje nesrpskih naroda, mogli bismo se naći pod sumnjom da cinično stajemo na stranu jačeg, dakle Srbije." Stoga Hrvatska mora Srbima priznati pravo na „stvarnu političku autonomiju" na svojoj teritoriji, "koja jamči fizičku zaštitu te privredni i kulturni razvoj u nesmetanom kontaktu sa svojim sunarodnjacima u Republici Srbiji".

Ova promjena stava se može razumjeti prije svega kada se na umu ima razvoj događaja u Jugoslaviji u drugoj polovini 1991. godine. Kao reakcija na slovensko proglašenje nezavisnosti, „Jugoslovenska narodna armija", koja je tada već bila pod velikom dominacijom Srba, pokušala je u takozvanom desetodnevnom ratu povratiti kontrolu nad Slovenijom i jugoslovenskim granicama. Genscher je bio ogorčen. Razmještaj vojske „nije ničim, apsolutno ničim opravdan", rekao je 1. jula uoči sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Beogradu.

Tuđman u Bonnu: bez crvenog tepiha

Jedna od posljedica postupne promjene kursa u Bonnu je bila i da Tuđmanovi pokušaji da se sretne s Kohlom i Genscherom više nisu bili glatko odbijani. Nakon razgovora u Beču, Budimpešti i Londonu te nakon što su ga u Italiji primili i predsjednik Francesco Cossiga i premijer Giulio Andreotti, Tuđman je mogao 18. jula doći na razgovore i u Bonn. Ali pritom se htjelo osigurati da on to ne može shvatiti kao potvrdu njemačke spremnosti da prizna hrvatsku želju za samostalnošću. U podnesku kancelarskom uredu od 4. jula Odjel 215 Ministarstva vanjskih poslova, koji je nadležan za Jugoslaviju, sastavio je u vezi s tim prijedloge i pritom upozorio da je važno „izbjeći svaki privid priznanja. Puki razgovori, na što smo načelno spremni sa svima, sami po sebi ne mogu donijeti priznanje.” Zatim se predlaže da se Tuđman primi na najnižoj mogućoj razini protokola: "Sastanak na aerodromu od strane protokolarnog službenika (a ne glavnog šefa protokola) . Nema crvenog tepiha. Policijsko zapovjedno vozilo (bez počasne pratnje (motocikli)), nema hrvatskih obilježja na vozilima, nema hrvatskih zastava. Po potrebi smještaj u hotel (ne na Petersbergu) (službeni hotel za goste njemačke države, prim. prev.). Preuzimanje troškova. Razgovor sa saveznim kancelarom (bez hrane).” U „prijedlogu za raspravu", koji je za Genschera sastavilo Ministarstvo vanjskih poslova, osim toga se sugeriše da bi, ako Tuđman zatraži njemačko priznanje Hrvatske, najbolji odgovor bio da ta tema nije na dnevnom redu, jer bi priznanje predstavljalo „miješanje u unutarjugoslovenski proces razjašnjavanja".

No, dokumenti iz sedmica koje su uslijedile jasno pokazuju kako se stav Bonna, s obzirom na poplavu vijesti o krvavim sukobima, akcijama vojske protiv hrvatskih i slovenskih civila, teroru srpskih i hrvatskih dobrovoljaca, nepoštivanju dogovora o prekidima vatre i neuspjehu različitih rundi pregovora od kasnog ljeta 1991., sve više okretao u pravcu priznanja. To je bilo povezano i s učinkom koji je krvoproliće na Balkanu imalo na medijsko izvještavanje, javno mnjenje te raspoloženje u strankama, uključujući i veći dio opozicije. Naročito je zamjenik predsjednika Zastupničkog kluba socijaldemokrata (SPD), Norbert Gansel, vodio kampanju i u javnosti i iza kulisa o tome kako je nužno prestati poricati neminovnost raspada Jugoslavije.

Hrvatska i rješavanje pitanja manjina

Nakon što je vojska počela nasilno intervenirati i u sukobu u Hrvatskoj - navodno „kako bi razdvojila sukobljene strane", a zapravo uvijek na strani srpskih dobrovoljaca - Genscher je 26. augusta pozvao jugoslovenskog ambasadora u Bonnu Borisa Frleca sebi kući. „Ako se primirje ne počne odmah poštivati, njemačka će vlada morati preispitati pitanje priznanje Slovenije i Hrvatske. U tom slučaju će se ona za to založiti i u okvirima EZ-a”, zaprijetio je Genscher ovom diplomati – s čim se on složio. Oružane snage Jugoslavije „više nisu narodna vojska, budući da tu više nisu zastupljeni Slovenci, Hrvati i Makedonci. Dakle, riječ je o čisto srpskoj vojsci koja vrši agresiju na Hrvatsku”, odgovorio je Frlec, Slovenac, stoji u transkriptu razgovora. Ubrzo nakon toga on je u znak protesta istupio iz jugoslovenske diplomatske službe.

Prema jednom drugom arhiviranom transkriptu, Helmut Kohl je novoimenovanom hrvatskom ministru vanjskih poslova Zvonimiru Šeparoviću tokom razgovora u Bonnu 8. oktobra 1991. rekao da je „uspio u dugim razgovorima uvjeriti francuskog predsjednika Mitterranda da se pokrene po tom pitanju". No, presudno bi bilo to da Hrvatska riješi „pitanje manjina”. I doista, njemačka je vlada sada priznavanje Hrvatske (slovenski slučaj je bio manje problematičan) činila ovisnim o tome da tamošnja srpska manjina dobije opsežna prava – i to kroz ustavni zakon koji će parlament odobriti dvotrećinskom većinom. U tu svrhu Genscher je u novembru „ponudio” Hrvatskoj slanje jednog njemačkog stručnjaka kao savjetnika.

Budući da je Bonn u međuvremenu doista postao glavni zagovornik hrvatske težnje za samostalnom državnošću, Genscherova ponuda je bila takva da ju nije bilo mudro odbiti. Berlinski stručnjak za međunarodno pravo Christian Tomuschat poslan je u Zagreb s prevodiocima da ispita hrvatski nacrt zakona i, ako je potrebno, zatraži izmjene i dopune. Kao primjer kojem treba težiti je služio model Južnog Tirola. Nakon što je zakon nekoliko puta revidiran, Tomuschat ga je konačno pohvalio u detaljnom izvještaju u Bonnu kao „sasvim uravnotežen i pošten". 4. decembra 1991. zastupnici u Zagrebu usvojili su ustavni zakon „O pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj", koji im je predstavljen kao bezalternativan.

Njemačko istrčavanje

Tri dana ranije, ambasador Eiff, koji je još uvijek tražio argumente da nekako održi Jugoslaviju na okupu, poslao je u Bonn teleks upozorenja: „Čini se da barem dio hrvatskog vodstva povezuje međunarodno priznanje s očekivanjem međunarodne vojne pomoći, koju‚ između ostalih otvoreno traži Reißmüller u FAZ-u (Frankfurter Allgemeine Zeitung, prim. prev.). S naše tačke gledišta bi u razgovorima o budućim odnosima to trebalo razjasniti.” Johann Georg Reißmüller, tada jedan od izdavača FAZ-a, bio je omiljeni Eiffov protivnik, na kojeg se ambasador kritički osvrnuo u brojnim izvještajima ministarstvu. Reißmüller, koji je tu zemlju poznavao još iz vremena dok je bio dopisnik u Beogradu, prepoznao je prije mnogih drugih da je „Jugoslavija“ samo kulisa. To je proturječilo Eiffovom gledanju na situaciju, koji je želio ostati ambasador za cijelu Jugoslaviju. Ne imenujući Reißmüllera, ambasador se već 9. septembra požalio u teleksu klasificiranom kao „citissime” (hitno): „Jednostrano izvještavanje znatno nam otežava pozitivan politički uticaj na unutarjugoslovenski sukob. Ambasada savjetuje da se ovo pitanje na odgovarajući način tematizira naspram  tamo poznatih njemačkih medija.”

Tok događaja to nije promijenio, pogotovo nakon što je u novembru „Jugoslovenska narodna armija“ bombardiranjem Vukovar sravnila sa zemljom. U noći na 17. decembar 1991. dvanaest država Evropske zajednice odlučilo je zajednički priznati Sloveniju i Hrvatsku 15. januara 1992. godine.Tada je doista došlo do jednog njemačkog istrčavanja, kada je Njemačka, po nalogu Helmuta Kohla, odluku o priznavanju objavila već 23. decembra. To je razljutilo mnoge u Ministarstvu vanjskih poslova, uključujući šefa odjela Michaela Libala. Još dvadeset godina kasnije napisao je u pismu uredniku FAZ-a: „Objava naše odluke tri sedmice ranije, koja je uz to bila popraćena neprimjerenim trijumfom, pokazala se velikom psihološkom pogreškom. Njemačka je previdjela da je time dala dodatne argumente kritičarima i klevetnicima njemačke politike.” Na sam sukob u Jugoslaviji ove tri sedmice nisu, međutim, imala nikakvog uticaja.

Jugoslavija nema budućnost

Podrazumijeva se da arhiv njemačkog Ministarstva vanjskih poslova ne može biti jedini ključ za razumijevanje njemačke uloge u raspadu Jugoslavije. Ostavština Helmuta Kohla, arhive političkih fondacija, Quai d'Orsay, Foreign Office ili srbijansko Ministarstvo vanjskih poslova mogli bi pružiti dodatne informacije. To primjerice sugeriše jedan izvještaj Wolfganga Ischingera od 14. maja 1991. Ischinger, tadašnji njemački ambasador u Parizu, izvijestio je o razgovoru s Mitterandovim savjetnikom Pierreom Morelom, koji je zamjerio da u „dijelovima njemačke štampe postoje simpatije za napore Hrvata i Slovenaca”, jednako kao što su i u Beču na djelu snage „kojima nedostaje potrebna suzdržanost”. Pariz se očito boji prejakog njemačkog uticaja na jugoistoku, izvijestio je ambasador Ischinger.

Međutim, kao što se i očekivalo, nakon procjene više od 2500 stranica dosijea, u arhivi njemačkog Ministarstva vanjskih poslova nema nikakvih naznaka u prilog tvrdnji, da je Njemačka 1991. provodila sistemsku politiku uništavanja Jugoslavije nastavljajući se time na neku raniju njemačku velikodržavnu politiku. Činjenice govore drugačije: u Bonnu je 1991., tek nakon višemjesečnog oklijevanja, prevladalo uvjerenje, da Jugoslavija nema budućnosti – jednako kao ni Sovjetski Savez, koji se već raspadao.

************

(DW)

*Michael Martens je njemački novinar specijaliziran za vanjskopolitičke teme. Tokom 1990-ih godina je živio i radio u Ukrajini, Rusiji i centralnoj Aziji. Od 2000. radi za njemački dnevni list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), a od 2002. je dopisnik lista za jugoistočnu Evropu. Kao publicist je između ostalih objavio knjige „U potrazi za junakom: priča o vojniku koji nije htio ubijati", te „U požaru svjetova: Ivo Andrić – jedan evropski život" (Buybook,2019). Trenutno radi na knjizi o raspadu Jugoslavije, gledano kroz prizmu dokumenata iz arhive njemačkog Ministarstva vanjskih poslova koji donedavno nisu bili dostupni javnosti. U okviru rada na toj knjizi je nastao i ovaj tekst koji Deutsche Welle objavljuje istovremeno s FAZ-om. 

(Tekst je originalno objavljen u Frankfurter algemajne cajtungu, u izdanju od ponedeljka (28. febuar 2022)

Iskljucenje Zvereva sa Mexico Open-a!

Treceplasirani teniser na svjetskoj rang listi Aleksander Zverev iskljucen sa Mexico Open turnira!

Njemacki teniser, ruskog porijekla, je iskljucen jer se tokom meca ponasao nesportski i jer je nakon meca u dublu slomio reket udarajuci stolicu sudije, vikao na sudiju - bio potpuno van kontrole. 

Vijest je da je,  teniser koji organizatorima turnira donosi najvece prihode od reklama iskljucen sa turnira zbog nedolicnog ponasanja!

Vijest je i to da niko nije pokusavao da ga zadrzi na turniru, da mu oprosti zbog dolara koji ce se izgubiti. Tretiran je onako kako treba, ravopravno sa svim drugim ucesnicima turnira. 

A ni on sam nije trazio da mu se progleda kroz prste i da bude tretiran privilegovano. Nije navodio svoje navijace na zakljucak da su ga rigorozno kaznili zato sto je Rus, Njemac, plavokos ili ama sta drugo, kako bi to neki, nama znani, radili! Cak je priznao da je veoma pogrijesio, rekao da je njegovo ponasanje bilo neprihvatljivo, da ne postoji opravdanje za takvo ponasanje i da je razocarao i samog sebe. Izvinuo se organizatorima, sudiji, publici, sportu koji voli - i javno i privatno!

Za mene je to sport! Pogrijesis u afektu - ohladis, shvatis, izvines se i prihvatis posljedice! 

I zivot ide dalje! Ne trazis za sebe ni opravdanje ni  privilegiju zato sto si najbolji ili blizu najboljeg!

Zverev je, i pored toga sto se u jednom momentu slabosti ponasao neprihvatljivo, dobio jos jednog navijaca, kao sto je onaj drugi, koji mi se sam namece dok citam ovu vijest, nedavno izgubio jednog navijaca - ili malo vise njih! Razliciti smo! Nekima slava udari u glavu i pomisle da su bozanstva. Neki drugi, i pored slave, ostanu cvrsto na zemlji i prihvate da su i dalje, nista drugo do ljudi - smrtnici koji i grijese - ali se znaju i izvinuti!

Ako razumijete sta hocu da kazem! 

Klozetska daska i navike!

 Toliko sam dobro istreniran da spustam klozetsku dasku

i da brisem i dasku i solju nakon upotrebe!

Ne propustam vise da to uradim ni u javnom WC-u!

Drzi Dodik danas govor i kaze....

 "Danas Srbi imaju dvije drzave, Republiku Srpsku i Srbiju."

Ne rece on jedino da li je Republika Srpska drzava kao Srbija,

ili je Srbija drzava kao Republika Srpska! 

Most Radija Slobodna Evropa: Da li bi otcjepljenje RS izazvalo rat u BiH?

 Koliko je u Bosni i Hercegovini prisutan strah od rata, tema je razgovora Omera Karabega sa Mirsadom Tokačom, direktorom Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva i Brankom Todorovićem, izvršnim direktorom Helsinškog odbora za ljudska prava sa sjedištem u Bijeljini.

Razgovaralo se o tome da li sadašnji strah od rata podsjeća na strah koji su ljudi u Bosni i Hercegovini osjećali uoči početka rata 1992. godine, ko najviše plaši građane ratom, da li su to korumpirani politički lideri koji time odvraćaju pažnju od teške ekonomske situacije u zemlji, koliko su opasni nacionalistički incidenti u nacionalno mješovitim sredinama koji su učestali u posljednje vrijeme…

OMER KARABEG: Da Ii sadašnji strah od rata podseća na strah koji su ljudi u Bosni i Hercegovini osećali početkom 1992?

MIRSAD TOKAČA: Možda postoji neka mala sličnost, ali od tada se situacija značajno promijenila. Sada je u BiH drugačije nego što je bilo 1992. Tada ljudi nisu vjerovali da je rat uopće moguć. Danas mi duboko vjerujemo da je rat moguć. Ali mislim da se pretjeruje kad se govori da postoji strah. Postoji zabrinutost, ali ne i strah.

BRANKO TODOROVIĆ: Strah u velikoj mjeri postoji kod građana BiH. Današnja situacija ima dosta sličnosti sa onom 1990-ih godina. Postoje vrlo ozbiljne političke napetosti, određene grupe i ekstremni dio političkih stranaka spremni su za konflikte, a građani sve to sa čuđenjem i strahom posmatraju. Kad govorimo da li u BiH postoji strah od rata, ne trebamo davati procjene iz naših kancelarija u Bijeljini, Mostaru, Sarajevu ili Banjaluci. Trebamo otići u lokalne zajednice. Obišao sam mnoge lokalne zajednice širom BiH i razgovarao sa ljudima. Vidio sam da postoji ogroman strah, ljudi osjećaju vrlo veliku neizvjesnost i svjesni su ozbiijnog rizika od izbijanja sukoba.

KARABEG: Ko danas najviše širi strah od rata?

TOKAČA: Postoje dva ključna aktera – to su etnonacionalisti ili šovinisti i mediji. Strah koji šire mediji ne odgovara stvarnosti. Kolega Todorović je rekao da o tome ne treba suditi iz kancelarije. Slažem se. I ja govorim na osnovi konakata koje sam imao s raznim ljudima - generalima, ljudima iz Zelenih beretki, političarima i aktivistima iz nevladinog sektora. Kad kažem da ne postoji strah, kažem to u smislu šta će biti ako dođe do oružanog sukoba. Ljudi vjeruju da je on moguć za razliku od situacije 1992. kad smo duboko vjerovali da rat nije moguć. Ljudi su spremni da ratuju za državu BiH, njen integritet i suverenitet, za očuvanje njenog jedinstva. Rat vodi onaj ko to napada, ko želi da dezintegrira državu, da je rasparča. Ne treba da razgovaramo o tome ima ili nema straha. Treba da govorimo o uzrocima koji mogu ovu državu da odvedu u novi sukob.

TODOROVIĆ: Strah od rata najviše šire korumpirani političari, milijarderi koji su u proteklih desetak, petnaest godina pokrali milijarde kroz različite oblike korupcije i zloupotrebe vlasti. Njima odgovara stanje straha, međuetničkog i međureligijskog nepovjerenja, mržnje i podozrenja. Neko ih zove političarima jer imaju pozicije u političkim institucijama, ali radi se prvenstveno o kriminalcima, zločincima u miru jer onaj ko pljačka milijarde od svoga naroda nije ništa drugo nego zločinac. Oni sada žele svoje opljačkane milione da sačuvaju tako što će širenjem straha od rata odvraćati pažnju od vlastite korupcije, kriminala i zloupotreba.

TOKAČA: Slažem se da veliki dio korumpiranih političara, koji bi koliko sutra trebalo da završe u zatvoru, potiče tenzije. Međutim, nemojmo se praviti naivni. Još uvijek su živi velikosrpski i velikohrvatski ratni ciljevi. I dalje postoji snažan pritisak susjeda na BiH. Postoji i polltička opstrukcija državnih institucija u kojima ne mogu da se rješavaju bitni problemi ove države. To stvara potpuno negativnu klimu. Situacija je mnogo kompleksnija. Kada bi se problem svodio samo na korumpirane političare, to bi se dalo riješiti. Problemi su mnogo dublji.

OMER KARABEG: Kako građani u Federaciji BiH gledaju na vojno jačanje Srbije i Hrvatske dok Oružana snage BIH ne samo da su slabe nego Milorad Dodik traži i njihovo ukidanje?

TOKAČA: O ukidanju oružanih snaga nema govora. To što Dodik priča to je čista manipulacija javnim mnjenjem i to ne treba uzimati ozbiljno. Što se tiče naoružavanja naših susjeda, to je još uvijek u okvirima onoga što je propisao Dejtonski sporazum. Međutim, onima koji misle da time nešto rješavaju toplo bih preporučio da pogledaju Bosansku knjigu mrtvih. Tamo će naći vrlo preciznu analizu ljudskih i vojnih gubitaka onih koji su napadali na BiH. Rat ne vodi oružje, rat vode ljudi, lako nema više od desetak hiljada vojnika, naša armija nije tako slaba. Rat vrlo brzo mobilizira ogroman broj ljudi... Niko u BiH nema teritorijalnih aspiracija ni prema Hrvatskoj, ni prema Srbiji. Ali, bogami, ne bi se dobro proveli da napadnu BiH.

TODOROVIĆ: Mene mnogo vise brine politički odnos Beograda i Zagreba prema BiH nego njihovo naoružavanje. Taj odnos je neiskren. On, je, prije svega, sračunat na kontrolu političkih pokreta u BiH. Na slabljenje bosanskohercegovačkih institucija i BiH kao države, a na štetu i Srba i Hrvata koji žive u ovoj zemlji. Taj neiskreni, da ne kažem podmukli i podli odnos koji se ogleda u nekim potezima naših susjeda, duboko je zabrinjavajući i za svaku osudu. Osudu zaslužuje i spremnost nekih lidera unutar BiH, političkih predstavnika srpskog ili hrvatskog naroda, da služe interesima i politikama zvaničnog Beograda i Zagreba. To će dugoročno napraviti ogromnu štetu i hrvatskom i srpskom narodu u BiH.

TOKAČA: Imamo i mi ovdje u Sarajevu ljude koji su na sličnoj liniji kao i Čović i Dodik. I mi imamo svoje etnošoviniste kojima odgovara ovakvo stanje stalnog plašenja Bošnjaka nekom opasnošću jer oni ne znaju rješavati probleme. Bošnjački entnonacionalisti ne govore o građanima. Oni će reći - Bakir je neki dan bio u Istočnoj Bosni, on je otišao u Zvomik i Janju da razgovara sa svojim narodom. On, dakle, nije otišao da razgovara s građanima u tom dijelu BiH. Ovdje je glavni problem da li ćemo graditi zemlju ljudskih i građanskih prava i individualnih sloboda u kojoj će svi građani živjeti u slobodi svog identiteta ili će nas politički lideri gurati u nacionalne torove, stalno nas plašiti drugim i drugačijim i na taj način se održavati na vlasti.

KARABEG: Da li bi otcepljenje Republike Srpske dovelo do rata?

TOKAČA: Može Dodik govoriti šta hoće, ali mirni razlaz jednostavno nije moguć. Kad bi on ušao u tu avanturu, rat bi bio neizbježan. Već sam napomenuo - očuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta države BiH je nešto što je iznad svih nas.

TODOROVIĆ: Ideja otcjepljenja RS je potpuno nerealna, nezrela i najblaže rečeno sumanuta. To je idiotska ideja koja bi prije svega mogla nanijeti ogromnu štetu građanima RS. Kako bi se to RS otcijepila od BiH? Gdje bi ona otišla? Da li bi pokušala egzistirati kao samostalna država, što je nemoguće, ili bi po nečijim željama trebalo da se priveže uz Srbiju. U ovom trenutku Beograd nije u stanju da brine o mnogim dijelovima Srbije, pogotovo o jugu Srbije. Ako Beograd u ovom trenutku nije sposoban da brine o bilo čemu što je od njega udaljeno više od 30 kilometara, možemo da zamislimo kakva bi bila briga o Trebinju, Nevesinju, Prijedoru ili nekim drugim mjestima.

(Radio Slobodna Evropa)

Andrej NIKOLAIDIS: "Boli gubitak vlasti? Mislite pozitivno, nikada je više nećete izgubiti. Jer je nećete ni dobiti"

 

Zašto se ti ljudi, koji su upravo ostali bez vlasti, bune?

U čemu je problem?

Đe je ba zapelo – što bi rekli u Bosni.

Oni tvrde da je, time što su njima ispod stražnjice izmaknute fotelje, iznevjerena volja „naroda“.

Ništa nije istini dalje od te tvrdnje. Tim ljudima vlast nije dao „narod“, nego Dritan i URA. Što se „naroda“ tiče, oni su dobili 37 mandata. A to nije dovoljno da vladaš. Tim prije što je taj isti „narod“ Milu i njegovima dao 40 mandata. Što je, u poznatom dijelu svemira, pa i u objektima Crkve Srbije, više od 37.

Imali su sve: i pare i službe i lobiste i Amfilohija kao vrhovnog komandanta klerikalne kontrarevolucije, imali su i Srbiju i Ameriku, koja ih je, kao cheerleadersice ragbiste UCLA-e, bodrila bilbordima postavljenim širom Podgorice, imali su i Rusiju i Evropsku uniju i Englesku, imali su NVO sektor, imali su genijalnog matematičara Miodraga Perovića koji je otkrio ne Miškov bozon, nego „emancipatorski potencijal SPC litija“ i za to, neka je dovijeka sram Nobelov komitet, nije nagrađen na ceremoniji u Štokholmu; imali su desetine, biće i stotine hiljada ljudi na crnogorskim ulicama; imali su, napokon, prsli DPS koji bi ih, međutim, i takav pobijedio, samo da je smio. Imali su sve, i opet – trt. 37, brate. Četiri manjka.

Uz sebe su imali, kako su tvrdili, i Svetoga Vasilija i Boga. Matija Bećković je guslarski lucidno primijetio da takvih izbora još nije bilo, jer još niko na izbore nije izašao protiv Svetog Vasilija. Što se Boga tiče, njega je kao učesnika izbora naveo Zdravko Krivokapić. Stoga mislim: Milo jeste izgubio i mnogi mu sad na nos nabijaju greške koje su uočili, samo su zaboravili da mu ih na vrijeme jave, no meščini: kad izgubiš od Svetog Vasilija i Boga, to je kao da si 1992. u Barseloni izgubio od Magica i Jordana. Budimo ozbiljni: čovjek je na izbore izašao protiv Boga i izgubio za jedan mandat. I to nije dobar rezultat? Vi biste bolje?

Da ne govorimo o tome da su Bog i Sveti Vasilije, da bi pobijedili Mila, u igru morali uvesti muslimana, Albanca i ekologa Dritana Abazovića. Što je ozbiljan doprinos tezi da je Bog jedan a sloga svih religija jedini put za boljitak na ovom svijetu punom diktatora koji 30 godina drže loptu i odbijaju da se maknu sa terena.

Vasilije, Bog i litijaške partije su, dakle, kad sve sabereš, od Mila izgubile za tri mandata. Ali je onda uletio Dritan i sa četiri mandata, trojka plus dodatno bacanje, preokrenuo rezultat.

Sad im Dritan ne valja, sad im je Dritan izdajnik.

Oni racionalniji među njima shvataju da, možda, i nije. Nego je bila nužna promjena strategije. Kao što kaže stara Kineska poslovica: ima više načina da se odere mačka. Manjinska vlada na čelu sa Dritanom trebala bi Amfilohijevu kontrarevoluciju dovesti do kraja i završiti sve ono što Zdravkova nije – prije svega potpisati Temeljni ugovor i uvesti Crnu Goru u Otvoreni Balkan.

Oni među njima kojima lako ovladaju emocije, naročito tuga za privilegijom i foteljom, boje se da Dritan ima tajni dogovor sa Đukanovićem. Ne brinite, nema. Nego je Milo tek onako odlučio da mu podrži vladu – taj je dan bio dobre volje pa rekao „hajd, može“.

U svakom slučaju, nema mjesta za tugovanje. Da su naši smijenjeni nositelji funkcija manje slušali „Svetigoru“ a više čitali „Alan Ford“, bilo bi im jasno šta im se i zašto desilo. Jer tamo lijepo piše: „Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“.

(cdm.me)

"Konvoj slobode 2022" u Kanadi

"Zaigrala mecka i u miroljubivoj Kanadi", rekli bi zluradi!

Ustvari, Kanada nije izolovano ostrvo na kugli zemaljskoj. Povezana je pupcanom vrpcon sa Amerikom, sa kojom ima jednu od najotvorenijih granica na svijetu. Pored toga neobavijestenih, neobrazovanih, glupih, zluradih, besposlenih ljudi ima svugdje, pa i u Kanadi. 

"Konvoj slobode" je prijed desetak dana organizovao dio udruzenja vozaca kamiona Canade koji se buni protiv odluke vlade (Kanadae i Amerike) da i vozaci kamiona moraju biti vakcinisani ako zele da sa svojim kamionima prelaze granicu izmedju ove dvije zemlje. Podatak da je 90% vozaca kamiona u Kanadi vec primilo dvije vakcine govori da su ovi koji se bune, i koji svoj protest zovu zvucno "Konvoj slobode" ustvari predstavnici samo 10% vozaca Kanade. Ali su dobro oranizovani. Koriste svoje ogromne putne krstarice da blokiraju neke gradove Kanade a posebno glavni grad Otavu, gdje su blokirali citav kvart u centru grada neposredno pored zgrade Parlamenta Kanade. Vrlo brzo su im se prikljucile mnoge grupe nezadovoljnika svim i svacim... Dolazi im pojacanje i iz Amerike, Trampovi seljakosi ili kako ih ovdje zovu "crveni vratovi" kojima prosle godine nije uspio pokusaj rusenja Americkog Senata. Otvara se ziro racun u americkoj banci na koji stizu prilozi za pomoc. I zamislite, za nedjelju dana se skupilo skoro 10 miliona dolaza! Sad je taj racun blokiran jer nije kontrolisano koristenje sakupljenih sredstava. Svasta se umijesalo medju trakere.

Umjesto skidanja obavezne vakcinacije kao osnovnog zahtjeva u pocetku protesta, veoma brzo na povrsinu isplivava predsjednik kanadske vlade Dzastin Trudo i njegova vlada, kao cilj koji treba srusiti milom ili silom. Ne volim pretjerano Trudoa, ali rusiti ga na ovaj nacin - nije moj nacin. I to uz pomoc desnicara Amerike i Trampa, koji protestantima salje svoje bolesne poruke podrske i poziva da im se financijski pomaze - znaci placa ih! Zna Tramp dobro da "dolar busi gdje burgija nece!" Interesantno da odjednom isplivava tvrdnja da je vlada Kanade fasisticka i da je, kao takvu treba rusiti svim sredstvima! Prije desetak dana predsjednik Konzervativne partije Kanade je pomislio da bi podrzavajuci ove proteste njegova partija mogla nesto politicki usicariti. Otvoreno ih je podrzao, ali se ubrzo pokajao i ogradio od raznovrsnih poruka sa protesta kao i blokiranja Otave. Medjutim, desne snage u Konzervativnoj partija su osjetile svoj trenutak i smijenili kolebljivog predsjednika. U ovom momentu izgleda da Konzervativna partija postaje podruznica Trampove Republikanske partije i da im Trump salje znakova politicke i materijalne podrske. Budi jezu i pomisao sta bi se sve u Kanadi moglo desiti ako se Konzervativna partija  stavi na celo, u ovom momentu, jos uvijek nearikulisanog bunta i kao cilj postavi nasilno rusenje kanadske vlade. Ne treba izgubiti iz vida da je sve sto se desava u Konzervativnoj partiji Kanade podrzano od americke Republikanske partije koja svoje ciljeve u Americi nije uspjela ostvariti. 

Na nasu zalost, medju tim protestantima su i neki nasi sunarodnici veoma glasni i sire "svoje" misljenje kako fasisticku canadsku vladu treba rusiti. Cak i moj auto-mehanicar mi neki dan tvrdi kako je to tacno i kako to i treba raditi. Sve dok mu nisam odrzao politicko - moralno predavanje, tiho ali u jednom dahu podsjecajuici ga koliko je bio zahvalan istoj toj Kanadi kad ga je primila u njegovom bijegu iz naseg balkanskog pakla. A sada, kad se najeo i napio, kad je ostvario u Kanadi sto kod nas na Balkanu ne bi ni za 175 godina, sad mu ta Kanada ne valje i sad je ona fasisticka zemlja. Sramota! Na zalost, mnogi nasi su prihvatili ove gluposti kao istinu i sire je po drustvenoim mrezama bez imalo stida. Neki od tih "nasih" su donijeli rostilje i pecare na trg ispred Parlamenta, peku cevape i prasad, slikaju se, slike postavlju po internetu i svemu tome dodaju i nasu primitivnu predstavu, hvaleci se ko su i odakle su.  Mene sramota!

U svemu ovome, jedino sto ja znam je da je glupost univerzalna. I evo je - isplivala je i u Kanadi. Gledam vijesti da me neko ponovo ne bi ubjedjivao o dva miliona protestanata dok ja na TV vidim do 2 -3 hilljade. Pa kad to kazem, kazu mi da ja gledam vladinu televiziju (koja, uzgred, ovdje ne postoji), koja krije prave informacije. Daj mi, molim te tu drugu televiziju, koju ti gledas da se i ja prosvijetlim. Nema te druge televizije! Slika tesko moze slagati, video jos manje. Ozbiljni su to protesti, brojni, teesko ih je obuzdati, ali dva miliona protestanata se ne mogu nigdje vidjeti!

Elem, dok se u centar Toronta prokuplja ne bas ocekivano brojna masa protestanata, dok gledam kako policija radi svoj posao i blokira centar grada za vozila, kako se prikuplja i masa zdravstvenih radnika i onih koji ih podrzavaju, koji u isto vrijeme organizuju  anti- protest, temperatura jos nije blizu kljucanja jer vani je -18C, ali se ocekuje da ce ugrijati do -10C!

Nadam se da od nereda, koji neki prizivaju, od rusenja vlade, od skoba sa policijom nece biti nista i da ce se velika vecina protestanata danas malo ispucati i u miru vratiti kucama. A da ce od sutra ili prekosutra policija odraditi svoj dio posla i da ce, isto tako ubijediti najglasnije i najupornije da im je bolje da se mirno povuku, jer od njihovog protesta nece biti nista. 

Ili se ja to samo nadam?!

A vladu i Trudoa, koji se prilicno kukavicki sakrio na nepoznatu lokaciju i odatle salje svoje prilicno anemicne govorancije, cemo, ako treba, rusiti na izborima!

Taman!

Blizi mi se 72. rodjendan!

Nije malo - ni mnogo!

Taman!

Ne pisem da biste mi cestitali.

Taman posla!

MIHAIL BAKUNJIN: MOĆ KVARI NAJBOLJE

Država nije ništa drugo do dominacija i iskorištavanje, regulisano i sistematizovano. Pokušaćemo to pokazati ispitivanjem posledica upravljanja masama ljudi od strane manjine, na početku inteligentne i posvećene kao u, ako hoćete, idealnoj Državi, zasnovanoj na slobodnom ugovoru.

Pretpostavimo da se upravljanje prepusti samo najboljim građanima. Na početku ovi građani su povlašćeni ne po pravu, vec po činjenicama. Izabrani su od ljudi zato što su najinteligentniji, najpametniji, najmudriji i najhrabriji i najposvećeniji. Uzeti iz mase građana, koji se svi smatraju jednakima, još ne formiraju posebnu klasu, već grupu osoba povlašćenih jedino od prirode i zbog tog razloga od ljudi izdvojeni za izbore. Njihov broj je neophodno vrlo ograničen, zato sto je u svim vremenima i zemljama broj ljudi obdaren kvalitetima tako vrednim da oni automatski ulivaju jednoglasno poštovanje nacije, kako nas iskustvo uči, vrlo mali. Zato, bojeći se pogrešnog izbora, ljudi će uvek biti prisiljeni da biraju svoje vladare iz ove skupine.

Ovako, društvo je podeljeno u dve kategorije, da još ne kažemo klase, od kojih je jedna sastavljena od ogromne većine građana, dobrovoljno potčinjenih vlasti svojih izabranih vođa, a druga, sastavljena od malog broja prirodom obdarenih, kao takvih prepoznatih i prihvaćenih od ljudi, i od njih zaduženih da im upravljaju. Zavisni od narodnih izbora, oni su prvo izdvojeni iz mase građana jedino po svojim kvalitetima koje ih preporučuju njihovom izboru i prirodno su, najposvećeniji i najkorisniji od svih. Oni još ne pretpostavljaju za sebe bilo kakve privilegije, bilo kakva prava, osim onih izvršnih, dok god to ljudi žele, posebnih funkcija za koje su zaduženi. Za ostalo, njihovim načinom života, uslovima i sredstvima njihovog postojanja, oni se ne odvajaju na bilo koji način od drugih, tako da savršena jednakost nastavlja da vlada među svima. Može li se ova jednakost zadugo održati? Mi tvrdimo da ne može i ništa nije lakše za dokazivanje.

Ništa nije opasnije za čovekov lični moral od navike komandovanja. Najbolji čovek, najinteligentniji, bez interesa, velikodušan, čist, biće nepogrešivo i trajno iskvaren u ovakvoj razmeni. Dva osećanja nerazdvojna od moći nikada nisu doživela neuspeh u stvaranju ovakve demoralizacije; ona su: preziranje masa i precenjivanje sopstvenih zasluga.

“Mase” kaze čovek sebi, “prepopoznajući svoju nesposobnost da same upravljaju, izabrale su mene za svoga šefa. Tim činom one su javno proglasile svoju inferiornost i moju superirornost. Među ovom gomilom ljudi, teško prepoznajući nekoga jednakog meni, ja sam sam sposoban za upravljanje društvenim problemima. Ljudi me trebaju; ne mogu bez moje usluge, dok ja, naprotiv, mogu sam dobro da se snađem; oni, zato, moraju mi biti poslušni zbog sopstvene sigurnosti, i pokroviteljski im služeći, ja im činim uslugu.

Nema li nečeg u svemu ovome što tera čoveka da izgubi svoju glavu i svoje srce takođe, i da postane lud od ponosa? Tako je to, moć i navika komandovanja postaju čak i za najinteligentnije i najmoralnije ljude, izvor zabludelosti, intelektualno i moralno.

(Mihail Bakunjin, 1867)

(Fenomeni) 

**********

Mihail Aleksandrovič Bakunjin (rus. 'Михаил Александрович Бакунин') (1814 - 1876) bio je poznati ruski revolucionar, i savremenik Karla Marksa. On spada među prve anarhističke filozofe i često se smatra "ocem modernog anarhizma".